Časna sestra Teresa Forcades nedvojbeno je bila glavna zvijezda ovogodišnjeg festivala alternative i ljevice FALIŠ, na kojem je gostovala govoreći o potrebi unutarnje promjene koju stanovnici naše planete trebaju osvijestiti, žele li doista živjeti u pravednijem društvu, jednakih mogućnosti za sve.
Hrvatski su se mediji posljednjih dana razbacivali senzacionalističkim naslovima i izjavama, počesto izvađenim iz konteksta njezinih promišljanja i govora. Pretjerivalo se u akcentiranju njezinog rebelijanskog identiteta, nazivali su je ljevičarskom ikonom i revolucionarkom, posve pogrešno je časteći epitetom „zagovornice pobačaja“, ali 47-godišnja španjolska benediktinka Teresa Forcades tek je radoznala i obrazovana žena koja je odlučila svoje znanje i vjeru iskoristiti za praktično djelovanje na svijest ljudi.
Ova teologinja, feministkinja i liječnica ponudila je odgovore na neka od naših pitanja, pokazavši neizmjernu volju da na svako od njih odgovori opširno i angažirano.
Možete li nam, za početak, ukratko predstaviti svoju knjigu “Feministička teologija kroz povijest“, izdanu 2007. godine?
Nisam htjela napisati povijest feminističke teologije, jer da sam upotrijebila taj naslov morala bih krenuti od kraja 19. st., kada je započeta feministička teologija – tada se u Francuskoj pojavljuje taj pojam. Željela sam reći da pojam nije postojao u dvanaestom stoljeću, ali ono što taj pojam predstavlja postojalo je od početka. Feminizam postoji od onog trenutka kada se pojavljuje patrijarhalno društvo, dakle od onog trenutka kada je društvo reklo ženi da nešto ne smije i to samo zato što je žena – bilo da je riječ o socijalnoj, liturgijskoj ili političkoj prezentaciji. Oduvijek su postojali oni kojima je to bilo u redu i oni koji su jasno davali do znanja da im to smeta. Oni se nisu zadržali na praznim riječima već su i djelovali – bilo politički ili su nešto organizirali, pisali… Feminizam je uvijek reakcija na nepravdu, kritičko stajalište. Željela bih vidjeti društvo i Crkvu koja ni jednoj djevojčici neće reći ‘ti nešto ne smiješ’ ili ‘ne možeš’ samo zato što je djevojčica.
Mogu li katoličanstvo i feminizam živjeti izvan “teorijske simbioze”, u praksi? Na koji način religija doista može biti sredstvom duhovnog i društvenog oslobođenja žena? Pretpostavljamo da za Vas biti katolkinjom i feministkinjom ne isključuje jedno drugo.
Ne samo to, nego postoji nešto što i nije tako pozitivno, a što se zove ‘vatikanski feminizam’. Ako pogledate na internetu, možete vidjeti da je upravo Vatikan promovirao vatikanski feminizam. Dakle, Vatikan je prihvatio pojam. Meni se ne sviđa taj pojam, ali reći ću vam o čemu se radi. To je pokušaj kooptiranja feminizma, ali daje vam barem mogućnost da kažete: Feminizam je sjajan. Gle, i Vatikan ga ima!” Održana su dva kongresa o vatikanskom feminizmu. Tu se zapravo radi o antropologiji komplementarnosti. Polazi se od sljedećeg: Feminizam nije problem sam po sebi. Veličati i podržavati žene je u redu. Problem je kada feminizam ne uzme u obzir da žene i muškarci imaju različite ciljeve, sudbine, antropologije. Vatikanski feminizam je feminizam različitosti ili komplementarnosti, koji kaže da bi zbog činjenice da je žensko tijelo to što jest i da je muško tijelo to što jest, muškarci trebali biti vođe, dok bi žene trebale biti u pozadini, muškarci bi se trebali baviti pitanjem ŠTO?, a žene pitanjem TKO?, muškarci bi trebali biti više analitički nastrojeni, a žene emotivnije… Ono što, međutim, vatikanski feminizam ne kaže je trebali bi. On inzistira na jesu. Ističe da bi se u svijetu i društvu trebalo stvoriti više mjesta za vrijednosti koje žene predstavljaju, a to su emocionalnost, davanje pozornosti ljudima, a ne projektima… U sekularnom, ne teološkom ili vatikanskom feminizmu, postoje struje koje također preispituju ova stajališta (Mi ne možemo to što muškarci mogu), poput feministice Luise Muraro. Ja također ne želim raditi to što muškarci rade, ali želim opciju bez ograničenja.
Moje stajalište je da u feminizmu imamo tenziju između ‘feminizma jednakosti’ i ‘feminizma različitosti’. Feminizam jednakosti se bazira na ljudskim bićima kao takvima, neovisno o tome jesu li muškarci ili žene, te na njihovom pravu na samoodređenje. Da tako odgajamo ljude, oni ne bi razumjeli pojam spola. Feminizam različitosti govori sljedeće: “Ma dajte, to nije moguće. Postoji nešto u djeci, dječacima i djevojčicama, što nema veze sa hijerarhijom, što ih kada ih se odgaja i obrazuje čini različitima (bilo da se radi o principu tjelesnosti ili nečemu drugom)“. Problem nije činjenica da ta različitost postoji, već da to nešto konstruiramo kao hijerarhiju.
Postavlja se pitanje zašto se ovih postavki tako teško riješiti i danas kada imamo feminizam. Ni onima koji tvrde Mi smo muškarci, a vi žene! nije lako objasniti zašto prihvaćamo konstruiranu hijerarhiju. Ono što ja vjerujem da čini razliku, što je bazirano na psihoanalizi u kojoj ja nalazim inspiraciju, jest to da se svi rađamo iz maternice. To je činjenica, a ne konstrukt. Mi, ljudska bića, nastali smo na Božju sliku i priliku, a to znači da nismo izolirana ljudska bića, mi smo u relaciji s nekim. Od začeća pričamo sa svojom majkom. Nemam uho, ali vibriram zajedno sa srcem majke. Glas moje majke ulazi u moje kosti, dakle – ne radi se o riječima, već o ritmu koji se upisuje u mene. Zato se grozim pomisli da mogu stvarati djecu u mašinama. Ona moraju nastati u biću koje plače, smije se, ima osjećaje…
“Feminizam postoji od onog trenutka kada se pojavljuje patrijarhalno društvo, dakle od onog trenutka kada je društvo reklo ženi da nešto ne smije i to samo zato što je žena – bilo da je riječ o socijalnoj, liturgijskoj ili političkoj prezentaciji.”
Smatram da feminizam različitosti ima pravo u početnom stajalištu da postoji spolnost, ali ne zato što je to netko odredio. Riječ je o nečemu transkulturalnom. Naravno, dijelom i kulturalnom – uvijek govorimo da je roza za djevojčice, a plavo za dječake. Slično je sa glađu. Glad je pojam određen kulturom jer naučimo da se u slučaju tog osjećaja radi o gladi. Istovremeno kod gladi se radi o nečemu čisto biološkom – moramo jesti radi preživljavanja. Dakle, ja se slažem s početnim stajalištem feminizma različitosti prema kojem je ono što nas čini različitim transkulturalno. Govorimo o nečemu čega se nikada nećemo moći riješiti. Međutim, feministi različitosti tvrde da kao što u početnoj fazi imamo definiran spol, on ostaje prisutan i u finalnoj, konačnoj fazi. Smatram da kroz rast i sazrijevanje možemo nadvladati vlastiti spol – subjektivizirati se na jedinstveni način i postići da nam majka više nije referenca, kao što je to slučaj kod djece. Gledajući svoje majke djevojčice kažu Ja sam kao ona, a dječaci Ja nisam kao ona. Posljedica toga je da se (naglašavam da ovo stajalište ne želim nametati nikome) žene općenito osjećaju ugodno kad su u kontinuiranom odnosu s ljudima koje vole. Žene ne osjećaju strah kad im netko uzvrati ljubav. To je zbog toga što je taj osjećaj u kontinuitetu s referencom iz djetinjstva, a to je majka. U slučaju dječaka situacija je drugačija. Oni moraju razbiti ovaj kontinuitet. Majka im ne može biti kontinuirana referenca jer oni ne mogu krenuti od postavke I ja ću jednom biti majka i nositi ću dijete u svojoj utrobi. Upravo zbog toga kontinuitet u odnosu prema osobi koju vole, za njih predstavlja opasnost. Ne vjerujem da žene vole više, a muškarci manje, ali činjenica je da snažne izjave ljubavi mogu izazvati povlačenje kod muškaraca. Oni moraju zadržati svoj prostor. Zapravo, ovo je sve jako djetinjasto s obje strane.
Svoju teologiju baziram na trećem poglavlju Evanđelja po Ivanu, koje govori o ponovnom rođenju. Smatram iznimno važnim Isusove riječi da ponovno rođenje ne znači povratak u maternicu već da se trebaš ponovno roditi iz vode i duha. Upravo to je moj cilj u životu – ponovno se roditi iz vode i duha. Ne želim imati majku kao referencu do kraja života. Majka ima divnu ulogu jer nas čini ljudskim bićima koja žive i prihvaćaju da su u relaciji s ostalim ljudskim bićima, ali u jednom trenutku treba prihvatiti odrastanje, odvojiti se od majke i na nju prestati gledati kao konstantnu referencu i uzor. Umjesto majke, kao uzor ću uzeti Boga ili, ako nisam vjernik, ljubav, poeziju, ljepotu, istinu ili nešto drugo što je iznad majčinske figure. Neću se doživljavati kao muškarac ili žena već kao nešto što definiram riječima: biti jedinstven.
Koje su Vas žene, ali i muškarci, u povijesti kršćanstva nadahnjivali, čiji ste rad izučavali s posebnim žarom?
Ovdje bih se vratila na sam početak i Mariju Magdalenu, osobu koja je živjela s Isusom i o kojoj iz dana u dana saznajemo sve više i više. Saznajemo da je na početku kršćanstva bilo mnogo zajednica koje su uzimale upravo Mariju Magdalenu kao svoje nadahnuće i da su u tekstovima umjesto Marije Magdalene stavili Svetog Petra. Nemam vremena elaborirati, ali ona je svakako veliko nadahnuće i za mene. Sljedeća osoba koju jako volim je Sveta Terezija Avilska iz 16. stoljeća koju ja nazivam feministicom, iako ta riječ tada nije ni postojala. Ona je s velikim smislom za humor ukazala na probleme svog vremena kao i na njihove uzroke. Naime, smatrala je da su žene spremne preuzeti mnoge uloge u društvu, ali da se muškarci boje pustiti žene da rade ono što žele i mogu. Umjesto toga govorili su ženama što trebaju raditi i Sveta Terezija se tome protivila. Govorila je: “Bože, ti nisi ovakav… Ti vjeruješ ženama jednako kao i muškarcima. Moramo naučiti našu braću da nas puste da živimo u društvu koje nam daje sve slobode.”
“Istinska duhovnost ne leži samo u riječima Bog je tu da me štiti, jer mi u kršćanstvu imamo Boga koji se rađa kao dijete i Boga koji umire na križu. Dakle, Bog nam želi reći nešto drugo: “Da, ja sam zaštitnik, ali u vremenu i prostoru i ti mene moraš štititi. U vremenu i prostoru ja sam ranjiv i ti moraš odrasti i preuzeti odgovornost.”
Nadalje, tu je Sveta Gertruda iz 13 st., a ona mi se sviđa jer je u vrijeme kada je Crkva o Bogu govorila kao o svemogućem vladaru svijeta govorila o svom intimnom iskustvu Boga. Čudesno je da je Isusa doživljavala kao prijatelja koji je od nje zatražio da ga štiti. Upravo u tome leži istinska duhovnost. Istinska duhovnost ne leži samo u riječima Bog je tu da me štiti (iako ja vjerujem u to), jer mi u kršćanstvu imamo Boga koji se rađa kao dijete i Boga koji umire na križu. Dakle, Bog nam želi reći nešto drugo: “Da, ja sam zaštitnik, ali u vremenu i prostoru i ti mene moraš štititi. U vremenu i prostoru ja sam ranjiv i ti moraš odrasti i preuzeti odgovornost.” Smatram da je to ono što Bog očekuje od nas. Sveta Gertruda je u 13. stoljeću shvatila bit svega. Ključ kršćanstva i duhovnosti je da i mi štitimo Boga. Inače nema nikakvog smisla da nam Bog dolazi u obliku novorođenčeta i da umire na križu.
Ali crkva Boga većinom predstavlja kao kralja?
E, pa u tome je problem… Shvatili ste bit.
Javno ste govorili o mizoginiji i inferiornosti žena u Katoličkoj Crkvi, pritom zazivajući stvarnu promjenu koja se mora dogoditi u cjelini crkvene zajednice? Kako to učiniti, koje se stvarne snage moraju aktivirati za takvu promjenu? Kako ste se sami, na vlastitom putu, borili protiv vrlo često diskriminatornih stavova i pravila u crkvenoj strukturi?
Često sam govorila o tome da je Crkva po svom ustroju patrijarhalna. Dakle, jasno govori ženama što ne smiju i ja smatram da se to treba promijeniti, ali ovdje bih željela naglasiti nešto što smatram jako zanimljivim. Kroz europsku povijest jedine žene kojih se danas jasno sjećamo su one čiji je rad povezan s Crkvom. Riječ je o ženama koje su nešto započele i čiji je rad nastavljen do danas. Sveta Klara Asiška, Sveta Terezija Avilska, Sveta Gertruda, benediktinka Sveta Hildegard iz Bingena iz 12 st. – sve su to žene iz Crkve, koje su započele nešto što se održalo do danas. Njihov rad je cijenjen, a sjećanje na njih se njeguje do današnjih dana. Vidite, ne može se reći da je ova institucija loša za žene (smijeh). Zapravo, moje iskustvo je upravo suprotno. Već sam napomenula da kritiziram patrijarhalnu strukturu Crkve, ali ja sam unutar crkvenih zidina našla više slobode nego u bolnicama u kojima sam radila kao liječnica ili na sveučilištima. Seksizam i loše primjedbe koje vam poljuljaju samopouzdanje, iskustva su koja sam doživjela upravo tamo. Kako to da više žena nego muškaraca studira medicinu, a kada dođete do katedri, situacija se okreće u korist muškaraca? Zašto su predsjednici različitih odbora većinom muškarci? Znam da se mi u Crkvi moramo mijenjati, ali sigurno radimo nešto dobro kad se do dana današnjeg sačuvalo sjećanje na žene koje su gore spomenute. Imamo mjesta poput samostana koji su prepušteni samo ženama. Zanimljiv je i odnos koji imamo sa svojim prijateljima svećenicima. Tu se ne možemo osloniti na tipične odnose između muškaraca i žena. Spolnost nas ne određuje i samim tim moramo osmisliti nove načine ophođenja. Ja ne mogu doći i pitati svog prijatelja svećenika: “Hej, što radiš večeras?” Ne smatram da bi svi trebali prihvatiti celibat (smijeh), ali za mene je ovakva situacija više oslobađajuća, nego ograničavajuća.
“Kritiziram patrijarhalnu strukturu Crkve, ali ja sam unutar crkvenih zidina našla više slobode nego u bolnicama u kojima sam radila kao liječnica ili na sveučilištima. Seksizam i loše primjedbe, koje vam poljuljaju samopouzdanje, iskustva su koja sam doživjela upravo tamo.”
Ovdje u Šibeniku našla sam se sa benediktinkama, kojima i sama pripadam. One su sve stare (najmlađa ima 55 godina) i naprosto su divne. Ja s njima mogu pričati kao i s vama. One me razumiju. One neće ići na trg i govoriti o patrijarhatu unutar Crkve, ali one to shvaćaju. Iza zidina samostana događa se mnogo toga o čemu ljudi nemaju pojma. Možda je tako i bolje (smijeh). Zbog patrijarhata, žene u Crkvi su ostavljene same i upravo tada dolazi do posebno kreativne atmosfere u kojoj ste oslobođeni spolnog i seksualnog identiteta. Iza zidina samostana žene koje nikada nisu studirale teologiju ili koje se ne nazivaju feministicama, razmišljaju isto kao i ja. To je moje iskustvo.
U mojoj zajednici, među benediktinkama, većina je onih koje ne vole riječ feministica, ali razumiju kad im objašnjavam da je patrijarhalno društvo nasilno upravo zbog činjenice da se muškarcima govori da su važniji. Istovremeno, u patrijarhalnom društvu žene vjeruju da su muškarci poput djece. I svi se smiju. Jedna mi je sestra rekla: “Muškarci su poput djece, a svećenici su poput dvoje djece u jednom!” (smijeh) To je poput Hegelove teorije o slugi i gospodaru. Stvoreni smo da bismo bili jednaki, ali kada se nametne hijerarhija, nastaje tenzija koju treba kompenzirati. U Crkvi je patrijarhalna tenzija još veća zbog svećenstva. Zbog toga treba još jače nastojati da se situacija ujednači. Časne govore o svećenicima kao o djeci. One ne gledaju na njih uvijek u skrušenom poštovanju. To je zapravo tužno jer upravo bi kršćanstvo trebalo težiti boljem, zrelijem i dinamičnijem odnosu između muškaraca i žena. Nadam se da će u budućnosti biti bolje, ali jedno je sigurno – ženama u Crkvi ja ništa ne trebam objašnjavati. One su svega ovoga svjesne.
Javno se zalažete za ženin izbor na pobačaj. Kako komentirate sve snažniji utjecaj ‘pro life’ skupina i lobista na države i javna zdravstva u Europi i svijetu?
Sa stajališta religije, a samim tim i kršćanstva, život je uvijek dar koji dolazi od Boga i to nije nešto s čime se smije manipulirati – određivati tko ga započinje i tko ga završava. Ja vjerujem da život dolazi od Boga i to je religijsko stajalište. Sad kad smo to zaključili, naglašavam da ja ne želim da država kažnjava žene koje su pobacile. Ne želim države koje ženama prijete sa zatvorima i lancima i ne želim da Crkva bude dio tog političkog diskursa. Naime, to udaljava Crkvu od njenog pravog zadatka, a to je zagovaranje svetosti života i inspiriranje žena koje su ostale trudne da shvate da je riječ o blagoslovu. Ne smijemo zaboraviti da su neke od tih žena možda silovane ili da ih je jednostavno strah imati dijete. Ne želim da silovanim ženama itko govori: “Morate roditi.” Mogućnost pobačaja razmatram samo dok fetus nije samoodrživ, odnosno dok ne može preživjeti sam – izvan majčine utrobe. Naravno da ne podržavam pobačaj u kasnijoj fazi. Tada smatram da treba roditi i predati dijete onima koji će se za njega pobrinuti. U onoj fazi kada fetus ne može preživjeti bez majke, majka ima pravo donijeti odluku. Crkva se zalaže za pravo na život, ali za Crkvu je danas važno i pravo na samoodređenje, osobnu slobodu. Primjerice, Katolička Crkva je jedna od rijetkih institucija koja se protivi rađanju djeteta samo kako bi se njegovim organima spasio život drugog djeteta. Riječ je o stvaranju klonova za spas drugih. Crkva se tome protivi – ljudi ne mogu biti sredstva za spas drugih, pa čak ni bolesne djece. E sad, Crkva smatra da kada pravo na život i pravo na samoodređenje dođu u sukob, prvenstvo ima pravo na život. To je jako bitno jer sam ja 2009. dobila pismo iz Vatikana zbog svojih stajališta po pitanju pobačaja, na koje sam morala odgovoriti. Dugo sam razmišljala i zaključila da bi najbolji argument bio kada bih pronašla primjer gdje su pravo na život i pravo na samoodređenje kolidirali (kao u slučaju pobačaja), ali Crkva je ovog puta dala prednost pravu na samoodređenje. I pronašla sam ga! Dakle, imamo oca i dijete kojemu treba presađivanje bubrega. Ovo nije imaginarna, već vrlo česta situacija. Samo u SAD-u devedeset tisuća ljudi treba bubreg i ako im ga nitko ne donira umrijeti će (ne u godini dana, ali s vremenom). Kao posljedica toga u SAD-u godišnje umre tri do četiri tisuće ljudi. Znači, imamo bolesno dijete i oca koji ima kompatibilni bubreg. Je li Katolička Crkva spremna prisiliti oca da donira bubreg? Hoće li ga u suprotnom strpati u zatvor? Ne. Crkva mu kaže: “Bilo bi dobro da doniraš bubreg, ali to je tvoja odluka.” Moje je pitanje: Zašto otac ima pravo na odluku, a majka nema? U oba slučaja dijete će umrijeti.
“Predlažem da svi biskupi doniraju bubreg. Samo onda mogu ići na demonstracije za obiteljske vrijednosti, kao u Španjolskoj, i prozivati žene ubojicama jer se odlučuju na pobačaj. Ja bih ih tada upitala: “Jeste li spremni donirati bubreg za spas malog djeteta?”
I još nešto. Danas možete dati bubreg i kada imate sedamdeset godina. Ja zato predlažem da svi biskupi doniraju bubreg. Samo onda mogu ići na demonstracije za obiteljske vrijednosti, kao u Španjolskoj, i prozivati žene ubojicama jer se odlučuju na pobačaj. Ja bih ih tada upitala: “Jeste spremni donirati bubreg za spas malog djeteta? Ako niste, onda ste hipokriti. Namećete drugima teret koji sami niste spremni podnijeti.”
U Hrvatskoj je prošle godine građanska inicijativa U ime obitelji zatražila referendum o ustavnoj definiciji braka, nakon kojega je Ustavom brak definiran isključivo kao zajednica muškarca i žene. Što Vi mislite o pravu LGBT osoba na bračne zajednice i posvajanje djece?
Važno je istaknuti da Katolička Crkva ima svoje dogme tj. istine, koje se ne dovode u pitanje jer se u tom slučaju raspada cijelo kršćanstvo i duhovnost (Bog je Isus i Isus je Bog ili Sveto trojstvo). Neki ljudi i to preispituju i ja to razumijem, ali onda nisi katolik. Dakle, ovdje je riječ o dogmatskim stajalištima, ali postoje i moralna stajališta. I kada je riječ o tim moralnim pitanjima, Katolička je Crkva u 19. stoljeću, primjerice, rekla da je ropstvo u redu! Hvala Bogu, Crkva je promijenila svoj stav. Do nedavno Crkva je smatrala da udane žene ne trebaju imati nikakvo vlasništvo. Sve je pripadalo suprugu. I po tom pitanju Crkva je promijenila svoj stav. Što se tiče homoseksualnosti, Katolička Crkva je nedavno promijenila svoje stajalište. Prije devedesetih godina prošlog stoljeća, Katolička je Crkva je smatrala da je grijeh ukoliko imaš homoseksualne težnje prema drugoj osobi istog spola. I medicina je smatrala da je homoseksualnost bolest, ali tijekom vremena mnogo toga se promijenilo na različitim razinama. Tako je i Katolička Crkva nakon devedesetih godina zauzela drugačiji stav. Sama želja više nije grešna. Magisterij Katoličke Crkve danas kaže da, ako osjećate požudu prema osobi istog spola, to nije grijeh. To je nešto što se ne može kontrolirati. Problem nije seksualna težnja već realizacija te težnje. Ne smiješ tu osobu poljubiti, zagrliti, s njom imati seks. Po meni, to je neodrživo. Prijašnje stajalište – ne smiješ žudjeti i ne smiješ dirati – nije mi se sviđalo, ali bilo je dosljedno. Međutim ovo novije stajalište nema smisla – možeš žudjeti, ali ne smiješ dirati. Svaka časna sestra zna da celibat nije lak (smijeh), ali taj poziv ili osjećaš ili ne. Drugima ne možemo nametati isto. Ja to smatram pogrešnim.
“Vjerujem da nam homoseksualna ljubav može pokazati što je zapravo ljubav. Tu se ne radi o razmnožavanju. Mnogi parovi ne mogu imati djecu, a opet mogu biti blagoslov za društvo. Javnim vjenčanjem pokazujemo da smo pronašli inspiraciju da se obvežemo drugoj osobi i dugoročnoj vezi. Ja to smatram predivnim!”
Nadam se da će Crkva učiniti korak naprijed (kao što je vidimo već jednom učinila) i reći da ono što je važno je zapravo ljubav i da ta ljubav slijedi određena pravila o tome kako se ponašamo prema osobi koju volimo. Gledamo li na tu osobu samo kao na sredstvo zadovoljavanja svoje požude, to je iskorištavanje. Trebamo li tu osobu doživljavati samo površno kao trenutnu zabavu? Ni to mi se ne sviđa. Svakako ne podržavam ni nasilno ponašanje prema drugoj osobi. Ono čemu treba težiti je poštovanje i spremnost da za drugu osobu budemo tu kada smo joj potrebni, a ne samo kada osjećamo požudu. Trebamo na drugu osobu gledati kao na biće koje je stvoreno na sliku i priliku Boga i da je ono blagoslov za tebe, ostale, cijeli ljudski rod i Crkvu. Zato vjerujem da nam homoseksualna ljubav može pokazati što je zapravo ljubav. Tu se ne radi o razmnožavanju. Mnogi parovi ne mogu imati djecu, a opet mogu biti blagoslov za društvo. Javnim vjenčanjem pokazujemo da smo pronašli inspiraciju da se obvežemo drugoj osobi i dugoročnoj vezi. Ja to smatram predivnim! Želim da mnogi ljudi vjeruju u to i da od toga svi imamo koristi.
