U trećem tekstu temata posvećenog uključenošću studenata/ica s invaliditetom u sustav visokološkolskog obrazovanja sa Svjetlanom Marijon, predsjednicom Udruge ZAMISLI, razgovaralie smo o ulozi udruga civilnog društva u pružanju podrške studentima/icama s invaliditetom, problemima projektnog financiranja koji otežavaju njihov rad, kao i nužnosti cjelovite potpore studentima/icama.
Udruga Zamisli primarno je fokusirana na mlade osobe s invaliditetom. Zašto ste se odlučili pružati pomoć i podršku baš ovoj skupini i što sve ta pomoć i podrška zapravo podrazumijeva?
U svom radu smo se fokusirali na dvije skupine, mlade i osobe s invaliditetom. Na pružanje pomoći i podrške osobama s invaliditetom odlučili smo se iz čiste potrebe. Ova podrška podrazumijeva savjetovalište za OSI pod vodstvom socijalne radnice, pripreme za polaganje ispita državne mature za OSI, prijevoz prilagođenim vozilom, prilagodbu literature za slijepe i slabovidne te osobe s oštećenjem gornjih ekstremiteta, daktilografa za osobe oštećenog sluha te asistenciju za OSI. Uz svakodnevnu tehničku podršku radimo i naraciju za filmove i kazališne predstave za slijepe i slabovidne te imamo razne radionice koje nisu isključivo vezane za obrazovanje, već za razonodu, kao što je npr. ‘Mala škola kuhanja’.
Pretpostavlja se da broj studenata/ica s invaliditetom u visokoškolskom obrazovanju ne prelazi 5 promila. Što je po vašem mišljenju temeljni uzrok niskog udjela studenata/ica s invaliditetom u ukupnoj studentskoj populaciji? Na koji način mislite da bi se moglo/trebalo potaknuti veći broj osoba s invaliditetom da upisuju studij?
Mislim da je ova procjena pogrešna te da se radi o krivom pristupu interpretaciji udjela osoba s invaliditeotm u studentskoj populaciji. Žalosno je da ovakve greške čine osobe koje se guraju biti glavne u razvoju podrške studentima s invaliditetom. Statistički gledano, naočigled mali broj SSI u populaciji studenata, zapravo je iznimno velik u usporedbi s općom populacijom mladih i njihovom udjelu u populaciji studenata.
Provedbom projekta Podrška SSI koji nam je financiran kroz Program ERASMUS+ došli smo do statističkih podataka i zaključaka na koje sam ponosna. U Hrvatskoj je u ukupnoj populaciji 18,55% mladih, a 17,73% osoba s invaliditetom. Važno je istaknuti da mladi s invaliditetom čine izrazito malu skupinu unutar populacije mladih, ali i populacije osoba s invaliditetom. U populaciji osoba s invaliditetom mladi čine 3,4%, dok u populaciji mladih čine 3,25%. S obzirom da su mladi s invaliditetom izrazito podzastupljeni, činjenica jako malog broja studenata s invaliditetom u proporciji sa širim skupinama ne znači njihov mali broj u stvarnosti. Radi se, naime, o značajnom broju individualaca u sustavu visokog obrazovanja.
Prava studenta/ica s invaliditetom zajamčena nizom zakonskih regulativa i pravilnika pojedinih institucija. Kako ona funkcioniraju i funkcioniraju li uopće u praksi? Koji su prema vašem iskustvu najčešći problemi s kojima se studenti/ice s invaliditetom suočavaju?
Prava i zakonske regulative postoje, ali nisu donesena na razini države, već zavise od grada do grada, sveučilišta do sveučilišta, fakulteta do fakulteta. No, situacija je ista kao i s mnogim ostalim pravima i zakonima, ne provode se u praksi. Najveći problem je što SSI nemaju cjelovitu podršku od strane institucija, već se moraju snalaziti sami i podršku za svoje potrebe tražiti na više adresa.
Koje bi po vama bile pozitivne i negativne strane programa poput kolegija „Vršnjačka potpora studentima s invaliditetom“ ili „Prijatelji s iksicama“ koji studentima/icama s invaliditetom osiguravaju pomoć od strane kolega/ica na nastavi i u studentskom domu?
Prije svega, obje se aktivnosti pokušalo nametnuti bez prethodne rasprave i mogućnosti ukazivanja na dobre i loše strane i otvaranja prostora za raspravu i nadogradnju. „Prijatelji s iksicama“ su nakon pobune onih kojima su namijenjeni obustavljeni kao aktivnost, odnosno nikada se nisu realizirali, postoje samo kao ideja i oglas u Volonterskom centru. Kolegij vršnjačke potpore uglavnom uključuje studente koji svojim profesorima ne mogu reći ne. Dešava se da pojedini studenti s invaliditetom svaki semestar imaju novog najboljeg prijatelja. I, nažalost, nije točno da kolegij ‘ne košta ništa’ jer njegova nositeljica ima i financijsku i profesionalnu korist od njega. Žalosno je da nigdje nije javno objavljeno koliko se studenata s invaliditetom (različitih pojedinaca) u ovih niz godina provedbe uključio u njega. Osim toga, ovaj kolegij je nastao na istim osnovama u Zadru gdje, za razliku od Zagreba, i studenti s invaliditetom ostvaruju pravo na ECTS bodove.
Potpora i podrška studentima s invaliditetom treba biti sustavno uređena i organizirana, a ne zavisti o volontiranju i naklonosti kolega studenata. Cjelovita podrška studentima s invaliditetom treba biti zagarantirana usluga koja neće zavisiti o „volontiranju i skupljanju ECTS-a“. Studentsko doba je vrijeme u kojem se razvijaju odnosi među kolegama i prijateljstva i ne bi trebali biti stavljeni u okvire zavisnih odnosa. Bez sustavnog organiziranja podrške koju vrše obučeni i plaćeni zaposlenici, podrška studentima s invaliditetom nikada neće biti cjelovita, profesionalna i zagarantirana.
Mnoge osobe s invaliditetom primorane su se po završetku studija vratiti životu s roditeljima/skrbnicima. Na koji način bi se studentima/icama s invaliditetom mogao omogućiti samostalan život? Postoje li neke dobre prakse izvan RH?
S obzirom na ekonomsku situaciju, nisu samo osobe s invaliditetom one koje se vraćaju nakon studija u obiteljske domove. Ovo bi uvelike promijenila situacija na tržištu zapošljavanja. Moj suprug je ostao u Zagrebu i tu smo zajedno izgradili obitelj, samostalno i neovisno živimo i to smo postigli bez ičije pomoći, izuzev podrške naših obitelji.
Ne pratimo kako je to vani jer svaka država ima svoje okvire i regulative i ne možemo se samo uspoređivati, već uvažiti specifične okolnosti, što se u našem društvu često zanemaruje. Nije dovoljno reći da Francuzi imaju izgrađen sustav i da njihovi studenti s invaliditetom svoje obrazovanje ostvaruju na jednakoj osnovi. Potrebno je vidjeti koliko smo mi blizu ili daleko da isto omogućimo. Sustav trebamo graditi u cjelini, a ne parcijalno i ne na osnovu pojedinih primjera. Važnije je koliko smo sami svjesni onoga što i koliko možemo te raspolažemo li s infrastrukturom da to i ostvarimo.
S druge strane, žalosno je da se Udrugom ZAMISLI kao primjerom često koriste naši međunarodni suradnici, dok mi svojim radom i rezultatima našoj sredini nismo dovoljni i trebamo se svakodnevno dokazivati i potvrđivati, a u institucijama često biti i brutalno iskreni i dramatični da bi nas uvažili.
S kojim se problemima suočavate kao udruga? Na koji način projektno financiranje utječe na tip pomoći i usluga koje pružate, a onda i na same korisnike/ce? Postoje li neke usluge koje pružate ili biste željeli pružati, a za koje je teško ili nemoguće dobiti financijsku potporu? Kakav tip financijske potpore bi najviše doprinio vašem budućem radu?
Naše aktivnosti, pa tako i usluge, financiramo isključivo iz projekata. Problem je nekontinuirano financiranje, naime, nije rijetkost da se određene usluge nakon prestanka financiranja projekta odrađuju volonterski od strane pojedinaca. No, cijeli sustav podrške je prekompleksan da bi mogao opstati na volontiranju. Najveći problem je kontinuirano financiranje, odnosno nepravovremeno raspisivanje natječaja. Događa se situacija da određeni projekt prestaje, a time i financiranje, a novi natječaj za aktivnosti iz tog projekta nije još ni raspisan. Uz to, treba vremena da prođe period ocjenjivanja natječaja, kao i vrijeme za isplatu sredstava stoga nailazimo na „rupe“ u financiranju.
S obzirom da neke usluge za SSI „na papiru“ pružaju institucije, što se u praksi ne provodi, također se susrećemo sa situacijom da se u određenim sferama zatvaraju natječaji za civilni sektor. Zbog toga često ukazujemo nadležnom ministarstvu na greške u sustavu i apsurdima do kojih dovode neprovedive Odluke. Vezano uz financiranje rada udruge, nema idealnog rješenja. Raditi u udruzi je izbor i poziv zbog kojeg se ne smijemo žaliti da nema novaca; novac nije razlog našeg aktivizma. Nažalost, ponekad nije tako pa nas se sve gleda na taj način. Mi ćemo biti sretni ako trenutni korisnici podršku ostvare u sustavu, a mi dalje s njima možemo stvarati kreativne i afirmativne priče o uspješnim pojedincima s invaliditetom.
U izvješću pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2015. godinu navedeno je da je Ministarstvo znanosti obrazovanja i sporta iz svih natječaja isključilo aktivnosti vezane uz studente s invaliditetom nakon pokretanja suradnje kroz Programske ugovore čime su udruge ostale bez resursa kojima bi mogle pomoći studentima s invaliditetom. Znači li ovo da su Sveučilište i/ili njegove pojedine sastavnice preuzeli na sebe usluge i podršku koju su dotad obavljale udruge? Kako se ova promjena odrazila na same studente?
Činjenica je da su visoka učilišta, a time i njihove pojedine sastavnice, dobili određena sredstva za pružanje podrške SSI i da je shodno tome MZOS ukinuo izvaninstitucionalnu podršku za SSI kako ne bi došlo do dvostrukog financiranja. No, činjenica je također da niti jedno sveučilište/veleučilište niti njegove pojedine sastavnice ne pružaju potpunu podršku za SSI. S obzirom da se udruga nikad nije isključivo financirala kroz natječaj MZOS-a naše aktivnosti i podrška za SSI se nastavlja, no putem drugih načina sufinanciranja. Mi smo naše korisnike oduvijek uključivali u proces planiranja i izrade potrebnih aktivnosti za podršku. Sve smo gradili na individualnom konceptu s ciljem jačanja pojedinca. Naši korisnici su svjesni situacije i oni su ti koji ukazuju na apsurd i sami sudjeluju u sastancima s institucijama prilikom čega objašnjavaju koje posljedice osjećaju zbog deklarativnog djelovanja sustava prema studentima s invaliditetom.
Udruga djeluje od 2005. godine. Koliko se status studenata/ica s invaliditetom ovom periodu promijenio? Možete li navesti neke pozitivne primjere koji su po vama od posebne važnosti?
Status studenta s invaliditetom je i danas isti. Osobu s invaliditetom pri upisu nitko ne pita je li u ravnopravnom položaju i ima li neke zahtjeve, s obzirom na status na osnovi invaliditeta. Pozitivno smatram to da smo preživljeli svo ovo vrijeme, da smo uspjeli određenim pojedincima biti podrška i da smo još uvijek iznimno bitni našim korisnicima. Pozitivni primjer je osoba koja diplomira prateći nastavu preko video veze. Pozitivni su svi oni pojedinci koji unatoč svim nedostacima u sustavu uspješno diplomiraju i aktivno odlaze u sustav tržišta rada.
Na koji način mediji mogu biti saveznici osobama s invaliditetom?
Mediji mogu biti veliki saveznici osoba s invaliditetom i pomogli su nama kao udruzi i osobama s invaliditetom u određenim situacijama. Mediji su u mogućnosti informirati širu javnost kada dođe nepravovremenog raspisivanja natječaja, što je nedavno bilo s natječajem Osobni asistent, i pomogne „požuriti“ rješenje za nastalu situaciju. Također, mediji su od velike koristi kada prenose pozitivne primjere osoba s invaliditeta.
Koji su vaši planovi udruge Zamisli za budućnost? Imate li u planu neke nove projekte?
Nastaviti istim smjerom 🙂
Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.
Prvi tekst temata pronađite ovdje.
Drugi tekst temata pronađite ovdje.
