Objavljeno

Teorijska čitanka: Trebamo li brak?

Ilustracija: Daisy Patton

Ako ste mislili da su tri izdanja (1 / 2 / 3) tzv. antibračnog temata teorijske čitanke bila dovoljna, grdno se varate! I u 2020. nastavljamo kritički propitivati instituciju braka, i to uz pomoć autorica koje argumentirano, a nerijetko i kontroverzno pišu o ovoj temi.

Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, u Hrvatskoj pada broj sklopljenih brakova (u 2018. pao je ispod 20 000), razvoda je sve više, a broj građanskih i crkvenih brakova gotovo se izjednačio. Znači li to da je propast braka blizu, kao što lamentiraju fundići, obiteljaši i životari? Da li se “utapamo u sveobuhvatnim virovima relativizma”?​*​ Pa, sudeći po člancima dostupnima na Portalu hrvatskih znanstvenih i stručnih časopisa (Hrčak), odgovor je odlučno “da”. Haj’mo stoga i mi kritizirati brak te tako “sijati zlo, zbrku i kaos” i poticati “razvoj loših običaja i nemorala u društvu.”​†​

Politička filozofkinja Clare Chambers u knjizi Against Marriage: An Egalitarian Defence of the Marriage-Free State (Oxford University Press, 2017.) obrazlaže zašto se zalaže za ukidanje braka, kritizirajući ulogu države u institucionalizaciji ljubavnih odnosa. Chambers tvrdi da državno priznati brak narušava načela jednakosti i slobode, čak i u zemljama koje su otvorile brak istospolnim parovima. Umjesto toga, ona predlaže “bezbračnu” državu, odnosno društvo ravnopravnosti u kojem su vjerski i sekularni brakovi dopušteni, ali nemaju nikakav pravni status.

Za početak, zašto si kritična prema ulozi države u braku? U kakvom su odnosu država i brak?

Kada država priznaje brak, ona čini tri stvari. Prvo, definira što brak jest i tko ga može sklopiti, te na taj način nadzire pristup instituciji braka i njezino značenje. Država određuje koliko ljudi može biti u braku, kojeg spola moraju biti i koje dobi. Također definira što brak jest, primjerice je li to obaveza koja traje cijeli život, podrazumijeva li monogamiju i slično. To su kontroverzne tvrdnje koje su u skladu s nekim tradicionalnim ili suvremenim shvaćanjima braka, dok su proturječne nekim drugim shvaćanjima.

Drugo, priznajući brak država javno prepoznaje i podržava bračni život. Ceremonija vjenčanja kod matičara ne rezultira samo sklopljenim brakom, već i odobravanjem tog oblika odnosa; zapravo daje do znanja da je bolje biti vjenčan nego nevjenčan.

Treće, vjenčanim osobama država daje niz prava i obaveza, koje najčešće nisu dostupne nevjenčanima. To su, primjerice, porezne olakšice, roditeljska prava, imovinska prava, najbliže srodstvo ili pravo na uzdržavanje nakon razvoda.

Pišeš o dvije glavne vrste feminističke kritike braka, koje nisu nužno kompatibilne. O kojim kritikama je riječ i kako ih pomiriti?

U većini feminističkih promišljanja pojavljuju se dvije kritike tradicionalnog heteroseksualnog braka – da je seksistički i da je heteroseksistički. Prema prvom tipu kritike, brak je seksistički jer je povijesno gledano u većini društava bio patrijarhalan, dajući muškarcima pravo da raspolažu ženskim tijelom, imovinom i djecom. Uz to, simbolizira način života koji se temelji na rodnoj podjeli rada i braku kao ženskoj “sudbini”. S druge strane, može se reći da je tradicionalni brak heteroseksistički jer isključuje lezbijke i gejeve, implicirajući da njihovi odnosi nisu jednako vrijedni.

Ova dva stajališta čine se kontradiktornima: kritika seksizma poručuje da je brak loš, dok kritika heteroseksizma poručuje da je brak dobar i da bi trebao biti dostupan svima. One se mogu pomiriti na sljedeći način: ako već imamo instituciju braka, bolje je biti vjenčan nego ne – ili je barem bolje imati mogućnost sklapanja braka nego imati zakonsku zabranu. No, budući da je institucija braka nepravedna kao takva, bilo bi ravnopravnije i pravednije da uopće ne postoji.

Danas se sve više djece rađa izvan braka. Znači li to da je na pomolu propast ove institucije, da je izgubila na važnosti u suvremenom društvu?

Mnogima je brak i dalje vrlo važan, bilo iz vjerskih, tradicijskih, praktičnih ili romantičnih razloga. Treba imati na umu da brak pruža određena zakonska prava i zaštitu, što je korisno i bitno svima koji bi se mogli naći u situaciji ranjivosti, a to uključuje većinu bliskih i romantičnih odnosa. Ali točno je da sve više ljudi odlučuje živjeti izvan braka, dijelom zato što tradicionalni brak ne odgovara na potrebe njihovih obitelji. Broj djece rođene izvan braka varira među državama, ali u većini demokratskih društava ta brojka iznosi oko 50 posto (u Hrvatskoj oko 20 posto, op.a.). To znači da je velika pogreška kreirati zakone za zaštitu djece koji se temelje na pretpostavci da su svi roditelji u braku. Uvijek će biti djece nevjenčanih roditelja i naša je dužnost pobrinuti se da sva djeca i svi roditelji budu zaštićeni.

Clare Chambers

Prošle godine Ujedinjeno Kraljevstvo dozvolilo je heteroseksualnim parovima da sklapaju civilna partnerstva. Je li civilno partnerstvo, kao svojevrsni sekularni pandan braku, zadovoljavajuća alternativa?

Civilno partnerstvo je veliki napredak u odnosu na brak jer omogućuje pristup pravnim mehanizmima zaštite koje nudi brak, no bez ulaska u instituciju obilježenu specifičnim patrijarhalnim i vjerskim značenjima. Koliko dobru zaštitu civilno partnerstvo pruža u praksi ovisi o načinu na koji je regulirano u pojedinoj državi. Ali općenito gledano, podržavam sve veći interes za civilna partnerstva i mislim da trebaju biti dostupna i istospolnim i heteroseksualnim parovima.

Međutim, ona ne idu dovoljno daleko jer još uvijek pretpostavljaju da su različiti oblici bliskih međuljudskih odnosa okupljeni u jednom središnjem odnosu, što za mnoge ljude nije slučaj – ne žive svi na takav način. Sve češće se događa da ljudi obavljaju roditeljske dužnosti s jednom osobom, dok s drugom žive ili imaju zajedničke financijske interese, a najbliže rodbinske ili migracijske veze pak mogu ostvarivati s trećim osobama. Model civilnog partnerstva kao način reguliranja odnosa ipak ne uspijeva adresirati svu raznolikost realnih života i obiteljskih praksi.

Nemoguće je ignorirati povijest institucije braka – njen status kao tradicije vezuje današnje značenje braka s prošlošću. Čak i ako uklonimo sve povijesne nepravde, ako žene postanu ravnopravne muževima, ostaje činjenica da je institucija braka ukorijenjena u potlačivanju žena. Patrijarhalna prošlost proganjat će sve buduće inkarnacije braka.

Stephanie Coontz rekla je da na položaj braka u društvu više utječe rastući broj nevjenčanih parova nego legalizacija istospolnih zajednica. Slažeš li se s tom tvrdnjom? Kako je, ako uopće, uvođenje istospolnih brakova izmijenilo instituciju braka?

Često možemo čuti ljude kako brane istospolne brakove od tradicionalista rečenicom “To ne utječe na tebe. Ako ne odobravaš istospolni brak, nemoj ga sklapati!” Iako razumijem motivaciju iza takvih argumenata, mislim da su u krivu. Uvođenje istospolnih brakova ima utjecaj na sve, uključujući ljude u heteroseksualnim brakovima, jer mijenja značenje institucije braka. Ako država priznaje samo heteroseksualne brakove, time poručuje da “ima nešto posebno i značajno kod heteroseksualnih odnosa: oni su iznimno vrijedni.” No, ako priznaje i istospolne brakove, mijenja se značenje tog priznanja; država poručuje da “ima nešto posebno i značajno kod odanih monogamnih veza,” a heteroseksualne veze gube svoju jedinstvenost i postaju tek jedan od priznatih oblika odnosa. Upravo u tome leži važnost legalizacije istospolnih brakova iz feminističke perspektive: značenje braka je promijenjeno.

Smatraš li da intimne odnose uopće treba regulirati?

Treba. Neki aspekti odnosa moraju biti jasno zakonski definirani, država mora imati zakone koji reguliraju vlasništvo, najbližu rodbinu, roditeljsku skrb, itd. Drugi aspekti odnosa moraju biti regulirani kako bismo zaštitili one koji bi inače bili ranjivi; npr. žene koje su domaćice, odnosno ekonomski zavisne o suprugu, u slučaju razvoda ostaju bez krova nad glavom i dugoročno bez mirovine jer nisu primale plaću. U takvim situacijama potrebna je zakonska zaštita, koja je u nekim zemljama dostupna isključivo ljudima koji su u braku, i to je veliki problem.

Zakon treba propisati što se događa s nevjenčanim osobama koje žive zajedno, financijski su međuovisne ili imaju dijete, kao što to čini kod vjenčanih parova. Problem je u tome što se zakonska regulativa temelji na braku kao “normalnom” stanju, dok nevjenčani parovi ostaju nezaštićeni, kao da ne postoje. Bilo bi pravednije i jednostavnije da se zakoni temelje na konkretnim, realnim praksama u odnosima, bez obzira na bračni status i bez pretpostavke da su svi aspekti nekog odnosa okupljeni u jednom paru.

Za one koji žele znati više: Clare Chambers, The Marriage-Free State


  1. ​*​
    Ivan Koprek, “Razarajući čimbenici braka i obitelji”, Bogoslovska smotra (85/3, 2015). https://hrcak.srce.hr/147995
  2. ​†​
    Isto.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano