U vrijeme stigmatizacije i demoniziranja pobačaja kao čina nespojivog s kršćanskim naukom, prezbiterijanska svećenica i moralna teologinja Rebecca Todd Peters dekonstruira takav narativ te argumentira kako pobačaj može biti moralno dobro.
Interdisciplinarnim korištenjem političke analize, sociologije, medicinskih spoznaja i statistike, antičke i moderne filozofije, kršćanske tradicije i teologije, Peters u knjizi Trust Women: A Progressive Christian Argument for Reproductive Justice u fokus rasprave vraća žene, njihova iskustva i kompleksnu stvarnost života.
Dominantni diskurs o pobačaju Peters smješta u šire kulturno razumijevanje seksualnosti žena i društvenih očekivanja koja rađanje djece vidi ne samo kao dužnost već i osnovnu, ontološku svrhu žena te u kulturne pretpostavke o moralnom statusu fetusa. U raspravi o pobačaju redovito se fetusu pridaje status osobe i pobačaj se načelno smatra lošim. Opravdava se eventualno u slučajevima ugroze majčina života, malformacije fetusa i silovanja, a žene koje se van navedenih razloga odlučuju na pobačaj stigmatiziraju se i osuđuju kao nemoralne, sebične, neodgovorne i promiskuitetne ubojice.
Peters ovakav diskurs dekonstruira na nekoliko razina, a pitanje pobačaja smješta u širi kontekst iskustava žena, reproduktivnog zdravlja, javnih politika i reproduktivne pravde, što uključuje i rasprave o kontracepciji, planiranju trudnoće i obitelji, trudnoći, podizanju, brizi, odgoju i obrazovanju djece te općim uvjetima života.
(Ne)dostupnost i (ne)učinkovitost kontracepcije
Planiranje trudnoće sastavni je dio ženskih života. U SAD-u u prosjeku jedna od tri žene pobaci, što znači da se među njima nalaze žene vrlo različitih statusa – primjerice, mnoge su u braku i većina ih već ima djecu. Zasigurno ne bismo te žene olako okarakterizirali kao sebične, nemoralne, neodgovorne ubojice. Pa ipak, upravo će se tako u javnom prostoru redovito stigmatizirati žene koje se odlučuju na prekid trudnoće. Nerijetko ćemo čuti komentar da su žene koje se odlučuju na pobačaj neodgovorne i kako ne bi bile u situaciji u kojoj jesu da su koristile kontracepciju, a jako ćemo rijetko u prostoru čuti podatak da je 50-60% žena koje su pobacile prethodno koristile kontracepciju. U dominantnom diskursu o pobačaju kontracepcija je shvaćena kao odgovornost žena bez da se razgovara o odgovornosti muškaraca i metodama kontracepcije za muškarce, a izbjegava se razgovor o kontracepciji uopće, kao i o činjenici da kontracepcija nije 100% učinkovita i podatku da se korištenjem kontracepcije dulji niz godina povećava rizik od neuspjeha zaštite.
Vrlo malo se govori o (ne)dostupnosti kontracepcije određenim društvenim skupinama, o kontekstu i situacijama žena koje ne koriste kontracepciju. Prešućuje se i da je pitanje pobačaja važno socio-ekonomsko pitanje. U SAD-u će se tako u javnim raspravama o pobačaju vrlo vješto prešutjeti činjenica je siromašnim ženama kontracepcija nedostupnija i da je upravo među tom skupinom žena stopa pobačaja veća. Iako stopa pobačaja generalno gledano opada, to ne vrijedi za žene u nepovoljnom položaju. Još vještije prešutjet će se činjenica da su među siromašnim ženama posebno pogođene crnkinje i žene migrantskog podrijetla.
Radije ćemo osuditi žene, primjećuje Peters, nego preispitati sustav u kojem gotovo 40% populacije ne može svojom plaćom pokriti osnovne troškove života. Ne čudi stoga što u isto vrijeme svjedočimo zanemarivanju javnih politika koje bi doprinjele poboljšanju kvalitete života i nametanju javnih politika koje pobačaj čine sve nedostupnijim. Od žena se očekuje da rađaju i odgajaju djecu bez da se utvrđuje da su za to sposobne, da za to imaju uvjete i mogućnosti i da to uopće žele. S druge strane, ako se odluče za pobačaj, u većini američkih saveznih država žene moraju proći obavezno savjetovanje i period čekanja prije samog zahvata. Kako to da ne preispitujemo psihičko stanje i moralnu sposobnost odlučivanja kod žena koje se odlučuju roditi, ali preispitujemo kod žena koje se odlučuju na pobačaj?
Mizoginija i patrijarhat
Peters detektira mizoginiju kao temelj “pro-life” diskursa o pobačaju i odnosa prema ženama i njihovim tijelima. Naglašava kako to ne znači da su “prolajferi” nužno mrzitelji žena, već kako je mizoginija ukorijenjena u našu kulturu i koliko je važno sagledati širi socijalni i povijesni okvir društvene kontrole žena, njihove seksualnosti i tijela u razumijevanju diskursa i politika vezanih uz pobačaj. Koliko god to oštro zvučalo, temelje ovog diskursa nalazimo upravo u stoljećima dominantnim androcentričnim i mizoginim stavovima o ženama kao manje vrijednima u odnosu na muškarce i nepotpunima u svojoj ljudskosti.
Od Aristotela i drugih filozofa preko crkvenih otaca i najvažnijih kršćanskih teologa, zapadnu misao i kulturu oblikovali su stavovi u kojima je muškarac shvaćan kao racionalan i postojan, a žena kao nesposobna donositi racionalne odluke i sudjelovati u javnom životu. Na ženu se gledalo tek kao na pomoć muškarcu u reprodukciji, a majčinstvo se smatralo osnovnom svrhom žene i jedinim opravdanjem njene, inače grešne, seksualnosti. Kršćanstvo ženu vidi kao ili djevicu ili majku, a djecu kao svrhu i opravdanje seksualnih odnosa. Ti androcentrični, mizogini stavovi satkali su patrijarhalne strukture moći i dominacije muškaraca nad ženama u koje je naše društvo uronjeno do danas.
Dok su mizogini stavovi tijekom povijesti odigrali presudan utjecaj na razumijevanje žena, ženske seksualnosti i reproduktivne svrhe žena do današnjih dana, patrijarhat je kao sustav moći i dominacije skovao mehanizme muške kontrole nad ženskim tijelima i bitno formirao stavove o pobačaju.
Valja naglasiti intersekcionalnu stvarnost rase, klase, roda, invaliditeta, seksualne orijentacije i drugih odrednica budući da žene iz različitih društvenih skupina doživljavaju različite oblike kontrole tijela. Plodnost je u prošlosti bila itekako cijenjena kod bogatih bijelih žena, no s druge strane, pripadnice autohtonog stanovništva redovito su bile podvrgavane sterilizaciji. Crnkinje su u doba ropstva bile iskorištavane za reprodukciju zdrave i izdržljive radne snage, bile su podređene volji svojih gospodara i opetovano silovane. Djeca su bila percipirana kao radna snaga i obitelji su zato bile mnogobrojne, a tek nakon velikih promjena koje donosi industrijska revolucija obitelj se bitno smanjuje. Stoga je jasno kako je pitanje reprodukcije, uključujući i pitanje pobačaja, formirano unutar dominantnih patrijarhalnih struktura moći, a uvjetovano različitim društvenim okolnostima i socio-ekonomskim utjecajima kroz povijest.
Kada počinje život?
Kada je o kršćanstvu riječ, pitanje pobačaja nije prisutno u Bibliji i nije pretjerano zastupljeno u kršćanskoj tradiciji i teologiji sve do 19. stoljeća. Rimokatolička Crkva pobačaj u potpunosti zabranjuje tek 1886. godine. Teolozi poput Augustina i Tome Akvinskog zanimali su se za početak ljudskog života, ali ne u kontekstu moralnosti pobačaja već u kontekstu postojanja duše i mogućnosti uskrsnuća embrija, odnosno fetusa. Na tragu Aristotela i suprotno današnjem dominantnom diskursu o početku života od začeća, Augustin i Toma Akvinski vjerovali su kako je ljudski život onaj koji ima dušu i kako kod nerođenih život počinje 40 dana od začeća u slučaju muškog i 80 dana od začeća u slučaju ženskog ploda. Jeronim je pak smatrao da život počinje tek kada plod razvije udove i ljudski oblik. Ideja da život ne počinje začećem već oživljenjem ploda bila je općeprihvaćena sve do 17. stoljeća. Tek kada bi pokreti ploda postali zamjetni ( što se događa u drugom tromjesečju) mogla se sa sigurnošću utvrditi trudnoća. Pobačaj je bio osuđivan, ali ne prije perioda oživljenja ploda.
Veliki pad nataliteta od 18. do 19. st. jasno ukazuje na to da su žene postajale sve uspješnije u planiranju trudnoće. Peters upućuje na povijesne izvore koji pokazuju kako je u SAD-u sredinom 19. stoljeća pobačaj bio jedna od metoda kontacepcije na koju su se često odlučivale upravo udane žene. Promjena razumijevanja pobačaja od kontrole plodnosti do zaštite života nerođenog djeteta kulminaciju ima tek sredinom 19. st. kada liječnici okupljeni oko prvog profesionalnog Američkog medicinskog udruženja (AMA) započinju snažnu kampanju kriminalizacije pobačaja kako bi si smanjili konkurenciju, odnosno onemogućili rad nadriliječnika koji su pružali medicinske usluge, između ostalog i pobačaja, i kako bi se od njih razlikovali jasno definiranim etičkim i moralnim standardima.
Članovi udruženja osporavaju oživljenje kao početak svjesnog života i razvijaju diskurs u kojem fetus stječe moralni status osobe od začeća, čime pobačaj postaje ubijanje nerođenog djeteta. Kako bi izbjegli žene olako nazvati ubojicama, paralelno razvijaju diskurs u kojem ženino psihičko stanje postaje labilnim i depresivnim u vrijeme puberteta, menstruacije i trudnoće, čime zapravo oduzimaju ženama sposobnost donošenja moralnih odluka u tim stanjima, a onda i mogućnost odlučivanja o vlastitom tijelu.
Kampanja liječnika iz 19. stoljeća u kombinaciji sa mizoginim stavovima o ženama i ženskom seksualnošću zapadne i kršćanske misli, oblikuje diskurs u kojem žene trebaju snažno opravdanje za načelno neprihvatljiv prekid trudnoće. Upravo premise o statusu fetusa kao osobe i dužnosti žena da rađaju pretvaraju pobačaj u apstraktno moralno pitanje. Taj diskurs, tvrdi Peters, otežava nam da uvidimo kompleksnost pitanja pobačaja i onemogućuje obazrivo i etično promišljanje uloge koju pobačaj ima u planiranju obitelji.
Od opravdanja do pravde
Kad osporava dominantno shvaćanje moralnog statusa fetusa Peters ne osporava moralni status fetusa općenito, već samo premisu da je fetus (od trudnice neovisno) ljudsko biće. Osporava pojednostavljeno izjednačavanje fetusa i čovjeka, a time i njihova moralnog statusa. Pitanju prilazi znanstveno i etički, razumijevajući razliku između oplođene jajne stanice, embrija, fetusa i čovjeka. Tvrdi kako je potrebno oblikovati novi moralni jezik koji će moći prihvatiti moralni status fetusa bez da se on izjednačava s moralnim statusom majke.
U tome je ključno razumijevanje kompleksnog procesa gestacije i liminalnog prostora kao iskustva bivanja između dva svijeta, prelaska i postajanja nečim novim, tranzicije iz onoga što jest u ono što će biti. Kategorija liminalnosti omogućava prihvaćanje moralnog statusa fetusa kao suštinski vrijednog potencijala života bez pridavanja značenja već formiranog života. Potencijal nije ostvarenost; mnogo se toga može dogoditi od začeća do rođenja, što potvrđuje činjenica da 60% oplođenih stanica bude spontano pobačeno i prije nego se trudnoća otkrije, a kasnije još 10% trudnoća završi spontanim pobačajem.
Gestacijski je period izrazito važan i kompleksan i ne možemo u javnom prostoru govoriti o pobačaju bez da dobro razumijemo taj složeni proces i njegovu liminalnost, ovisnost fetusa o tijelu trudne žene, njihov međuodnos i iskustvo trudnica. O pobačaju ne možemo govoriti ni bez da uvažimo cjelokupnost ženina života, njene obitelji, zajednice, okruženja, vjere i zvanja u kojima se njene obveze i iskustva isprepliću. O pobačaju ne možemo govoriti van konteksta date situacije u kojoj se žena nalazi. O pobačaju ne možemo govoriti ni bez da govorimo o kontracepciji, trudnoći, majčinstvu, roditeljstvu. O pobačaju ne možemo govoriti ni bez da govorimo o sustavu javnog zdravstva.
Dominantni diskurs koji fetus prikazuje kao ostvarenost ljudskog života osporava složenost procesa gestacije i zanemaruje sve druge aspekte (prekida) trudnoće. Taj diskurs usmjeren je protiv žena, osporava etičku kompleksnost pitanja i zato ga treba odbaciti. Kreiranjem novog moralnog jezika omogućila bi se rasprava koja neće pod krinkom apstraktnih moralnih koncepata nijekati kompleksnost stvarnosti, iskustava i mogućnosti žena da donose moralne odluke.
Prema boljoj zajednici
Važno je i shvatiti koliko je kršćanska misao oblikovala zapadnu misao o trudnoći, pobačaju i svetosti života, ali je još važnije razumjeti da smo mi ljudi ti koji oblikujemo stavove i vjerovanja o ljudskoj naravi i da smo mi ti koji smo oblikovali mizogine stavove i patrijarhalne strukture. Kršćani stoga trebaju odbaciti mizogine i androcentrične ideje ženske seksualnosti kao grešne, ženske neodgovornosti i nesposobnosti donošenja moralnih odluka, ženine podložnosti muškarcu te majčinstva kao ontološke svrhe žene.
Iz teološke perspektive život nije samo pitanje rođenja, već i ulaska u zajednicu, pripadanja, odgoja, njegovanja punine bića. Peters vjeruje da smo stvoreni kako bismo živjeli u zajednicama ljubavi i podrške i da je to okvir unutar kojeg kršćanstvo treba pozicionirati pitanje pobačaja.
Pitanje pobačaja pitanje je reproduktivne pravde u čijem su fokusu konkretne stvarnosti žena i društva u kojima žene i njihove obitelji žive. Pitanje reproduktivne pravde nije samo pitanje individualne odluke o rađanju, već i pitanje prava na roditeljstvo u sigurnoj i zdravoj okolini te pitanje uloge političkog sustava u kreiranju javnih politika koje mogu osigurati bolje uvjete života.
Pobačaj nije ništa manje moralna odluka od odluke o majčinstvu. Peters tvrdi da odluka o pobačaju i jest odluka o majčinstvu – o tome hoće li žena, kada i unutar kojih okolnosti postati majkom. Sociološka istraživanja pokazuju da žene odluku o pobačaju donose u svjetlu razmatranja hoće li u datom trenutku iokolnostima biti dobre majke. Roditeljstvo je velika obveza i odgovornost i u tom kontekstu jednako je moralno biti svjestan mogućnosti ili nemogućnosti preuzimanja te obveze i odgovornosti i u skladu s tim odlučiti iznijeti ili prekinuti trudnoću. Želimo li biti etične u javnoj raspravi o pobačaju, moramo vjerovati da su žene sposobne donositi takve moralne odluke.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
