Ako ste se ikad zapitali je li moguće spojiti queer teoriju i ekologiju, Timothy Morton sa Sveučilišta Rice smatra ne samo da je moguće, već i potrebno.
„Ekologija i queer teorija su intimno povezane. Nije stvar u tome da bi ekološko promišljanje profitiralo od ubrizgavanja queer teorije izvana, već u tome da, potpuno i propisno, ekologija je queer teorija i queer teorija je ekologija: queer ekologija.“
Poznat po knjigama Ekološka misao (The Ecological Thought, 2010.) i Ekologija bez prirode (Ecology without Nature, 2007.) te pripadnik pokreta objektno orijentirane filozofije, Morton sjecište queer teorije i ekologije pronalazi u činjenici da oboje zahtijevaju određenu vrstu intimnosti s drugim bićima te pokušavaju sagledati kategorije koje inače uzimamo zdravo za gotovo (npr. Priroda ili identitet) kao performativne procese.
I ekologija i queer teorija također se bave pitanjem autentičnosti. Morton objašnjava da „kao što je dekonstrukcija pokazala da nijedan tekst nije potpuno autentičan, tako biologija otkriva da ne postoji autentični oblik života.“ Primjerice, na razini DNA nemoguće je raspoznati “izvornu” sekvencu od umetnutog virusnog koda.
Morton je kritičan prema ideji Prirode kao metafizičkog, zatvorenog sustava te ističe da je takva ideologija zasnovana na binarnoj podjeli na vanjsko i unutarnje koja je u konačnici heteroseksualna. Pritom se referira na Judith Butler, koja navodi da moramo nanovo promisliti “prirodu” kroz ekološku ideju međupovezanosti. Za Mortona je koncept Prirode kao izvorno čiste i neiskvarene usporediv s patrijarhalnom konstrukcijom figure Žene utoliko što u oba slučaja možemo govoriti o „paradoksalnom činu sadističkog divljenja.“
Teorija evolucije može poslužiti kao jedan od saveznika queer ekologije jer je antiesencijalistička i ukida čvrste granice između vrsta. „Možda smo utjelovljeni, ali nemamo esenciju,“ kaže Morton, te predlaže da oblike života zamislimo kao tekući život, isprepletene i ulančane međuodnose koji zamućuju granice na svim razinama: između vrsta, živog i neživog, te organizma i okoliša.
Mortonov materijalizam je nesupstancijalistički (supstancijalizam – filozofski pogled prema kojemu se stvarnost sastoji od postojanih bića ili supstancija), odnosno materiju shvaća kao samosastavljajuće mreže međuodnosa. Tako shvaćen tekući život ne sačinjava zatvoreni svijet, jer svjetovi imaju horizonte (ovdje i ondje, vani i unutra), a queer ekologija potkopava isključujuću logiku stvaranja svjetova, onu koja uvijek podrazumijeva nasilje i prisilno zaboravljanje.
Morton također govori o mračnoj ekologiji, prijelaznom periodu iz ideološke fiksacije na Prirodu prema potpuno poqueerenoj ekologiji. Mračna ekologija zagovara nadrealnu i jezivu poveznicu svih bića, brišući granicu između onih “živih” i “neživih”. Činjenica je da “priroda ide naprijed, ide i nastavlja se, slijepo poput kakvog zombija, a mi je gledamo iskosa, uokvirujemo je, dajemo joj granice.” Potrebno je prepoznati tu ustrajnu karakteristiku međupovezanih oblika života te umjesto metafora autentičnosti (koje koriste organicističke teorije Prirode) zagovarati (samo)ironiju i svijest o vlastitoj umreženosti.
Radikalna ekološka politika traži prihvaćanje ideje stranog stranca (prilagodba Derridinog pojma arrivant) koji obuhvaća druge oblike života čija je stranost nepremostiva. Ipak, strani stranci djeluju nam začuđujuće poznato, a to je stoga što se sastoje od drugih stranaca: svi dijelimo DNA, strukturu stanice, potprograme u moždanom softveru. No umjesto reduciranja svega i sviju na istovjetno, ekološka međuovisnost umnožava različitost, potičući „polimorfno perverzno pripadanje“ koje se ne uklapa u postojeće kategorije.
Zato nam queer ekologija može omogućiti da zamislimo oblike uživanja koji nisu heteronormativni i koji ne određuju granice tijela.
Izvor: Timothy Morton, “Guest Column: Queer Ecology”, PMLA (125/2, ožujak 2010.)
