Feminizam je sluškinja kapitalizma. Tako otprilike možemo sažeti kontroverznu i zadnjih godina jako utjecajnu tezu Nancy Fraser koju je prvo iznijela u Guardianu, a potom i ekstenzivnije razradila u svojoj knjizi Fortunes of Feminism. No, da ne bude zabune, ne radi se tu o sveprisutnijoj desničarskoj i libertarijanskoj diskreditaciji feminizma natopljenoj mizoginijom, ezoterijom i „alternativnim činjenicama”, dakle, lažima i konfabulacijama. Ne, to nikako, riječ je o nečemu posve drugome.
Fraser navodi tri primjera kojima argumentira svoju tezu o kooptaciji feminizma s neoliberalizmom, tj. slobodnim tržištem od 70-ih naovamo. I pritome, ona naglašava, drugo-valni feminizam nije tek „žrtva” kapitalizma, već aktivno sudjeluje u njegovoj reprodukciji. Prvi slučaj na koji se referira jest preusmjeravanje feminističke agende prema liberalizmu, individualizmu, meritokraciji, a na uštrb participativne demokracije i politike solidarnosti.
Drugi primjer koji Fraser izdvaja tiče se preoznačavanja feminizma – feminizam se fokusirao na (neupitno važnu) problematiku rodne nejednakosti ali je pritome zanemario klasne teme vezane za rad, nadnice, egzistenciju, i uopće kritiku političke ekonomije.
Treći problem koji autorica ističe obuhvaćen je tematikom tzv. državnog paternalizma shvaćenog u neoliberalnom smislu: „država je dadilja” i od nje se treba emancipirati. Naravno, to ne vrijedi za slučajeve kada država spašava bankarski sektor. Država je itekako poželjna kada štiti kapital, bitno je samo da ne rasipa novac na socijalu. Na koji se to način žene mogu emancipirati od paternalizma države, pita Fraser? Neoliberalizam odgovara: mikro-kreditiranjem ženskog poduzetništva, svakako na razvijenom sjeveru, ali napose u zemljama siromašnog juga. Time se u cijelosti napušta tradicionalna ideja makro-politike kao potencijalnog oruđa za osnaživanje žena, individualizam je jedino rješenje. Dakle, ženska se emancipacija ne osvaja politikom, već isključivo na fleksibilnom tržištu, povećanjem broja žena u poduzetništvu i mikro-zaduživanjima za ženski biznis. Tzv. „kapitalizam sa ženskim licem”.
No, čini mi se da ovu analizu Nancy Fraser o instrumentalizaciji feminizma moramo nadopuniti barem još jednim friškim fenomenom. Nedavno sam naišla na citat koji ovako glasi: „Kada se žene uključe u pokret, tek tada on postaje prava prijetnja.”. Netko bi mogao pomisliti da je riječ o borbeno-feminističkoj ili progresivno-feminističkoj paroli, ali nije. Ovo je izrekla Lana Lokteff, veoma popularna alt-rightovka radi koje je ženski alt-right uskoro dobio i odgovarajuće ime – „našminkani fašizam” (Lipstick Fascism). Kako ćemo odgovoriti na temu feminizma na desnici? Ili još preciznije, koja je uloga žena u suvremenim desničarskim, ultra-desničarskim i alt-right strujama koje se bore, kako pripadnice tih političkih opcija kažu, „za ženska prava”.
Iznimno zanimljivu i ozbiljnu analizu konzervativnih i nacionalističko-desničarskih borbi „u ime ženskih prava” (na primjerima Nizozemske, Francuske i Italije) izvela je Sara Farris u knjizi In the Name of Women’s Rights: The Rise of Femonationalism koju toplo preporučam. Jedan od najvažnijih doprinosa ove knjige jest povezivanje feminizma s neoliberalizmom i „femo-nacionalizmom”. Farris upozorava da porast broja žena u konzervativno-nacionalističkim i desničarskim pokretima valja sagledavati u kontekstu ekonomske krize i krize socijalne reprodukcije. Mogli bismo to ovako parafrazirati, nisu Željka Markić, Bruna Esih, Kolinda Grabar-Kitarović i Marijana Petir tek „konzervativke”, ideološki odvojene od materijalnosti ekonomije. Upravo suprotno, njihove borbe protiv prava na pobačaj i „rodne ideologije”, njihova homofobija i transfobija sastavni su dio neoliberalnog etosa: ukinimo socijalne uloge države, a svježe obitelji (konkretnije žene), crkva i poduzetnici uskočiti će na dotrajalo i nazadno mjesto države.
U svojoj knjižici Žensko pitanje i socijalističko samoupravljanje filozofkinja Blaženka Despot je ovaj fenomen već 80-ih godina prošlog stoljeća sjajno obradila, ona piše: „Antietatizam nove desnice izražava negaciju kejnzijanske države, državne intervencije u privredu, ostavljajući i privredu i porodicu prirodnim zakonima” (kurziv moj). A na jednom drugom mjestu u istoj knjizi fantastično poentira: „Desnica […] se stravično boji slobode i viče da su feministkinje čedomorke. Ona je i dio žena uspjela dobiti protiv ‘feministkinja čedomorki’”. Kako, kako je moguće da se žene bore protiv žena i ženskih prava?!
Neke sam odgovore na to pitanje već pokušala skicirati u eseju za Libelu. U svakom slučaju, situacija nije nimalo jednostavna. S pravom govorimo o suvremenoj fašizaciji društva, ali nikako nije ispravno baš svaku reakcionarnu opciju stavljati pod kapu fašizma. Uostalom, nije svaki konzervativizam identičan s tradicionalnom desnicom ili ultra-desnicom. Situacija je još višeslojnija ako joj se pristupi geografski – Hrvatska može imati svoju verziju ustaške desnice i ustaškog Boga, Švedska svoj neo-nacizam, Amerika svoj alt-right i tako dalje. Premda postoje evidentne razlike između jednih i drugih – u krajnjoj liniji one su i retoričke naravi gdje su jedni blaži ili oprezniji s iskazivanjem fobije prema manjinama, dok drugi posve otvoreno zagovaraju bijelu supremaciju i rasizam, kult lijepih bijelih hetero-parova, eugeniku, islamofobiju – u jednom se svi slažu: krivci za ekonomsku krizu su komunisti i komunistički mentalitet, ne-bijele rase, feministkinje, homoseksualci, Židovi, imigranti, u Hrvatskoj verziji slučaja Srbi itd. Još jednom fantastičan citat Despot iz spomenute knjige koja je to prije više desetljeća dijagnosticirala: „Krivnja za krizu kapitalizma je kontrakultura, ‘nepopravljivi’, homoseksualci, a naročito žene. […] Tko je kriv osim crnčuga? Žene!”
Da se vratim gore postavljenom pitanju – na koji način žene na desnici djeluju protiv žena? Tradicionalne desničarke i konzervativke će, primjerice, zagovarati ideju da je dom „prirodno” mjesto žena, da je „prirodna” i ujedno najvažnija uloga žena da su majke i uzorne Hrvatice i katolkinje, pobačaj je ubojstvo, i slično. Sve što ide na ruku afirmaciji patrijarhalnih odnosa. Čak i ako su zaposlene ili uspješne, to svakako valja kombinirati s obiteljskim ulogama, a kreativni neoliberalizam će se potruditi da se to odvija čim jednostavnije. Retorika ženskog alt-righta je, dakako, također konzervativna ali ipak sočnija, provokativnija, direktnija i eksplicitno sklonija fašističkim idealima, evo primjera:
„One [alt-rightovke, op.a.] su pametne, lijepe žene koje razumiju da masovna imigracija ne funkcionira. […] Nacionalizam je postao muškarac kojega svi žele. Sve djevojke bacaju oko na lošeg momka koji je nacionalist. […] Europski nacionalisti i alt-right su jako atraktivni, jako seksi gomila. Posrijedi je eugenički proces. Slažu se parovi od prelijepih ljudi […]. Sada je vrijeme za prokreaciju.”
https://www.youtube.com/watch?v=BjnH99slHmE
Tako trenutnu situaciju alt-righta sumira Lana Lokteff. Ona otvoreno zagovara islamofobiju i tezu da su imigracije prijetnja „bijeloj rasi”, tzv. „bijeli genocid”, te promiče klasični ženski ideal nacističkih 30-ih: djeca, kuhinja, crkva. Posebno je opsjednuta ideologijom „ljepote”, što se zgodno vidi u gornjem citatu, a koju podupire pseudo-znanstvenom tezom da su žene biološki usmjerene na snažnog muškarca koji može doživotno skrbiti o njoj. Ljepota je put kojim se dolazi do tog muškarca i u tome se sastoji bit ženske borbe. Da se pokret alt-righta slučajno ne bi shvatio tek kao muški pokret, pobrinule su se alt-rightovke same:
„Uvijek kada [ljevica] govori o alt-rightu, to zvuči kao da je riječ isključivo o hrpi muškaraca po podrumima. Ne spominje se da ti dečki imaju supruge – supruge koje ih podupiru, koje idu po sastancima i tim konferencijama – koje su tamo – ja doista mislim da je super za žene na desnici da se pokažu. Mi smo ovdje. Vi ste u krivu.”
Riječ je o citatu Lauren Southern, jedne od popularnijih alt-rightovki koja sebe vidi kao strastvenu aktivistkinju u borbi protiv ugroženih prava bijelaca, Black Lives Matter proziva fašistima i poriče kulturu silovanja, da nabrojim tek nešto iz njezinog impozantnog alt-right CV-a.
Kad se sve rečeno u ovom eseju zbroji, pitanje zašto žene igraju protiv žena i otkud feminizam na desnici može dobiti jasniji odgovor. Sve te glasne reakcionarke iz prvih redova, konzervativke, desničarke, neo-nacistkinje, libertarijanke, korporativke, alt-rightovke koje se tobože bore „u ime ženskih prava” naravno nemaju nikakve veze sa ženskom emancipacijom. Kao ni što isključivo ne djeluju samo protiv žena. Kada ih se sve poreda jednu uz drugu, iz aviona se vidi da je ultimativni cilj njihove ideologije i prakse, kao i svakog drugog konzervativizma – rat protiv nižih klasa i uvijek u službi kapitala. I premda je riječ o izrazito opasnoj i sveprisutnijoj aproprijaciji feminističke borbe za reakcionarne svrhe, nikako se tu ne radi tek o rodnoj problematici ili isključivo hejtu žena protiv žena. Ne, takvo je gledište suviše suženo i ne pogađa bit. Premda nam se čini da se ovdje primarno radi o ženama, ženskom poduzetništvu, ženskom konzervativizmu, ženskoj mizoginiji, kao da je rod u prvom planu, ne možemo biti naivne. S poduzetništvom i konzervativizmom stvar je uvijek ista – oni su uvijek u službi kapitalističke ideologije i njezinih klasnih interesa.
Baš kao što je Nancy Fraser locirala vezu drugo-valnog feminizma s neoliberalizmom, bojim se da nam se ispod radara ne provuku desničarke koje danas u istu svrhu uspješno apropriraju feminističku borbu. Unatoč činjenici da suvremeni feminizam posvećuje mnogo pažnje intersekcionalnosti i politici razlike, to za suvremenu feminističku borbu protiv konzervativizma i desnice ne može biti dovoljno. Feminizam si ne može priuštiti luksuz nemara da još jednom zanemari klasu iz analize i da se ne obračuna s desnim feminizmom kao novim fenomenom afirmacije kapitalističke ideologije. Dozvolite mi da još jednom, za kraj, citiram Blaženku Despot. Čitajući Stuarta Halla iz 1981. koji je napisao da više nitko tko se ozbiljno bavi političkim strategijama ne može sebi dozvoliti ignoriranje „zaokreta udesno”, Blaženka Despot mu dodaje: „Ako je nužno da na ljevici raspravimo parametre ovog zaokreta, dovest ćemo konzervativni zaokret u odnos s feminizmom.” Znam da ovo upozorenje izaziva tjeskobu, ali Despot je apsolutno u pravu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
