Cinzia Arruzza je socijalistička feministička aktivistica i teoretičarka, izvanredna profesorica filozofije na New School for Social Research u New Yorku. Autorica je knjiga Dangerous Liaisons: The Marriages and Divorces of Marxism and Feminism i A Wolf in the City: Tyranny and the Tyrant in Plato’s Republic, te je u koautorstvu s Tithi Bhattacharyom i Nancy Fraser napisala i nedavno preveden na hrvatski Feministički manifest za 99%. Autorica je i brojnih članaka u kojima se iz marksističke perspektive osvrće na aktualna politička zbivanja u SAD i šire, na štrajkove širom svijeta, rast političkog utjecaja desnice i ulogu roda u kapitalističkom sistemu.
Nedavno je u organizaciji Centra za ženske studije u Zagrebu održala predavanje Opiranje šarmu kapitalizma: od progresivnog neoliberalizma do univerzalnog oslobođenja, što je bio povod ovom tekstu. Na predavanju, Arruzza je obuhvatila aktualne društvene teme kao što su odnos liberalnog kapitalističkog i socijalističkog antikapitalističkog feminizma, domet seksualnih i rodnih sloboda unutar kapitalističkog društva, klimatske promjene, ali i značaj Pridea nekad i sad. Prije svega, Arruzza je problematizirala odnos seksualnosti i tržišta rada, propitujući istinski doprinos neoliberalnog kapitalizma u procesu postizanja društvene jednakosti.
Suočene s povijesnim momentom jačanja desnice, postavlja se pitanje kako djelovati da bismo umanjile utjecaj desnice – je li odgovor u pridruženju progresivnim neoliberalnim strujama? Međutim, treba imati na umu da ekonomska kriza nije zasebna kriza, odvojena od drugih aspekta društvenosti. Živimo u doba klimatskih promjena, napada na ženska reproduktivna prava, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, mirovinu, stanovanje… Kriza koja se događa iznad svega je kriza kapitalizma koja dovodi do slabljenja liberalizma, i upravo tu Arruzza, Bhattacharya i Fraser vide prostor za stvaranje nove politike. Potaknute, kako same ističu, novim valom feminizma te redefiniranja onoga što se podrazumijeva pod pojmom rada, nova feministička politika je internacionalistička, antirasistička, okolišna te klasna.
Dometi dosadašnje borbe za seksualnu slobodu – slučaj kapitalizam
Je li kapitalizam, kako tvrde neoliberalne političke (prije svega feminističke) struje, doprinio ostvarenju društvene jednakosti, slobodne seksualnosti, prava LGBTQ osoba? Odgovor zagovornica ove teorije glasi: nesumnjivo, u okviru kapitalizma ne samo da je započeto seksualno oslobođenje, nego su uvelike umanjene društvene nejednakosti. Pretkapitalistička društva, tvrde, nisu imala nivo seksualne slobode koju imaju ona kapitalistička. Pravno prepoznavanje istospolnih brakova također se nastoji instrumentalizirati u korist progresivno-liberalnih politika tvrdnjom da tradicionalne kulturološke vrijednosti i kategorije svojstvene pretkapitalističkim društvima postepeno nestaju u kapitalističkom sistemu u kojem dolazi do priznavanja neheteroseksualnih, nenormativnih praksi.
Međutim, Arruzza ističe da upravo kapitalistička društva trebaju heteronormativnost da bi funkcionirala, a u tu svrhu moraju očuvati instituciju obitelji. U vezi s tim je i prepoznatost istospolnih brakova u SAD-u, koje Arruzza ocjenjuje inkluzijom putem normalizacije, služeći se Balibarovom tezom o fiktivnoj univerzalnosti i normalizaciji. Fiktivne univerzalnosti su ono što je povijesno konstruirano kroz institucije, poput nacionalne, političke ili religijske univerzalnosti. Lezbijkama i gejevima se, dakle, priznaje pravo na određene prakse, ali isključivo u okviru postojećih društvenih kategorija.
Seksualnost i socijalna reprodukcija
U svrhu propitivanja doprinosa kapitalizma postizanju društvene jednakosti i seksualnih sloboda, Arruzza povezuje problematiku socijalne reprodukcije s Foucaultovom hipotezom represije seksualnosti te subjektivacije i subjekcije. Pritom preuzima i određene teze Alana Searsa, koji obrazlaže načine na koje socijalna reprodukcija strukturira seksualnost. Naime, kapitalističko tržište u direktnoj jevezi s našom seksualnošću, a Arruzza pojašnjava i zašto: društvena jednakost koju zagovara kapitalizam samo je paravan iza kojega je istinski motiv opstanak kapitalizma putem eksploatacije i kontrole društva.
Pod socijalnom reprodukcijom marksističke feministkinje podrazumijevaju posebnu vrstu rada – proizvodnju same radne snage. Radna snaga ne može biti promatrana na način na koji promatramo drugu robu, prije svega jer se radi o ljudskim bićima. Međutim, kapitalizam promatra radnu snagu kao ono što treba proizvoditi višak vrijednosti, a radnike/ce plaća tek onoliko koliko je potrebno za oporavak za sljedeći radni dan. Radna snaga se tako, ističe Arruzza, smatra izvorom profita za kompanije.
Također, radnu snagu karakterizira posjedovanje kapaciteta za rad, a upravo je čovjek nositelj tog kapaciteta. S obzirom da kapacitet za rad nije moguće odvojiti od radnika, kada kapitalist želi posjedovati kapacitet radne snage, istovremeno mora posjedovati i radnike. Problem je u tome što nije riječ o predmetu, nego o ljudskom biću, napominje Arruzza. Drugo, karakteristično je za radnu snagu da se ona proizvodi izvan procesa proizvodnje (zato Marx upotrebljava termin reprodukcija radne snage kako bi je razlikovao od drugih oblika proizvodnje).
Odgoj za tržište
Socijalna reprodukcija zauzima odlučujuće mjesto u kapitalističkom društvu jer se ono oslanja na reproduktivni rad, a sam kapitalizam predstavlja vrelo rodne opresije i izvorište rodnog nasilja. Upravo su žene te koje su u kapitalizmu u podređenom položaju zbog zadane uloge u reproduktivnom radu. Međutim, pitanje socijalne reprodukcije nije više ograničeno na tradicionalno poimanje klase: klasa se odnosi i na one koji obnavljaju i proizvode rad. Zato pri tumačenju socijalne reprodukcije uvijek moramo uzeti u obzir i klasno, rasno, seksualno i nacionalno pitanje. Kapitalistička društva ne samo da počivaju na rodnoj opresiji, nego su podrazumijevala i rasnu dominaciju kroz kolonijalizaciju i ropstvo.
Uloga žena u kapitalističkom sustavu je da njeguju rodnu binarnost i heteronormativnost, a obrazovanje nerijetko ima funkciju odgajanja naraštaja za imperijalističke i nacionalne projekte. Od žena se očekuje priprema djece za tržište rada, kroz odgoj na poslušnost, toleriranje eksploatacije i prihvaćanje svog položaja. Iako se kapitalizam oslanja na reproduktivni rad, on poriče njegovu vrijednost te otežava ili onemogućuje pristup zdravstvenoj zaštiti, obrazovanju, čistoj energiji, stanovanju, itd.
„Kada govorimo o reprodukciji radne snage, govorimo o onome što se događa izvan procesa proizvodnje robe. Ne govorimo samo o reprodukciji sposobnosti za rad pojedinca, već o produkciji cjelokupnih klasa.“
Proizvodnja klasa vrši se putem intergeneracijsko-biološke reprodukcije te socijalizacije i odgoja s ciljem oblikovanja pojedinaca za potrebe tržišta rada. Arruzza ističe da se pod proizvodnjom radne snage ne podrazumijeva samo fizički kapacitet, nego intelektualni i emocionalni rad, a to znači da je kapitalizmu potrebna psihološka njega, emocionalni i afektivni rad te uključenost roditelja u odgoj djece ili plaćanje osoba za preuzimanje uloge odgoja i brige o djeci. Socijalna reprodukcija nije samo čišćenje i pranje veša, već uključuje i načine socijalizacije, obrazovanje, emocionalnu uključenost, objašnjava Arruzza. Reprodukcija radne snage istovremeno je reprodukcija karakterističnih stavova, vještina i dispozicija, kreiranje posebne vrste ljudi čija će radna snaga biti uporabljiva na tržištu rada.
„Ukratko, nismo rođeni da hodamo osam sati svaki dan, a pogotovo ne da sjedimo za stolom osam ili deset sati dnevno. Moramo biti disciplinirani i socijalizirani za to. Ulogu u tome ima briga o djeci, osnovnoškolsko i šire obrazovanje. Obrazovanje nema ulogu samog prijenosa znanja, nego discipline.“
Školski sustav oblikuje subjekte tako da budu dulje koncentrirani na određeni zadatak te osposobljeni za suradnju s drugima. Foucault je prepoznao seksualnost kao ključni element putem kojeg se konstituira subjektivnost u procesu socijalne reprodukcije. Socijalna reprodukcija je, navodi Arruzza, ono u okviru čega se sama seksualnost oblikuje; ona je fundamentalna sfera oblikovanja subjekata putem različitih formi rada i aktivnosti, čime se jedan tip subjekta izdvaja kao poželjan.
Dvostruka “sloboda” kapitalizma
Marx ističe kako se u kapitalizmu javlja dvostruka sloboda. S jedne strane, radnici više nisu vezani uz određenu zemlju ili zemljoposjednika (kao što je bio slučaj u feudalizmu), nego imaju mogućnost raspolaganja svojim tijelom i prodaje svoje radne snage na tržištu. Radnici su, zapravo, samo uvjetno gledano slobodni. Istovremeno, objašnjava Arruzza, radnici su zapravo odvojeni od proizvodnje: pojedinci unutar kapitalizma oblikovani su kao oni koji su nasilno odvojeni od svoje zemlje i sloboda tako biva ekvivalentna siromaštvu.
Pojedinci, iako slobodni da biraju kome će prodati svoju radnu snagu (jer to je sve što imaju), zapravo nemaju alternativu jer su, da bi uopće opstali, primorani prodati svoj rad određenoj kompaniji. Ukratko, tvrdi Arruzza, njihova sposobnost opstanka i samoreprodukcije reducirana je na volju tržišta rada.
Imajući to u vidu, možemo li uopće tvrditi da je pojedinac u okviru kapitalističkog sistema slobodan? Arruzza tvrdi da je sloboda oblikovana i pomiješana s drugim formama prinude, uključujući seksualnost koja se veže za razne forme eksploatacije i opresije, karakteristične za sam kapitalizam.
Rodni i seksualni identiteti u kapitalizmu
Dok Foucault promatra konstrukciju seksualnih identiteta kroz odnose moći unutar društva, marksistički queer teoretičari ističu ulogu automatskog i disciplinarnog mehanizma tržišta. Teoretičar Peter Drucker navodi da je upravo vidljivost gej i lezbijskih identiteta tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina povezana s urbanizacijom i rasprostranjenošću industrijskog rada te mogućnošću zaposlenja. Pojedinci, nekoć vezani uz obitelj radi opstanka, stekli su veći stupanj osobne i ekonomske autonomije jer sada mogu zaraditi vlastitu nadnicu. Arruzza navodi ovaj primjer jer on pokazuje da je pitanje seksualnosti neodvojivo od tržišta rada te da je samo tržište dovelo do formiranja novih identiteta, oblikovanih klasnim relacijama.
I drugi queer teoretičari ispitivali su formiranje rodnog i seksualnog identiteta u okviru potreba tržišta. Primjerice, Kevin Floyd u knjizi Reification of Desire: Toward a Queer Marxism artikulira tezu po kojoj su rod i seksualni identitet pretrpjeli proces reifikacije regulirane kupovinom robe i masovnom potrošnjom tijekom perioda 20. stoljeća. Također, John D’Emillo u svom eseju “Capitalism and Gay Identity” ističe kako je reifikacija nekih normi gej identiteta također u vezi s konzumacijom i kupnjom robe. Arruzza napominje da je Floyd propustio napomenuti iluzoran karakter slobode prilikom kupovine, s obzirom da sama kupnja nikada nije u cijelosti rezultat slobodnog izbora.
Vraćajući se na Foucaulta, Arruzza ukazuje na to da je relacija subjektivacije i subjekcije takva da konstitutivne socijalne relacije i relacije odnosa moći unutar društva, paradoksalno, ograničavaju naš kapacitet za subjektivaciju, dok se nama stvara iluzija neograničene slobode. Imajući to u vidu, ne čudi što liberalizam neumorno predstavlja kontrast između količine slobode tijekom prošlih vremena i danas, predstavljajući naše doba kao doba neograničene slobode izbora.
Normalizacija kroz komodifikaciju
Upravo je ta iluzija slobode ono što brojni marksistički teoretičari nazivaju suptilnom formom discipline koja se više ne provodi kroz represiju državnog aparata, nego kroz mehanizme tržišta i normalizacije koja je u osnovi usmjerena ka usvajanju obrazaca konzumacije. Primjer iz prakse svakako je Povorka ponosa, koja se suštinski mijenjala tijekom vremena i koja se od skupa s jasnom političkom porukom preobrazila u procesiju velikih kompanija koje utržuju seksualne identitete s jedne strane, s druge isključuju one koji nemaju pristup tom novom nivou konzumiranja. Tom je preobrazbom, smatra Arruzza, došlo do isključenja siromašnih i ne-bijelih queer osoba iz pokreta.
Na posljedice ovakve preobrazbe ukazuju i mnogi LGBTQ i teoretičari/ke seksualnosti koji fenomen komodifikacije seksualnih identiteta i seksualnih praksi smatraju jednim od uzročnika fragmentacije LGBTQ pokreta po klasnoj liniji. Na primjer, pojava novog staleža gej osoba više srednje klase predstavlja, tvrdi Arruzza, pounutrene forme međuljudskih i ljubavnih odnosa karakterističnih za heteroseksualne monogamne obitelji.
Također je problematično isključenje trans osoba, posebno onih siromašnih. Drucker ističe kako je rani gej i lezbijski pokret bio motiviran idejom društvenog okupljanja i inkluzije, prije svega zbog postojanja represije od strane države, policijske brutalnosti i sličnog, što je ujedinilo specifične grupacije ljudi u pokret. Danas je situacija drugačija jer svjedočimo fragmentaciji gej zajednice prema kriteriju pripadnosti određenoj klasi i društvenom statusu.
Uzevši sve rečeno u obzir, Foucaultova teza o subjektivaciji i subjekciji dodatno je važna jer pokazuje da se uvijek nalazimo unutar relacija moći koje nas konstituiraju kao bića te one predstavljaju realnost našeg društvenog života. Iako neke relacije moći jamče veću slobodu u odnosu na druge, za napredovanje iz heteronomnog u autonomno društva neophodno je izboriti se za demokratizaciju samih praksi koje konstituiraju naše odluke i utječu na stvaranje naših identiteta, smatra Arruzza. Ali, je li takva demokratizacija moguća unutar kapitalizma? Arruzzin odgovor je – ne.
Neraskidiv odnos politike i tržišta
Ellen Meiksins Wood u knjizi Democracy Against Capitalism pokazuje da je u okviru liberalne demokracije proširenje političke participacije bilo moguće jer je sfera političkog bila odvojena od sfere gospodarstva te su političari ograničeno mogli upravljati gospodarskom sferom. Prema Wood, univerzalni sufražetski pokret bio je moguć kao moment proširenja građanskih prava onima koje nisu imale mogućnost da sudjeluju u izglasavanju onoga što će biti interes vlasnika tvornica i sredstava za proizvodnju. Međutim, iako sada živimo u liberalnim demokracijama gdje imamo određena proširena politička prava, putem njih ne možemo postići mnogo jer je velik dio političkih odluka povezan s mehanizmima tržišta, smatra Wood.
Kao primjer za Woodine teze Arruzza navodi aktualnu raspravu o klimatskim promjenama. Uzrok klimatskih promjena direktno je akumulacija kapitala koja se odigrala posredovana državom, slijedeći vlastite mehanizme. Bez obzira na neoborive znanstvene dokaze o katastrofalnosti klimatskih promjena, vlade nemaju mogućnost donošenja ključnih odluka jer je odluka o načinu proizvodnje i njezinoj kvantiteti rukovođena potrebama i mehanizmima tržišta, odvojenog od utjecaja demokratskog prosuđivanja.
Isto tako, aktualan je primjer tehnološko-digitalne revolucije i načina na koji ona oblikuje ljude te kako se odnosi prema definiranju naših potreba i želja. Ona nas oblikuje tako što odvaja ono što je poželjno i relevantno, što nije bio predmet kolektivnog rasuđivanja i odlučivanja, nego je konstruirano sukladno potrebama tržišta. Arruzza navodi da je upravo socijalna reprodukcija u okviru konzumacije robe ta koja igra fundamentalnu ulogu u oblikovanju seksualnih i rodnih identiteta, kao i mogućnosti koje su nam na raspolaganju u pogledu samih formiranja seksualnih identiteta. Znači, mehanizmi tržišta prvenstveno su antidemokratski, a sve što je antidemokratski treba biti iskorijenjeno.
„Drugim riječima, ne možemo govoriti o autentičnom seksualnom oslobođenju zato što je ovaj vid formalne slobode i proliferacije seksualnih identiteta u okviru neoliberalnog kapitalizma skoro u cijelosti heteronoman.“
Zaključno s tim, kapitalističku rodnu opresiju i krizu koju kapitalizam proizvodi nije moguće riješiti u okviru samog kapitalizma. Potrebno je srušiti kapitalistički način proizvodnje i organizacije društva u cjelini. Neoliberalizam je doveo do sveobuhvatne društvene krize u kojoj se nalazimo pa i sama promjena mora biti sveobuhvatna. Neoliberalne političke snage ne samo da nisu omogućile ostvarenje društvenih sloboda, nego su doprinijele donošenju restriktivnih zakona o radu, ograničavanju prava na javne usluge, dok istovremeno adresiraju ružičaste, zelene i pro-choice pozicije, anti-diskriminacijske politike, istospolne brakove i zeleni kapitalizam, ističe Arruzza. Iako zagovornici neoliberalne političke struje uporno tvrde kako su zaslužni za doprinos odbacivanju tradicije, činjenica je da tradicionalne uloge i dalje dominiraju, a upravo je njihova nepromjenjivost ono što pogoduje kapitalizmu.
Preporučeni članci:
Cinzia Arruzza @ Viewpoint Magazine
Cinzia Arruzza @ Jacobin Magazine
Women of America: We’re Going on Strike – Join Us So Trump Will See Our Power
Cinzia Arruzza i Paula Varela, Our Struggle is Not Just for Ourselves, It is For All Workers
Tithi Bhattacharya i Cinzia Arruzza, When Did Solidarity Among Working Women Become a ‘Privilege’?
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
