Nedavno je obilježena 50. godišnjica od početka Kulturne revolucije u Kini, kad je ta zemlja ušla u kaotično razdoblje o kojemu se danas u kineskoj javnosti uglavnom šuti. O sjećanju na to vrijeme, kao i o sjećanjima i iskustvu kineskih žena razgovarali smo s kinesko-britanskom književnicom i novinarkom Xue Xinran, poznatom samo kao Xinran.
Xinran je postala poznata nakon objavljivanja knjige Dobre kineske žene 2002. koja je tada postala svjetski bestseler. Autorica u predgovoru navodi kako je jednog dana hodala londonskim ulicama, noseći jedini rukopis svoje knjige, kad ju je odjednom napao lopov. Iako je muškarac bio dvostruko veći, Xinran se nije htjela odreći rukopisa te je izgledalo kao da će incident loše završiti.
Srećom, i autorica i rukopis ostali su netaknuti, a uskoro je otkriveno zašto je rukopis bio toliko važan. U tim listovima bile su sadržane ispovjedi kineskih žena, od kojih su mnoge dobile samo jednu priliku da ih ispričaju. Priče su prikupljene od 1989. do 1997. za vrijeme emitiranja prve radio emisije posvećene kineskim ženama i njihovim pričama koju je vodila Xinran. Bile su to priče o teretima tradicije, psihičkom i fizičkom zlostavljanju, silovanju, incestu, smrti, samoubojstvu, potiskivanju seksualnosti, ubijanju vlastite djece jer nisu sinovi. Priče koje se do tada ni šaptom nisu prenosile odjeknule su eterom.
Xinran je kasnije karijeru nastavila u Velikoj Britaniji, no nastavila se fokusirati na sjećanja i iskustva svog naroda, od onih sasvim privatnih do onih koja su uzurpirale živote cijele generacije.
Prošlo su mnoge godine od Vaše radio emisije. Od tada su žene koje žive u gradovima iskusile mnoge promjene u svojim životima, no kako je na kineskom selu gdje je napredak spor? Prema vašem istraživanju, koliko često se danas događaju najgori slučajevi nasilja prema ženama?
Prošlo je gotovo 30 godina od kad sam 1980-tih postala prva voditeljica emisije Riječi na noćnom povjetarcu – Sat kineskih žena na kineskom radiju. Imala sam privilegiju intervjuirati stotine Kineza/skinja i u osiromašenim selima i na ulicama gradova koji su u konstantnoj mjeni. Strast koju imam za svojom zemljom ukorijenjena je i poticana glasovima tih ljudi, glasovima posljednje četiri generacije kineske povijesti koje sam upoznala. Zbog toga sam se unatoč preseljenju u Veliku Britaniju, u Kinu vraćala više puta i svjedočila ogromnim promjenama koje se takvim brzim korakom odvijaju diljem zemlje u kojoj sam rođena.
Istovremeno posjećujem gradove, selo i sve između kako bi prikupila priče za svoje tekstove. To činim zato što čvrsto vjerujem da se prava Kina danas ne nalazi samo po aerodromima, hotelima i gradovima, nego skrivena duboko u velikom prostranstvu njenih gradića i sela. Skriveni u tim domovima su oni za koje je život svakodnevna borba za preživljavanje, koji nemaju vremena zaustaviti se i popiti šalicu čaja te nemaju energije da sjednu i ispričaju djeci priče o povijesti njihove obitelji.
Nema sumnje da je u posljednjih 30 godina Kina učinila izuzetna poboljšanja, počevši od siromašnog gospodarstva, ‘mlađeg brata’, do super-sile. Nema nijedne zemlje u ljudskoj povijesti koja je poboljšala životne uvjete za stanovništvo veće od 1.3 milijardi u tako kratkom vremenu.
No ne mislim da je to dobra gospodarska situacija, zato jer je strukturirana bez nezavisnog pravosudnog sustava i slobode govora. Moram reći, kao što svi mogu vidjeti, još uvijek postoji ogromna razlika između gradova i sela, između generacija, a također i klasa u današnjoj Kini, iako je težak život u mnogim selima poboljšan. Obrazovanje žena, zdravstvena skrb i nasilje u obitelji, sve to zahtjeva više pozornosti i nastavak napornog rada.
Kad je Komunistička partija Kine došla na vlast počeli su promovirati integraciju žena u radnu snagu i javni život. U službenoj propagandi žene su prikazivane kao jednake muškarcima. No kao što pokazuju priče iz Dobrih kineskih žena, njihovi životi nastavili su biti pod utjecajem patrijarhata i tradicije. Što mislite o poziciji žena danas?
Kina ima niz organizacija koja se bore za prava žena, a nose slične nazive kao i u većini zapadnih zemalja, no i dalje nemaju dovoljan utjecaj. Tradicija i kultura su ponekad mnogo moćnije nego bilo kakve politike i suvremene snage. Ne radi se tu samo o financijskoj nezavisnosti, kao što su to mnoge žene u Kini smatrale, nego i o nezavisnom razmišljanju i izboru. Zato se zaposlene žene tretira nešto bolje nego prije, no ne previše. Zato se suočavaju s diskriminacijom kad pokušavaju naći posao ili bolju plaću.
Vaša knjiga Poruka od nepoznate kineske majke napisana je nakon što ste počeli raditi s kineskom djecom koja su usvojena u zapadnim zemljama. U njoj pišete kako je do kraja 2010. broj usvojene djece dosegao 120,000, od kojih većinu čine djevojčice. U knjizi objašnjavate razloge takvog velikog porasta usvajanja. Kažete da se djecu obično ostavljalo zbog ekstremnog siromaštva te politike jednog djeteta i tradicionalne preferencije prema sinovima zbog koje su se roditelji morali rješavati djevojčica.
Godine 2012. jedna od tih ‘izgubljenih kćeri’, Jenna Cook, vratila se u Kinu kako bi potražila roditelje. Vijest o tome postala je senzacija diljem zemlje, a Jenna je kasnije napisala kako joj se činilo da gotovo svi koje je upoznala ˝imaju osobnu vezu s nekim tko je izgubio dijete˝ ili je sam/a usvojen/a. Tada su utemeljeni drugi projekti kojima je cilj spajanje izgubljenih kćeri s njihovim majkama, uključujući vašu dobrotvornu udrugu The Mothers’ Bridge of Love. Kako se danas kineska javnost suočava s ovakvim pričama i koliko je velik problem napuštanja djece?
Spolna selekcija je najduži rat u ljudskoj povijesti u gotovo svakoj zemlji na svijetu. Preko 150,000 kineskih kćeri usvojeno je u preko 27 zemalja svijeta, no Kina nije spremna o tome razgovarati iako su od svibnja 2013. neke vijesti i informacije otkrivene. Zato sam osnovala dobrotvornu udrugu The Mothers’ Bridge of Love (MBL) koja pomaže kineskim majkama i kćerima koje žive između ljubavi i gubitka.
Kao što je kineska vlada najavila 2013. i kineski mediji prenijeli, svake godine se napušta oko 100,000 djece. Prema mojih zadnjih 15 godina istraživanja, uglavnom je to iz tri razloga koja sam već spomenula: tradicionalna vjerovanja o nastavku obiteljske linije, politika kontrole rađanja i izvanbračno rađanje. Situaciji svakako ne pomaže niti ranije stupanje u spolne odnose bez odgovarajućeg spolnog odgoja, informacija i pomoći.
Ove se godine politika jednog djeteta ponovo našla u središtu pozornosti nakon što je brojnim parovima dozvoljeno dvoje djece. Već je poznat rezultat tradicionalne preferencije prema sinovima, Kina danas ima više od 30 milijuna muškaraca ‘viška’ (ili kako bi Vi rekli, 30 milijuna žena ‘manjka’), a u sljedećim desetljećima saznat ćemo koliko će poguban biti utjecaj te politike na starenje stanovništva.
U svojoj novoj knjizi Kupi mi nebo (Buy me the sky) odlučili ste proučiti drugačiji aspekt politike jednog djeteta: tzv. ‘male careve’, odnosno djecu koja su kao jedino dijete u obitelji odrasla previše zaštićena. Možete li nam reći više o tom fenomenu?
Od 1980-ih, kad je politika jednog djeteta postala pravilo na nacionalnoj razini, do 2014. u Kini je odraslo gotovo 140 milijuna ‘sunaca’ ili ‘malih careva’ (21. lipnja 2014. www.cnpop.org). Doba usamljenosti stvorilo je generaciju usamljenih ljudi. Sami, u osami gledaju samo na sebe u moru izobilja. Gradeći tunele i mostove između usamljenih otoka i kopna. To je ono što danas kćeri i sinovi jedinci rade.
Spomenuli ste međutim da je politika jednog djeteta Kini pomogla da se izvuče iz krajnjeg siromaštva. Vidite li ikakve pozitivne utjecaje te politike za djevojčice rođene u to vrijeme, u smislu da su kao jedino dijete u obitelji dobile prilike koje su ranije bile rezervirane samo za dječake?
Da, to je svijetla strana politike jednog djeteta. Politika jednog djeteta je, kao i sve drugo, novčić s dvije strane. U posljednjih tri desetljeća u sklopu politike jednog djeteta Kina je spriječila 400 milijuna ljudi da dođe na ovaj svijet, čime je svjetskom stanovništvu kupila četiri godine za da dosegne 6 milijardi. U toj točki politika jednog djeteta je dar Zemlji zbog kontrole rađanja, štednje energije, davanju više prostora svim živim stvorenjima. I većini djevojčica koje su rođene u preko 660 gradova porasla je vrijednost, što se nikad nije dogodilo u Kini tijekom 5000 godina njene povijesti.
No Kina je za to platila visoku cijenu. Ova politika je dovela do toga da su kineske obitelji čitav jedan povijesni korak i Kina nije imala vremena osigurati potrebno zanje i sustav potpore za društvo jednog djeteta.
Prema šestom kineskom popisu stanovništva provedenom u listopadu 2014., u Kini će do 2020. biti 30 milijuna više muškaraca nego žena u dobnoj skupini od 20 do 45 godina. Od 1991. godine više od 150,000 zapadnih obitelji usvojilo je kinesku siročad, uglavnom djevojčice. Osim toga, najvažniji dio kineske tradicije, naše obiteljske vrijednosti koje su ukorijenjene i oblikuju kinesku kulturu i društvo, oštećene su u društvu jednog djeteta.
Ovog svibnja obilježava se 50. obljetnica početka Kulturne revolucije u Kini, teško vrijeme za koje kineska vlada smatra da bi ga bilo bolje zaboraviti. Vaše knjige su sve na neki način posvećene očuvanju sjećanja kineskog naroda. To se osobito vidi u vašoj knjizi Svjedok Kine: Glasovi iz tihe generacije (China Witness: Voices From A Silent Generation) u kojoj ste intervjuirali ljude koji su preživjeli najturbulentnija vremena ove zemlje. Zašto je važno sačuvati ta sjećanja za buduće generacije, osobito sjećanja žena? Koliko su ta sjećanja važna za vas osobno?
U knjizi Svjedok Kine proučavala sam živote prvih dviju generacija moderne Kine, odnosno onih rođenih nakon 1911., te sam otkrila da je većina njih samo tiho promatrala svijet oko sebe. To nije samo rezultat nemirnih vremena, nego i ostatak drevnih kineskih pravnih običaja.
Koncept krivnje po povezanosti bio je jedan od najznačajnijih karakteristika drevnog kineskog zakona. Osim samog kriminalca, njegova rodbina i suradnici također su se smatrali odgovornim, što ne samo da je dovelo do snažne lojalnosti unutar pojedinačnih klanova i obitelji, nego je također dovelo do neke vrste ‘klanovske svijesti’, zbog koje se nitko ne bi usudio progovoriti u strahu da se i njih ne poveže s optuženim. To se toliko ukorijenilo u kineskoj kulturi da je imalo značajan i dugotrajan utjecaj na ponašanje Kineza, zbog čega su sami po sebi postali oprezniji i nevoljko istupali strahujući od posljedica.
Ova ‘klanovska svijest’ preživjela je velike socijalne i političke prevrate u Kini 20. stoljeća – kolaps dinastije Qing, kaos razdoblja ratnih generala, Kinesko-japanski rat, Građanski rat i Komunističku revoluciju – budući da u neizrecivom kaosu tih vremena Kina nikad nije svom narodu dala priliku da nauči biti svjestan sebe sebe ili razgovarati o vlastitim osjećajima.
Ovo se polako mijenja, no oprez i ustezanje je toliko dugo vladalo kineskim javnim izražavanjem da je 40 godina prekratko vrijeme da se dogodi neka značajna promjena te se sloboda govora u Kini još uvijek ograničava neznanjem i strahom.
Traume koje je kineski narod preživio u posljednjih nekoliko generacija zarobljene su u njihovim sjećanjima. Da bi ih potaknuo da razgovaraju o onom čemu su svjedočili, prvo moraš naći način da im pomogneš otvoriti te kaveze. Nije to lak zadatak, no 30 godina intervjuiranja, slušanja, proučavanja i razumijevanja osnažilo je moju odlučnost. Ako oni mogu zapamtiti jedan cijeli životni vijek kineske povijesti, što onda za mene znači pričekati još par dana, mjeseci, pa čak i godina?
Povijest se može oprostiti, no nikad se ne smije zaboraviti!
