Studirati s invaliditetom – iskustva studentica

U posljednjem tekstu temata posvećenog uključenosti osoba s invaliditetom u sustav visokoškolskog obrazovanja, s Marinom Burom, studenticom sociologije i anglistike na Sveučilištu u Zadru, Anitom Blažeković, studenticom poslovne ekonomije na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i s Kristinom Pospišil, studenticom sociologije na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, razgovarala sam o njihovim iskustvima studiranja: pristupačnosti i prilagođenosti studija i obrazovnih objekata, životu u studentskim domovima, dostupnosti prijevoza i asistenata/ica, kao i načinima na koje su se sa svim ovim suočile.

Za početak, što je vas motiviralo na upis studija? Jeste li upisale studij koji ste htjele? Je li neka tehnička stvar utjecala na vaš izbor (npr. fakultet ste odabrale zato što ste znale da je imao prostorne ili neke druge prilagodbe koje su vam bile potrebne)?

Marina: U mom slučaju, studij koji sam upisala bio je ono što sam i htjela studirati. Znala sam da u Šibeniku, s obzirom na izrazitu neprilagođenost kvarta iz kojeg dolazim, ali i grada općenito, za mene nema budućnosti. Kako u društvenom, tako i u smislu financijske neovisnosti. Da stvar bude gora, tada u Šibeniku još uvijek nije postojala nikakva udruga kojoj bi se mogla obratiti po pitanju bilo čega. Sve je ovo rezultiralo mojim općim nezadovoljstvom, kao i osjećajem izoliranosti. U takvoj sredini nemaš priliku samostalno izići iz kuće, a kamoli upoznati još neku OSI s kojom možeš razmjenjivati iskustva i uopće promišljati i djelovati izvan nekih uskih okvira.

O tome koliko se često mlade OSI za vrijeme srednje škole zabavljaju s vršnjacima/kinjama u gradu, najbolje govori činjenica da je rijetko koji lokal, klub ili institucija arhitektonski prilagođena, a ponajviše iznenađeni pogledi vršnjaka/inja koje je moja pojava petkom ili subotom navečer u društvu s frendicama izazivala. Budući da sam se osjećala kao da tamo ne pripadam, prva mi je na pameti bila selidba. Imala sam sreću da je u to vrijeme Sveučilište u Zadru privodilo kraju arhitektonsku prilagodbu za OSI. Naravno, sve te stvari, od arhitektonske prilagodbe fakulteta i studentskog doma ili stana, mogućnosti korištenja usluge prilagođenog prijevoza za OSI, usluge osobne/og asistentice/a, kao i asistenta/ice u nastavni (po potrebi), blizine Sveučilišta studentskom domu i sl. bile su preduvjet za upis studija.

Važno mi je bilo i hoću li kao osoba u invalidskim kolicima moći izvršavati radne zadatke koje navedeni poslovi vezani uz pojedini studij nude, zatim mogućnosti koje se nude tijekom studiranja, šanse za zaposlenje itd. Posebno mi je bilo važno da me to čime ću se baviti zanima.

Katarina: Ja dolazim iz Bjelovara koji je također mali grad. Super mi je bilo preseliti se u veliki grad u kojem svega ima i u kojem se stalno nešto događa. U Zagrebu sam prvi put u životu izašla van navečer, što je u Bjelovaru nemoguće. Jedini noćni klub u Bjelovaru ima užasno puno stepenica i u podrumu je. Nisu ni u Zagrebu svi klubovi prilagođeni, ali ih je više i dostupniji su. Što se tiče odabira studija, ja sam prvo razmišljala o pravu i općenito o društvenim znanostima, ne specifično o sociologiji. Na kraju je ispalo da je to sociologija i zasad je, eto, sve dobro.

Anita: Budući da dolazim iz Čazme, slažem se. Studij ekonomije nije bio moj prvi izbor, htjela sam zapravo upisati radnu terapiju, ali se tu dosta toga zakompliciralo. Ipak, uspješno sam završila prvu godinu pa sam zasad odlučila nastaviti, a dalje ćemo vidjeti.

Kako su izgledali vaši prvi dani na faksu? Jeste li se brzo snašle? Jeste li jednostavno došle do informacija koje su vam trebale? Koliko vam je pomogao Ured za studente s invaliditetom?

Anita: Ja sam se na samom početku jako dobro snašla. Dvije kolegice i ja imale smo na raspolaganju tri volonterke koje su se redovito izmjenjivale i pomagale nam. Ove godine je situacija malo drugačija, jedna od volonterki je u međuvremenu diplomirala, druga nam zbog svojih obaveza ne stiže pomagati, a treća nam uskače koliko stigne. Tako da sad funkcioniramo kako možemo, najčešće pitamo za pomoć kolege/ice na faksu. Uglavnom tražimo neke sitnice, odjenuti/skinuti jaknu, zapisati nešto u bilježnicu i to im nije problem i uvijek će pomoći. Za stvari poput odlaska na WC bih voljela imati neku osobu izvana kojoj je to posao.

Marina: Ja sam se isto tako relativno brzo snašla. Što ne bih našla, pitala bih nekoga od starijih studenata/ica ili od profesora/ica. Svi/e su bili/e vrlo susretljivi/e. Informacije o svemu sam dobila najprije u ‘Vodiču za brucoše’ koji sam našla na internetu, a potom mi je referentica zadužena za studente/ice prve godine preddiplomskog sve osobno objasnila.

Kada sam upisala faks, nije bilo nikakvog Ureda za studente s invaliditetom niti išta tome slično, tek je 2014. godine osnovano tzv. Povjerenstvo za studente s invaliditetom čija sam studentska predstavnica bila u vremenu trajanja statusa redovne studentice. Povjerenstvo je osnovano u sklopu Studentskog savjetovališta i trenutno sačinjava sedmero članova/ica od kojih su dvoje student i studentica s invaliditetom. Ja sam se s druge strane, prije osnivanja Povjerenstva, za pomoć obraćala uglavnom Studentskom zboru čija sam članica i sama bila.

Katarina: Mi nemamo ni Ured niti koordinatoricu za studente s invaliditetom. Oko ovoga sam se više puta požalila, no svaki put mi je rečeno da nema dovoljno novaca da bi se Ured osnovao. U početku mi je ovo bilo posebno teško jer nitko doslovno nije znao što će sa mnom. Meni pritom ne treba ni asistent/ica niti posebna prilagodba ispita, ali mi ipak treba neko produljeno vrijeme samog pisanja. Za produljeno vrijeme pisanja sam se uspjela izboriti, ali za usmeno odgovaranje malo teže. Jednom sam imala usmeni i to tek nedavno, nakon dosta odbijanja. Ja sam jedna od prvih studentica na fakultetu koja je došla i tražila ovakvu nekakvu vrstu pomoći, no od ove godine ima više OSI na fakultetu pa se nadam da će se nešto promijeniti na bolje.

Jeste li mogle jednostavno pristupiti svim prostorijama koje su vam bile potrebne za vrijeme studija?

Marina: Ne baš svim. Recimo, menza je dobila relativno rano pristup, kao i prilagođeni sanitarni čvor. Mislim da je to bilo na mojoj drugoj godini faksa. Na prilagodbu Znanstvene knjižnice i studentskog fast food restorana u sklopu glavne menze morala sam dulje čekati. Ovo se u konačnici riješilo tako što sam kao članica Studentskog zbora u suradnji s kolegom i Udrugom tjelesnih invalida Zadar, čija sam članica, urgirala. Pristup studentskoj službi u zadnjih godinu-dvije se riješio uvođenjem dizalice spojene za rukohvat stuba koje vode prema referadi.

Po meni, ovo je nepouzdano rješenje problema, s obzirom na to da sam zbog povremene (ne)funkcionalnosti dizalice (a tu je i potencijalna opasnost uslijed gužvi jer dizalica nema zaštitno staklo), već prethodno imala neugodno iskustvo. Zbog ovoga isto tako nisam upisivala jezične izborne predmete koji su se nalazili na tom katu. Obveze u studentskoj službi na kraju rješavam tako što telefonski kontaktiram referentice pa onda one dođu k meni ili im se jednostavno javim mailom.

Anita: Kod mene je slična situacija. Dio mojih predavanja održava se na kampusu na Borongaju koji je super opremljen, a dio u zgradi na Kennedyjevom trgu koji najvećim dijelom jest pristupačan, no dogodi se, recimo, da moraš pisati ispit na trećem katu, gdje nema lifta, dakle, postoje još neke stvari koje nisu do kraja riješene. Ja mogu koristiti stepenice, ali se brzo umorim i treba mi dosta vremena.

Katarina: Ja nemam ovih problema, zgrada fakulteta je dobro uređena i postoji rampa. Lift vozi samo do drugog kata, no na treći kat u principu ne moramo odlaziti, na njemu su samo uredi profesora i jedna dvorana/predavaonica. Ako mi trebaju konzultacije, profesori se uvijek spuste u neku od predavaonica. Ipak, znalo se par puta dogoditi da bi zaboravili i stavili predavanje na treći kat, ali ja bih se odmah otišla žaliti.

Kakvo je vaše iskustvo s profesorima/icama? Jesu li imali razumijevanja prema vašim potrebama (npr. snimanje nastave, povećana slova na nastavnim materijalima ili nešto treće)?

Anita: S profesorima nikada nisam imala loša iskustva, stvarno smo se sve uvijek mogli dogovoriti. Kad sam im rekla da mi treba produljeno vrijeme pisanja ispita, odmah su mi izišli u susret.

Katarina: Ja sam u početku, recimo, morala slati molbu za usmeno ispitivanje, a profesori nisu znali kako se postaviti i smiju li mi tako nešto dozvoliti. Jednostavno se nikada s ovakvom molbom nisu susreli i bojali su se da će zakinuti druge studente/ice. Problem je što ne postoji nikakav pravilnik za studente/ice s invaliditetom kojim bi se ove stvari jasno definirale. Sveučilište u Zagrebu ima pravilnik, ali moje sveučilište nije njegov dio i svoj pravilnik nema. Idealno bi zato bilo da postoji zakon na razini države koji će onda vrijediti na svim sveučilištima.

Marina: Moja su iskustva generalno pozitivna. Ipak, jedina prilagodba koja je meni bila potrebna je ona prostorna. Ako je trebalo naći alternativnu prostoriju za predavanje koja je prilagođena osobama u kolicima, s profesorom/icom se uvijek moglo dogovoriti.

Jedino što bih istaknula jest ograničenost prijevoza zbog koje sam nekad bila primorana ostajati cijeli dan na Sveučilištu. Ovo je izazivalo umor od sjedenja, a problem bi nastao jer s nekih seminara jednostavno nije bilo preporučeno izostati ili se, recimo, termin predavanja zbog gostovanja profesora/ice određenim danom nije mogao pomaknuti.

No, ovo je prvenstveno problem postojanja samo jednog kombija prilagođenog za OSI u Zadru koji prevozi sve korisnike/ce i koji je, usput rečeno, ionako u lošem stanju.

Anita i Katarina, kakvo je vaše iskustvo s prijevozom?

Katarina: Obje koristimo prijevoz udruge Zamisli kojoj onda doniramo polovicu naknade za prijevoz koju dobivamo. Udruga je s mojim fakultetom pokušala dogovoriti da oni pokriju troškove prijevoza, no, budući da nemaju Ured za studente s invaliditetom, nemaju ni financijska sredstva koja bi bila namijenjena baš studentima/icama s invaliditetom. Dogovor nisu uspjeli postići.

Ovo za sada funkcionira, ali što ako se na primjer dogodi da ostanem bez naknade za prijevoz? Godišnju naknadu dobivamo na kraju godine i ovo se može realno dogoditi ako ne bude dovoljno novaca u državnom proračunu.

Sve tri živite u studentskim domovima. Koji su vaši dojmovi? Imate li asistente/ice?

Marina: Trenutno ne živim u domu, no živjela sam gotovo tijekom cijelog trajanja studija i moja su iskustva su i više nego pozitivna. Dom, odnosno sobe, kuhinja, praonica, učionica i tv sala prilagođene su za OSI. Tada su nam na raspolaganju bile 3-4 sobe u prizemlju od kojih svaka može primiti dvoje studenata/ica, ali veličinom odgovara trokrevetnim sobama.

Osobnu asistenticu imam zadnjih par godina. Asistenticu u nastavi nikad nisam imala. Nije mi bila potrebna u učionici, ali u kretanju oko faksa bila bi dobrodošla.

Anita: U domu je odlično! Prve godine sam bila u 5. paviljonu u studentskom domu “Stjepan Radić” koji nije obnovljen, ali u četvrtom mjesecu ove godine sam se preselila u 11. koji je novoobnovljen i asistenti/ice su mi bliže. S njima se isto tako jako dobro slažem; ako se i dogodi neki sitan problem, odmah imamo zajednički sastanak i na kraju se uspijemo sve dogovoriti. Imam također sreće što sam dobila i odličnu docimericu.

Katarina: Ja sam trenutno u studentskom domu “Cvjetno” i također sam zadovoljna. Asistenta/icu nemam, ali meni ni ne treba.

Jeste li se možda prijavljivale ili razmišljale o tome da se prijavite na neku međunarodnu razmjenu studenata? Ako jeste, jeste li se susrele s nekim specifičnim preprekama?

Marina: Jedino tome slično bila je ljetna škola u Grazu na kojoj sam bila dva tjedna. Razmišljala o duljoj razmjeni jesam, no bitno mi je da dođem do nekih zdravstvenih usluga i pomagala koja npr. u RH pokriva HZZO, a za inozemstvo, nisam baš sigurna. Pritom se ne radi baš o malim iznosima koje bi nam dodijeljeni džeparac pokrio. S obzirom na to da godinu dana ili tri mjeseca ipak nije malo, nisam se dalje informirala. Iako, naravno, željela sam ići na razmjenu i upoznati neku drugu kulturu i ljude.

Anita: Ja iskreno nisam dosad o ovome razmišljala.

Katarina: Ja jesam razmišljala, ali nisam sigurna da bi moji roditelji tako lako pristali. Možda i bi, ali bi prethodno morali biti sto posto sigurni da sam zbrinuta.

Broj studenata/ica s invaliditetom u RH još uvijek je jako malen. Što je po vašem mišljenju razlog ovome i što mislite da je potrebno napraviti da bi se potaknuo veći broj osoba s invaliditetom da upisuju studij?

Anita: Mnogi su npr. imali neko loše iskustvu u srednjoj školi i jednostavno se boje kako će to tek izgledati kada dođu na faks.

Katarina: Problem je također što su mnoge OSI išle u posebne ustanove ili čak nisu ni išli u srednje škole. Mene su kao dijete htjeli poslati u ustanovu jer je to bilo najjednostavnije, no moji roditelji su bili ustrajni i upisali su me u redovnu školu i, evo, sada ne da sam upisala srednju školu, nego i studij. I da se sad vratim godinu dana unatrag, kada znam što me sve čeka na faksu i bez obzira na sve probleme na kojem sam naišla, opet bih odabrala studirati.

Marina: Mislim da je od ključne važnosti inkluzija osoba s invaliditetom u društvo (naročito među vršnjake/inje) od vrtića do fakulteta. Pritom o pravima, uvjetima, mogućnostima i dostignućima OSI, kao i prednostima obrazovanja za sve treba informirati i educirati roditelje/ice OSI, ali i provoditi stručne edukativne radionice i/li izlaganja na temu OSI u osnovnim i srednjim školama. Sve ovo je važno da bi se potaknula svijest o nužnosti ravnopravnog tretmana u društvu i da bi se isto normaliziralo.

Naravno, i mediji u tom smislu igraju važnu ulogu stoga je od iznimne važnosti razmisliti kako i u kolikoj mjeri prikazuju OSI. Nažalost, dojma sam da, barem što se mainstream medija tiče, još uvijek prevladava prikaz OSI kao onih kojima je potrebna pomoć (najčešće financijska) drugih u obliku humanitarnih akcija i sl. A takav jedan sažalijevački i karitativni pristup, naročito ako dominira u javnom prostoru, sigurno ne doprinosi inkluziji, ni prevladavanju diskriminacije i stereotipa niti, u konačnici, ravnopravnim uvjetima života za OSI.

Naravno, nakon tih osnova, dolaze ključni preduvjeti koji moraju biti ispunjeni kako bi OSI mogle redovno i koliko je god moguće samostalnije ispunjavati svoje studentske obveze, kao i uopće upisati neki studij.

Što biste voljele raditi nakon studija?

Marina: Definitivno nešto iz područja sociologije, vezano za rodnu ravnopravnost i općenito ljudska prava unutar područja prava i/li aktivizma i/li kulture i/li obrazovanja i/li umjetnosti i/li medija.

Anita: Svakako bih htjela ostati u Zagrebu i za početak naći dobar i siguran posao. Velika mi je želja raditi s djecom, posebno s djecom s teškoćama u razvoju. Vidjet ćemo još kako ću to iskombinirati sa studijem ekonomije.

Katarina: Ja nisam u potpunosti odbacila opciju da se vratim kući, ali da bih voljela ostati u Zagrebu, bih. Što se tiče stanovanja, postoji ideja osnivanja stambenih zajednica u kojima bi živjelo nekoliko osoba s invaliditetom. Ovo je super ako se te osobe međusobno uspiju složiti ili u slučaju da si osobe same biraju cimere/ice.

Marina, budući da si dugogodišnja Voxova suradnica, zanima me na samom kraju koje su po tebi dodirne točke između feminizma i invaliditeta, odnosno zašto bi feministkinje trebale zagovarati prava osoba s invaliditetom i zašto bi osobe s invaliditetom trebale biti feministi/kinje?

Marina: S obzirom na to da feminizam u nekom širem smislu teži ravnopravnom položaju svih društveno marginaliziranih skupina u odnosu na većinu, logično je da bi feministkinje trebale zagovarati i prava osoba s invaliditetom. Smatram da se unutar feminizma još uvijek često zanemaruju žene s invaliditetom, tj. izazovi i prepreke koje nam stoje na putu ka ravnopravnosti. Žene s invaliditetom su (u najboljem slučaju) dvostruko diskriminirane. Sudeći prema statistikama, posebno smo izložene životu u siromaštvu i ekonomskoj ovisnosti o obitelji ili partneru/ici. Još uvijek nije u potpunosti razvijen institucionalni sustav podrške osobama s invaliditetom koji žele zasnovati obitelj, a koliko mi je poznato, posvajanje djeteta, ako je partner/ica također OSI, nije legalizirano. O tome da nije razvijen sustav podrške roditeljima s invaliditetom u vidu asistencije po uzoru na neke razvijene zemlje, suvišno je i govoriti.

Postoji više dodirnih točaka između feminizma i invaliditeta. Seksualnost OSI još uvijek je tabu tema, s čestim predrasudama o OSI kao aseksualnim bićima. Hrvatska je od strane EU prije koju godinu u izvješćima upozorena zbog diskriminatornih procedura koje uključuju, recimo, prisilnu sterilizaciju osoba s mentalnim invaliditetom na zahtjev roditelja ili skrbnika/ce. Dok se s jedne strane od žena bez invaliditeta u patrijarhalnom društvu očekuje ispunjenje rodnih uloga, od žena s invaliditetom se to gotovo nikad ili rijetko očekuje. I dok naizgled to može djelovati vrlo optimistično, stvar brzo skrene u negativu. Uzmimo, recimo, u obzir činjenicu da često ne zadovoljavamo nametnute standarde poput onog o ljepoti u smislu ukalupljivanja u društveno nametnuti ideal savršenih tijela. To vrijedi za gotovo svaku osobu, no naročito za OSI.

Slično je i s maloprije spomenutom predrasudom o aseksualnosti, kao i onoj o vječitoj ovisnosti o pomoći drugih. Sve ovo zajedno tvori (politički nekorektan) termin ‘invalid’. Preuzet iz engleskog jezika, u prijevodu doslovno znači ‘neispravan/a’, ‘onesposobljen/a’, naročito u smislu izvršavanja nekih pretpostavljenih, zadanih društvenih uloga. Dok se većina žena danas bori za reproduktivna prava u smislu očuvanja prava na samostalno odlučivanja o broju i rađanju djece uopće, žene s invaliditetom se, kao što je to i nedavno objavljeno prvo istraživanje o reproduktivnim pravima žena s invaliditetom pokazalo, još uvijek bore s predrasudom da su nesposobne brinuti se za sebe, a kamoli imati djecu i brinuti se za njih. O tome koliko su duboko ukorijenjene takve predrasude, govore i podaci o neadekvatnoj arhitektonskoj pristupačnosti ginekoloških ordinacija, kao i neugodne i iznenađujuće reakcije popriličnog broja medicinskog osoblja kada vide trudnu ženu s invaliditetom.

S obzirom na to da OSI i same spadaju u marginaliziranu i diskriminiranu manjinu, nekako mi je iracionalno ne biti na strani bilo koje druge marginalizirane društvene skupine ili manjine. Uostalom, ako ne možeš pokušati razumjeti one koji su u sličnoj situaciji kao i ti, kako onda možeš očekivati da će društveno privilegirana većina sa svojim uskim poimanjem svijeta ukalupljenim u binarnosti normalno/nenormalno, zdravo/bolesno razumjeti tvoje probleme i situaciju u kojoj se nalaziš?

Ne zaboravimo da većina još uvijek na sam spomen OSI prvo na pameti ima medicinski, a ne socijalni model invaliditeta. Mislim da je sasvim suvišno komentirati zašto bi (naročito) žene s invaliditetom trebale biti feministkinje. Protiviti se feminizmu, znači gaziti po dosad stečenim društvenim, političkim, ekonomskim i obrazovnim pravima koje su feministkinje tijekom povijesti izborile za nas. Protivljenje feminizmu značilo bi ujedno i gaženje po vlastitom dostojanstvu i samopoštovanju. Naš glas najdalje će se čuti ako se udružimo i djelujemo zajedno,  odnosno ako razmotrimo širu sliku problema, intersekciju društvenih nejednakosti na svim razinama i prema svim grupacijama.