Tithi Bhattacharya je profesorica južnoazijske povijesti i direktorica Globalnih studija na Sveučilištu Purdue. Autorica je knjiga The Sentinels of Culture: Class, Education, and the Colonial Intellectual in Bengal (2005.) i nedavno objavljene (i prevedene na hrvatski) Feminizam za 99%: Manifest, koju je napisala zajedno s Cinzijom Arruzzom i Nancy Fraser.
Ekstenzivno piše o marksističkoj teoriji, rodu i islamofobiji. Dugogodišnja je aktivistkinja za socijalnu pravdu te aktivna u lokalnoj zajednici, ali i borbama na internacionalnoj razini. U sklopu ovogodišnjeg Subversive Festivala održala je dva predavanja: jedno posvećeno antikapitalističkom feminizmu i novim klasnim borbama, a drugo na temu rodnog, seksualnog i ekonomskog nasilja u neoliberalizmu, o čemu možete čitati i u našem intervjuu!
Zašto nam je danas potreban feministički manifest za 99 posto?
Manifest predstavlja politiku novog feminističkog pokreta i inspiriran je ženskim štrajkovima koji se javljaju diljem svijeta od 2016. godine. Također, odbacujemo rješenja koja nam kapitalizam nudi u doba akutne krize: s jedne strane imamo desničarski populizam (koji predstavljaju političari poput Orbana, Bolsonara i Trumpa), a s druge strane imamo “demokratičnije” rješenje, navodno feminističko, koje nude figure poput Hillary Clinton i Angele Merkel.
Većini nas čini se samorazumljivim zašto bismo trebali odbaciti desničarsku reakciju na krizu kapitalizma, no možda je teže shvatiti zašto odbaciti i liberalno rješenje. U Manifestu nastojimo pokazati kako danas, nakon 40 godina neoliberalne vladavine, feminizam za mnoge znači uspjeh unutar kapitalizma. Takva definicija feminizma postala je sluškinja kapitalizma. Kapitalizam nas je doveo na rub katastrofe globalnih razmjera, stoga je važno da se feminizam uhvati u koštac s tim izazovom te odbaci kapitalizam i sva rješenja za krizu koja predlaže sam sustav. Potreban nam je feminizam za 99 posto koji je anti-kapitalistički, anti-imperijalistički i anti-rasistički.
Na predavanju u Centru za ženske studije govorila si o odnosu rodno uvjetovanog i seksualnog nasilja te neoliberalizma. Možeš li pojasniti zašto je neoliberalizam tako plodno tlo za nasilje, osobito nasilje nad ženama?
Neoliberalizam intenzivira uvjete koji dovode do interpersonalnog nasilja. Rodno uvjetovano nasilje često je interpersonalno u smislu da se događa unutar obitelji (ne uvijek, jer imamo slučajeve masovnih silovanja u ratu ili sustavno seksualno zlostavljanje kao oblik discipliniranja radnica). Ali važno je uvidjeti uvjete koji stvaraju mogućnost da takvo nasilje eskalira, a oni su pod neoliberalizmom dodatno pojačani. Ukratko, za to postoje dva razloga: prvi je da bilo koji oblik skrbi – bilo da je riječ o brizi u kućanstvu (dobavljanje vode, hrane i sl.) ili održavanju života u obitelji ili zajednici (školama, bolnicama, itd.) – sve te institucije koje osiguravaju skrb i socijalne usluge pod neoliberalizmom su ozbiljno ugrožene – cijene hrane rastu, ukinute su subvencije na gorivo, voda je privatizirana… Sve to dovodi do urušavanja zajednica i upravo ovdje se pojavljuje potencijal za nasilje.
Naravno, to samo po sebi nije dovoljno da bismo objasnili zašto muškarci udaraju žene, a ne obrnuto. Zato se trebamo zapitati koja ideologija buja u takvim uvjetima, a ta ideologija je konstanta u kapitalizmu kroz čitavu njegovu povijest. Riječ je o nerealističnom modelu muškarca hranitelja i žene domaćice, koji u stvarnosti nikad nije postojao, no omogućuje kapitalu da promiče tu ideologiju kako bi se naglasile rodne razlike u zajednicama radničke klase. „Obiteljske vrijednosti“ se promiču putem nacionalnih medija u različitim oblicima, ne samo putem zakona koji kriminaliziraju pobačaj ili privilegiraju heteronormativni oblik obitelji koji nam kapital neprekidno nameće. Taj model stvara nerealistična rodna očekivanja u domaćinstvu, što u konačnici – ako ta očekivanja ne budu ispunjena – dovodi do nasilja. Primjerice, ako ručak nije podgrijan, ako u ormaru nema ispeglane košulje, krivnja se svaljuje na ženu, a odgovornost kapitala ostaje prešućena.
Ako srozavanje uvjeta života može uzrokovati eskalaciju rodno uvjetovanog nasilja, znači li to da u zemljama s razvijenim sustavom socijalnih usluga ima manje nasilja?
Ne nužno, jer kapitalizam je po svojoj prirodi nasilan sustav. Uzmimo za primjer Finsku, koja je socijalna država i dobro stoji po pitanju rodne ravnopravnosti, no istovremeno jedna od tri Finkinje navodi da su doživjele nasilje. Kako to protumačiti? Pa, znamo da Finska glorificira vojsku i da imaju obvezni vojni rok. Znači, ideal muškosti usko je povezan sa služenjem vojske, a ako je to jedna od glavnih društvenih vrijednosti, ne treba nas čuditi ako se muškost iskazuje nasilničkim ponašanjem i u drugim sferama života.
U Manifestu pišete da su seksualni liberalizam i seksualni neokonzervatizam dvije strane istog novčića u kapitalizmu. Možeš li pojasniti što pod time mislite?
U kapitalizmu uspješno koegzistiraju dvije vrste slika: jedna je slika žene kao majke, kućanice (čak i ja kao marksistička feministkinja osjećam krivnju jer nisam doma sa svojom kćeri na Majčin dan, već u Hrvatskoj držim predavanje o feminizmu). S druge strane, ogoljena ženska tijela koriste se za prodaju svega od automobila i osiguranja do knjiga, no ta „slobodna“ žena koju kapitalizam promiče i oglašava nije emancipirana žena, nego žena koja ima slobodu da konzumira i veći pristup kapitalizmu. Dakle, ta vrsta „slobode“ i konzervatizam, koji promiče buržujsku obitelj, mogu bez problema koegzistirati u kapitalizmu. S jedne strane imamo bikinije, a s druge Majčin dan. Naravno, nema ništa loše u nošenju bikinija, ali problem je u tome što slika savršenog ženskog tijela stvara nerealna očekivanja koja se onda koriste za kontroliranje žena i njihove predodžbe vlastitog tijela.
Jasno je da ideal nuklearne obitelji ide na ruku kapitalu. Možemo li iz te perspektive sagledati i aktualne zabrane pobačaja diljem Amerike – imaju li i one neku poveznicu s kapitalističkim ciljevima?
To je složeno pitanje zato što kapital nije ujedinjen u napadu na reproduktivna prava u SAD-u. Određena skupina muškaraca koji su dio vladajuće klase žele u potpunosti zabraniti pobačaj, žele da žene budu domaćice, vjerojatno ne žele da uopće imamo posao i tako dalje. Takva retorika, ali i legislativno nasilje ojačali su dolaskom Trumpa na vlast.
No postoje i oni koji ne žele u potpunosti zabraniti pobačaj. Tu imamo sličnu logiku kao kod zatvaranja ili otvaranja granica – dio vladajućih želi potpuno zatvoriti granice, a dio ne želi jer na taj način dobivaju jeftine radnike. Dakle, ako se pobačaj zabrani i ako žene budu prisiljene rađati, tada neće moći ostati na radnom mjestu, i neki kapitalisti su toga svjesni, znaju da će im to utjecati na profit. Zato možete vidjeti mnoge Republikance koji govore da trebamo smanjiti broj pobačaja, a ne ga zabraniti (čitaj: ne želimo osnažiti žene, ali ne želimo im ni oduzeti sva prava jer onda neće biti radnice koje možemo izrabljivati). Kapitalizam se stalno bori s tom dilemom. Međutim, mi ne možemo temeljiti naš pokret na dilemama kapitalizma. Ne smijemo se svrstati uz njih; naš pokret mora biti neovisan i zahtijevati besplatan pobačaj na zahtjev za sve žene jer je riječ o univerzalnom pravu.
Bila si jedna od organizatorica Međunarodnog ženskog štrajka 2016. godine koji je odjeknuo diljem svijeta. U SAD-u sve više žena dolazi na političke pozicije, pokret #MeToo je poprimio globalne razmjere i čini se da svjedočimo novom feminističkom valu. Kako vidiš te promjene? I koga bi voljela vidjeti kao demokratskog kandidata/kinju na idućim predsjedničkim izborima?
(smijeh) Voljela bih da Bernie Sanders bude demokratski kandidat! Mislim da njegova politika najviše uzima u obzir društvenu reprodukciju; on govori o besplatnom zdravstvu, besplatnom obrazovanju, a to su resursi koji su radničkim obiteljima nasušno potrebni. Međutim, mislim da bi trebao zauzeti puno čvršći stav o rasnom pitanju. Razočarana sam njegovim dosadašnjim istupima na tu temu i čudi me da nije ništa naučio od prošlih izbora. Trebao bi prestati pokušavati riješiti pitanje rase kroz klasu – rasa i klasa jesu povezane i međuovisne, ali ne možemo rasu svesti na klasu, što Sanders nažalost često radi.
S druge strane, iznimno sam sretna što su žene poput Ilhan Omar, Rashide Tlaib i Alexandre Ocasio Cortez izabrane u Američki kongres. Borim se za Palestinu od svojih 20-ih i mogu reći da se nikad prije u Kongresu nije govorilo o palestinskim pravima na tako kreativan i izvanredan način, što daje ogromno samopouzdanje društvenim pokretima na ulicama. Ipak, moramo biti svjesni da su biti članica Kongresa i biti dio društvenog pokreta dvije različite stvari. One mogu biti djelovati zajedno, ali društveni pokreti ne mogu uzmaknuti i pustiti ljude u Kongresu da određuju politike. Kada Kongres donosi progresivne politike, to je uglavnom posljedica pritiska koji su izvršili društveni pokreti na ulicama. Ne možemo dignuti ruke i reći „Sada imamo Omar i Tlaib i naša borba je završila,“ ne zato što će one izdati naše interese, već zato što su sada u „vučjem brlogu“. One su naše predstavnice, ali mi moramo održavati pritisak kako bi se mogle boriti u Kongresu i prenositi našu poruku. Ako na ulicama nema nikoga, tada će Kongres biti tek alat u rukama kapitala (što je dosad uglavnom i bio).
Možemo li biti optimistične oko novih ženskih pokreta diljem svijeta?
Apsolutno! I ne samo na globalnom sjeveru; Latinska Amerika je na nogama, Čile, Argentina, dijelom i Brazil. Imamo val feminističkih pokreta i mislim da je to najbolja stvar koja se dogodila u posljednjih 40 godina neoliberalizma. To je najveći, najinternacionalniji pokret koji se pojavio i koji zapravo restrukturira radničku klasu na globalnoj razini. Propituje feminističke zahtjeve i vraća feminističku klasnu borbu na dnevni red. Kao što je #MeToo pokazao, ne radi se samo o rodno uvjetovanom nasilju, već i o bolnicama, školama, tržištu rada… Više se ne govori samo o feminističkim temama u liberalnom smislu, već o tome kako kapitalizam čini život neodrživim za žene, queer osobe i planet u cjelini. Ovo nije tek pitanje uske definicije feminizma, nego borba za oslobađanje naših života iz stiska kapitala.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
