Vizualna kampanja Zagreb Prajda 2010.
Osam godina smo na zagrebačke Prajdove dolazile najviše radi same povorke. Bilo je važno prohodati centrom grada kako bi ‘javnost’ vidjela da LGBTQ osobe u Hrvatskoj nisu mitološka bića. Bendovi i govori na Zrinjevcu bili su šlag na torti poslije adrenalina zajedničkog ‘rituala prolaska’ gradom, a Prajd plakati tek nešto više od poziva na taj aktivistički aperitiv.
Najvažnija informacija prošlih plakata, kako za nas unutar tako i za one izvan ograde, bilo je vrijeme i mjesto Prajda. Njihov vizualni identitet igrao se simbolima međunarodnog queer pokreta, ponekad prilično apstraktno (ružičasti grafički trompe l’oeil sa samih početaka), nekad konkretnije (Epikrizin ljubavni bicikl za dvoje u pravcu gej braka; Internacionalin gender-fuck Che Guevara). Ali prava provokacija sastojala se u samom zakazivanju tog queer dejta na Zrinjevcu: najvažnije je bilo pojaviti se u pravo vrijeme na pravoj strani kordona, i hodati.
Ove godine Zagreb Prajd mijenja stil i širi prostor borbe. Prajd 2010 nije ‘samo’ povorka: traži se podrška sugrađana i video spotom, a mi iz provincije moći ćemo pratiti live streaming Pride-a na kompjuteru ako se ne uspjemo dočepati Zagreba.
No najzanimljiviji su novi plakati Prajda: već danima pet sjajnih vizualnih pljuski odjekuje javnim i virtualnim prostorom Zagreba i šire. Bezobrazni jezik (‘tongue in cheek’) novih postera rađao se na ulicama Zagreba proteklih osam godina: kumice i navijači silno su lobirali za ‘gole guzice’, evo ih konačno u duginim bojama u jumbo formatu!
Vizualnost novih plakata je osvježavajuće lokalna: uvijek prisutni Prajd policajac konačno se razotkriva u punoj opremi; zagrebačke queer cure ne samo da izlaze van svoja četiri zida već se zezaju za vrućih dana na Jarunu; a čini mi se da sam na nekom od Prajdova vidjela krasnu istetoviranu ruku koja konačno sugerira praksu lezbijske seksualnosti u Hrvatskoj. Taj lokalni queer isprepleten je i s elementima koji vizualno pričaju s međunarodnim LGBT pokretom (dugine guze), s pokretima u bivšoj Jugoslaviji (crna-rozo zvijezda); međusobno se nadahnjuju i vraćaju na ulice Zagreba, zagrijavajući dijalog pred, i sigurna sam, poslije povorke u subotu.
Pri tome, nova vizualna taktika Zagreb Prajda poprilično duguje drskom aktivizmu Queer Nation i Act Up-a devedesetih u USA-u i njihovim blic osvajanjima javnih prostora za queer osobe, ali i novim queer strategijama u post-kominističkim zemljama kojima npr. mađarske lezbijke proširuju granice pripadanja naciji svojim filmovima, posterima, hodočašćima. Slike i tekst novih postera potsjećaju i na ‘performativnost’ Judith Butler: performativna politika nije transcendentna već koristi i reciklira ono čemu se protivi, duboko je implicirana u onome čemu se smije. Znači konačno imamo postere koji nam ne komuniciraju vrijeme i mjesto povorke jer to svi već (ove devete godine) znamo, već vizualno krešu u lice ‘javnosti’ par važnih dosad neizgovorenih i neuslikanih replika ili ih pak samo izvode na malo drukčiji način.
Međutim, prije no što se oglase zviždaljke i bubnjevi i krene Prajd, zaustavimo se načas i odajmo počast ovim slikama kroz jednu brzu analizu: kako funkcioniraju slike i tekst na ovogodišnjim plakatima? Kakve učinke imaju u društvenom dijalogu?
Krenimo s plakatom koji utjelovljuje međunarodni kontinuitet queer ikonografije i mokre snove homofoba širom eks Ju regije, do sad uglavnom razočaravane do grla zakopčanim aktivistima. Tri šarene gole guzice konačno se prikazuju hrvatskoj ‘javnosti’ i zauvijek mijenjaju ton diskusije o Prajdovima. S lijeva na desno (vizualno) govore: We are here, we are queer, get used to it!
Hrabrom vizualnom aspektu, i implicitnom poviku Queer nacije, svaka čast!
Komplikacije nastaju u kombinaciji s tekstom postera: ‘Hrvatska to može progutati!’ S jedne strane, što je to ‘to’ što Hrvatska može progutati? Je li to vidljivost gejeva lezbijki trans i bi osoba u Hrvata? Je li to queer zaigranost koju si konačno možemo priuštiti? Ili to malo više zvuči kao queer arogancija na koju eto i queer osobe imaju pravo? Može li Hrvatska nakon devet Prajdova progutati hrvatski queer kao svoj konstitutivni dio? Guta li Hrvatska gej spermu na ovom plakatu ili neke druge tjelesne izlučevine za koje do sada nije bila spremna?
Tu smo kod prvog ambivalentnog učinka ovog postera: zbog čega je gutanje aktivnost koja je konstruirana kao nevoljna, povezana s odbijanjem i gadljivošću? Tu smo na skliskom terenu Kristevinog ‘prezrenog’ (‘abject’) – mehanizma kroz koji granice između tjelesnih izlučevina i iluzije čistog cjelovitog tijela grade naš subjektivitet.
To nas dovodi i do drugog problematičnog učinka o kojem bi feminističke teoretičarke roda i nacije imale štošta za dodati: tko je to tko nevoljko ali uspješno guta queer, i kojeg je ona roda? ‘Hrvatska’ je u našem jeziku gramatičkog ženskog roda, a u npr. nacionalističkom diskursu dobiva dodatne oznake ženskog spola/roda zamišljanjem nacije kao žene: majke, žrtve, one kojoj je potrebna zaštita itd. Prajdov poster igra istu igru, s jednako upitnim odjecima.
Hrvatska to možda može ove godine progutati, ali zašto smo je uopće stavili u tu rodno obojenu poziciju? Možda može ali želi li? Tko je tjera, tko je nagovara? Aktivisti/kinje, pristupni proces EU, hrvatski političari, tolerantni sugrađani? Diskurzivna pozicija koju plakat konstruira za inicijatore/autore ‘toga’ što Hrvatska guta jednako je restriktivna kao i pozicija ‘gutačice’. Sa ovako raspodijeljenim kartama, igra mi se čini namještena, a užitak negdje drugdje.
To ne bih rekla za ostale postere ovogodišnjeg Prajda. Plakat ‘Mediteran kako zapravo jest’ zaigrano radi lezbijsku anti-reklamu ‘Mediteranu kakav je jednom bio’ Hrvatske turističke zajednice, i pitam se hoće li ga HTZ moći više ikad reciklirati poslije ovakvog hackiranja?
Poljubac dva ‘navijača’ BBB na plakatu ‘Zaštitimo svaki poljubac!’ materijalizira najzabranjeniji, najpotisnutiji mogući poljubac u Hrvatskoj. A njegova eksplozivni vizualni virus sastoji se u sugeriranju drugih ‘najnemogućijih’ poljubaca koje treba zaštiti. Da vidimo, samo u regiji: nježni poljubac dva Grobara? Strastveno ljubljenje navijača Želje i Čelika? Zašto ne, najpotisnutiji od nemogućih, poljubac dva vehabije?
Što nas dovodi do plakata ‘Organi reda su tu da služe’ – uniformirani plavac nad krovovima Zagreba koji dvosmislenim izrazom lica i čvrstim stiskom dilda papreno dijalogizira s poprilično podijeljenim stavom unutar queer zajednice prema prisutnosti organa reda na Prajdovima, ali otvara i neslućene horizonte reinterpretaciji iste. I za kraj, sjajni ‘Idemo dublje’ – po meni manifest ovogodišnjeg Zagreb Prida: dublje u queer politiku na ulicama Zagreba, dublje u angažiranu vizualnost, i dublje u seksualnost kao jednu od praksi zbog kojih hodamo zajedno.
