Projekt Muzej osobne povijesti Roma producentska kuća Fade In provodila je tijekom protekle dvije godine na području Osječko-baranjske i Brodsko-posavske županije, u suradnji s Romskim resursnim centrom iz Darde. Namjera njegovih kreatora bila je stvoriti arhivu pisane povijesti Roma na ovom području.
S jednom od članica provedbenog tima – scenaristicom i istraživačicom Martinom Globočnik, razgovaramo o njihovoj motivaciji i izazovima koje su svladavali provodeći ovaj zanimljiv projekt, posvećen najdiskriminiranijoj nacionalnoj manjini u Hrvatskoj.
Prošlo ljeto obišli ste stotinjak Roma koji žive u Slavoniji i Baranji, a od svih njih selektirali ste 30, a 26 njih postavljeno je u formi kratkih filmova – intervjua. Što je sve obuhvatilo istraživanje koje je prethodilo projektu?
Htjeli smo ispričati priče Roma i spletom okolnosti, zbog suradnje s Jovicom Radosavljevićem koji je s kolegicom Željkom Kovačević maštao o dokumentarističkom fundusu koji će prikupljati priče Roma njegove skupine, ograničili smo se na pripadnike Roma Bajaša, te pripadajućih podskupina Munćana koji žive u Jovičinoj Dardi, Ludara koji žive u Slavonskom Brodu, Ardeljana koji su uglavnom u Baranji te Međimurju.
Ono što me osobno šokiralo je mučna povijest ove skupine koja govori starorumunjskim dijalektima jer su u vrijeme ropstva u Rumunjskoj od 14. pa do sredine 19. stoljeća, izbrisana njihova kultura, jezik, povijest. Bajaško naseljavanje u Hrvatskoj i vezanje za veće društvene grupe podrazumijevalo je da su prihvatili kršćanstvo, pravoslavlje tako da su mnogi Bajaši koje smo upoznali pravoslavci. Možete zamisliti kako je u vrijeme Domovinskog rata bilo biti manjina, Rom i k tome „krive vjeroispovijesti“. Kad smo krenuli od tih postavki, bilo nam je jasno da će trebati dubinsko istraživanje dopunske, što lingvističke, povijesne, političke, sociološke građe. Kad se vratim, znam da nismo bili spremni za ovako velik posao, ali smo nekako na kraju uz pomoć stručnjaka s kojima smo se konzultirali, ali sa umjetnicama, Barbarom Blasin i Kosjenkom Laszlo Klemar snašli.
Projekt je počeo prije sad će biti dvije godine. Glavni nam je cilj bio uključiti mlade Rome u umjetničke prakse, podučiti ih osnovama snimanja, fotografije, vođenja intervjua. Zapravo, željeli smo ih osnažiti u njihovim identitetima jer im je i danas, u 21. stoljeću teško nositi se s time što sve u Hrvatskoj podrazumijeva pod „biti Rom“, biti drugačiji.
U suradnji s ljudima iz zajednica, kako u Dardi gdje djeluje izvrstan Romski resursni centar koji obuhvaća osim folklora, zajednicu žena, mladih i dr., tako i u Belom Manastiru, Torjancima, Bolmanu, ako govorimo o Baranji, a Slavonskom Brodu ako govorimo o Slavoniji, prepoznali teme koje opterećuju Rome: siromaštvo, niska obrazovanost, iseljavanje, … no uočili smo i teme koje su za njih važne, položaj mladih, žena, prihvaćanje od strane susjeda i šire zajednice, tradicija odnosno zanati koji polako izumiru.
Bez pomoći Jovice Radosavljevića iz Darde, s kojim je članica našeg tima, Željka Kovačević, dugogodišnja prijateljica, teško bismo se odlučili ući u ovako kompleksan projekt. Osjećali smo odgovornost prema ljudima s kojima smo surađivali i zato nije riječ samo o prikupljanju priča već osmišljavanju Muzeja osobnih priča koji će baštiniti ljudske priče, male pobjede, izazove… koji će dati glas onima koji nemaju priliku progovoriti o svojim potrebama i viđenjima svijeta.
U odabiru priča, kao i predmeta važna nam je bila pomoć ljudi iz zajednica: prepoznavali su i sugerirali protagoniste. Zajedno smo, nakon obilaska ljudi, odabrali uz pomoć polaznika radionica, uži izbor dok nismo došli do 26 osoba. Željeli smo da imamo ljude različite dobi, oba spola.
Kao dokumentaristi surađivali smo nadalje s Jasenkom Rasolom kao snimateljem i fotografom te sa dizajnericom postava Barbarom Blasin i muzejskom pedagoginjom, kustosicom Kosjenkom Laszlo Klemar koje su učinile naše napore konkretnima, prenijele su ih u drugi medij, iz dokumentarističkog u likovno-vizualni, galerijski.
Kreirali ste i web stranicu Muzej osobnih priča u kojemu je svaka od odabranih osoba podijelila jedan ključan trenutak u svom životu. Kojim ste sve metodama radili na snimanju ovih priča i što se ispostavilo ključnim izazovom?
Prvi korak bio je dubinski intervju koji je sa svakom osobom potrajao sat i više vremena. Tome je prethodilo druženje s ljudima. U zajednice smo ušli na proljeće, obilazili ljude i skupljali priče preko ljeta, radili selekciju do kasne jeseni, zapravo zime 2018/19., a onda snimali i fotografirali i s protagonistima birali i definirali odgovarajuće predmete do ožujka 2019.
Najteže je uvijek steći povjerenje. Mi smo jedni drugima stranci. U tome leži odgovornost osobe koja ulazi u nečiji svijet. Poštivati ljudsku intimu, razumjeti, podijeliti priču s drugima. Radimo kao dokumentaristi dugo, preko 20 godina, i svi smo bili svjesni o čemu je riječ.
Ljudi su birali koje priče žele ispričati: Neke priče su bile male epizode, druge potresne, teške, i njima i nama. Tada je važno da se dogodi trenutak za pričanje priča. Osjećala sam da nam treba još vremena, ali uvijek je vremena nekako premalo jer je proces snimanja i fotografiranja ljudima koji na to nisu naviknuli, znači većini-naporan.
Puno smo pričali u timu sa dizajnericom postava o načinu snimanja, fotografiranja, kadriranju…nismo htjeli izložiti ljude više nego je to bilo potrebno. S druge strane, bili smo svjesni da je izlaganje kada ljudi pričaju intimne stvari. Osjećaj da se dobro osjećate dok ste prisutni, i dok osoba koju snimate, s kojom razgovarate se s time osjeća dobro, nešto je što je pokazatelj jeste li na dobrom putu.
U Muzeju osobnih priča mogu se vidjeti vanbračni par koji planira umjetnu oplodnju, mlada učiteljica, mladić koji se strastveno bavi uzgojem konja, samohrani otac, majka koja se bori s tugom zbog smrti sina, talentirana mlada frizerka… – svi oni na neki su način primjeri relativno uspješne integracije Roma u društvo, međutim – društvo čiji se dio silno trude postati i samo je opterećeno vlastitim nezdravim rodnim i ostalim stereotipima i konzervativnošću. Što mislite o ovom paradoksu?
Paradoks je uvijek u našim glavama, zapravo u konstrukcijama. Reći da Romi imaju slične snove ili iskustva i tome se čuditi, rezultat je neiskustva, nepoznavanja, nedruženja s ljudima romske nacionalnosti. Problem po meni seže dalje od stereotipa.
Kad smo radili priču vezanu za Jasenovac, dobila sam knjigu Danijela Vojaka koji se bavio stradanjem Roma u vrijeme NDH. Stradanju su prethodili slični medijski tekstovi koje danas možemo čitati, o Romima koji kradu usjeve, pale, otimaju novac… pisalo se o romskim bandama koje lutaju selima i gradovima. Ubrzo je ustaški režim krenuo s popisivanjem, deportacijom i likvidacijom većine Roma u Hrvatskoj. Prema popisu 1938. bilo je 15 000 Roma, a nakon Drugog svjetskog rata malo više od 400 (brojka se zatim postepeno diže i prema zadnjem popisu stanovništva u RH 2011. živi 16 975 Roma, op.ur.).
Naravno da Romi u Hrvatskoj imaju i danas stvarnih problema. Siromaštvo i getoizacija su ozbiljni problemi mnogih Roma, no mislim da u ovih 50 godina koliko postoji sustavna „briga“ o Romima, mnogi od njih, mogli su biti riješeni da ih i dalje država ne promatra kao „drugog“ i drugačijeg. Romi s kojima smo mi surađivali žive teško, dijele sudbinu većine građana Hrvatske: posao u Đuri Đakoviću recimo, mijenjanju za bauštelu u Austriji.
Mnogi od protagonista/ica vašeg projekta i dalje su izloženi predrasudama konzervativne i ksenofobne sredine u kojoj žive; teško im je pronaći posao i integrirati se u društvo čak i kada se svim silama trude. Što je Romima s kojima ste razgovarali i čije ste osobne priče predstavili najpotrebnije?
Potrebna im je prilika. Predškolski odgoj, učenje hrvatskog jezika što se tiče djece, školovanje svakako. Razumijevanje. Posao. Ono što je bilo meni tužno čuti da ono negativno što čuju od neroma, mladim Romima potvrđuje njihovo iskustvo. Oni osjećaju težinu svog porijekla, boje kože. Kada pojedinci uspiju (bilo da završe fakultet ili se zaposle), prestanu se izjašnjavati kao Romi jer je biti Rom u Hrvatskoj nešto s negativnim prizvukom.
Rezultat projekta bile su i tri putujuće izložbe održane u Osijeku, Rijeci i na koncu Zagrebu. Što je na njima bilo izloženo i koliko ju je posjetitelja vidjelo? Kakav je bio odaziv publike?
Izložba je obuhvaćala 18 jedinica. Svaka jedinica je jedna cjelina sastavljena od priče konkretne osobe, predmeta kojeg je osoba izabrala da predstavlja priču ili je nekako povezan s pričom te fotografija, portret osobe. Šest priča smo proširili i s video projekcijama u formi intervjua.
Meni je najznačajnija izložba bila u galeriji Kazamat u Osijeku gdje je došlo jako puno ljudi iz zajednica. Mnogi su rekli da im to puno znači. Prvi puta su bili u galeriji i bili su sretni kad su čuli pozitivne komentare posjetitelja neromske nacionalnosti.
U Zagrebu smo imali posjetitelje učenike osnovnih škola, studente etnologije s Filozofskog fakulteta. Ne znam o kojim je točno brojevima riječ, za sada je procjena nešto manje od 1000 ljudi, ali zadovoljni smo. Zapravo, govore nam ljudi koji imaju iskustva sa izložbama da su sve tri izložbe dobro posjećene, naročito ova zadnja zagrebačka, koja je završila 30. siječnja.
Projektom ste obuhvatili pet faza; pripremna faza i edukacija, obrada i prikupljanje materijala, postavljanje web sučelja i obrada materijala, postav izložbe i otvaranje muzeja te razvoj dugoročnih strategija. Što je bilo najkompleksnije u provedbi ovih faza i na čemu se temelje dugoročne strategije koje ste osmislili?
Muzej osobnih priča je projekt koji se ne zaustavlja na prikupljanju romskih priča. Idući korak, na tome radimo već pola godine je obuhvatiti židovsku zajednicu u Osijeku. Muzej osobnih priča će za koji mjesec dobiti fizički prostor, zapravo, svoju malu nišu u Staroj pekari koja je dio osječke Tvrđe čija se obnova privodi kraju.
Još prije dvije godine razmišljali smo o kulturno-turističkom sadržaju kroz prezentaciju manjina grada Osijeka, Slavonije i Baranje pričajući priče ljudi koji tamo žive. S obzirom da mnogi odlaze, htjeli smo upravo u prkos toj činjenici govoriti o onima koji su činili ili čine taj lokalitet onime što on je.
Zanimaju nas manjine, jer one su tiše, najčešće prezentirane kroz folklor, a ne kroz društveno-političku prizmu. U drugom koraku, kroz ovu suradnju sa osječkim Židovima, a riječ je o vrlo maloj zajednici, voljeli bismo ispričati na koji način su njihove obitelji doživjele Osijek, kako su ga gradile, kako danas žive. Uvijek je najteže čuvati se prokušanih recepata.
Želimo da svaka nova izložba bude drugačija. Iako želimo da bude društveno angažirana, uključiva, želimo se okušati uz pomoć umjetnika iz likovnjačke branše, u novim načinima pripovijedanja o osobnim iskustvima.
Namjera projekta bilo je osnaživanje Roma, mijenjanje dominantnih narativa o Romima empatija prema “drugima”. Koliko se u posljednjih desetak godina promijenila dominantna percepcija Roma u hrvatskom društvu, do kakvih ste sve saznanja došli?
Uvijek možete pronaći pozitivne i negativne primjere. Primjere tzv. dobre prakse pa onda imate odlične nogometaše, učenike koji pobjeđuju na natječajima, upornu djevojku koja ima svoj radio ili pak medicinsku sestru koja radi u struci i prihvaćena je od strane kolega.
S druge strane, imate priče o narušenim odnosima između Roma i neroma, primjerice u Međimurju. Ono što je problem, to je upravo percepcija. Bilo bi svima čudno da se o Mađarima, recimo u Hrvatskoj govori kao o problematičnim ljudima, ili dobrim ljudima, svejedno. Ili o Slovencima. Ili o Rusinima. Izdvajati neki narod i onda ga „percipirati“ mene podsjeća na percepciju koja je dugo postojala u Americi prema starosjediocima: ili su govorili o crvenokošcima koji ubijaju civilizirane građane, ili kao nekom faktoru koji predstavlja divljinu u izumiranju.
Percepcije bez davanja društvene i političke težine podrazumijevaju ne manjak razumijevanja već manjak odgovornosti. Romi u Hrvatskoj, bojim se, nisu prepoznati kao ravnopravni građani. Oni su objekt intervencije države, koja pomaže, brine se, kažnjava, oni su „množina“, „grupa“ , a ne subjekti, pojedini sa svojim pojedinačnim potrebama i uvjerenjima.
Nedavno je u jednom mainstream mediju iznesena izuzetno pozitivna priča o integraciji jedne međimurske romske obitelji. Otvoreno iznose razine diskriminacije tvrdeći kako je prijeloman trenutak za njih bila promjena prezimena cijele obitelji. U tekstu to nije predstavljeno kao problem, stječe se dojam da je u pitanju preporuka svima ostalima, za slično postupanje. Izgleda da Romi moraju tajiti svoju etničku pripadnost, kako bi dobili jednake prilike u društvu. Što misliš o ovom slučaju?
Obitelj Kovačić upoznala sam snimajući ih za jedan projekt za Vladin Ured za ljudska prava i nacionalne manjine. Lijepa je to priča o podršci mladih ljudi koji daju svojem 11 godišnjem sinu Aleksandru u njegovom razvoju. Dječak prekrasno slika i to je stvarno priča kojem je mjesto u mainstream medijima.
Onaj novinarski zanimljiv dio priče je o njegovim roditeljima. Iako su oboje radili, nisu dobili kredit u banci jer su se prezivali Oršoš. Promjenom prezimena u Kovačić u istoj banci su dobili kredit. Iako zvuči kao loš vic, riječ je o diskriminaciji ljudi, bacanju ljudi u ladice. Ono o čemu obitelj Kovačić svjedoči je, a nisu jedini, čula sam dosta sličnih iskustava, da je važna promjena, preseljenje iz romskog naselja kako bi ono što nazivamo integracijom zaživjelo u punom obliku.
Iako, ako mogu reći, treba samu ideju „romskog naselja“ kao konstrukta koji ima negativne kriminalne ili tradicionalno-romantičarske prizvuke razgraditi. Romi ne žive na specifičan način. Na fakultetu sam čitala sjajnu etnološku studiju koja je opisivala hrvatsko selo, zadružni način života, siromaštvo, veći broj djece na početku 20. stoljeća i ta se slika poklapa s romskom danas.
Zapošljavanje i socijalna mobilnost, odnosno pomak u obrazovanju i skok s margina društva kroz obrazovanje i zapošljavanje mislim da bi mnoge Rome približio razini socijalne integracije koju živi obitelj Oršoš/Kovačić.
Nepravedno je ograničavati ljude u potrebi za društvenim, klasnim iskorakom, a gurati ih i držati u zatvorenim sustavima nekih romskih naselja.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
