Esej Leslie Kanes Weisman “Prava žena na okoliš: Manifest” prvi put je objavljen u feminističkom časopisu za umjetnost i politiku Heresies. Časopis je izlazio između 1977. i 1993. u izdanju istoimenog kolektiva osnovanog 1976. godine u New Yorku, a jezgru kolektiva činilo je devetnaest feminističkih umjetnica i teoretičarki.
U nastavku donosimo prijevod eseja na hrvatski, koji je objavljen u sklopu Biblioteke 0 Općenito. Sve tekstove i snimke javnih čitanja Biblioteke možete pronaći na stranici projekta.
Daje se na znanje:
Okružuje nas proizvedeni* okoliš koji podupire uvriježene patrijarhalne definicije uloge žene u društvu i prostorno usađuje te seksističke poruke u naše kćeri i sinove. Usađuje nam kratkovidnost prema okolišu koja ograničava pojam o nama samima… ograničava naše vizije i izbor načina života i rada… ograničava nas tako što nam ne daje onaj okoliš koji trebamo da bismo bile samostalne ili nam brani pristup takvom okolišu. Vrijeme je da otvorimo oči i vidimo političku narav ugnjetavanja kroz okoliš!
Arhitektura kao ikona
Izgrađeni okoliš je kulturni artefakt. Oblikuje ga ljudska namjera i zahvat, to je živa arheologija iz koje možemo izvesti prioritete i uvjerenja onih koji donose odluke u našem društvu. Proces kojim gradimo, kao i same forme, utjelovljuju kulturne vrijednosti i podrazumijevaju standarde ponašanja koji utječu na sve nas.
Od korporativnih tornjeva industrijskih čarobnjaka do Smaragdnog grada čarobnjaka iz Oza, muškarci stvaraju izgrađeni okoliš po uzoru na predodžbu koju imaju o sebi. Urbani neboder† dvadesetog stoljeća, vrhunac patrijarhalne simbolike, ukorijenjen je u muškoj mistici nečega velikoga, uspravnoga, snažnoga – to je balon napuhanog muškog ega. Neboderi u našim gradovima natječu se za pojedinačno priznanje i vladavinu, a pritom osiromašuju ljudski identitet i kvalitetu života.
Dom, kao mjesto s kojim su žene intimno povezane, jednako je poštovana arhitektonska ikona kao i neboder. Od ranog djetinjstva žene su odgajane da preuzmu ulogu “domaćice” i “kućanice” i “nose tri kuta kuće”. Dom, dugo smatran posebnim područjem žene, podupire stereotipe o ulogama spolova i prikriveno održava tradicionalno gledanje na obitelj. Od glavne spavaće sobe‡ do čela stola, “glavi kuće / kruhoborcu” dodijeljena su mjesta
autoriteta, privatnosti (vlastita radna soba) i dokolice (radionica, poseban naslonjač). Kućanica nema nepovrediv prostor koji bi bio samo njezin. Vezana je uz uslužne prostore. Ona je gazdarica u dnevnom boravku, kuharica u kuhinji, majka u dječjoj sobi, ljubavnica u spavaćoj sobi, šoferka u garaži. Kuća je prostorna i vremenska metafora za igranje konvencionalnih uloga.
Prihvaćanje i izraz tih tradicionalnih kulturnih uloga i stavova održali su se u projektiranju, pa i u korištenju, gotovo cjelokupne stambene arhitekture. Budući da ih se isključivo poistovjećuje s domom, ženama se dodjeljuju osobine brižnosti, suradnje, subjektivnosti, osjećaja i fantazije, dok je “muški svijet” – javni svijet događaja i “značajnog” rada – vezan uz objektivnost, neosobnost, natjecanje i racionalnost.
To komadanje, to razdvajanje javne i privatne sfere prema spolnim ulogama, podupire emotivno monolitan stereotip žena i muškaraca. Sprečava kontakt između spolova i njihovo bolje međusobno razumijevanje. Ograničava ih u učenju raznolikih vještina i utječe na naše predodžbe o sebi i drugome. Vjerujem da je jedan od najvažnijih zadataka arhitektonskog feminizma zaliječiti taj šizofreni prostorni raskol – pronaći novi arhitektonski jezik u kojem “riječi”, “gramatika” i “sintaksa” spajaju rad i igru, intelekt i osjećaj, djelovanje i sućut.
Okoliš kao barijera
Na život žena dubinski utječe projektiranje i korištenje javnih prostora i građevina, prijevoznih sustava, četvrti i stambenih prostora. Diskriminacijski zakoni, državne odredbe, kulturni stavovi, neformalna praksa i neosviješteni stručnjaci stvorili su uvjete koji odražavaju i podupiru drugorazredni status žena.
Na žene se gleda kao da imaju jako malo veze s javnim prostorom. U javnim građevinama i prostorima postoje i fizičke i kulturne zapreke koje isključuju žene s djecom. Žena s djetetom u kolicima koja pokušava proći kroz okretna vrata ili između automata u metrou jest “hendikepirana” osoba. Javna mjesta rijetko nude prostore za dojenje ili mijenjanje pelena§ – podrazumijeva se da žene i djeca moraju biti kod kuće, gdje im je mjesto.
Javni prijevoz koriste oni koji imaju najmanje pristupa automobilima, a to su mladi, starije osobe, manjine i radnici s niskim prihodima. U tim kategorijama ima i muškaraca, ali u dvanaest najvećih američkih velegradskih područja gotovo dvaput više žena nego muškaraca ovisi o javnom prijevozu da bi stiglo na posao. Smještaj industrije i poslova u kućanstvima u predgrađima, gdje je javni prijevoz prorijeđen ili ga uopće nema, jako utječe na mogućnosti zaposlenja žena iz grada koje niskim primanjima održavaju svoja kućanstva, kao i žena iz predgrađa koje nemaju automobil.
Žene iz svih socioekonomskih staleža žrtve su krajnje diskriminacije u pogledu najma i kupovine stambenog prostora, kao i hipotekarnih kredita i osiguranja. Section 8 – američki savezni program stambenih subvencija – diskvalificira žene koje žive same, nisu starije životne dobi ili invalidne, kao ni ljude istog ili suprotnog spola koji žive zajedno, a da nisu ni u srodstvu ni u braku. Ovakvi standardi ne pružaju jednak pristup nužnom i jeftinom stanovanju za rastući broj udovica i financijski ugroženih kućanica, od kojih mnoge, vrlo vjerojatno, imaju ograničene ili niske prihode. To je i otvorena diskriminacija na temelju seksualnih preferencija i bračnog stanja. Ali u zadnjih 12 godina, kućanstva “primarnih pojedinaca” (onih koji žive s osobama s kojima nisu u srodstvu) rastu četiri puta brže od kućanstava nuklearnih obitelji. Nadalje, među ženama starijim od 65 godina koje su glava kućanstva, 1973. godine njih 76% živjelo je samo. Sve veća dugovječnost žena, zajedno s očitim promjenama u strukturi obitelji, zahtijeva stambenu ponudu, sa širokim rasponom vrsta, lokacija i cijena, koja poštuje raznolikost sve starijeg stanovništva i uzima u obzir različite stupnjeve zavisnosti.
Suvisao okoliš je nužan i suštinski za suvisao život. Žene moraju zahtijevati javne građevine i prostore, prijevoz i stanovanje, koji podržavaju naše načine života i prihode te odražavaju stvarne živote koje vodimo, a ne kulturne fantazije o njima.
Na staru godinu 1971. godine, sedamdeset i pet žena zauzelo je napuštenu zgradu u njujorškoj Petoj ulici koja je bila u gradskom vlasništvu. Zatim su 29. siječnja izdale sljedeći proglas:
Budući da želimo razvijati vlastitu kulturu,
Budući da želimo ukinuti stereotipe,
Budući da odbijamo “jednaka prava” u pokvarenom društvu,
Budući da želimo preživjeti, rasti, biti ono što jesmo…
Zauzele smo jednu zgradu kako bismo sa ženama
uvele ono što je ženama bitno
– zdravstvenu skrb, brigu za djecu, urotu dobre hrane,
razmjenu odjeće i knjiga, ženska utočišta,
centar za lezbijska prava, umjetnički centar,
feminističku školu, odvikavanje od droge.
Znamo da se grad ne brine za nas.
Sad znamo i da nam grad ne dopušta da se brinemo za sebe.
Zbog toga nam je upala policija.
Upala nam je policija jer smo žene koje djeluju neovisno
o muškarcima, neovisno o sustavu… Drugim riječima, mi
smo žene koje revolucionarno djeluju.
Prostor kao moć
Prisvajanje i korištenje prostora su politički činovi. Vrste prostora koje imamo, nemamo ili kojima nam je onemogućen pristup mogu nam dati moć ili nas učiniti nemoćnima. Prostori mogu nešto pojačati ili ograničiti, potaknuti ili osiromašiti. Moramo tražiti pravo na arhitektonski ambijent koji će podupirati esencijalne potrebe svih žena.
Vrste prostora koje su zahtijevale žene uključene u zauzimanje zgrade u Petoj ulici gorki su podsjetnik na mjesta koja nam nedostaju u životu. Centri za dnevnu skrb, usluge za financijski ugrožene kućanice i centri za pomoć ženama od životne su važnosti ako želimo ukloniti postojeće i moguće barijere za zapošljavanje svih žena. Ključno je imati skloništa za žene žrtve
nasilja ako želimo tim ženama i njihovoj djeci pružiti sigurno utočište od zlostavljača i mjesto gdje mogu osmisliti svoj život, budućnost i dobrobit svoje djece. Hitan stambeni smještaj treba postojati za žene u bijegu i žrtve silovanja. Trebale bi postojati kuće za pomoć prostitutkama, alkoholičarkama, ovisnicama i zatvorenicama. Potrebna su i skloništa za beskućnice. Trebaju nam decentralizirane i dostupne zdravstvene ustanove za žene. Moramo izgraditi sigurne i pristupačne klinike za pobačaje. Ključno je imati rodilišta pod vodstvom babica ako želimo imati vlast nad svojim tijelom i vratiti svoja “prava rađanja”. Ta mjesta i ti prostori predstavljaju novi arhitektonski ambijent koji odražava radikalne
promjene u našem društvu i očite znakove tlačenja žena i gaženja njihovih prava.
Što možemo poduzeti?
Žene čine više od 50% korisnika okoliša, ali imamo neznatan utjecaj na arhitektonske oblike koje izražava taj okoliš. Tamo gdje postoje zakoni i financiranje za nove prostore za žene, oni su prvenstveno ishod ženskog aktivizma, organizacija za ženska prava i djelovanja rijetkih (ali sve brojnijih) feministkinja koje su izabrane ili postavljene na političke položaje. Ako želimo da buduća vizija izgrađenog i projektiranog okoliša ispunjava sveukupne ženske potrebe u okolišu, onda svaka žena mora postati svoja vlastita arhitektica – odnosno, mora postati svjesna svoje sposobnosti rasuđivanja o okolišu i odlučivanja o naravi prostora u kojima živi i radi. Žene moraju djelovati svjesno i politički. Moramo se pitati kome će koristiti i kome će škoditi odluke koje se donose o našim četvrtima, domovima i radnim prostorima, te moramo podupirati one prijedloge koji olakšavaju život nama i onim skupinama koje imaju najmanje.
Daje se na znanje:
Izgrađeni okoliš uglavnom je plod muške bjelačke subjektivnosti. Nije ni objektivan ni sveobuhvatno ljudski. Feminizam znači da smo u cijelosti shvatile tu neprikladnost okoliša i da razmišljamo i djelujemo na temelju tog shvaćanja.
Jedan od najvažnijih zadataka ženskog pokreta jest razotkriti čitavo značenje naših iskustava i u tom smislu iznova tumačiti i preustrojiti izgrađeni okoliš. Stvarat ćemo okoliš koji u potpunosti podupire i uljepšava život tek kad naše društvo počne vrednovati one vidove ljudskog iskustva koji su obezvrijeđeni zbog ugnjetavanja žena, i moramo surađivati kako bismo to ostvarile.
To su feministički interesi s kritičkim dimenzijama koje su i društvene i prostorne. Oni zahtijevaju feministički aktivizam, kao i arhitektonsku stručnost da se osigura rješenje.
- *U izvorniku man-made, može biti “ljudski” ili “muški” proizvod (op. prev.)
- †Arhitekt Louis Sullivan, kojeg često nazivaju “ocem nebodera”, ovako je opisao jednu zgradu svojeg kolege Henryja Hobsona Richardsona: Evo čovjeka da stanete i gledate, muževne sile, kompletnog muškarca. Stoji kao fizička činjenica, kao spomenik zanatu, organiziranom trgovačkom duhu, moći i napretku ovoga doba, snazi i domišljatosti pojedinca i čvrstini karaktera. Zato ga u svijetu jalove sitničavosti nazivam muškarcem, jer pjeva pjesmu plodonosne moći dok drugi skviče o nečistoj krvi. (Kindergarten Chats, 1901.).
- ‡Izvorni izraz “master bedroom” ima jasnu mušku konotaciju, kao da se radi o području muškarca, a ne žene (op. prev.).
- §Osiguravanje mjesta za dojenje i prematanje beba u javnim prostorima jedno je od rijetkih poboljšanja koja su se dogodila u razdoblju od 39 godina kada je tekst pisan. (prim. ur.)
Leslie Kanes Weisman feministička je arhitektica, edukatorica i aktivistica. Za Weisman je svako djelovanje u prostoru politički akt, a kroz istraživanja i pedagoški rad fokusira se na razvoj alata i akcija koje potpkopavaju postojeće odnose moći u svrhu stvaranja pravednijih gradova. Kao pedagoginja, Weisman je suosnovala seriju inicijativa koje su omogućile organiziranje žena oko prostornih pitanja kao i ulazak žena u arhitektonsku profesiju, od kojih su najvažnije Women’s School of Planning and Architecture (WSPA) 1974. i Sheltering Ourselves Education Forum 1987. Također, jedna je od osnivačica arhitektonskog programa na New Jersey Instiute of Technology u Newarku. Tijekom 2000-ih, Weisman postaje aktivna u lokalnoj upravi kao službenica odjela za planiranje i zoniranje. Aktivna na feminističkoj njujorškoj sceni, Weisman je bila dio uredničkog kolektiva feminističkog fanzina Heresies, posebno br. 11 “Making Room – Women and Architecture” koji je bio posvećen odnosu žena i prostora. Godine 1992. objavljuje knjigu Discrimination by Design: A Feminist Critique of the Man-Made Environment u kojoj uz analizu odnosa moći koji utječu na oblikovanje prostora, predlaže univerzalno projektiranje (universal design) – pristup projektiranju prostora koji zagovara prostorna rješenja koja ne isključuju nikoga.
