Objavljeno

Što zapravo znamo o ženama u prostituciji?

 

Prostitucija je jedno od onih prijepornih područja o kojima svatko ima mišljenje. Međutim, informacije na kojima to mišljenje temeljimo uglavnom su vrlo oskudne i površne. Naposljetku, kada govorimo o ženama koje se bave prostitucijom, to su uvijek neke druge žene. Što, dakle, znamo o njihovim problemima, željama i potrebama? Koliko nas uopće osobno poznaje – prostitutku?

U organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM) u travnju 2015. održan je okrugli stol Modeli regulacije prostitucije i iskustva iz prakse. Cilj okruglog stola bio je predstaviti različite modele regulacije prostitucije te propitati hrvatski zakonodavni model s obzirom na njegovo teorijsko utemeljenje ali i iskustva iz prakse. Na okruglom stolu govorile su Ivana Radačić (Institut Ivo Pilar), Carol Harrington (Victoria University of Willington), Đurđica Kolarec (Centar za žene žrtve rata-ROSA), Aleksandar Štulhofer (FFZG), Iva Jovović (udruga LET), Sanja Bezbradica Jelavić (odvjetnica) i Mirjana Hajduk.

Unatoč slaboj posjećenosti, okrugli stol izazvao je veliko zanimanje medija, uključujući Večernji list, u kojem je dan kasnije objavljen tekst pod naslovom Ispovijest žrtve: Bila sam prostitutka jer su me predali makrou. Jedna od sudionica okruglog stola bila je, naime, osoba koja je svoje hrabro izlaganje započela izjavom “Ja sam prostitutka.” No, umjesto da se fokusira na bitne probleme koje je navela sama Mirjana Hajduk – žena koja se bavila prostitucijom – ali i ostali sudionici, novinarka Večernjaka lijeno je posegnula za nekom od postojećih senzacionalističkih šablona članaka o prostituciji, svevši Mirjanin izuzetno važan istup na tragičnu priču moralno srozane žene.

Stup srama

Nekoliko dana kasnije, na Mirjaninu molbu, članak je maknut s internetskog izdanja lista, a osvanula je kolumna Ružice Cigler pod naslovom Dobre namjere pribile je na stup srama (!), koja u formi pseudo-isprike za stigmatizaciju žrtve krivnju za objavu članka prebacuje s Večernjaka na “neoprezne” organizatore. Oni, naime, “nisu ni na koji način, pa ni molbom novinarima da budu pažljivi i ‘nježni’, zaštitili dostojanstvo žene i njezinu intimu”, već su je “bez ikakva opravdana razloga potpuno otkrili javnosti.”

Za početak, nije li je javno istupanje osobe koja se bavila prostitucijom na tribini posvećenoj prostituciji prilično opravdan razlog? Mirjana se “otkrila” upravo zato što glasovi samih prostitutki nisu prisutni u javnom prostoru, u želji da reagira na iskrivljenu sliku koju javnost ima o prostituciji. Također, s obzirom da je pristala sudjelovati, prilično sam uvjerena da je bila svjesna mogućnosti da će se na događaju otvorenom za javnost pojaviti – javnost, odnosno mediji. Ono što nije mogla predvidjeti (i na što ni organizatori, budimo realni, nisu mogli utjecaji svojim “molbama” novinarima) je način na koji će njena priča biti prikazana – na površan i senzacionalistički način.

“Objava onog što je Mirjana Hajduk rekla o iskustvima, rizicima i potrebama žena u prostituciji bila je važna i opravdana, ali javnost ne mora znati kako M. Hajduk izgleda,” piše Cigler. Međutim, upravo je Večernji list taj koji je objavio Mirjaninu sliku (i to kao naslovnu sliku članka), a iskustva, rizici i potrebe žena u prostituciji nisu dobili gotovo ništa prostora, kao ni izlaganja ostalih sudionika.

Zapravo, možda bi najbolje bilo da su organizatori Mirjani stavili škarnicl na glavu tako da “zaštite njezino dostojanstvo i intimu” – ili, još bolje, da je uopće nisu zvali. Tada bismo svi mogli nastaviti ignorirati intime brojnih žena i praviti da su one tek to, a ne ozbiljan društveni problem kojim se malo tko bavi na sustavan način.

Sama Mirjana pak ističe da je smisao njenog sudjelovanja na okruglom stolu bio iznijeti osobno iskustvo kao primjer, ali i prenijeti svoje znanje o cjelokupnoj situaciji u kojoj se nalaze žene koje se bave prostitucijom. Međutim, “na kraju sam u medijima ispala senzacija tjedna i to je sve.”

Ispovijest jedne… žene?

No, čemu ovaj poduži osvrt na događaj koji većina vas vjerojatno nije niti zamijetila? Upravo zato što je on simptomatičan za širi društveni stav prema prostituciji. Žene koje se bave prostitucijom su, kako navodi Aleksandar Štulhofer, nevidljiva skupina koja je izrazito stigmatizirana i od koje postoji moralni zazor. Mirjana Hajduk tvrdi da “ljude niti zanima niti su dovoljno informirani o stvarima koje žene u tom svijetu prolaze, a kako bi i bili kada su priče toga tipa u medijima izokrenute, baš kao što je i moja postala senzacionalna ispovijest još jedne kurve“.

Čini se da su žene u prostituciji, paradoksalno, percipirane istovremeno kao žrtve i kao nemoralne osobe koje se u medijima neprekidno ispovijedaju zbog onog što su prošle. Viktimizacija na taj način postaje još dublja, a ženama se uskraćuje mogućnost skidanja stigme (koja je jedna od najozbiljnijih prepreka u reintegraciji) čak i nakon što uspiju izaći iz prostitucije.

Mirjana je u prostituciju ušla pod prisilom, u dobi od 18 godina, i trebalo joj je više od godinu i pol dana da se izvuče. Međutim, zbog stigme se nije uspjela osamostaliti i zadržati zaposlenje, već je zbog financijske situacije morala pribjeći prostituciji, ovoga puta bez svodnika. Kad sam je upitala zašto se ponovo upustila u tu situaciju, odgovara da je mislila da ništa drugo za nju ne postoji te da je to napravila samo kako bi preživjela.

No, onda su stvari ipak krenule u boljem smjeru i nakon par mjeseci je prestala. “Ako si sam i nemaš nikog da ti pomogne ili pruži podršku, jako je teško izaći, nekad se čudim sama sebi kako sam uspjela,” objašnjava. Međutim, izlazak iz prostitucije tek je prvi korak: “Kad se izvučeš, shvatiš da si tek na pola puta”. Mirjana se žali da joj je oduzeto pravo na normalan život – ne može naći posao (nekoliko puta je dobila otkaz jer je njena prisutnost navodno uznemiravala ostale zaposlenike), a zbog istupanja u javnosti, kojima je željela ukazati na ozbiljnost problema, nikad neće moći pobjeći od svoje prošlosti.

Kada sam je pitala je li razmišljala o preseljenju u neki drugi grad, Mirjana odgovara: “Drugi grad? Mislim da bih trebala otići na drugi kraj svijeta, a možda ni to ne bi bilo dovoljno. Ne želim do kraja života trpjeti uvrede na svoj račun, ali ne mogu ništa učiniti po tom pitanju.”

Terminologija

Prema istraživanju objavljenom u brošuri Pravne i medijske perspektive trgovanja ženama i prostitucije, u medijima najčešće korišteni termin za prodavanje seksualnih usluga za novac je “prostitutka” (57,8%), a zatim “najstariji zanat na svijetu” (6,1%). Brošura citira preporuke za izvještavanje o prostituciji novinarke i aktivistice Julie Bindel, koja u priručniku Press for Change preporučuje termine “žene uključene u prostituciju” ili “prostituirane žene”. Prema Bindel, termin “seksualna radnica” upotrebljava lobi koji zagovara legalizaciju i on može umanjiti napore da se prostituciju smjesti u jedan od oblika seksualnog nasilja.

U ovom tekstu nisam koristila termin “prostituirane žene” jer smatram da produbljuje viktimizaciju upotrebom pasivnog oblika glagolskog pridjeva, nego sam se uglavnom referirala na “žene u prostituciji” ili “žene koje se bave prostitucijom”. Termine “seksualna radnica” i “prostitutka” također ne smatram sasvim prikladnima – prvi zato što implicira određenu autonomiju i slobodan izbor, i samim time nije dovoljno obuhvatan (sve seksualne radnice su žene u prostituciji, ali sve žene u prostituciji nisu seksualne radnice), a drugi zato što ima određeni moralni prizvuk, odnosno zato što identitet osobe izjednačuje s onime čime se osoba bavi.

Ivana Radačić pojašnjava da su rasprave o terminu povezane s ideološkim raspravama o značenju prostitucije, i to je svakako evidentno. “Termin seksualne radnice počiva na shvaćanju prostitucije kao rada, a takvo shvaćanje promiču osobe koje se bave prostitucijom, koje su ga i uspostavile. Termin prostitutka ima derogatorno značenje, negativno je obojan i ja ga stoga izbjegavam. No najčešće izbjegavam i termin seksualna radnica, baš zbog toga što se ne slažem s pojednostavljenim dihotomnim shvaćanjem prostitucije kao nasilja ili rada.”

Sanja Bezbradica ne slaže se s upotrebom termina seksualna radnica s obzirom da često zastupa žene u prostituciji koje u sudskim postupcima više sati svjedoče o dugotrajnom, viševrsnom i mučnom nasilju, ponižavajućem postupanju, nečovječnom postupanju, pa čak i mučenju. “Smatram da se radi o terminu koji je jako pogodan za pojedine aktere u svijetu prostitucije jer nas uvodi u poslovni svijet.”

Nažalost, zbog manjka glasova samih žena u prostituciji u Hrvatskoj teško je reći koji termin preferiraju one same. Mirjana ukazuje na činjenicu da su svi termini podjednako neprimjereni – prostitutka je politički diskriminirajući, seksualna radnica se koristi uglavnom u zemljama u kojima je prostitucija dekriminalizirana, a kurva se može primijeniti na svaku ženu. U konačnici, s obzirom na kompleksnost problema, teško da će doći do konsenzusa u terminologiji, no svakako treba postojati prostor za raspravu.

Tko su prostitutke?

Nema pouzdanih podataka o broju osoba u prostituciji. Prema procjeni MUP-a iz 2002. postojalo je 1968 osoba koje se bave seksualnim radom, od toga šestero muškaraca (ali samo jedan koji se bavio prostitucijom za žene). Međutim, teško je doći do preciznih podataka. Broj se povećava za vrijeme turističke sezone, a ima i osoba koje se tom aktivnošću bave povremeno, radi dodatne zarade i slično.

Općenito se smatra da su žene u prostituciji izložene slijedećim faktorima ranjivosti: nasilje od strane klijenata, policije i svodnika; društvena isključenost i stigma; siromaštvo; izloženost drogi i alkoholu; te nedostatak pristupa zdravstvenim i socijalnim uslugama.

Međutim, u Hrvatskoj postoji vrlo malo empirijskih istraživanja o tome tko su zapravo osobe u prostituciji, što žele i trebaju, koji su njihovi rizici, kako gledaju na zakon te kakva su iskustva s policijom i sudstvom, ali i društvom.

Izlaganje Mirjane Hajduk na okruglom stolu bilo je važno, između ostalog, zato što je iznijela informacije koje je prikupila putem neformalne telefonske ankete koju je sama provela kontaktirajući žene (oko 200 njih) uglavnom preko oglasa. Prema njenim podacima, prostitucijom se bave žene u dobi od 18 do 60 godina, iako brojčano prevladavaju mlade žene. “One u taj svijet ulaze većinom iz materijalnih razloga, dok je starija populacija u tome iz egzistencijalnih razloga kao što su krpanje budžeta, otplata kredita ili izrazito teška ekonomska situacija,” navodi Mirjana. Što se tiče zdravlja, samo 40% žena je kompletno zdravstveno informirano i upoznato s rizicima, dok većina samo djelomično, a mali broj gotovo nikako. Testiranje na spolno prenosive bolesti obavio je mali broj žena, a puno njih nema ni zdravstveno osiguranje. Ovi podaci ponešto se razlikuju od onih dobivenih istraživanjem rizika HIV-a među seksualnim radnicama u Hrvatskoj i Crnoj Gori iz 2010. godine; međutim, oba su provedena na relativno malom uzorku i zasigurno pružaju nepotpunu sliku.

Zakonodavstvo

Sanja Bezbradica upozorava da žene koje se bave prostitucijom uopće nisu upoznate sa svojim pravima, ali su dobro upoznate s praksom prekršajnog suda koji izriče kazne, pa stoga, u namjeri da što prije budu puštene na slobodu, one priznaju djelo i izrečenu kaznu te se odriču žalbe. Mirjana objašnjava da su privođenja sasvim normalna pojava koju je prošla svaka žena u prostituciji. Uz to, postupanje policije nije neproblematično. “Zapisnike koje oni napišu ti moraš potpisati, nekad ti niti prava ne pročitaju, a zna pasti i koji šamar. Onda te odvedu te pred istražnog suca koji već po matrici štampa kazne i to je to.”

Prostitucija u Hrvatskoj regulirana je Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira te Kaznenim zakonom. Zakon o prekršajima protiv javnog reda i mira (čl. 12) određuje da će osoba koja se odaje prostituciji biti kažnjena novčanom kaznom od 50 do 200 DEM ili kaznom zatvora do 30 dana, dok Kazneni zakon (čl. 157) propisuje da će kažnjen (sa šest mjeseci do pet godina zatvora) biti onaj tko radi zarade ili druge koristi drugu osobu namamljuje, vrbuje ili potiče na pružanje spolnih usluga ili organizira ili omogući drugoj osobi pružanje spolnih usluga. (Nije nužno isticati da već sama činjenica da je kazna izražena u DEM ukazuje na to iz kojeg razdoblja aktualni zakon potječe – 1977.)

No, kakav je u praksi odnos kaznenih (svođenje) i prekršajnih prijava (prostitucija)? Prema statistikama MUP-a, u 2014. godini bilo je 55 prijavljenih kaznenih djela organiziranog kriminaliteta – prostitucija, i 170 prekršajnih prijava za odavanje prostituciji (od čega su 100% bile žene). Istraživanje CŽŽR-a objavljeno u obliku brošure Pravne i medijske perspektive trgovanja ženama i prostitucije pokazalo je da je između 2004. i 2008. bilo 797 prekršajnih postupaka protiv osoba koje su se “odale prostituciji” (gotovo sve žene) i samo 50 protiv svodnika (većinom muškarci). S obzirom da je velika većina osuđenih za svođenje dobila samo uvjetnu kaznu, počiniteljima je upućena poruka da se ne trebaju bojati počiniti ovo teško kazneno djelo, upozorava Nela Pamuković iz CŽŽR-a.

Oglašavanje

Osim neproporcionalnog kažnjavanja svodnika i prostitutki, problem je i oglašavanje prostitucije putem sredstava javnog informiranja i drugih sličnih sredstava, koje je u Hrvatskoj regulirano člankom 157 (st. 3) Kaznenog zakona. No, unatoč tome što pravni okvir postoji, Republika Hrvatska ga ne provodi. Dapače, prostitucija čini dio turističke ponude (“Seks turizam cvjeta!”) te se prilično neskriveno oglašava na internetu i u novinama.

“Nema suvislog objašnjenja zašto država ne provodi zakon koji je sama donijela. Radi se o dvostrukim standardima i nedosljednom stavu države prema problemu prostitucije, ali i šire od toga. Radi se o diskriminatornom ponašanju prema ženama jer se efikasno koriste one odredbe zakona kojima se kažnjavaju žene u prostituciji, a u isto vrijeme se ne koriste one odredbe zakona kojima je namjera suzbiti prostituciju,” ističe Sanja Bezbradica.

Primjerice, čak je i pritužba pravobraniteljice za ravnopravnost spolova u vezi letka jedne turističke agencije (tura Puteni put Zagreba) naišla na zatvorena vrata. Na letku je stajalo: “Zanosna prostitutka Margarita će sudionicima pokazati gdje su se nalazili najpoznatiji bordeli i kupelji … Razgolitit će mnoge slavne zagrebačke ‘palandruše’ sočnim detaljima iz njihovih života, uzburkat će gradske strasti crticama o zakonskom i društvenom uređenju prostitucije te neprestano zavoditi svojim glasom, stasom pa i plesom.” Agencija nije reagirala na upozorenje da je romantično prikazivanje patnje žena u prostituciji uvredljivo, ponižavajuće i omalovažavajuće, stoga se PRS obratila Ministarstvu turizma, koje je odgovorilo da nema temelja za postupanje, i Udruzi hrvatskih putničkih agencija (UHPA), koja također nije vidjela ništa sporno. Tura je i danas dostupna.

Regulacija ili abolicija?

Ivana Radačić upozorava da je model prema kojem se žene u Hrvatskoj kažnjavaju zastario i utemeljen na patrijarhalnim normama seksualnosti, te da danas niti jedna razvijena europska zemlja ne kriminalizira samo djelo pružanja seksualnih usluga. Postoji prijedlog izmjena Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira iz 2012. kojim bi se uvelo kažnjavanje klijenata, ali bi se zadržalo kažnjavanje pružatelja/ica usluga. Međutim, ženske udruge – i pobornice regulacije i pobornice abolicije – slažu se da je kažnjavanje žena apsolutno neprihvatljivo te da izglasavanje ove izmjene ne bi predstavljalo značajan pozitivan pomak.

Ukratko, debata oko prostitucije vrti se oko dva pristupa: onog regulatornog, prema kojem prostitucija i vezane aktivnosti trebaju biti legalne (i regulirane), i onog abolicionističkog, koji ističe blisku povezanost prostitucije i trgovine ljudima, te prema kojem kupovinu seksualnih usluga treba kriminalizirati, pružanje istih dekriminalizirati, te osuditi svaki oblik seksualnog iskorištavanja žena.

Centar za žene žrtve rata-ROSA, PETRA – mreža nevladinih organizacija za prevenciju i eliminaciju trgovanja ženama u svrhu seksualnog iskorištavanja i Ženska mreža Hrvatske polaze od stava da je prostitucija oblik iskorištavanja žena i djece koji predstavlja ozbiljan društveni problem koji ne šteti samo osobi koja se prostituira, već društvu u cjelini. S tim u vidu, navedene organizacije redovito upućuju prijedloge izmjena pravnog okvira koji regulira prostituciju, od kojih se posljednji odnosi na izmjenu konačnog prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona, kojom se, između ostalog, traži kažnjavanje osoba koje koriste spolne usluge uz naplatu, odnosno kupaca. Navedene organizacije smatraju da prostitucija i trgovina u svrhu seksualne eksploatacije ne bi postojale kada muškarci kupovanje seksualnih usluga ne bi smatrali pravom koje se samo po sebi razumije. Isto tako, ističu da prostituciju i trgovanje ženama ne bi trebalo povezivati s pojmovima ‘prisilno’ i ‘slobodno’, odnosno da treba prepoznati da je slobodan izbor relativan faktor.

“Još od 2001. vodimo bitku za tzv. nordijski model, za koji smatramo da jedini može suzbiti iskorištavanje žena,” ističe Nela Pamuković. Uvođenjem odgovornosti kupaca, smatra, može se utjecati na suzbijanje potražnje i tako pokazati jasan stav države da kupovanje seksualnih “usluga” nije društveno prihvatljivo.

Pamuković dodaje da su priče o legalizaciji vrlo površne i neinformirane, jer bi legalizacija prostitucije kao takve značila legalizaciju svodništva. “Nijedan oblik intervencije društva neće osigurati sigurnost žena dok su izložene tome da ih netko kupi i njima gospodari.”

S druge strane, udruga LET, koja provodi programe smanjenja štete kroz dijeljenje kondoma i informacija o reproduktivnom zdravlju, zalaže se za (tzv. novozelandski) model dekriminalizacije (ne legalizacije) seksualnog rada koji se temelji na boljoj zaštiti ljudskih prava i dostojanstva seksualnih radnica, ali i dalje kažnjava podvođenje maloljetnica i prisilu na bavljenje seksualnim radom.

“Smatramo da ne treba proganjati seksualne radnice koje se tim bave svojom voljom i punoljetne su. Osuđujemo prisiljavanje, izrabljivanje i zlostavljanje žena te trgovanje ljudima,” ističe Iva Jovović, izvršna direktorica udruge.

Ivana Radačić dodaje da su u zemljama gdje je prostitucija kriminalizirana arbitrarna uhićenja čest problem, kao i osude utemeljene na priznanjima u policiji (danim bez punomoćnika), što predstavlja kršenje prava na osobnu slobodu i sigurnost te prava na pravično suđenje. Pored toga, policajci katkad upotrebljavaju fizičko nasilje, zastrašivanja, ucjene osoba koji se bave prostitucijom, prisiljavaju ih na spolne odnose ili oduzimaju novac.

Iako problematizira potražnju i naglašava rodnu uvjetovanost fenomena, nordijski model zanemaruje glasove barem nekih žena koje tvrde da svojevoljno prodaju seksualne usluge. S druge strane, ističe Radačić, “model dekriminalizacije, u čijoj su izradi sudjelovale osobe koje se bave prostitucijom, može izgledati kao da zanemaruje odnose moći, ali je utemeljen na zaštiti prava osoba koje se bave prostitucijom i smanjenju štete.”

U raspravu o zakonodavnom modelu svakako je neophodno uključiti i same osobe u prostituciji te čuti njihove glasove. Mirjana Hajduk se slaže, postavljajući pitanje koliko ima žena koje su se bavile, ili se bave, prostitucijom a da su na pozicijama donošenja odluka vezanih uz prostituciju? “Odgovor je – nema ih. Tko onda odlučuje o našim životima?” Smatra da je kriminalizacija prostitucije donijela samo crnu zonu u kojoj svi zarađuju, a žene se privode, plaćaju kazne, trpe nasilje, dok klijenti prolaze neokrznuti.

“Država bi trebala pustiti žene da same odlučuju o svom životu i da se njihov glas čuje, a ne da neke skupine odlučuju umjesto njih. Kada te žene neće biti strah i kada bi ih se saslušalo, mnogo bi se toga izmijenilo,” smatra Mirjana Hajduk.

Ono što je sigurno je da oba pristupa, i abolicionistički i regulatorni, imaju svoje prednosti i mane. Međutim, treba imati na umu činjenicu da nijedan od njih neće tek tako “riješiti” problem prostitucije sve dok postoje stigmatizacija, zazor i osuda u društvu. Stoga je potrebno prije svega otvoriti prostor za argumentiranu javnu raspravu, koja je u ovom trenutku gotovo nepostojeća. Okrugli stol Modeli regulacije prostitucije i iskustva iz prakse, kao i istup Mirjane Hajduk, predstavljaju tek početak, i nadam se da će poslužiti kao poticaj daljnjem istraživanju ove vrlo složene teme, ali i uspostavljanju barem nekog sustava podrške onim ženama kojima je potreban.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano