Hrvatska ekipa projekta SPEAR (Supporting and Implementing Plans for Gender Equality in Academia and Research), na kojem sudjeluje 11 institucija iz devet zemalja, bila je jedna od dobitnica Fierce Women nagrade za 2022. godinu. Ekipu čine Snježana Prljić Samaržija, Sanja Barić, Sanja Bojanić, Brigita Miloš, Daria Glavan Šćulac, Ana Tomaško Obradović, Matija Miloš i Ivana Klarin.
Zahvaljujući njima, Sveučilište u Rijeci postalo je prva akademska institucija u Hrvatskoj, pa i šire, koja sustavno provodi mjere ravnopravnosti u domeni rodnih prava i politika. Njihov Plan rodne ravnopravnosti dio je nastojanja da riječku akademsku zajednicu učine uključivijom i senzibiliziranijom za rodne teme, ali i da prošire svoje djelovanje i izvan zidova Sveučilišta.
Plan rodne ravnopravnosti usvojio je i riječki Senat, a sada je inspiracija drugim visokim učilištima u Hrvatskoj i regiji koji također uspostavljaju sustave podrške rodno osviještenim politikama. Plan je fokusiran na četiri strateška područja: rodnu ravnopravnost u procesima i sustavu donošenju odluka; osnaživanje rodne ravnopravnosti u znanstvenom i umjetničkom istraživanju; integraciju rodne perspektive u studijske programe i transfer znanja o rodnoj ravnopravnosti u zajednicu; te usklađivanje osobnog života i poslovnih obveza.
Za početak, možete li nam reći nešto više o samom projektu SPEAR i o tome na koji se način odvijala suradnja? Jeste li konzultirale neke primjere dobre prakse pri koncipiranju vašeg Plana?
Unutarnja struktura SPEAR projekta sastoji se od rada u dvije vrste “zajednica”: jedna je zajednica praksi, u kojoj se predstavljaju i prenose iskustva različitih oblika djelovanja u provođenju rodne ravnopravnosti, dok se u drugoj nalazimo da bismo skupa “učili” sve ono što prepoznajemo da nam je deficitarno ili nedovoljno razvijeno. Projektni partneri inicijalno su bili određeni prema stupnju razvijenosti institucijske pismenosti u polju rodne ravnopravnosti, i to na način da danski, švedski i austrijski partneri (od kojih neki provode planove rodne ravnopravnosti desetak godina) imaju podržavajuću ulogu u unaprjeđenju kapaciteta portugalskog, bugarskog i hrvatskog (riječkog) partnera.
Međutim, tijekom trajanja projekta došlo je do nadrastanja podjele između mentoriranja i podučavanja. Činjenica jest da su nas švedski i danski modeli rodno ravnopravne i uključive organizacijske kulture inspirirali u razvijanju vlastitog pristupa prilagođenog lokalnom kontekstu, no to ne bi bilo moguće da inicijalno nije postojala ta riječka otvorenost i usmjerenost koja se oslanja na vlastiti kontekst i angažiranost.
Senat je jednoglasno prihvatio Plan rodne ravnopravnosti – kako ste to uspjele, na koji ste način komunicirale važnost ovog projekta (osim kao preduvjeta za pristup financiranju putem programa Obzor Europa za javna tijela, istraživačke institucije i organizacije visokog obrazovanja)?
Formalnom uspjehu i potvrdi značaja, ne samo teme rodne ravnopravnosti već i sustavnog rada na analizi, a onda i osmišljavanju plana njegova provođenja u akademskom ozračju, prethodili su i pojedinačni angažmani, kao i posvećenost rodnim temama svih nas u svojim disciplinama. Priprema i provedba istraživanja koje je rađeno po mjeri, uzimajući u obzir konkretne izazove s kojima se svakodnevno suočavamo na sveučilištu, ali i privatno, motivirali su nas da ne preuzimamo gotove recepte ili ponuđene studije, već da situiramo to što nam se događa, usporedimo konkretne živote i uložimo svoja znanja i vještine u „naš“ Plan rodne ravnopravnosti. Autentičnost Plana prepoznalo je najviše sveučilišno tijelo i mi smo sve/i bili presretne/i zbog toga.
Europski preduvjet za financiranje zasigurno je olakšao pozitivnu recepciju mjera za unaprjeđenje ovog aspekta sveučilišnog djelovanja. Pozitivno komuniciranje o važnosti rodne ravnopravnosti podrazumijeva i osviještenost da u zajednici postoje različite razine razumijevanja i prihvaćanja rodnih tema, kao i angažiranosti i uloga pojedinaca koji svi zajedno čine sveučilište. Naša uloga svojevrsnih agenata promjene sastoji se, između ostalog, i u finom balansiranju želje da glasnim iskoracima prevladavamo ukorijenjene štetne prakse u zajednici i postepenog, sistematičnog djelovanja institucije koja koristi svoje znanstvene, umjetničke i druge kapacitete kako bi utjecala ne samo na posljedice, već i na ishodišna područja nejednakosti.
U srpnju 2021. osnovano je i Vijeće za rodnu ravnopravnost Sveučilišta u Rijeci, koje broji više od 20 članova i članica sa svih sastavnica Sveučilišta. Koje su zadaće Vijeća, na koji način se koordinira i prati provedba Plana na sveučilištu, ali i njegovim sastavnicama?
Sveučilišne institucijske politike i prakse vrlo su specifične bilo gdje. Riječko sveučilište je dinamično i inovativno te time ohrabruje osnivanje reprezentacijskih tijela koja prate njegove razvojne dimenzije. Vijeće za rodnu ravnopravnost strukturno i funkcionalno koordinira aktivnosti predviđene Planom rodne ravnopravnosti i pratećim akcijskim dokumentima, s posebnim naglaskom na prepoznavanju i razvoju rodne perspektive u istraživanju te učenju i poučavanju, ali i u podzastupljenim područjima studiranja i rada, poput prirodnih znanosti. U razdoblju od njegova osnivanja, u suradnji sa stručnjakinjama i stručnjacima Sveučilišta i zajednice, Vijeće aktivno promiče i provodi mjere u području ravnoteže poslovnog i privatnog života, rodno uključive komunikacije te unaprjeđuje rodno uključive istraživačke prakse u nastavi i istraživanjima.
U tijeku je i uspostavljanje nagrade za rodnu ravnopravnost u različitim kategorijama na Sveučilištu u Rijeci kako bi se prepoznao i istaknuo rad i angažiranost sveučilišnog osoblja, jednako nastavnog i istraživačkog kao i administrativnog, ali i studentske populacije. Ozračje rodne ravnopravnosti moguće je samo u promoviranju pozitivnih vrijednosti zajedničkog suživota u razlici i poticanju svih koji te vrijednosti provode.
U jednom od tekstova na projektnom portalu jedan od članova Vašeg tima osvrće se na površno shvaćanje zakona u Hrvatskoj, odnosno tendenciju da se problem ponekad smatra riješenim ukoliko se regulira zakonom – bez obzira na to što se doista događa praksi. Cinični među nama bi mogli konstatirati da je i u slučaju Plana rodne ravnopravnosti riječ tek o “normativnom optimizmu”. Kako osigurati da rodna ravnopravnost ne ostane na deklarativnoj razini, već da bude implementirana?
Cinizam bi u slučaju Plana rodne ravnopravnosti bio sasvim opravdan – kada bi se Plan svodio na usvajanje propisa kojega se onda istovremeno smatra ostvarenim. Ono što razlikuje Plan rodne ravnopravnosti od kakvog drugog normativnog uređenja jest u tome što ga se smatra početnom točkom, a ne krajnjim ciljem praksi usmjerenih na rodnu ravnopravnost. Vijeće za rodnu ravnopravnost središnje je mjesto kontakta između Sveučilišta i sastavnica i za svrhu ima upravo poticanje ostvarenja Plana te praćenje njegova oživotvorenja. U tome se krije i odgovor na postavljeno pitanje. Rodna ravnopravnost neće ostati pitanjem lijepih deklaracija samo onda kada se ono što je napisano kontinuirano suočava s praksom, otvara prostor promjene praksi koje ne slijede rodnu ravnopravnost. Pristup Sveučilišta tako u bitnome odudara od normativnog optimizma hrvatskog zakonodavca jer njime se ne dopušta da se Plan rodne ravnopravnosti svede samo na tekst.
Među ciljevima Plana ističete, između ostalog, povezivanje s dionicima civilnog društva i drugim javnim i privatnim organizacijama s ciljem promicanja i provedbe Plana. O kakvim je suradnjama riječ, jesu li neke već realizirane?
Realizirane suradnje u prošlosti i drugim kontekstima u našoj neposrednoj akademskoj zajednici, i to skupa s partnericama i partnerima u civilnom društvu, već dugi niz godina postavljaju na noge našu angažiranost. Sada se pojavio oportuni trenutak da ona bude prepoznata i na razini projektne suradnje u Europi. Generacijski, klasno, etnički, rodno, uključivo i poštivajući različitost, naprosto njegujemo i razvijamo angažiranost gdje god možemo i gdje vidimo da naši stavovi rezoniraju sa stavovima i djelovanjem institucija i osoba u različitim oblastima od znanosti preko umjetnosti do aktivnih javnih politika. Imenovanje bi uvijek moglo izazvati osjećaj nepravde jer se nekoga ne sjetite navesti. Tako da je najvažnija možda upravo neimenovana studentska populacija, predivni mladi ljudi koji su s nama i koji nas uvijek inspiriraju: kada je potrebno ugostiti Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova Višnju Ljubičić, renomirane stručnjakinje i stručnjake iz oblasti zaštite ljudskih prava u zemlji i inozemstvu, Radu Iveković, Ivanu Bodrožić, Predraga Freda Matića i britku Mateju Medlobi, udruge SOS Centar za nenasilje i ljudska prava, PaRiter, sve koje prepoznajemo s istim nastojanjima. Velika nam je podrška Studentski zbor Sveučilišta u Rijeci, a tu je i Grad Rijeka. Trudimo se bilježiti sve događaje i suradnje, ali ostaje najvažnije osigurati svakodnevicu u kojoj se vidi da nam je stalo do svega o čemu se javno deklariramo.
Nedavno ste objavile Smjernice o rodno uključivoj komunikaciji. Postoji li otpor prema rodno osjetljivoj terminologiji na Sveučilištu – s jedne strane, na razini uprave, a s druge strane, među studentskom populacijom?
Smjernice o rodno uključivoj komunikaciji nastale su s ciljem informiranja članica i članova sveučilišne zajednice o važnosti uporabe rodno svjesna ili rodno osjetljiva jezika, kao i drugih rodno senzibilnih komunikacijskih praksi. Smjernice su upravo ono što im naziv kazuje – upute o tome na koji način oblikovati (pisanu i/ili usmenu) komunikaciju u sveučilišnom kontekstu kako bi ta komunikacija bila inkluzivna i podržavajuća.
Još uvijek nemamo konkretne podatke o recepciji Smjernica – tiskane verzije su stigle na sastavnice početkom prosinca i još su u fazi krajnje distribucije. No, prvi komentari, kako od strane predstavnika i predstavnica uprava sastavnica, tako i od strane studentica i studenata, pozitivni su i podržavajući.
Što se tiče vašeg pitanja, upute i informacije koje se nalaze u Smjernicama netko može smatrati korisnima, zanimljivima ili izazovnima, a netko ne. No, kao dokument, Smjernice su jasna poruka o tome kojim pravcem riječko sveučilište želi ići u smislu osvještavanja važnosti rodne ravnopravnosti i uključivosti u akademskom kontekstu općenito, pa tako i kontekstu jezične komunikacije i drugih komunikacijskih praksi.
Smjernice su tek jedan od projekata Vijeća za rodnu ravnopravnost Sveučilišta u Rijeci. U sinergiji s drugim projektima, one su dio sustavnog rada Sveučilišta na promicanju i zagovaranju rodno ravnopravne i inkluzivne akademske sredine. Dakle, ako je pitanje što činiti ukoliko se nailazi na prepreke ili odbijanja, odgovor je – raditi sustavno dalje na izgradnji željene institucijske kulture.
Napomena: Odgovori sugovornica su objedinjeni i uređeni u svrhu konciznosti i jasnoće.
Tekst je objavljen uz financijsku podršku Zaklade “Kultura nova”. Mišljenja izražena u ovom tekstu odražavaju isključivo mišljenja autora/ice i ne izražavaju nužno stajališe Zaklade “Kultura nova”.
