Prema podacima Ureda za studente s invaliditetom Sveučilišta u Zagrebu i Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, procjenjuje se da broj studenata/ica s invaliditetom u ukupnoj studentskoj populaciji (75 000 studenata/ica) ne prelazi 5 promila (380 studenata/ica).
Na nacionalnoj razini ne postoje pouzdani podaci o ukupnom broju osoba s invaliditetom koje su uključene u visokoškolsko obrazovanje, no može se pretpostaviti da je riječ o jednako niskom udjelu. Istovremeno su prava studenata/ica s invaliditetom na visokoškolsko obrazovanje zajamčena nizom zakonskih regulativa te specifičnim pravilnicima pojedinih institucija.
Ideja je ovog temata* stoga razmotriti različite aspekte uključenosti studenata/ica s invaliditetom u visokoškolski obrazovni sustav i pokušati odgovoriti na niz pitanja koja iz svega spomenutog nužno proizlaze, primjerice, u kojoj mjeri i mogu li uopće studenti/ice s invaliditetom ostvariti kako svoje pravo na visokoškolsko obrazovanje, tako i pravo na korištenje niza prilagodbi i resursa koji su im namijenjeni? Nadalje, jesu li ostvariva prava uopće u skladu s njihovim stvarnim potrebama te koje su i kakve mjere dosad poduzete kako bi se omogućila njihova potpuna integracija, odnosno osigurao ‘studentski život’ pod jednakim uvjetima.
Moja osobna motivacija proizašla je iz sudjelovanja na orijentacijskom tjednu za brucoše/ice s invaliditetom koji na godišnjoj razini organizira udruga Zamisli te posljedično iz spoznaje da o statusu i pravima osoba s invaliditetom, unatoč višegodišnjem radu i aktivističkom djelovanju u civilnom sektoru, znam zapravo jako malo. Fokus na studentskoj populaciji potaknut je također činjenicom da sam i sama studentica i da mi je time ova skupina iskustveno najbliža.
Kako bih dala što je moguće cjelovitiju sliku uključenosti studenata/ica s invaliditetom u sustav visokoškolskog obrazovanja, u uvodnom ću tekstu ocrtati neke temeljne zakone, propise i definicije koje se tiču samog invaliditeta, ali i invaliditeta u kontekstu obrazovanja, dok će se daljnji tekstovi fokusirati na specifične perspektive samih studenata/ica te predstavnike/ice institucija i nevladinih udruga, rad kojih je usmjeren na zagovaranje i implementaciju prava osoba s invaliditetom.
Od medicinske ka socijalnoj definiciji invaliditeta
Prava osoba s invaliditetom, „po prvi su puta iznesena u cijelosti u jednom obvezujućem međunarodnom dokumentu u Konvenciji Ujedinjenih naroda o pravima osoba s invaliditetom“[1]. Hrvatski sabor ovu je konvenciju ratificirao 1. lipnja 2007. godine, čime je Republika Hrvatska priznala ljudska prava osoba s invaliditetom i preuzela obvezu da radi na uklanjanju prepreka koje sprječavaju njihovo puno i učinkovito sudjelovanje u društvu te da im osigura mogućnost da svoje potencijale ostvare u najvećoj mogućoj mjeri.
Ova konvencija, „obilježava stoga kraj duge borbe osoba s invaliditetom i organizacija koje ih predstavljaju za punim priznavanjem invaliditeta kao pitanja ljudskih prava koje je započelo još 1981. godine“[2], tj. Međunarodnom godinom osoba s invaliditetom i Svjetskim programom djelovanja koji se odnosi na osobe s invaliditetom, a koji je usvojen kao njezin rezultat. Nadalje, priznavanju je značajno doprinijelo i usvajanje Standardnih pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom od strane Opće skupštine Ujedinjenih naroda 1993. godine, a kasnije i usvajanje niza rezolucija Odbora za ljudska prava (1999., 2000. i 2002.).
Važnost je spomenute konvencije također u afirmaciji tzv. socijalnog modela invaliditeta koji invaliditet sagledava kao posljedicu međudjelovanja pojedinca/ke i društvene okoline koja postavlja niz prepreka punom ostvarivanju njegovih/njezinih prava i potencijala.
Ova koncepcija invaliditeta razvija se kao odgovor na dotad uvriježen medicinski model koji je invaliditet tumačio kao obilježje pojedinca/ke i mahom je bio usmjeren na zbrinjavanje osoba s invaliditetom. Mjere koje su se u tom modelu poduzimale u odnosu na osobe s invaliditetom mahom su, ističe Lelia Kiš Glavaš, „kompenzacijske prirode (uglavnom financijska sredstva) kojima se na neki način nastoji kompenzirati nedostatak izazvan invaliditetom osobe. Model se zapravo temelji na samilosti i uočljivoj bespomoćnosti osoba s invaliditetom, a promjena i prilagodba kojoj se teži jest promjena samih osoba s invaliditetom“[3].
Invaliditet se prema socijalnom modelu, dakle, razumije kao stanje, odnosno posljedica bolesti ili oštećenja, a ne bolest kao takva.
Kao dopuna socijalnom modelu posljednji se razvija, nastavlja Kiš-Glavaš, tzv. model ljudskih prava koji je prije svega usmjeren na osnaživanje osoba s invaliditetom, a rezultat je činjenice da se socijalna inkluzija u praksi nije ili ne može ostvariti, unatoč pravnoj jednakosti osoba s invaliditetom.
Promjene ovog tipa zamjetne su i u dvjema klasifikacijama Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). 1980. godine ona objavljuje Međunarodnu klasifikaciju oštećenja, invaliditeta i hendikepa (ICIDH) koja oštećenje definira kao bilo kakav gubitak ili odstupanje od normalne psihičke, fiziološke ili anatomske strukture ili funkcije. Invaliditet vidi kao bilo kakvo ograničenje ili nedostatak (koje proizlazi iz oštećenja) sposobnosti za obavljanje neke aktivnosti na način ili u opsegu koji se smatra normalnim, dok hendikep tumači kao nedostatak koji rezultira iz oštećenja ili invaliditeta, a ograničava pojedinca/ku ili mu onemogućuje ispunjenje njegove/njezine uloge u društvu.
2001. Svjetska zdravstvena organizacija donosi Međunarodnu klasifikaciju funkcioniranja,invaliditeta i zdravlja (ICF). Funkcioniranje i invalidnost ovdje su definirani kao „kompleksna interakcija između zdravstvenog stanja pojedinca i kontekstualnih faktora okoline, kao i osobnih faktora“[4].
Republika Hrvatska, kao što sam već naglasila, priznaje socijalnu koncepciju invaliditeta, no ne nudi jedinstvenu definiciju samih osoba s invaliditetom, tj. ona varira ovisno o kontekstu u kojem se upotrebljava. Doista, UN-ova Konvencija ne nudi jedinstvenu definiciju invaliditeta ili osoba s invaliditetom, ali obvezuje zemlje potpisnice da u nacionalnim zakonodavstvima reflektiraju socijalni model invaliditeta. U Hrvatskoj sustav socijalne skrbi, navodi Kiš-Glavaš, upotrebljava termin „tjelesno ili mentalno oštećene osobe“, sustav prosvjete „djecu i mladež s teškoćama u razvoju i/ili s posebnim obrazovnim potrebama“, a sustav zapošljavanja termin „osobe s invaliditetom“[5].
Spomenute definicije invaliditeta funkcioniraju, dakle, kao ideal tipovi, a u praksi kreiranja politike prema osobama s invaliditetom medicinski model je još uvijek dijelom prisutan i pitanje je, ističe Kiš-Glavaš, mogu li njegovi ostatci ikada biti prevladani.
Ovo potvrđuje i posljednje Izvješće o radu Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom koje navodi izrazito nisku svijest o shvaćanju prava osoba s invaliditetom kao ljudskih prava , kao i slabo poznavanje socijalnog modela invaliditeta na svim razinama društva. Posebno je zabrinjavajuće što „nepoznavanje načela i odredbi Konvencije dovodi do nedovoljne ugradnje tih načela u hrvatsko zakonodavstvo i provedbene propise“ stoga Izvješće naglašava važnost opetovanog podsjećanja novih saziva Sabora na razumijevanje invaliditeta koje promiče Konvencija „odnosno na moć, a time i odgovornost zakonodavne vlasti da kroz svoj rad stvara temelje uključenosti osoba s invaliditetom“[6].
Studenti/ice s invaliditetom
Prelazak s medicinske na socijalnu definiciju invaliditeta u akademskom se kontekstu očitovao tako da su osobe s invaliditetom, za početak, prepoznate kao sposobne za visokoškolsko obrazovanje. U već spomenutoj UN-ovoj Konvenciji pravo osoba s invaliditetom na (visokoškolsko) obrazovanje definirano je Člankom 24. kojim se države potpisnice obvezuje na uključivost obrazovnog sustava na svim razinama, odnosno na implementaciju niza razumnih prilagodbi (prilagodbi koje se vrše s ciljem izjednačavanja mogućnosti osoba s invaliditetom, a da pritom ne zahtijevaju iznimna sredstva) koje će biti u skladu s individualnim potrebama studenata/ica s invaliditetom.
Studente/ice s invaliditetom, Pravilnik o organizaciji i djelovanju Ureda za studente s invaliditetom Sveučilišta u Zagrebu, definira kao sve studente/ice koji zbog bolesti ili oštećenja imaju teškoća u realizaciji svakodnevnih akademskih aktivnosti. Ovo uključuje studente/ice s vidljivim (oštećenja vida i sluha i tjelesni invaliditet) te one s nevidljivim oštećenjima (npr. neke kronične bolesti, psihički poremećaji ili specifične teškoće učenja).
Status studenta/ice s invaliditetom dokazuje se, navodi Kiš-Glavaš, Rješenjem o kategorizaciji invaliditeta (stupnju tjelesnog oštećenja) Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Rješenjem o individualiziranom pristupu tijekom ranijeg školovanja ili potvrdom ovlaštenog liječnika školske medicine. Namjera ovako uređenog sustava, nastavlja Kiš-Glavaš, „nije etiketirati i stigmatizirati spomenute studente, nego definirati pojedince koji imaju prava na posebne akademske prilagodbe, uz potvrdu svog statusa“[7] te dodaje da se studenti/ice s invaliditetom nisu dužni/e deklarirati kao studenti/ice s invaliditetom, no u tom slučaju nemaju pravo na posebne prilagode.
Budući da su osobe s invaliditetom još uvijek nerijetko društveno stigmatizirane, studenti/ice s nevidljivim oštećenjima se, nastavlja Kiš-Glavaš, često se ne odlučuju javno deklarirati kao studenti/ice s invaliditetom, čime sustav njihove potrebe ne prepoznaje te posljedično otežava iskustvo studiranja. Ovo također doprinosi statistici koju sam navela na samom početku teksta, a koja registrira mahom studente/ice s vidljivim oštećenjima.
Uključenost osoba s invaliditetom u sustav visokog obrazovanja ovisi, osim toga, i o nizu ‘tehničkih’ aspekata: „pristupačnom prijevozu, pristupačnim zgradama sveučilišta, dostupnosti obrazovnih resursa, opreme i programa i, kada je to potrebno, dostupnosti primjerene tehničke potpore studentima s invaliditetom“[8]. Sve navedeno se prvenstveno odnosi na iskustvo studiranja, ali isto tako u pojedinim slučajevima može odrediti sam odabir studija, a posljedično i buduće zanimanje studenta/ice.
Ovo je možda najzamjetnije uzme li se u obzir, primjerice, prostornu pristupačnost obrazovnih objekata. Istraživanju koje na Sveučilištu u Zagrebu provedeno 2011. pokazuje da je prostorna pristupačnost relativno loša na gotovo svim sastavnicama, dok su prostorno su najnepristupačniji Stomatološki fakultet i Akademija dramske umjetnosti, navodi Damir Španić i dodaje da je na lošu prilagodbu „utjecao smještaj na nekoliko lokacija, smještaj u stambenim zgradama te činjenica da [u tom trenutku] nema studenata s invaliditetom. Ipak, ovime su i njihove potrebe neprepoznate što onemogućava izgrađivanje prostorno pristupačnog okruženja“.
Dostupnost prijevoza također je realtivna. Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, primjerice, nudi redovitim studentima/icama preddidplomskih i diplomskih studija mjesečnu naknadu dijela troškova prijevoza i ona se odnosi na one studente/ice s invaliditetom od najmanje 60% tjelesnog i osjetilnog oštećenja sukladno Uredbi o metodologijama vještačenja. Na području grada Zagreba postoji, recimo, organizirani prijevoz ZET-a specijalnim kombi vozilima, no potrebno je napomenuti da je on namijenjen samo studentima/icama koji se kreću pomoću invalidskih kolica. Značajan dio studenata/ica ovime je isključen i ovisi o privatnom prijevozu ili prijevozu koji organiziraju udruge civilnog društva. Prema već spomenutom Izvješću pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, slična je situacija i ostatku Hrvatske.
Izvješće također navodi važnost koju udruge civilnog društva imaju u pružanju pomoći i podrške osobama s invaliditetom na svim razinama, ističući kako one često „ispunjavaju praznine koje ostavljaju institucije“.
Nedostatak u prepoznavanju važnosti uloge organizacija osoba s invaliditetom prepoznao je, stoji dalje u Izvješću, i Odbor UN-a, navodeći u zaključnim zapažanjima vezano uz primjenu Konvencije o pravima osoba s invaliditetom u RH da su „zbog nedostatka široke mreže pružatelja usluga organizacije osoba s invaliditetom prisiljene preuzeti ovu ulogu umjesto svoje uloge zagovaratelja svojih prava“ te da je preporuka Odbora „da država potpisnica osigura sredstva kojima se organizacijama osoba s invaliditetom omogućava realizacija njihove uloge.“
Svemu navedenom ide u prilog i istraživanje analize kvalitete života osoba s invaliditetom koje je za zagrebački Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom proveo Institut društvenih znanosti Ivo Pilar prošle godine, prema kojem čak 70 posto ispitanika/ca – osoba s invaliditetom, smatra da se država se jako loše ili relativno loše skrbi o osobama s invaliditetom. Sličan stav imaju sami studenti/ice s invaliditetom. Prema međunarodnom izvješću EUROSTUDENT na upit o kvaliteti javne ili institucionalne potpore koju studenti/ice s invaliditetom primaju tijekom studiranja, samo 1% njih odgovorilo je da je potpora jako kvalitetna.
Unatoč svemu, broj studenata/ica s invaliditetom iz godine u godinu raste, no i dalje je oko deset puta manji u odnosu na razvijenije zemlje Europske Unije, napominje Kiš-Glavaš i dodaje kako „individualizirani pristup i zadovoljenje posve specifičnih potreba može biti jedini ispravan put potpore studentima s invaliditetom“.
Ovo se, barem uz postojeće brojke studenata/ica s invaliditetom, ne čini toliko neizvedivim, no treba uzeti u obzir da sam u ovom uvodu navela samo neke od problema s kojima se studenti/ice s invaliditetom suočavaju na svakodnevnoj razini, kao i činjenicu da su oni tek djelić puno šireg i znatno kompleksnijeg pitanja inkluzije osoba s invaliditetom u društvo.
[1] Slonjšak, A. i Papa, J. (2012) Praćenje Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. Zagreb: UNDP, Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom
[2] ibid.
[3] Kiš-Glavaš, L. (2012) Studenti s invaliditetom u sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj. U: Kiš-Glavaš, L. , ur., Opće smjernice, Zagreb: Sveučilište u Zagrebu
[4] Okanović, E. (2007). ICIDH i ICF [online]. Udruga Zamisli. Dostupno na: http://www.zamisli.hr/index.php/arhiva2007/148-icidh-i-icf. [6. prosinca 2016.]
[5] Kiš-Glavaš, L. (2012) Studenti s invaliditetom u sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj. U: Kiš-Glavaš, L. , ur., Opće smjernice, Zagreb: Sveučilište u Zagrebu
[6] Ured pravobraniteljice za osobe s invaliditetom (2015) Izvješće o radu za 2015. Zagreb: POSI
[7] Kiš-Glavaš, L. (2012) Studenti s invaliditetom u sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj. U: Kiš-Glavaš, L. , ur., Opće smjernice, Zagreb: Sveučilište u Zagrebu
[8] ibid.
Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.
Drugi tekst temata pronađite ovdje.
Treći tekst temata pronađite ovdje.