Objavljeno

Svoje priče počinju tiho, a na kraju sve galame

snajperistica Ljuba Makarova, 1943. (foto: Rare Historical Photos)

Danima razmišljam kako pristupiti ovoj knjizi, kako je usisati nekom duševnom osmozom.​*​ Ponovno je iščitavam, pravim nepotrebno duge bilješke, slušam sovjetske ratne pjesme, gledam originalne snimke s Istočne fronte. Vraćam se scenama iz Idi i gledaj (1985.), najrazornijeg (anti)ratnog filma u povijesti kinematografije. Pronalazim poveznicu sa svojom temom: scenarist Idi i gledaj Ales Adamovič, nekada 15-godišnji bjeloruski partizan, jedan je od trojice autora književnog predloška za film. Za knjigu Ja sam iz gorućeg sela (1977.) četiri su godine sakupljali svjedočanstva ljudi koji su preživjeli nacistički pokolj u Bjelorusiji, zemlji u kojoj je između 1941. i 1944. godine poginuo svaki četvrti stanovnik, a spaljeno 628 sela.

Upravo je opus Alesa Adamoviča nadahnuo Rat nema žensko lice (1985.) Svetlane Aleksijevič, ukrajinsko-bjeloruske istraživačke novinarke, književnice i dobitnice Nobelove nagrade za književnost 2015. godine. Rat nema žensko lice (čiji je hrvatski prijevod objavljen 2018. u izdanju Edicija Božičević) dokumentaristička je proza, zbirka svjedočanstva sovjetskih borkinja iz Drugog svjetskog rata: bivših pilotkinja, snajperistica, bolničarki, medicinskih sestara, kirurginja, partizanki, minerki, vezistica, pralja, kuharica, tenkistica, vozačica, članica streljačkih i izvidničkih odreda te protuzračne obrane, itd. Knjiga je rezultat sedmogodišnjeg istraživačkog rada, više od 500 intervjua i nekoliko tisuća metara magnetofonske trake.

Autorici je vlastita pozicija bila vrlo jasna: “Ne pišem o ratu, već o čovjeku u ratu. Ne pišem povijest rata, već povijest osjećaja. Ja sam povjesničar duše”. Iz tih je svjedočanstava isključen dotadašnji dominantni diskurs: strategije, taktike, analize i statistika, kao i povijesne, politološke i ine rasprave. Na jednom mjestu piše: “Muškarci su se bojali da će žene pričati o nekom drugom ratu.” A na drugom čitamo: “Strašno je sjećati se, no ne sjećati se kudikamo je strašnije” (Valentina, zapovjednica protuzračne bitnice).

Sovjetske djevojke u pokretu otpora, 1941.

Mnoge Aleksijevičine sugovornice u rat su otišle kao tinejdžerke zbog gorljivog patriotizma, osjećaja dužnosti, želje za osvetom, želje za uzbuđenjem, itd. Na početku su se borile s podcjenjivanjem i infantiliziranjem, a iako su se na kraju pokazale sposobnima i izdržljivima, godinama nakon rata šutjele su zbog dvostrukih mjerila: muškarci, smatrani herojima, nisu s njima podijelili pobjedu, a druge žene su ih vrijeđale, nazivajući ih ”droljama s fronte” i ”vojnim kurvicama”. Šutnja muškaraca posebno ih je pogodila jer mnoge navode kako su ih tijekom rata suborci lijepo tretirali, nazivajući ih ”sestrama” i pazeći na njih. Mnoge su ostale same, zaboravljene, ranjene, bolesne i siromašne. Konačno društveno prepoznavanje ratnih zasluga uslijedilo je tek kasnije, usprkos medaljama i nagradama (uz iznimke kao što su proslavljena snajperistica Ljudmila Pavličenko. ili ženska bombarderska zrakoplovna pukovnija “Noćne vještice“).

Kad sam prvi put obukla haljinu, rasplakala sam se kao kišna godina. Samu sebe nisam prepoznala u zrcalu, četiri smo godine provele u hlačama. I komu reći da sam bila ranjena, da sam sva natučena. Kažem li, tko će me zaposliti, tko će me ženiti?” (Valentina, zapovjednica protuzračne bitnice).

Rukopis su isprva odbijali izdati zbog cenzure Centralnog bjeloruskog komiteta Komunističke partije. Optužba je glasila: ”pacifizam, naturalizam i de-glorifikacija herojske sovjetske žene”. U knjizi Aleksijevič navodi neke od razgovora sa cenzorom:

– Da, Pobjeda je imala visoku cijenu, no vaša je dužnost tražiti primjere junaštva. Takvih je na stotine. A vi prikazujete prljavštinu rata. Donje rublje. Vi našu Pobjedu činite strašnom… Što imate od toga?
– Istinu.
– A vi mislite da je istina u ratu isto što je i u životu. Što je na ulici. Pod nogama. Vama je ona tako niska. Zemaljska. Ne, istina je – ono o čemu sanjamo. Ono što bismo htjeli biti.

Između individualne i opće istine stajao je strah, indoktrinacija, sram, decorum, vlastite razbijene iluzije, mišljenje javnosti, teret rodnih uloga… ”Što je više slušatelja, to je priča sterilnija i manje obojena strašću. (…) Sve strašno odjednom je postajalo veličanstveno, a sve nepoznato i tamno u čovjeku sad je u trenu bilo objašnjeno. (…) A ja nisam mogla zaboraviti kako smo opušteno pile čaj u kuhinji. I kako smo obje plakale.”

snajperistica Ljudmila Pavličenko, 1942. (foto: Wikipedia)

Svjedočanstva

A o kakvoj su lirskoj, smiješnoj, intimnoj, apsurdnoj, naturalističkoj, ponižavajućoj i barbarskoj istini pričale borkinje?

O tome kako su snajperistice ridale nakon što su upucale ždrijebe koje je završilo u juhi (Klavdija) i kako je kirurginja u bijegu pred njemačkim avionima u strahu obgrlila brezu (Vera). Prvi bolničarkin pacijent nju je tješio: ”Ah, pomišljam! Prokleta turgenjevska plemkinja! Čovjek umire, a nju, nježno biće, uhvatila je mučnina” (Sofija). Teti javljaju telefonom da odlaze na frontu, a ova se dere: ”Marš kući. Ručak je na stolu!” (Aljbina, izvidnica). Neimenovana bolničarka spašava ranjenika iz vode u mrklome mraku, no pri svjetlosti signalne rakete shvaća da se radilo o – velikoj ribi. Vezistica je, s metkom u srcu, još živa dok nebom lete ždralovi, a poštarica joj čita pismo od mame: ”Draga moja, ljubljena kćerko…” (Marija, vezistica).

O tome kako su nosile cipele broj 35, a dobile broj 42 (Nonna, protuzračna obrana). Pri forsiranom maršu od 30 kilometara ostavljale za sobom crvene tragove jer su bile bez higijenskih potrepština (Marija, vezistica). Usred povlačenja trčale u trgovinu kako bi kupile elegantne cipele i parfem (Vera, kirurginja). ”Za mene je najstrašnija stvar u ratu bila nošenje muških gaća. (…) U ratu si, spremaš se umrijeti za Domovinu, a nosiš muške gaće. Uopće, izgledaš smiješno.” (Lola, streljački odred). Kako su bile pune ušiju (Nadežda, telegrafistkinja). ”Cijeli rat sam se bojala da ne ostanem bez nogu. Imala sam lijepe noge. Što je to za muškarca? Da i izgubi noge, to nije tako strašno. I dalje je heroj. Materijal za ženidbu! A ako žena postane bogalj, njena je sudbina zapečaćena.” (Marija, zapovjednica veze). Kako poslije rata više nikada nisu bile mlade, a u njega su ušle sa 17 godina (Olga, bolničarka).

O tome kako ne podnose šumu (grobnica), blato, piletinu (bijela je kao ljudsko meso), struju (sredstvo mučenja) i crvenu boju.

O tome kako su zapovijedale četom Moskovske flote (Taisija). S 15 godina pješačile 60 km do Staljingrada da se priključe borbi (Zinaida, bolničarka) i sa svojih 48 kilograma izvukle 481 ranjenika pod neprijateljskom paljbom (Marija, bolničarka). Radile 12-satne smjene u transportno-oklopnim radionama i drijemale usred bombardiranja (Antonina, mehaničarka). Proslavile se kao “Noćne vještice”, ženska letačka pukovnija koja je noću malim, zastarjelim i potpuno nezaštićenim avionima bešumno bombardirala nacističke mete (Aleksandra, navigatorica). Dva mjeseca nosile pisaći stroj, kćer i pušku u povlačenju iz okruženja (Raisa, partizanka). Cijeli rat provele ručno perući krvave uniforme (Marija, pralja).

O tome kako im je od stresa iz ušiju tekla krv (Valentina, zapovjednica protuzračne bitnice) i kako su im nakon letačkih misija otkazivale noge (Aleksandra). Kako su se poslije napada izbjegavale međusobno gledati zbog užasa (Olga, bolničarka). Kako su im noge prepilili bez anestezije, stolnom pilom (Fjokla, partizanka). Kako su urlale zbog noćnih mora (Nina, bolničarka) i posljedica mučenja (Sofija, pokret otpora). I pronašle zarobljenu 19-godišnju medicinsku sestru potpuno sijedu, iskopanih očiju, odrezanih grudi i nabijenu na kolac: ”U ruksaku smo joj pronašli pisma od kuće i zelenu gumenu ptičicu.”

O tome kako im je u ratu Domovina bila na prvom, a ljubav na zadnjem mjestu, ali ”sad mislim da smo bili naivni” (Elena, partizanka). Ostale pak misle da ne bi preživjele da se nisu zaljubile (Sofija, snajperistica).

O tome kako se miješalo herojsko i tragično: majke su slale 7-godišnje kćeri da minama raznesu njemačke menze, a susjedi šutnjom štitili susjede: ”U ratu sam toliko zavoljela ljude da ih nikada neću prestati voljeti” (Vera, pokret otpora), stoički izdržavale mučenja: ”Mora se izdržati. Mora! Da majka zna da umirem kao čovjek koji nikoga nije izdao. Mama!” (Sofija, pokret otpora).

O tome kako je, unatoč svemu, bilo mjesta pomirenju: ”To vam je bio Staljingrad… Najstrašnije borbe. Naj-najstrašnije. Ah, zlato moje… Nemoguće je imati jedno srce za mržnju, a drugo za ljubav… Čovjek ima samo jedno srce, a ja sam uvijek razmišljala o tome kako da spasim svoje.” (Tamara, bolničarka, nakon što je shvatila da vuče u zaklon jednog sovjetskog i jednog njemačkog vojnika).

bolničarka Crvene armije, 1942. (foto: National Army Museum)

Vjera i sljepoća

Iako se divila sovjetskoj generaciji koja je odnijela pobjedu u Drugom svjetskom ratu, Aleksijevič je zbog postavljanja neugodnih pitanja i davanja glasa nijemima kao metodi rada postala persona non grata u vlastitoj državi: Bjelorusija joj nakon 1994. godine gotovo i ne objavljuje knjige, a cenzura je i razlog njezinog egzila u Pariz, Berlin i Gothenburg 2000-ih. Ona je i sada, na početku 2021. godine, politički trn u oku: članica je bjeloruskog opozicijskog Koordinacijskog vijeća Svetlane Tihanovske, osnovanog nakon predsjedničkih izbora u kolovozu 2020. na kojima je, poslije 26 godina na vlasti, opet pobijedio Aleksandar Lukašenko.

Aleksijevič tvrdi kako su hrabrost u ratu i hrabrost misli dvije različite stvari. U slučaju knjige Rat nema žensko lice, njene sugovornice s oklijevanjem govore o staljinističkim politikama i zločinima o kojima se za vrijeme rata šutjelo ili šaptalo: gulazima; Holodomoru,​†​ tijekom kojeg je Oksana, prijateljica jedne od Aleksijevičinih sugovornica, jela konjski izmet da preživi, a ”poludjele majke jele svoju djecu”; Direktivi 227 (Ni koraka nazad!) i zaprečnim odredima koji su pucali po sovjetskim vojnicima koji su oklijevali ili se povlačili bez dopuštenja; filtracijskim logorima u kojima su i na sedam godina završavali sovjetski vojnici nakon povratka iz njemačkog zarobljeništva… Naime, Staljinova politika bila je ”Mi nemamo zarobljenike, nego izdajice”, a od svakog se sovjetskog vojnika očekivalo da se ubije prije negoli dospije u neprijateljske ruke. Nije bio problem samo u izdaji SSSR-a, nego i svjedočenju drugačijem životu, s boljim cestama i bez kolhoza.

Tu su i već spomenuti naturalizam, pacifizam, ali i cenzurirana i autocenzurirana (naknadno dodana 2004. godine, anonimna) svjedočenja koja ruše sliku o herojskim pobjednicima: kako bi, u nedostatku njemačkih žena, i do 10 vojnika silovalo njemačke 12-godišnje djevojčice; kako su partizani krali, djeca kulaka osvećivala se susjedima, a u poratnom vremenu časnici lomili ruke djeci kradljivcima.

Noćne vještice, 1945.

Najzad, bitno je spomenuti ono čega u tekstu ima previše, ili, još bitnije, čega – nema.

Prvi problem je lingvistički. Pri navođenju činova i opisa radnih mjesta postoji zbunjujuća prevoditeljska nedosljednost: primjerice, Vera je pješački pozornik, Antonina je ”gardijski pilot, stariji pozornik”, Aleksandra ”partizanski komesar”, Anastasija je ”desetnik, bolničarka”, a Ljubov ”pripadnica pokreta otpora”. Za sve vojne činove u jeziku ne postoji ženski ekvivalent.

Jedna od manjih zamjerki je i prenaglašavanje esencijalno ženskoga, emocija (što je teško izbjeći s obzirom na rat kao ekstremno iskustvo) i žudnje za ženskim aktivnostima u ratu (poput šivanja), a prigušivanje (ne ušutkivanje) androginijih glasova, što je neobično s obzirom na položaj žene u Sovjetskom savezu, koji je i prije rata proširivao njene uloge u društvu: neke su se školovale za metalurginje i strojovođe, rekreativno letjele u omladinskim klubovima, neke su odlazile na studij odmah nakon rata, radile kao sveučilišne profesorice, geologinje i povjesničarke, no intelektualno, filozofsko i umjetničko praktički je posve izostavljeno iz teksta.

Kriterij izbora sadržaja za ovu zbirku usmene povijesti nejasan je (neke žene dobivaju po nekoliko stranica, a druge svega nekoliko redaka), a iako početak i kraj knjige kronološki slijede početak i kraj rata, sredina je ponekad kompozicijski zbunjujuća jer se labavo postavljeni temelji oko kojih se grade teme (rad i profesije, svakodnevni život, ljepota, ljubav, roditelji i djeca, vjera i ideologija, pokret otpora, suradnja, nemogućnost verbalizacije iskustva, pobjeda) često urušavaju.

Veća zamjerka može se uputiti činjenici da gotovo uopće nema spomena seksualnog uznemiravanja ili zlostavljanja od strane suboraca. Samo je jedna žena otvoreno izjavila da je bila pebeže, ”poljsko-bojna” žena: ”Kad su oko tebe samo muškarci, onda je bolje živjeti samo s jednim, nego se bojati svih ostalih” (Sofija, bolničarka), a druga je to dala naslutiti (Valentina, zapovjednica protuzračne bitnice).

Nijedna žena nije govorila ni o eventualnim žensko-ženskim ljubavima, a, osim silovanja Njemica i povremenih eskapada pojedinaca, nikad nisu spomenule masovnije sovjetsko zlostavljanje civila. Je su li to žene prešutjele Aleksijevič, ili je to Aleksijevič prešutjela čitateljima, nije jasno, no i ona sama u uvodnom komentaru piše: ”O čemu bih danas više ispitivala? (…) Jako bi me zanimao…tražim pravu riječ…biološki čovjek, a ne samo čovjek vremena i ideje. Nastojala bih utonuti dublje u ljudsku prirodu, u tamu, u podsvijest. U tajnu rata.”


  1. ​*​
    Aleksijevič piše da ponekad patnju smatra ”osobitim oblikom znanja” (229).
  2. ​†​
    Umjetno stvorena glad (holod = glad; mor = istrebljenje) uzrokovana politikama prisilne kolektivizacije poljoprivrede i represije u sovjetskoj Ukrajini. Između 1932. i 1933. godine umrlo je gotovo 4 milijuna ljudi, uz stravične nuspojave: rašireni kanibalizam, linč, pljačku i bezakonje. Formalno ga se tretira različito: od katastrofalnog, ali nenamjernog ishoda ekonomskih politika, preko zločina protiv čovječnosti, pa do genocida.

Povezano