Feministkinja i politička teoretičarka Carole Pateman rođena je 1940. godine u Susexu u Ujedinjenom Kraljevstvu. Radila je kao istraživačica i predavačica na više europskih, američkih i australskih sveučilišta. Jedna od njezinih najutjecajnijih knjiga je Spolni ugovor (The Sexual Contract), prvi put objavljena 1988. godine.
Spolni ugovor je priča o podčinjenosti žena, a Patemanina teza je da su ugovori alat za kontroliranje žena (“izvorni ugovor definira mušku slobodu i žensku podređenost”) te da se kroz bračni ugovor patrijarhalno pravo proteže na kompletno građansko pravo. Naime, brak kao institucija se pojavljuje tek u građanskom pravu, a u društvu u kojemu se sve što je važno potvrđuje i osigurava ugovorima, ženska se podčinjenost uspostavlja spolnim, odnosno bračnim ugovorom.
Brak počinje ugovorom, potpisu dviju strana, a predmet tog ugovora zapravo su žene. Bez obzira na to što žene danas više nemaju pravni status imovine, već se ugovor sklapa dobrovoljno, spolni je ugovor i dalje sredstvo pomoću kojeg muškarci svoje prirodno pravo nad ženama pretvaraju u sigurnost građanskog patrijarhalnog prava – žena sklapa ugovor kako bi dobila zaštitu muškarca, a zauzvrat nudi svoju pokornost.
Također, kako u patrijarhalnom društvu muškarci i žene ne predstavljaju ravnopravne strane; zapravo ne postoji ravnopravan položaj ugovornih stranaka, što omogućuje muškarcima da izrabljuju žene kao što kapitalisti izrabljuju radnike. U suvremenom patrijarhatu, razlike između muškaraca i žena prikazuju se kao biološke razlike, a patrijarhalno pravo muškarca se, posljedično, prikazuje kao dio logičnog prirodnog poretka.
Kao najdramatičniji primjer javnog aspekta patrijarhalnog prava Pateman ističe zahtjev muškaraca da ženska tijela budu na prodaju kao roba na kapitalističkom tržištu – o čemu jako puno govori unosnost prostitucije.
Specifičnost ovakve podčinjenosti je u tome što podčinjena osoba ili grupa na neki način pristaje na to. U slučaju spolnog ugovora, žena na njega pristaje jer očekuje da će joj se životne okolnosti poboljšati. Kao što robovi rade, a gospodar je odgovoran za njihovu dobrobit, tako i bračni ugovor podsjeća na ropski ugovor. Nakon što su žene zarobljene, spolno iskorištene i nakon što su rodile, preostaje im samo da se pomire sa zarobljeničkim statusom u nastojanju da zaštite svoju djecu, čime potiču daljnja porobljavanje žena, no i dalje je prisutno nastojanje da sebi i drugim ženama osiguraju bolje životne uvjete nego što bi imale van braka. Govoreći o ropstvu u 19. stoljeću u Velikoj Britaniji, Fitzhugh ističe kako su radnici bili tek robovi bez gospodara te je njihov položaj bio lošiji nego robova čije su potrebe bile zadovoljene zahvaljujući gospodaru koji im je osiguravao hranu i smještaj.
Bračni ugovor je, kao i ropski, još jedna vrsta ugovora o radu budući da postati suprugom istovremeno znači i postati kućanicom – udana je žena osoba koja radi za svojeg supruga u supružničkom domu. John Stuart Mill je još u 19. stoljeću primijetio kako od početaka ljudskog društva svaku ženu nalazimo u zarobljeništvu nekog muškarca te istaknuo kako je brak primitivno stanje ropstva koje uporno traje. Naime, sve do kraja 19. stoljeća pravni i građanski položaj udane žene nalikovao je položaju roba – sklapanjem braka žena je postala građanski “mrtva”, a muškarac i žena su postali jedna osoba (muška). Slično tome, rob je dobivao ime svojih gospodara, isto kako je i žena dobivala ime svojeg muža, što vidimo i danas.
Isto tako, bez obzira na to što danas ima puno manje žena kućanica koje nemaju nikakvo zaposlenje izvan doma, i dalje postoji ideal kućanice koji je direktna posljedica spolnog ugovora, što se proteže i na radno mjesto gdje žene nisu percipirane kao punopravne članice tima, a spolno uznemiravanje dalje pomaže održavanju muškog patrijarhalnog prava.
Pateman potom govori o prostituciji kao sastavnom dijelu patrijarhalnog kapitalizma. Iako se žene više ne daju na javnu dražbu, muškarcima je i dalje dostupna mogućnost kupnje seksualnog pristupa ženskim tijelima na kapitalističkom tržištu, a danas postoji i opcija kupnje mladenke poštom (mail-order bride) u nekim državama.
Zanimljivo, Mary Wollstonecraft je još 1790. godine brak nazvala legalnom prostitucijom budući da se na prostituciju gledalo kao na nužno zlo kojim se žene štiti od silovanja, a brak i obitelj od razorna djelovanja muškog seksualnog apetita, ili kao na nesretnu posljedicu siromaštva. Danas se suprotstavljaju dvije struje – dok jedna tvrdi da je prostitucija posao kao i bilo koji drugi, druga zastupa stav prema kojemu je prostitucija još jedan primjer podčinjavanja žena.
Zahvaljujući spolnom ugovoru, jasno nam je zašto su prostitutke većinom žene – razlog je muško spolno pravo prema kojemu je važno osigurati pristup ženskim tijelima, a prostitucija je financijski unosnija nego mnogi drugi poslovi koji su dostupni ženama. Nadalje, kada su se bordeli krenuli zatvarati, a prostitucija postala ilegalna, prostitutke su postale ovisne o svodnicima – muškarcima koji im, kao u braku, “osiguravaju egzistenciju” i pružaju “zaštitu.”
No bliži li se kraj vladavini spolnog ugovora? Pateman tvrdi da ne.
“Ja sam rekla sve što sam imala za reći o spolnom ugovoru, međutim, priča ni izdaleka nije završena. Politička fikcija još uvijek daje znakove života, a politička teorija nije dovoljna da bi uzdrmala ono što je održava ono što je održava na životu,” napisala je Pateman.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.