Sociološke studije industriju seksualnih usluga opisuju kao “učinkovitiju i skriveniju”, pravosuđe i policija se u svom radu pozivaju na ”tajnost”, a određene feminističke struje tvrde da, kada je riječ o seksualnom radu, “oni potlačeni nemaju mogućnost govora”. Seksualni radnici/e postali/e su, dakle, ”nevidljivi” i ”nijemi”, no, policija i klijenti, čini se, s njihovom (ne)vidiljivošću nemaju problema kada se radi o uhićenju, iznudi, pljački ili silovanju.
Charlote Shane u svojoj raspravi pokušava demistificirati reprezentaciju seksualne industrije: analizira strategije policije i vlasti, kao i konstrukciju narativa o životu i radu seksualnih radnika/ca.
Mediji i kojekakvi ”stručnjaci” tvrde da je internet rasplamsao ponudu i potražnju seksualnih usluga te da se iste odvijaju u potpunoj tajnosti. Budući da vrlo mali broj seksualnih radnika/ca koristi ”Dark Net”, a danas su i najskriveniji podaci vrlo lako hakirani, jasno je kako ova teza ne drži vodu. Internet jest olakšao pristup trgovini seksualnim uslugama, i to povećavši vidljivosti spornih sadržaja, a ne njihovim skrivanjem. Dokaz tomu je čitav niz web stranica poput Craigslista, Backpagea, Cityvibea, Slixa, Redbooka, Erosa ili velikog broja seksualnih radnika/ca koji/e tweetaju, blogaju ili vode web stranice.
Navedenome u prilog ide i činjenica da klijenti, koji spomenutu industriju održavaju najbrže rastućom i drugom najvećom kriminalnom industrijom na svijetu, ponudu vrlo lako pronalaze. Slično je i s policijom koja prostituciju mistificira, ali u pravilu zna gdje i kako organizirati uhićenja onih koji prodaju ili kupuju seksualne usluge.
Policija je nedavno počela koristiti alate kao što su P411 ili lista TER (na koju se oslanjaju seksualni radnici/e kako bi upozorili na nasilne i problematične klijente), međutim, prvenstveno pod izgovorom slamanja lanaca trgovine ljudima. U takvim se akcijama na meti najčešće nalaze seksualni radnici/e koji/e slobodno koriste internet za svoje poslove i u pravilu nisu utamničene žrtve trgovine ljudima.
U prošlosti, termin “javne neugodnosti” korišten je kao glavni argument onih koji su htjeli kriminalizirati seksualni rad; zgražali su se nad odbačenim kondomima, žalili na buku u kasnim noćnim satima i upozoravali na traumatično iskustvo djece prilikom susreta s izazovno odjevenim seksualnim radnicama. Danas je pak fundamentalno prikrivena priroda seksualnih usluga upravo ono što opravdava uplitanje policije, iako bi se seks ”u četiri zida” teško moglo nazvati novim fenomenom. Zamijenite li ”prikriveno” s ”privatnim”, tvrdi Shane, dolazite do iskrenije slike stvari.
Ono što se trenutno događa seksualnim radnicima/ama diljem svijeta može se najbolje opisati kao ”svjesno brisanje”, ističe Shane. U vrijeme kada su glasovi seksualnih radnika/ca glasniji, uporniji i brojniji nego ikad, vlade, stručnjaci i neprofitne organizacije u pravilu vlastite političke agende guraju ispred onih za koje se navodno zalažu.
Grade karijere na uvjerenju da su seksualni radnici žrtve te odbijaju priznati postojanje aktivističkih skupina seksualnih radnika. One nisu karakteristične samo za Zapad, već su oformljene i u onim zemljama koje slove kao carstvo trgovine ženama. U Indiji je to SANGRAM, na Tajlandu EMPOWER, Filipini imaju Philippine Sex Worker Collective, Uganda WONETHU, a Sjeverna Afrika SWEAT. Protivnici industrije seksualnih usluga nerijetko se obrušavaju na američke ili britanske seksualne radnike/ce koji zahtijevaju svoja prava, nazivajući ih privilegiranim pojedincima ili manjinama koje financira lobi svodnika.
Feministkinje su iznašle izraz za ovakvo bestidno negiranje činjenica – gaslighting. To je termin koji opisuje nasilje koje se vrši kada netko inzistira na neistinama koje kod ljudi uzrokuju dezorijentiranost i nesigurnost u pogledu stvarnosti u kojoj žive.
Karakteristično je za studije o seksualnim radnicima da ne uključuju nikakav feedback istinskih aktera, samih seksualnih radnika/ca. Takva mjesta češće popunjavaju senzacionalističke tvrdnje koje stvaraju stigmu i konfuziju oko trgovine seksualnim uslugama i trgovine ljudima.
Kao što Arundhati Roy ukazuje u svom govoru:
„Ne postoje ljudi bez glasa. Postoje samo oni koji su namjerno ušutkani ili oni koje se ne želi čuti.“
Izvor: Jacobin
