Jedna od pet ovogodišnjih dobitnica nagrade WoW u Sloveniji je aktivistkinja i direktorica nevladine organizacije Pekarna Magdalenske mreže – Urška Breznik. Razgovarale smo o njihovoj dugogodišnjoj borbi na području ljudskih prava u gradu Mariboru i Sloveniji, te drugim temama koje su obilježile njezino vođenje ove organizacije.
Možete li se prisjetiti vremena kada je 1997. godine osnovana Pekarna Magdalenske mreže?
Tada još nisam bila dio Pekarne Magdalenske mreže (PMM), još sam bila u srednjoj školi i moji glavni interesi bili su dramska igra i arheologija. PMM-u sam se priključila 2004., poslije završetka studija sinologije i povijesti umjetnosti, kao volonterka u kulturnim projektima.
Ali u 1997. PMM bila je jedna od prvih formiranih nevladinih organizacija u Kulturnom centru Pekarna, koji je 1994. postao skvot. PMM je tada pokušavala povezati različite aktere s područja kulture, mladih i sporta u kolektiv koji bi u KC Pekarna uspostavili autonomni, alternativni prostor. U tome se uspjelo tek djelomično i unatoč današnjoj depolitizaciji KC Pekarna, još uvijek je čudo da Pekarna kao prostor još uopće postoji, kako zbog unutarnjih, ali i vanjskih utjecaja.
Vaša organizacija je fokusirana na nezavisnu, alternativnu kulturu, rad s mladima i podzastupljene umjetničke forme u gradu Mariboru. Radite na tri polja: nezavisnoj kulturi, programima za mlade i volonterstvu. Koji su (bili) posebni izazovi u svakome od ova tri područja?
U polju nezavisne kulture Maribor je jako produktivan i inovativan. Paradoksalno, jedan od razloga za to je slabo financiranje kulturnih programa i projekata u gradu, ali i centralizacija financiranja od strane Ministarstva kulture budući da veliki dio sredstava ostaje u Ljubljani. To je i jedan od glavnih problema programa nezavisne kulture u našoj organizaciji. Velik broj novih ideja i ideja za poboljšanje programa ne mogu se realizirati zbog manjka sredstava. Primjerice, naš međunarodni festival stop animacije StopTrik ove će godine proslaviti svoje 10. izdanje, a programski ga ne možemo proširiti jer financiranje preko javnih natječaja ostaje jednako već nekoliko godina. Na tom polju uvijek se susrećemo s dilemom na ideološkoj ravni – kako zadržati principe djelovanja, a istovremeno pokušati dobiti novce od sponzora i donatora koji nisu totalni pokvareni kapitalisti. A isto je s financiranjem preko programa Kreativna Europa, uvijek je prisutna dilema koliko daleko ići u prilagođavanju agendi Europske komisije.
U programima za mlade zadnjih godina natječemo se s brojnim komercijalnim i neoliberalnim programima, koje nažalost nude i mnogi NGO-ovi. Pokušavamo ostati vjerni našim izvornim idejama i zadržavamo program u sferi emancipatornih i kritičnih praksi za mlade – na štetu manje posjećenosti. Ipak, volonterstvo je područje koje podupiremo, posebno među mladima. Ali nam je bitno da je volonterstvo za mlade prvi korak u aktivizam koji mijenja društvene odnose moći. Na tom području nailazimo na pritiske neoliberalne države na nezaposlene ljude koje se gura u volonterstvo zbog neke vrste društvenog korektiva, ali i zato što se država povlači iz socijalne sfere i prepušta volonterima i NGO-ima da riješe probleme od društvene važnosti.
Kakva je vaša suradnja s gradskim vlastima i institucijama, ali i Ministarstvom kulture kroz više od 20 godina vašeg postojanja?
Ministarstvo kulture sve više postaje iznimno nacionalistička institucija koja podupire projekte u kojima presudnu važnost imaju nacionalni identitet, očuvanje i zaštita slovenskog jezika, itd. Drugi problem je da je Ministarstvo vrlo centralistički ustrojeno i nema osjećaja i znanja što se događa na polju neovisne kulture izvan Ljubljane. Tako da više od 75% financijskih sredstava preko javnih natječaja ostaje u Ljubljani. To se posljedično vidi i u djelovanju naše organizacije. Na primjer, prije tri godine naša međunarodna rezidencijalna platforma SobaZaGoste/ GuestRoomMaribor, jedina umjetnička rezidencijalna platforma u Sloveniji koju vodi jedna nevladina organizacija i koja omogućuje gostujućim umjetnicama i producentsku potporu i stipendiju, a na taj način omogućava razmjenu iskustava i znanja među umjetnicama, ostala je bez financiranja jer je Ministarstvo odlučilo da neće više podupirati takve programe.
Ured za kulturu i mlade Grada Maribora deklarativno je naklonjen nezavisnoj kulturi i programima za mlade, no nije operativan i dovoljno angažiran da u suradnji s drugim gradskim uredima preuzme ulogu zagovornika takvih programa. Tako da i tu financiranje stagnira ili opada, a ni Lokalni program za kulturu Grada Maribora se ne provodi.
U polju kulture i programa za mlade godišnje priredite više od 250 programa. O kakvim je sve programima riječ i kome su oni namijenjeni?
Naši programi namijenjeni su djelomice široj javnosti, a i kulturnoj stručnoj javnosti i mladima.
Imamo malu galeriju K18, koja je namijenjena prezentiranju neovisne vizualne i intermedijske kulture; organiziramo međunarodni festival StopTrik, prvi i najveći festival stop animacije u Europi; provodimo međunarodnu rezidencijalnu platformu SobaZaGoste/GuestRoomMaribor; produciramo jednu kazališnu predstavu godišnje u maniri političkog kazališta; organiziramo edukacije na području teatra potlačenih, imamo edukacije i radionice kritičkog pisanja za mlade i sve one koji rade s mladima; potičemo volonterstvo među mladima, a imamo i besplatna savjetovanja za mlade.
Bavite se kritičkom i političkom pismenošću, razvijate aktivno građanstvo i odgovornost prema društvu u kojemu živimo na kolektivnom i individualnom planu. Je li to možda najvažniji aspekt vašeg rada?
Da, moglo bi se reći. Element političnosti unosimo u sve naše programe i projekte, jer smatramo neoliberalnu neutralnost i održavanje stausa quo vrlo opasnim u današnjem dobu.
a kritičkom pismenošću počeli smo se baviti u 2009. u sklopu jednog projekta uz pomoć kolegice koja je profesorica pedagogije s posebnim interesom za kritičku pedagogiju. Kritička pismenost razvijena je iz pedagogije potlačenih Paola Freira i pismenosti donosi političku i etičnu dimenziju. Kritička pismenost pokazala se kao vrlo dobar koncept i metoda rada s mladima. Preko nje na radionicama u srednjim školama zagovaramo problematiku medija, migracija, klimatsku krizu, radnička prava, javni prostor… Napravili smo prije 10 godina i web stranicu za sve koji se žele poslužiti tim konceptom. A u 2018. izdali smo i priručnik kako preko kritičke pismenosti učiti o radničkim pravima.
U segmentu vašeg kulturnog programa bavite se jednom specifičnom kazališnom praksom – teatrom potlačenih. Kako ste razvijali ove radionice i koji društveni benefit je iz njih proizašao?
Ideju za ovladavanje metodom teatra potlačenih u našu organizaciju donijela je kolegica Barbara Polajnar 2013. godine preko KUD Transformatora. Barbara je studirala teatar potlačenih na fakultetu i ova metoda se pokazala kao vrlo dobar način rada s mladima jer ima sličan izvor kao kritička pismenost, tj. pedagogija potlačenih. Pogotovo s mladima koji vole kreativno izražavanje, a preko izobrazbe pokušavamo uključiti mlade i pedagoške radnice_ke koji mogu ovu metodu prenijeti na svoja područja djelovanja.
S kojim regionalnim partnerima ste najsnažnije povezani i što je sve plod vaših suradnji?
Na regionalnom i nacionalnom nivou povezani smo s ustanovom Pohorski bataljon koja povezuje slične NGO-ove koji su proizišli iz kulturnih i omladinskih praksi. To partnerstvo nije projektnog značaja, vrlo je organsko i proizlazi iz potrebe prepoznavanja autonomnih, političkih i kulturnih potreba mladih koji rade u području politika odozdo prema gore. Jedan od osnivača Ustanove Pohorski bataljon je poznati kantautor i omladinski radnik Marko Brecelj.
Na nacionalnoj razini smo u partnerstvu „Delati skupaj!“ gdje s organizacijama i kooperativama i radimo na dokumentima i obrazovanju na području radničkih prava, participacijske ekonomije i kritičke pismenosti. Povezani smo i sa slovenskom mrežom volonterskih organizacija koju vodi Slovenska filantropija. Na lokalnom nivou s organizacijama koje se bave filmom i animacijom povezujemo se u projektni konzorcij „Film u Mariboru“. Jedan od ciljeva je da u Mariboru ponovno uspostavimo Mjesno kino, prostor za nekomercijalnu filmsku produkciju, filmske festivale i filmsko obrazovanje. Na sličan način smo sa lokalnim volonterskim organizacijama povezani u konzorcij „Razvoj volonterstva u Mariboru“. Prošle godine smo se u sklopu 9. izdanja festivala StopTrik, kad je bila tema feminizam u animaciji, povezali s Mestom žensk i na festivalu ugostili briljantnu predstavu „Sine“. U sklopu StopTrik festivala uvijek se povezujemo s lokalnim producentima i prostorima kao što su GT22, Fundacija Sonda, Vetrinjski dvor, Narodni dom, Lutkovno kazalište Maribor…
U čemu su Maribor i vaša lokalna sredina specifični kada je riječ o participiranju građana i građanki u inicijative civilnog društva?
Maribor je jedini grad u Sloveniji u kojem postoje samoorganizirane gradske četvrti, njih 10. Riječ je o susretima građana koji se održavaju svakih 14 dana i koje moderiraju aktivisti_ke Inicijative mestni zbor. Na tim susretima građani diskutiraju o problemima u svojim lokalnim zajednicama i pokušavaju ih rješavati kroz radničke akcije, pozive lokalnoj ili nacionalnoj vlasti, akcije građanskog neposluha… Ti susreti odvijaju se već sedam godina. IMZ je inicijativa koja je nastala krajem 2012. iz demonstracija protiv koruptivnog gradonačelnika Maribora i tadašnje Janšine vlade u želji za emancipacijom građana na polju političkog djelovanja izvan parlamenta i stranačke politike.
Pekarna je umrežena i s mariborskom inicijativom Odločaj o mestu! koja se bori za participativno odlučivanje i budžetiranje. Koliki pomaci su na tom planu učinjeni do sada?
Odločaj o mestu! bila je inicijativa za participativno budžetiranje u gradu Mariboru koje je proizašla iz suradnje Iniciativa mestni zbor i samoorganizirane kvartovske zajednice Radvanje (SČS Radvanje) 2014. Grad Maribor nije pokazivao interes za participativnim budžetiranjem, a kako nismo imali dovoljno znanja o tom mehanizmu odlučivanja, Iniciativa mestni zbor organizirala je seriju predavanja i radionica za građane. U međuvremenu je nastala koalicija NVO kojoj se priključila i Pekarna Magdalenske mreže, koja je u suradnji sa IMZ in SČS Radvanje mjesec dana prikupljala potpise građana za potporu uvođenja participativnog budžetiranja u Mariboru. Nakon prikupljenih 4000 potpisa koji su bili predani gradonačelniku, grad Maribor je odlučio provesti pilot projekt u četvrti Radvanje. U procesu odabira prijedloga i glasovanja snažno su surađivali IMZ i SČS Radvanje u 2015. Odaziv građana bilo je entuzijastičan i svi prijedlozi su bili orijentirani ka zajedničkim ciljevima. Izglasano je 14 projekata i gradska skupština potvrdila je njihovu izvedbu. To je bio prvi primjer participativnog budžetiranja u Sloveniji. Nažalost, izvedena su samo tri projekta jer Grad nije bila dovoljno angažiran bez obzira na poziv od strane IMZ-a i građana.
Mnogi gradonačelnici u Sloveniji su prepoznali taj primjer dobre prakse i participativno budžetiranje uveli u svoje gradove uz pomoć Iniciative mestni zbor i Organizacije za participatorno družbo. Praksa se sada izvodi u više nego 20 gradova i općina u Sloveniji i svake godine se širi.
S kakvim se problemima susrećete ovih dana, za vrijeme korona krize, u Sloveniji? Na koji će način Pekarna reagirati i demonstrirati protiv represivnih politika vladajuće strukture u Sloveniji u ovim vremenima, kada nije moguće izaći na ulice? S dolaskom koalicije Janeza Janše na vlast slovenska država se dodatno militarizira. Koji alati otpora su efikasni u borbi protiv ovakvih politika?
Situacija je trenutno prilično zastrašujuća, no istodobno podiže potencijal za otpor protiv Janšine vlade. U ovom trenutku vlada pokušava doseći dvotrećinsku većinu u parlamentu i podijeliti policijske ovlasti vojsci. Namjeravaju pooštriti nadzor nad graničnim prijelazima, naravno deklarativno kao mjera protiv izbjeglica, a u isto vrijeme čini se da se žele zaštititi od protesta koji će sigurno početi nakon karantene. Kao u svim državama, epidemija korone je odličan izgovor da se uvedu fašističke mjere koje nikada ne bi prošle u normalnim uvjetima i kojima žele učvrstiti svoju vlast i pojačati nadzor nad građanima. Uz to, vlada prima mjere za pomoć gospodarstvu i kao uvijek ignorira NGO scenu i samozaposlene u kulturi, koji su uvijek bili glavni kritičari sadašnje vlasti. Posve je jasno da je zabrana putovanja građana mjera kojom se efikasno onemogućuje okupljanje ljudi i organiziranje otpora. Usporedno, događaju se različiti oblici protesta, s transparentima na prozorima i balkonima, udaranjem po loncima, događaju se i pojedinačne protestne akcije ispred parlamenta. Sve je to nedovoljno i u nekoj fazi ćemo morati izaći na ulice, iako nam je jasno da će vlada produživati restrikcije koliko god će to moći pod izlikom zaštite od virusa.
Pekarna Magdalenske mreže za sada preko Facebooka i web stranice objavljuje kritičke tekstove o novim državnim mjerama, dijeli peticije i pozive na proteste. Kao i uvijek, pridružit ćemo se i pravim protestima na ulici.
Osnovali ste i biblioteku Teta Rosa, nazvanu prema Rosi Luxemburg. Kako ste kroz godine radili na fundusu te knjižnice, koliko broj naslova ona sadrži i tko je najviše koristi?
Trenutno je u biblioteci oko 350 knjiga, koje možete pregledati i na stranici: http://www.knjiznicateterose.com/seznamknjig. Osnovali smo je u 2013. kao program Europske prijestolnice mladih. Dio knjiga smo kupili, dio su nam donirali Sophie, Založbe cf*, Borca, Krtine, Bukvarne Ciproš… Želja je bila ponuditi mladima u Mariboru literaturu s područja socijalizma, komunizma, anarhizma, antiimperijalizma i feminizma jer je literaturu takve vrste vrlo teško dobiti u knjižarama, a i javne knjižnice nisu dobro opremljene takvim naslovima. Tako u knjižnici možete naći nekoliko naslova Rose Luxemburg, Marxa, Engelsa, Samira Amina, Edvarda Kardelja, Noama Chomskog, Howarda Zinna, Arundhati Roy, Vide Tomšič, Liljane Burcar, bell hooks, Angele Davis… Uz biblioteku organiziramo večere grupnog čitanja, predavanja i filmske projekcije.
Tko su sve ljudi koji su uz vas sve ove godine činili i čine time Pekarne?
Ima ih vrlo mnogo. Ako ih nabrojim poimence to su: Dolores Šegina, Nataša Usar, Kaja Fiedler, Lucija Smodiš, Barbara Polajnar, Tomaž Podbevšek, Vesna Jauk, Borut Wenzel, Borut Osonkar, Gregor Kosi, Bojan Jerkovič, Daniela Kičić, Tina Podbevšek, Vesna Likovnik, Vasja Smole Dubrovnik, Alenka Barbirič, Brina Fekonja, Saša Bach, Olga Bobrowska, Michal Bobrowski… to je samo nekoliko borkinja i boraca, a ima nas još mnogo, u različitim krajevima Slovenije i Europe.
Osim što ste aktivni u Pekarni, bavite se i borbom protiv specizma, tj. borbom za prava životinja u veganskoj asocijaciji ZaŽivali! Kako je ona nastala i koje su vam aktivnosti najvažnije?
Udruženje ZaŽivali! nastalo je 2008 iz inicijative Ljudjeza.org, koja je povezala prava životinja sa feminizmom i aktivizmom koji podupire trans i queer osobe. ZaŽivali! se koncentrira na promociju veganstva kao političkog pokreta i pokušava ga povezati za svim drugim pokretima protiv diskriminacije. Temelji na antispecizmu i antikapitalizmu, a djeluje i intersekcionalno. Jednom mjesečno organiziramo Veganske večere koje su prostor za obrazovanje i druženje, svake godine organiziramo Dane boja protiv specizma i Društvene dane ZaŽivali! u sklopu kojih povezujemo umjetnost i aktivizam.
Dodjela nagrada za Strašne žene godine – Fierce Women WoW Awards dio je aktivnosti projekta Women on Women koji zajednički provode Mesto žensk u Sloveniji, Prostor rodne i medijske kulture K-zona u Hrvatskoj, Tiiit Inc. u Makedoniji te Outlandish Theatre Platform u Irskoj. Aktivnosti sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa.
