Chloë Taylor u članku “Anti-Carceral Feminism and Sexual Assault – A Defense” ističe kako se većina mainstream feminističke literature i aktivističkog djelovanja protiv seksualnog nasilja zasniva na podržavanju zatvorskih kazni i policijske intervencije, pri čemu izostaje temeljita kritika kazneno-pravnog sustava.
Često se kao glavni politički cilj postavlja povećanje osuđujućih, dugotrajnih kazni zatvora za silovatelje i obiteljske nasilnike. Time se ispušta iz vida činjenica da dugotrajne kazne zatvora ne rješavaju seksualno i obiteljsko nasilje u društvu. Taylor opisuje zatvor kao hiper-mizogini prostor u kojem su prijetnji silovanja posebno izloženi upravo oni zatvorenici koji su pripadnici LGBT zajednice i seksualni prijestupnici, a u kojem je seksualno nasilje strukturalno i svakodnevno u obliku prisilnih pretresa, obveznog skidanja odjeće radi pretraživanja i pregleda tjelesnih šupljina.
U djelima poput Rape Justice: Beyond the Criminal Law (Powell, Henry i Flynn 2015.) autorice istražuju niz izvanzakonskih odgovora na seksualno nasilje – ne zato što su zabrinute za sudbine počinitelja ili načine na koje policija i zatvori ugnjetavaju određenu demografiju kriminaliziranih ljudi, već zato što kazneno-pravni sustav dodatno traumatizira i ne odgovara na potrebe osoba koje su preživjele seksualno nasilje. Silovanje i seksualno nasilje općenito su među najrjeđe prijavljivanim zločinima, a kada i budu prijavljeni, policija često odbacuje prijave zbog nedostatka dokaza, dok su suci i porota sumnjičavi prema svjedočanstvima žrtava.
U Sjedinjenim Američkim Državama, crnkinje koje su prijavile policiji seksualne napade ponovno su napadnute od strane policijskih službenika kojima su se obratile za pomoć, a imigrantice koje su pozvale policiju da intervenira u slučajevima obiteljskog nasilja bile su same uhićene i deportirane. Kazneno-pravni sustav konstantno iznevjeruje žrtve seksualnog nasilja. U onome što mainstream feministkinje često smatraju “najboljim” scenarijem, počinitelji su zatvoreni u institucije koje su oruđe rasističkog, kolonijalnog, klasističkog, homofobnog i transfobičnog nasilja, u kojem je mizoginija endemična, a silovanje sveprisutno.
Kao što piše Constance Backhouse, povjesničarka i pravnica specijalizirana za rodnu i rasnu diskriminaciju: “Kako slanje silovatelja u institucije u kojima su i sami izloženi riziku od silovanja može biti feminističko rješenje? Ako smo protiv silovanja, onda smo protiv svih silovanja” (2012). Stoga, čak i ako nas sudbina zatvorenika/ca uopće ne zanima, i dalje bismo morale biti zabrinute zbog nasilja, homofobije i mizoginije zatvorskog iskustva i zbog onoga što ono čini ljudskim bićima koja će se na kraju vratiti u vanjski svijet, donoseći sa sobom nasilje i mržnju zatvora.
Ruth Wilson Glimore, uz Angelu Davis jedna od najpoznatijih abolicionističkih feministkinja u Americi, ističe kako je cilj abolicije ukidanje uvjeta koji su doveli do toga da zatvore vidimo kao rješenje problema, a ne isključivo ukidanje ustanova koje nazivamo zatvorima. Zbog ubojstva Georgea Floyda i pokreta Black Live Matter popularizirali su se abolicionistički zahtjevi i slogani, ali abolicionistički feminizam ima dugogodišnju povijest aktivizma u SAD-u.
Angela Davis u svojoj knjizi Are Prisons Obsolete? povezuje zatvore s ropstvom, kolonijalizmom i bijelom supremacijom. Rasa je oduvijek igrala središnju ulogu u konstrukciji kriminaliteta u SAD-u. Nakon ukidanja ropstva, bivše robovske države donijele su nove zakone koji su bili tek modifikacija robovskog kodeksa kako bi se reguliralo ponašanje slobodnog crnačkog stanovništva na vrlo slične načine onima koji su postojali tijekom ropstva. Davis navodi primjer skitnje koja je bila kriminalizirana kao crnački zločin i za koju se moglo dobiti kaznu zatvora uz prisilni rad, ponekad na samim plantažama koje su bogatile na robovskom radu. Diljem Britanskog carstva zatvor se koristio za održavanje ropstva i sprječavanje otpora. Pojam ‘zločinac’ primijenjen je na cijelo stanovništvo koje se smatralo neciviliziranim i opasnim, stvarajući i jačajući rasne hijerarhije. U tim kolonijalnim ‘laboratorijima modernosti’ britanska vlada je testirala i usavršila metode kontrole stanovništva, povezujući pojmove kriminaliteta s rasom i klasom.
Rasistička povijest zatvora odražava se u činjenici da američki zatvori i danas disproporcionalno zatvaraju većinom afroameričko i latinoameričko stanovništvo. Löic Wacquant u svojoj knjizi Punishing the Poor: The Neoliberal Government of Social Insecurity identificira nepovezanost između kriminala i stope zatvaranja u Americi budući da statistika za razdoblje od 1975. do 1993. pokazuje kako stopa viktimizacije stagnira, a stopa zatvaranja raste. Navodi kako je deregulacija tržišta rada povećala siromaštvo i socijalnu nestabilnost na dnu klasne strukture uz istodobno smanjenje mreža socijalne sigurnosti, što je dovelo do udvostručenja socijalne nesigurnosti i nestabilnosti. Wacquant ističe kako neoliberalna kaznena država koristi policijski i zatvorski sustav ne bi li izvršila kontrolu nad siromašnima putem zatvorskih kazni za lakša djela.
Jednostavnije rečeno, neoliberalna kaznena država je država koja je zamijenila socijalnu politiku kažnjavanjem pojedinaca, što je onda dovelo do bujanja zatvora. Wacquant navodi kako se u Americi proračunski održavaju skupi kazneni i zatvorski sustavi u koje su smješteni značajni dijelovi socijalno isključene populacije, dok su ideje rehabilitacije i politike uključivanja marginalnih skupina napuštene.
Wacquantinoj tezi ide u prilog kriminalizacija strategija preživljavanja žena koje su izložene nasilju. Gotovo 60% zatvorenica u ženskim zatvorima u cijeloj Americi, i čak 94% ženskih zatvorskih populacija u pojedinim saveznim državama, imaju povijest fizičkog ili seksualnog zlostavljanja prije nego što su završile u zatvoru, navodi organizacija Survived and Punished. Ističu kako su mnoge žene završile u zatvoru radi samoobrane ili radi okolnosti u kojima su bile prisiljene biti suučesnicama u zločinu. Organizacija ističe da su mnoge od tih žena, uključujući transrodne žene i rodno nebinarne osobe, doživjele seksualno i/ili obiteljsko nasilje koje je u mnogim slučajevima bilo katalizator za počinjenje zločina. Također, nakon dolaska u zatvor izložene su visokom riziku od seksualnog nasilja ili uznemiravanja od strane čuvara ili drugih pojedinaca.
Odvjetnica i profesorica prava Leigh Goodmark zalaže se za dekriminalizaciju obiteljskog nasilja. U svojoj knjizi istoga naslova istražuje društvene, pravne i financijske resurse koji su usmjereni u kazneno-pravni sustav koji u većini slučajeva ne uspijeva pružiti zaštitu ili pravdu žrtvama nasilja niti spriječiti slučajeve obiteljskog nasilja. Umjesto shvaćanja partnerskog nasilja kao kazneno-pravnog problema, ona nudi shvaćanje nasilja kao ekonomskog, javnozdravstvenog, društvenog i ljudskopravaškog problema.
“Čak i kad bi slučajevi nasilja savršeno prolazili kroz pravni sustav, on još uvijek ne bi mogao pružiti ono što je potrebno ženama koje su bile preživjele nasilje: dugoročna ekonomska stabilnost, temeljite promjene u ponašanju muškaraca koji zlostavljaju svoje partnerice i društvo koje osuđuje i odbacuje nasilje u obitelji,” piše Goodmark.
Ističe kako se kazneno-pravni sustav nije pokazao uspješnim u borbi protiv obiteljskog nasilja i da u nekim slučajevima čak pogoršava obiteljsko nasilje, ignorira financijsku ovisnost o nasilnom partneru te zatvaranjem ne prevenira nego podržava začarani krug nasilja.
U važnoj seriji članaka feministička sociologinja Elizabeth Bernstein kritizirala je neuspjeh mainstream feminističkih teoretičarki i aktivistkinja da adekvatno kritiziraju kazneno-pravni sustav i načine na koje ga namjerno ili nehotice podržavaju, opisujući ovu tendenciju kao “pro-zatvorski feminizam” (eng. carceral feminism). Bernstein se primarno fokusira na kritiku kriminalizacije svih oblika seksualnog rada i savezu bijelih feministkinja srednje klase s ljevice i evangeličkih kršćana s desnice, koji su se ujedinili u borbi protiv „novog oblika ropstva“. Kao rezultat tog saveza, definicija trgovanja ljudima obuhvatila je sve oblike seksualnog rada te pridonijela povećanju broja zatvorenog crnog, siromašnog stanovništva.
Lise Gotell kritizirala je (2015.) Bernstein da se u svojim radovima bavi isključivo dekriminalizacijom i abolicijom u slučajevima seksualnog rada, što je relativno „jednostavan“ slučaj za zagovaranje abolicije, za razliku od silovanja i zlostavljanja djece. Prema Gotell, eskalacija stope zatvaranja nikada nije bila primarni cilj feminističke reforme pravosuđa vezano za seksualno nasilje. Ona navodi kako su, osim zabrinutosti za stopu osuđujućih presuda, feministkinje tražile promjene u zakonima kako bi osporile mitove o silovanju, izmijenile rodne norme i heteronormativne pretpostavke o seksualnosti, te kako bi iskustvo podnositeljica tužbi u suđenjima za seksualno nasilje učinile manje traumatizirajućim. Ipak, unatoč desetljećima feminističke reforme pravosuđa, iskustvo sudjelovanja u sudskim procesima i dalje je traumatično iskustvo za žrtve te silovanje ostaje rasprostranjeno u društvu.
Abolicija zatvora nije samo površna teorijska ideja na akademskom nivou odvojena od stvarnosti, već postoji u obliku društveno angažiranih praksi koje se ne temelje na kazneno-pravnoj intervencijom. Grassroots organizacije kao što su Sista II Sista, CARA i GenerationFIVE pružaju vrijedne smjernice i primjere transformativnih okvira pravde za odgovor na seksualno nasilje na načine koji uzimaju u obzir društvenu, kao i individualnu odgovornost i transformaciju, i koji ne ojačavaju ili usmjeravaju još više resursa prema glavnim počiniteljima seksualnog, rodnog, rasnog, kolonijalnog i klasnog nasilja — policiji i zatvorskom sustavu.
Za razliku od restorativne pravde, transformativna pravda je grassroots odgovor koji ni na koji način nije povezan s kaznenim sustavom ili državom. Prakse transformativne pravde također idu mnogo dalje od restorativne u pokušaju razumijevanja konteksta koji je doveo do nasilja te načinu na koji mu je doprinijela ili ga podržala sama zajednica. Na taj način za učinjenu štetu odgovara cijela zajednica, a ne samo pojedini počinitelj. Organizacije kao što su CARA i GenerationFIVE naglašava odgovornosti šire zajednice u stvaranju i održavanju uvjeta koji dopuštaju seksualno zlostavljanje.
Organizacija Critical Resistance koja se zalaže za ukidanje zatvora i mreža nebijelih radikalnih feministkinja protiv nasilja INCITE! objavile su 2001. godine priopćenje u kojem procjenjuju devastirajuće posljedice povećane kriminalizacije i ignoriranje poveznice između rodnog i policijskog nasilja. Napominju da je oslanjanje na policiju i zatvore obeshrabrilo organiziranje i intervencije lokalne zajednice, stoga u priopćenju pozivaju aktivistkinje i aktivističke organizacije da se povežu, kreiraju strategije za borbu protiv oba oblika nasilja i dokumentiraju svoje napore kao primjere za druge koji traže alternative kazneno-zatvorskom sustavu.
Pojedinke i lokalne organizacije prihvatile su taj izazov, i tako je jedna od aktivistkinja borbe protiv nasilja, Mimi Kim, 2004. godine osnovala organizaciju Creative Interventions. Prepoznajući da je potrebno demonstrirati alternativne pristupe nasilju, grupa je razvila web stranicu za prikupljanje i diseminaciju alata i resursa za rješavanje nasilja u svakodnevnom životu. Također su pokrenule projekt Story Telling and Organising gdje ljudi mogu podijeliti svoja iskustva intervencije u partnerskom nasilju, nasilju u obitelji i seksualnom zlostavljanju. Aktivistkinje za društvenu pravdu i one koje su preživjele nasilje, Ching-In Chen, Jai Dulani i Leah Lakshmi Piepnza-Samarasinha, sastavile su kompilaciju “Revolucija počinje kod kuće“, časopis od 111 stranica koji dokumentira različite napore u aktivističkim krugovima da se zlostavljače pozove na odgovornost bez intervencije policije i kaznenopravnog sustava.
Svi ovi primjeri pokazuju da su zatvori svakako feminističko pitanje, ali i da ukidanje, odnosno abolicija nije pitanje utopije već toga koliko nam je zaista stalno do društvene pravde, a koliko do zatvorskih rješenja koja zapravo i nisu rješenja, već dio problema.
Preporučena literatura:
- Backhouse, C. 2012. “A Feminist Remedy for Sexual Assault: A Quest for Answers.” U Sexual Assault in Canada: Law, Legal Practice and Women’s Activism, ur. Elizabeth A. Sheehy. Ottawa: University of Ottawa Press.
- Bernstein, E. 2007. “The Sexual Politics of the ‘New Abolitionism.’” Differences 18.3.
- Bumiller, Kristin. 2008. In an Abusive State: How Neoliberalism Appropriated the Feminist Movement against Sexual Violence. Durham: Duke University Press.
- CARA (Communities Against Rape and Abuse). 2016. “Taking Risks: Implementing Grassroots Community Accountability Strategies.” U Color of Violence: The INCITE! Anthology. Durham: Duke University Press.
- Davis, A. 2003. Are Prisons Obsolete? Seven Stories Press.
- Gotell, L. 2015. “Reassessing the Place of Criminal Law Reform in the Struggle Against Sexual Violence: A Critique of the Critique of Carceral Feminism.” U Rape Justice: Beyond the Criminal Law, ur. A. Powell, N. Henry i A. Flynn. New York: Palgrave MacMillan.
- Goodmark, L. (2013) A troubled marriage: domestic violence and the legal system. NYU Press.
- Goodmark, L. (2018) Decriminalizing domestic violence. University of California Press.
- GenerationFIVE. 2017. Ending Child Sexual Abuse: A Transformative Justice Handbook. http://www.generationfive.org/the-issue/transformative-justice/
- Powell, A., Henry, N. i Flynn, A., ur. 2015. Rape Justice: Beyond the Criminal Law. New York: Palgrave MacMillan.
- Sista II Sista. 2016. “Sistas Makin’ Moves: Collective Leadership for Personal Transformation and Social Justice.” U Color of Violence: The INCITE! Anthology. Durham: Duke University Press.
- Taylor, C. (2018) “Anti-Carceral Feminism and Sexual Assault—A Defense”, Social Philosophy Today, 34.
- Wacquant, L. (2009) Punishing the Poor: The Neoliberal Government of Social Insecurity. Durham i London: Duke University Press.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.