Objavljeno

Spora proizvodnja stvarno korisnog znanja

U online open source znanstvenom časopisu o kritičkoj geografiji grupa autorica objavila je 2015. godine članak pod naslovom “Za sporu znanost: feministička politika otpora kroz kolektivno djelovanje na neoliberalnom sveučilištu”.

U tekstu naglašavaju da je neoliberalizacija sveučilišta proizvela mnoštvo problema: zahtjev za visokom produktivnošću u sve kraćim vremenskim okvirima, znanstvenu produkciju orijentiranu na metrička mjerila, te osjećaj izolacije unutar takvih radnih uvjeta. Stoga one pozivaju na sporu znanost (slow scolarship), feminističku etiku brige i otpor nametnutim principima. Tvrde kako njihova politika promiče „kolektivno djelovanje i ideju da dobro istraživanje zahtjeva vrijeme za promišljanje, pisanje, čitanje, istraživanje, analizu, uređivanje, organizaciju te otpor rastućoj administraciji i profesionalnim zahtjevima koji prekidaju te krucijalne procese intelektualnog rasta i osobne slobode”.

Njihov manifest samo je jedan u nizu tekstova koji propagiraju ideal spore znanosti. Ovaj je koncept prisutan već nekoliko godina na marginama anglofonih blogova i twittera raznih znanstvenika/ca iz različitih, uglavnom društvenih disciplina. Ime je dobio prema pokretu spore hrane, a i modeliran je analogno toj zamisli: dok se za brzu hranu pretpostavlja da se ona guta u autu ili za radnim stolom, u sporoj hrani valja uživati, potrebno je ostaviti vremena kako za njenu pripremu, tako i za njenu konzumaciju, a treba biti pripremljena od svježih, lokalnih sastojaka uz puno vremena i ljubavi. Na isti način rezoniraju i pristaše zamisli spore znanosti: i ideje trebaju vremena da sazriju, i ne može se očekivati od znanstvenika da neprestano izbacuju nove članke i knjige i da sjede uvijek iznova rješavajući još jedan administrativni problem vezan za studente ili funkcioniranje fakultetske administracije. Ideja je jednostavna: kvaliteta se ne može zamijeniti kvantitetom. Radovi pisani brzo, bez dovoljno promišljanja, rasprave, istraživanja i izmjena neće pridonijeti ničemu osim crtici u osobnom CV-u. Ovaj pak mora odgovarati birokratskim potrebama koje u potpunosti previđaju kvalitetu u korist zbrajanju kartica i araka koji postaju osnovna mjerna jedinica za prikupljanje bodova. Ne samo da se time zanemaruje originalnost, nego se pitanje bilo kakvog društvenog doprinosa koji bi znanstvene discipline trebale ostvarivati ne uspijeva se niti postaviti.

Nedavno sam na konferenciji srela poznanicu iz doba kada sam kao doktorska studentica na stipendiji boravila u Londonu. Pretresle smo zajedničke znance: malo je njih nakon doktorata dobilo bilo kakav posao u struci, a oni koji jesu nalaze se u iznimno prekarnim pozicijama – radi se uglavnom o jedno- ili dvogodišnjim ugovorima. Sebe smatra relativno sretnom. Radi na Cambridgeu, doduše, ne direktno u znanosti – predaje svoju struku kao opći predmet za nastavnike u školama i radi puno radno vrijeme za samo pola plaće, no barem je nešto plaćena. Priča o poznanicama koje volontiraju puno radno vrijeme u muzejima i institucijama samo kako bi imale afilijaciju – da kada sudjeluju na nekom kongresu, uz njihovo ime ne stoji independent researcher, bauk svih prekarnih znanstvenika. Kada je upitam kako bez plaće preživljavaju u Londonu, cinično se smiješi. „Roditelji.“ Ima li ikakve perspektive na tvom poslu, pitam ju. “Ljudi nisu navikli raditi u tako lošim uvjetima, pa se često pobune i daju otkaze”, kaže. “Ja ih puštam da se izlažu i trpim, u svo slobodno vrijeme radim kako bih objavila što više članaka jer kad ih nekoliko ode, ja mogu doći šefovima s bibliografijom i reći ‘spominjali ste da trebate neki research output?’ Možda me onda i zaposle za stalno”.

Ova priča poprilično je indikativna za situaciju u kojoj se nalazi prekarno zaposlena nova generacija akademskih radnika i radnica u zemljama razvijenog kapitalizma. Od rasta broja vanjskih suradnika koji nerijetko rade za plaće ispod minimalca, preko prekarnih zaposlenja poslijedoktoranata/ica koji/e godinama na kratkoročnim ugovorima lutaju od sveučilišta do sveučilišta i od zemlje do zemlje, sve do rasta interesa za koncept post-ac ili alt-ac zanimanja – prijelaza iz sustava znanosti i visokog obrazovanja u ono što neoliberalizam voli nazivati realnim sektorom. I za stariju generaciju stvari su se promijenile. Za administraciju sveučilišta sve važnija postaje sposobnost istraživača da kroz projekte donose novac, a sve manje važna kvaliteta tih projekata; važan je broj doktorskih studenata koji plaćaju studij, a puno manje kvaliteta njihovog obrazovanja. Neprestana birokratizacija sustava nezadrživo doprinosi povećanju obaveza, princip “publish or perish”  – objavljuj ili ćeš propasti – dovodi do eksponencijalnog rasta broja objavljenih članaka i knjiga, što za sobom povlači metastaziranje predatorskih časopisa i nezaustavljiv rast cijena pretplata, što opet rađa snažnu polarizaciju na onih nekoliko sveučilišta na vrhu i sve ostale.

Posrijedi je puno puta opisan i prepoznat proces, koji ne egzistira u vakumu, već ponavlja obrasce po kojima kapitalizam funkcionira u ostalim društvenim sferama. Stoga pozivi na otpor ne bi trebali čuditi.

Međutim, čak i meni, koja radim u sustavu znanosti i visokog obrazovanja, prva reakcija na tužbalice za više vremena za razmišljanje, pogotovo s obzirom da one dolaze od ljudi na sigurnim pozicijama – u onome što se u američkom sustavu zove tenure, a kod nas „zaposlen u znanstveno nastavnom zvanju”, a ukratko znači da imaju ugovore na neodređeno uz visoke plaće – bila je okretanje očima. Zaista? U svijetu u kojemu radnice u Bosi polovicu svojih mizernih plaća moraju vraćati vlastitom izrabljivaču, a konobari u sezoni rade šesnaestosatne smjene, je li zaista primjereno zahtijevati više vremena za razmišljanje?

Velik broj tekstova koji se u obranu ideje spore znanosti pojavio na blogovima nije puno pomogao po tom pitanju. Lindsay Waters, primjerice, poziva na praksu sporog pisanja. On radi kao urednik u jednoj od najvećih izdavačkih kuća u polju znanstvene literature, Harvard University Pressu, te tvrdi kako je razina pisanja pala ispod svakog standarda. Znanstvenici objavljuju svoje teze svježe nakon obrane doktorata, bez puno promišljanja i uređivanja. “Ukoliko riječi izgube, gubimo svi: u opasnosti smo da izgubimo naše duše […] civilizaciju koja je u renesansi stvorena na Zapadu”. Waters nastavlja svoj esej prisjećanjem na život u Firenci dok je proučavao renesansnu arhitekturu i uranjao u tekstove Ariosta i Tassa, te poziva na dugo i sporo uređivanja i brušenje tekstova prije nego što ih se pošalje za objavu.

Naricanje nad životom u kojem su učenjaci mogli sjediti ispred firentinskih crkava i pomno čitati Ariostove rečenice u današnjem svijetu doima se poput proverbijalnih kolača koje je Marija Antoaneta preporučila prosvjednicima. Iako se cjepkanje istraživanja na što manje dijelove kako bi se oni objavili u što većem roju radova, brze i nepromišljene ad hoc teorije, te loše pisanje u neoliberalnoj znanosti i visokom obrazovanju lako prepoznaju kao problem, ostaje gorak okus pitanja: čemu sve to uopće služi? Koga zapravo briga koliko će lijepo biti napisan neki esej o grčkoj ili rimskoj skulpturi, Shakespearovim sonetima ili hetitskim deklinacijama kada ljudi kopaju po smeću i ginu u gumenim brodovima?

Ovakva su pitanja bolno poznata. U nekoj ih formi gotovo svakodnevno vidimo na stranicama neoliberalnih glasila poput Jutarnjeg lista ili Index.hr-a, koji se pitaju zašto zaboga uhljebima plaćamo da šetaju Zrinjevcem i razmišljaju, kad taj rad em nije koristan nikome, em nije uopće rad. Lako je prepoznati agendu takvih tekstova, no puno je teže odgovoriti na njih, pogotovo s liberalnih pozicija. Odgovori se najčešće pozivaju na zemlju znanja, izvrsnost, pomoć pri izvlačenju nacionalne države iz krize, inovaciju, primjenu u turizmu, iskorištavanju baštine za proširivanje turističke sezone. Problem s logikom takvih reakcija jest da one pristaju na zadani kontekst i time nužno unaprijed gube bitku. Oni odgovori koji bi mogli prekinuti začarani krug morali bi dolaziti iz vrijednosni i politički drugačijeg sustava mišljenja.

Pitanje iskoristivosti znanja za ciljeve kapitalizma, koja se trenutno predstavlja kao jedini vid upotrebljivosti znanja uopće, podsjeća na koncept korisnog znanja razvijen u prvoj polovici devetnaestog stoljeća – kada su kapitalisti podučavali radnike strojarstvu, matematici, fizici i ostalim područjima koja bi mogla pripomoći ostvarivanju profita. No radnici su se u nekim slučajevima organizirali, te inzistirali da je takvo znanje možda korisno kapitalistima ali ne i njima. Da im je potrebno stvarno korisno znanje – znanje filozofije, sociologije, umjetnosti, znanje koje služi njima – ne kako bi unutar već postojećeg sustava pridonosili da bogati postaju bogatiji, nego kako bi propitivali i kritizirali sustav, prepoznavali opresiju i učili se boriti protiv nje. Danas su polja filozofije, sociologije, povijesti ili umjetnosti krajnje profesionalizirana i zatvorena u strukovni diskurs dostižan samo privilegiranima. Kome je sada to znanje stvarno korisno?

Kada znanstvenici u obranu spore znanosti pišu “Vidim sebe kao intelektualca. Vidim svoje kolege kao intelektualce. […] Kao intelektualci imamo vrlo distinktnu ulogu u drštvu. Mi smo oni koji trebaju raditi duboke analize, […] mi trebamo napraviti veze o društvu i ljudskim podhvatima koje nitko drugi ne može napraviti.” svjesni su da zvuče pretenciozno. Ali, kažu, pretencioznost je upravo ono što znanosti i visokom obrazovanju nedostaje. Iako prepoznaju koliko je važno ono što su radnici prepoznavali kao stvarno korisno znanje – duboko promišljanje o svijetu, društvu i vezama koje nisu na prvu vidljive – pretencioznost ideje da su znanstvenici ezoterična kasta kojoj je dana mogućnost mišljenja nedostižna običnim smrtnicima ipak nije nešto u čemu znanstvena zajednica oskudijeva. Dapače, taj način razmišljanja vrlo je raširen i zajedno s neoliberalnim kapitalizmom itekako sudjeluje u proizvodnji klime koja onemogućuje kritičko promišljanje širim narodnim masama nad kojima se intelektualci često zgražaju. Mišljenje nije ezoterični dar odabranima; stvarno korisno znanje nužno mora biti dostupno svima. No kada cijeli sustav sudjeluje u proizvodnji nemogućnosti mišljenja – kako kroz rigidno školstvo, neoliberalizaciju sveučilišta ili pretenciozni snobizam intelektualnih elita – poziv za sporom znanosti i sporim obrazovanjem mora doći s kritičkih pozicija i bivati samo sve glasniji, sve radikalniji i sve sveobuhvatniji.

Drugi dio manifesta spore znanosti poziva na feminističku perspektivu znanosti i visokog obrazovanja. Seksizam je, uz svo proklamiranje jednakosti i privilegiranu poziciju koju žene unutar ovog sustava uživaju u usporedbi s mnogim drugima, iznino prisutan u “katedralama duha”. Kada je moja poznanica bila izabrana na administrativnu funkciju unutar sveučilišnih struktura, komentar njezinog kolege bio je: “pa nisi li ti u godinama da ipak malo misliš na rađanje? Kada ti misliš djecu imati?”. Preuzela je funkciju, ali djecu nema, kao ni većina mojih kolegica. Prekarizacija rada koja zahtijeva neprestanu kompetitivnu produktivnost kako bi se održalo nesigurno zaposlenje, uparena s dugim nizom godina školovanja najčešće rezultira odgađanjem roditeljstva. Ukoliko se ipak odluče na majčinstvo, žene nerijetko ispadaju iz slike, gubeći svoja radna mjesta ili status u zajednici. Osnovni pogled na brojke pokazuje, kao i u drugim strukturama, nesrazmjer između broja žena na rukovodećim pozicijama i u ukupnom broju zaposlenih na sveučilištima i institutima, kao i nesrazmjer broja žena u matematičkim i tehničkim područjima nasuprot onim humanističkim i društvenima. Manifest o sporoj znanosti stoga tvrdi kako je borba protiv nametnutog sustava vrijednosti neoliberalnog sveučilišta ujedno i feministička borba. To je među ostalim i rezultat snažno orođenog sustava vrijednosti u radnim organizacijama općenito: one vrijednosti koje su maskulino orođene (na koje se priprema dječake i koji se potiču kod muškaraca) se više i vrednuju. U akademskom miljeu to je još snažnije izraženo: kompetitivnost, individualizam, hijerarhijska struktura, orijentiranost na rezultat umjesto na proces, sve su to simptomi kako kapitalističkog, tako i maskulinog sustava vrijednosti. Autorice manifesta pozivaju pak na solidarnost, kolektivno autorstvo, usmjerenje na proces, solidarno dijeljenje resursa i ideja. One na poziciji moći u sustavu pozivaju da koliko god su u mogućnosti, u procjeni nečijeg rada (pristupnika/ce za radno mjesto ili napredovanje), uzmu u obzir kvalitativne nasuprot kvantitativnim elementima, da uključe vrednovanje nevidljivog emocionalnog rada, procese stvaranja veza i odnosa unutar radnog kolektiva, te angažiranost izvan direktnog konteksta znanstvene akribičnosti.

Svakako treba biti na oprezu kad mjesto znanosti i visokog obrazovanja na poluperiferiji – kod nas koji smo previše blizu i previše bijeli da bismo bili Drugi, ali nedovoljno daleko i previše nerazvijeni da bismo bili prvi – ispitujemo u ravni sa situacijom u SAD-u ili Ujedinjenom Kraljevstvu. Osnovne smjernice su iste, no specifičnosti se razlikuju. U postsocijalističkim zemljama takozvanog zapadnog Balkana, izračunala je Danijela Dolenec, u istraživanje i razvoj znanosti i visokog obrazovanja investira se sveukupno oko 495 milijardi eura godišnje, što je ekvivalent istraživačkom proračunu samo jednog većeg američkog sveučilišta. Cijene obrazovanja, s druge strane, nisu dosegle one koje u SAD-u čine da krediti za obrazovanje budu među najvećim individualnim dugovima, u istoj kategoriji kao stambeni krediti i dugovi po kreditnim karticama. Znanost i visoko obrazovanje kod nas zato pate od nedostatka resursa, prekarizacije mlađih znanstvenika koji sve teže dobivaju stalna zaposlenja, nedostatka osnovnih sredstava za rad, poput pretplata na časopise i opremljenih knjižnica, te perifernog položaja i predrasuda u svjetskim okvirima.

S druge strane, zaposlenje u sustavu znanosti i visokog obrazovanja i dalje je vrsta sinekure, koja iz bjelokosne kule teško rezonira sa stvarnošću. “Što su svi ti silni akademici napravili? Zatvorili se u svoje čahure i boli ih briga za sve ostale, a trebali bi tu pamet koristiti za društvo. Oni su krivi što su ovakvi debili na vlasti” bio je komentar mog prijatelja u ranim jutarnjim satima na jednoj zabavi. Takav mi je sentiment u potpunosti razumljiv – zaista, ukoliko ne doprinosimo društvu, čemu zapravo služimo, svi mi koji smo plaćeni da uz nekoliko predavanja tjedno sjedimo i mislimo? Odgovor koji pruža svakodnevica više je nego iscrpan: rješavamo administrativne zadatke, pišemo detaljne izvještaje za projekte, sjedimo na sastancima povjerenstava, pišemo izlaganja za konferencije, članke za časopise, knjige. Ispravljamo ispite, slažemo prezentacije, ocjenjujemo doktorske i magistarske radove, pišemo izvještaje za napredovanja. Uvijek u lovu na rokove, nikad s fiksnim radnim vremenom, nikad s osjećajem da smo nešto završili: uvijek je moguće bolje, više, razrađenije, uvijek se može (i mora) napredovati, uvijek iznova prolaziti proces ocjenjivanja našeg rada, broja radova, knjiga, doktorskih studenata, odrađenih norma sati nastave. Zar je neobično da nemamo puno vremena da promislimo koja je zapravo svrha našega rada? Ukoliko ga usporimo, kao što se pokret za sporu znanost zalaže, što ćemo time postići? Hoćemo li samo kvalitetnije reproducirati struku kako bismo osigurali uvijek nedostižno opravdanje vlastitog postojanja unutar trenutnog poretka stvari, ili ćemo to vrijeme iskoristiti za promišljanje samog sistema? Hoćemo li se koncentrirati na korisno ili na stvarno korisno znanje?

Ne znam je li se Paolo Freire ikada susreo s konceptom stvarno korisnog znanja, no aspekti njegove pedagogije potlačenih svakako se pozivaju na istu ideju. Freireova kritika “verbalizma”, teorije koja nema nikakve veze sa stvarnim svijetom, te obrazovnog sustava koji naziva “bankarskim”, koji služi uspostavljanju hijerarhije između onih koji imaju i onih koji nemaju znanje, podsjeća na kritiku znanja korisnog samo vladajućoj klasi. Njegov poziv na praxis – na djelovanje poduprto teorijom i teoriju uvijek u dijalogu sa svijetom oko nje – svakako odjekuje i u različitim pozivima na usporavanje i promišljanje pod egidom spore znanosti.

Vidovi kreiranja i distribucije stvarno korisnog znanja, kao i feminističke i inkluzivne horizontalne strukture koje podupiru njegovu proizvodnju nisu nepoznati, niti u svijetu niti u Hrvatskoj, no nalaze se uglavnom izvan krutih institucionalnih okvira, kao neformalni programi poput ženskih ili mirovnih studija kod nas, ili zapatističkog obrazovanja u selima u Meksiku. U Engleskoj je, recimo, upravo kroz ideje spore znanosti i kritičke pedagogije kao niti vodilje nastalo Slobodno sveučilište – besplatno, horizontalno, bazirano na idejama ravnopravnosti i poštivanja, kooperativno, inkluzivno, sve što klasično sveučilište odavno više nije, ukoliko je ikada i bilo. Za to vrijeme studij filozofije na zagrebačkom sveučilištu na svojim stranicama obavještava da “daje prvostupnici / prvostupniku radne sposobnosti razvijene općim obrazovanjem i uvježbavanjem discipliniranog i dokazima potkrijepljenog mišljenja. Takve sposobnosti mogu se koristiti na različitim područjima, primjerice u medijima, javnoj upravi i velikim organizacijama.” Priprema studente da budu korisni i disciplinirani djelatnici u sustavu. No dok je diploma uglavnom nužan preduvjet mogućnosti zaposlenja u “različitim područjima”, izvaninstitucionalni programi svojim studentima nisu je u mogućnosti izdati. Slobodno sveučilište nudi interni dokument kao vlastiti ekvivalent diplomi, magisteriju ili doktoratu. Nadaju se, kažu, da će ga poslodavci početi prepoznavati.

Nepostojanje fleksibilnosti koja bi omogućila snažniju simbiozu horizontalnih, demokratskih i kritičkih znanstveno-nastavnih projekata s akademskim miljeom nije pogreška ili nusproizvod sustava, već centralni aspekt neoliberalizacije znanosti i visokog obrazovanja. Struke se čvrsto zatvaraju u samoreproducirajuće i samoopravdavajuće čahure koje su tim zaštićenije od mogućnosti transformacije izvana čim više imaju potencijala za produkciju stvarno korisnog znanja, te time i subverzivnosti. Povezanost sa svijetom, ideja praxisa u freirovskim terminima, ovisna je tek o pojedinim nastavnicima koji to rade usprkos sustavu, a ne unutar njega.

Nedavno preminula profesorica likovne umjetnosti Jadranka Damjanov život je posvetila potrazi za alternativnim modelima razumijevanja svijeta kroz umjetnost. U predgovoru svom metodičkom priručniku u kojem je sakupila prijedloge za drugačiju, participatornu nastavu povijesti umjetnosti, razvijene kroz niz izvaninstitucionalnih radionica koje je vodila sa svojim studentima/cama, učenicima/ama i generalnim zainteresiranim sudionicima/ama, Damjanov piše: “Umjetnost po svojoj biti razbija tu institucionaliziranu shemu i zato nikada – ni u hijerarhijskome sustavu, kada je još funkcionirao, nije bila poželjna. Danas joj ne preostaje drugo nego da se pritaji, da pristane na oskudno i razmrvljeno vrijeme, da pristane na podređenu ulogu (zabavnu i rekreacijsku) pokraj ‘ozbiljnih’ predmeta i da se bori sa stalnom prijetnjom – sada ćemo te izbaciti iz programa jer si nepotrebna. Ili joj preostaje da pomoću individualnog i sporadičnog životnog angažmana iznimnih pojedinaca novim metodama, novim pristupima izvodi svoju tihu revoluciju – svoju subverziju – odgajajući za jedan drukčiji, noviji, puniji i svjesniji život, za čim naravno postoji posve temeljni, iako često prečujeni zahtjev, osobito, ali ne samo, u mladih.”

Takva vizija umjetnosti itekako se poklapa s pozivom na stvaranje i poučavanje stvarno korisnog znanja radnika iz devetnaestog stoljeća, ali i s idejom iza kustoskog koncepta koji je kolektiv WHW realizirao na izložbi nazvanoj „Really useful knowledge” u madridskom muzeju suvremene umjetnosti Reina Sofia. One su pozvale na sudjelovanje umjetnike/ce u fokusu čijeg zanimanja su „različite procesne, neakademske, antihijerarhijske, grass-root, heterodoksne, edukacijske situacije koje se prvenstveno bave transformativnim potencijalom umjetnosti“. Proizvodnja znanja tako je izmaknuta iz ruku isključivo akademske zajednice, dok se ideja umjetnosti širi i na dijaloške i pedagoške forme znanja: poput projekta javne knjižnice koja digitalizira knjige i časopise u hobridnoj umjetničko-učenjačkoj formi.

Digitalizacija i povezivanje putem Interneta svakako su strategije koje je u ovom kontekstu nužno koristiti – kao otpor individualističkim zahtjevima autorstva kroz kolektivne blogove, kompetitivnosti kroz slobodno dijeljenje resursa, prekarizaciji kroz organiziranje i udruživanje, te zatvorenoj reprodukciji korisnog znanja kroz otvoreno stvaranje i slobodno dijeljenje stvarno korisnog znanja.

Spora znanost kao ideja sporo se probija kroz društvene mreže, blogove, specijalizirane portale, a malo po malo i kroz znanstvene časopise, no sve je prisutnija i glasnija. U brojnim njezinim inkarnacijama ovu je zamisao lako denuncirati: postoji krajnje reakcionarna struja zagovornika spore znanosti koja poziva na veće privilegije bjeokosnom tornju koji može uživati na miru u proučavanju Ariostove rečenice, i boravku u labaratoriju kao „ozbiljni znanstvenici“, bez uključivanja u svijet oko sebe. Međutim, postoji i druga struja mišljenja spore znanosti. Ona poziva na suradnju, komunitarno djelovanje u istraživanju i poučavanju, političku angažiranost, društvenu svjesnost u vlastitim redovima, subverziju klasičnih modela istraživanja i podučavanja i patrijarhalnih vrijednosti na kojima je sustav izgrađen. Usporavanje kao aktivan otpor ideji neoliberalnog ubrzanja koje onemogućuje promišljanje i održava status quo nije isto što i odbacivanje odgovornosti za ulogu u društvu i opravdanje plaće koju akademici dobijaju. Njihovo opravdanje uvijek ostaje proizvodnja i distribucija znanja. Ipak, razlika je radi li se o korisnom znanju koje je u službi vladajuće klase i opravdanja postojećeg sustava, ili o stvarno korisnom znanju, koje je u službi potlačenih i vodi stvaranju novog društva.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano