Nerijetko smo uvjereni da nemamo nikakav utjecaj na lokalnu i globalnu pravdu, no digitalni alati, ako ih upotrijebimo na pravi način, mogu nam pomoći da participiramo u društvenoj stvarnosti. Feministički aktivizam posljednjih nekoliko desetljeća doista je nemoguće zamisliti bez interneta. Suvremeni hrvatski kontekst u ovom polju istražila je u svom diplomskom radu na Fakultetu političkih znanosti Sonja Marković. S njom smo razgovarale o lokalnim kampanjama i njihovom utjecaju, o intervjuima koje je provodila te zaključcima koje je donijela.
Odakle je došla vaša motivacija za bavljenje temom digitalnog aktivizma, koji ste na koncu odabrali za vaš diplomski rad naslovljen “Digitalni aktivizam usmjeren prema postizanju rodne ravnopravnosti i protiv nasilja nad djevočicama i ženama”?
Već dugo na društvenim mrežama pratim neprofitne aktivističke udruge iz Hrvatske, pojedinke i pojedince u aktivizmu koje/i koriste društvene mreže kao platformu za promicanje rodne ravnopravnosti, feminizma i općenito borbe za ljudska prava. Kada ste u toku s aktualnim događajima, čitate iskustva ljudi, ne možete ne postati ljuti kada shvatite da još uvijek živimo u nesolidarnom, neravnopravnom društvu iz kojeg proizlaze puno dublji društveni problemi.
Zanimljivo mi je bilo što ja djelujem s druge strane, kao pratiteljica, i htjela sam dublje istražiti kakav utjecaj ima, odnosno ima li uopće taj digitalni aktivizam utjecaja u našem društvu, čije vrijednosti proizlaze iz duboko ukorijenjenog patrijarhata. I tako sam u razgovoru s mentoricom došla do teme koja je na kraju postala moj diplomski rad.
Jeste li se i na koji način s temom digitalnog aktivizma susretali i kroz školovanje na Fakultetu političkih znanosti?
S obzirom na to da sam na Fakultet političkih znanosti došla tek na diplomski studij novinarstva 2020. godine, moram reći da baš i ne. Prije FPZG-a studirala sam kulturologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci, gdje sam se zapravo upoznala s aktivizmom kao takvim. Imala sam neke kolegije koji su se bavili aktivističkim temama, na FFRI-ju je i Centar za ženske studije, pa sam krenula pratiti rad udruge PaRiter, koja je 2019. godine uz Centar na odsjeku za kulturalne studije uvela kolegij „Rod, seksualnost, identiteti – od opresije do ravnopravnosti!“ i tako dalje… Tako da mogu reći da je upoznavanje s (digitalnim) aktivizmom i interes za isti krenuo kada sam studirala u Rijeci.
Aktivizam bez digitalne platforme danas je gotovo nemoguć. Internet je pospješio djelovanje i umrežavanje mnogih malih i velikih aktivističkih skupina. Pratite li digitalni feministički aktivizam u globalnoj sferi, kao konzumentica ili sudionica, i koji recentni trendovi se događaju na tom planu?
Da, pratim digitalni feministički aktivizam i pokušavam sudjelovati koliko mogu. Ako govorimo o participaciji online, onda je to neko dijeljenje postova, online peticija i istraživanja, ali i sudjelovanje u istima. Primjerice, kada je udruga PaRiter provodila istraživanje o menstrualnom siromaštvu, ispunila sam i podijelila na svojim društvenim mrežama anketni upitnik; kada se potpisivala online peticija za smanjenje poreza na menstrualne potrepštine potpisala sam je i podijelila… Samo treba pratiti i sudjelovati, ali isto tako treba i izlaziti na ulice, na marševe i prosvjede, a sve informacije o istima se mogu naći, naravno, online.
Od recentnih trendova izdvojila bih nekoliko. Centar za građanske inicijative Poreč ima projekt Seksizam naš svagdašnji putem kojeg na Facebook i Instagram stranicama objavljuju seksističke, homofobne, transfobne i slične primjere koje možemo pronaći u svakodnevnim člancima, online i fizičkim, TV reklamama, izjavama i objavama na društvenim mrežama i u javnosti te iste prijavljuju nadležnim institucijama. Trenutno provode online kampanju „Reci to na glas!“ putem koje žele ukazati na problem senzacionalizma i seksističkog izvještavanja u medijima, što potiče mizoginiju i komentare mržnje na društvenim mrežama i ima još dodatne loše posljedice na žrtve nasilja.
Moram, naravno, spomenuti jedan jako pozitivan primjer Instagram stranice koju već dugo pratim, a to je Grof Darkula. Grof svakodnevno educira, ukazuje na društvene probleme, rodnu neravnopravnost, zalaže se za kvir kulturu, feminizam, borbu protiv patrijarhata, LGBTQI+ zajednicu, mentalno zdravlje i obrađuje još puno bitnih tema, a nedavno su izdali i knjigu Priručnik za preživljavanje u kojoj su objedinili sve teme o kojima svakodnevno pričaju online i veselim se vidjeti koje će projekte imati u budućnosti.
Udruga PaRiter je nedavno objavila rezultate istraživanja vezanog uz uvođenje cjelovite seksualne edukacije u osnovne i srednje škole i također neke od rezultate objavljuju na svojim društvenim mrežama, što smatram da je super jer rijetko tko će čitati objavljenje rezultate, a putem društvenih mreža mogu educirati ljude, predstaviti problem i ponuditi rješenje jer, kako ste već spomenuli, danas je aktivizam bez digitalnih platforma nezamisliv.
Jedan od najranjih primjera digitalnog aktivizma u Hrvatskoj je i ZaMirNet, koji je kao nevladina udruga osiguravao povezivanje aktivističkih mirovnih organizacija 90-ih. Čini se da je on bio preteča digitalnom aktivističkom umrežavanju i djelovanju kakvog danas poznajemo. Jeste li se tijekom svog istraživanja bavili tim pionirskim počecima?
Slažem se da je ZaMirNet imao utjecaja u jako ranom umrežavanju aktivista, ali u radu ne spominjem konkretno taj primjer. S obzirom na to da s pisanjem diplomskog rada dolazi ograničenje broja riječi, pokušala sam obuhvatiti ono najbitnije i odlučila sam se koncentrirati na primjere digitalnog aktivizma u Hrvatskoj u ovom stoljeću.
Najraniji primjer koji navodim u radu je umrežavanje učenika 2008. godine kada su koristili Facebook da organiziraju protest protiv pisanja državne mature zato što Ministarstvo obrazovanja nije na vrijeme objavilo regulacije prema kojima bi učenici trebali pristupiti ispitu. Da nije bilo Facebook grupe Protiv državne mature, vrlo vjerojatno vijest o protestu ne bi izašla iz škola te ne bi došlo do toga da se pisanje mature odgodi dok se ne pripremi učenike i nastavnike za predviđeni projekt. Zanimljivo je također da se zbog inicijative učenika broj korisnika Facebooka u Hrvatskoj udvostručio.
Osim toga, obuhvatila sam novije uspješne primjere digitalnog aktivizma kao što su inicijativa Spasi me, kampanja PaRitera za suzbijanje menstrualnog siromaštva, online kampanja #ženeujavnomprostoru, kampanja udruge B.a.b.e. Zaustavimo osvetničku pornografiju, kampanju #Jutrossamstala i kampanje s Balkana Nisam tražila i Nisam prijavila.
Za potrebe rada proveli ste i niz dubinskih intervjua sa stručnjakinjama na području aktivizma i rodne ravnopravnosti poput Sanje Sarnavke, Marinelle Matejčić, Petre Kontić, te političarkama Sandrom Benčić i Marijom Selak Raspudić. Koje su im teze zajedničke, a u kojima se najviše razlikuju u pogledima na digitalni aktivizam?
Da, za istraživačke intervjue sam izabrala ispitanice iz područja aktivizma koje imaju iskustvo iz prve ruke o tome kako funkcionira (digitalni) aktivizam u Hrvatskoj. S druge strane, htjela sam razgovarati i s osobama iz javne politike koje imaju iskustvo kako je to biti na poziciji donositeljica odluka u Vladi.
Više-manje, ispitanice su se složile da je digitalni aktivizam još uvijek neodvojiv od aktivizma uživo. Sanja Sarnavka je dugogodišnja aktivistkinja koja je dugi niz radila u udruzi B.a.b.e. te je u intervjuu naglasila da u vrijeme kada digitalno još nije bilo toliko integrirano u svakodnevni život, u BaBama su često morale biti jako kreativne kako bi prenijele poruku široj javnosti jer budžet u neprofitnim udrugama uvijek je bio i još uvijek je ograničen.
Marinella Matejčić naglašava da upravo digitalni aktivizam daje mogućnost većeg reacha, jeftiniji je i štedi vrijeme, s čime se složila i Petra Kontić. No, sve se slažu da djelovanje uživo još uvijek ima veliki utjecaj jer se mora ići prema donositeljima odluka, sjesti s njima na sastanak i to je jako dug proces u kojem digitalni aktivizam trenutno olakšava možda jedan, dva ili tri koraka, ovisi o kakvom projektu i problemu se radi.
Kontić naglašava kako je i jedan share na društvenim mrežama vrijedan, ali dolazimo do problema da kada se organizira neki prosvjed ili akcija, na Facebooku 2000 ljudi stavi kvačicu da dolazi, a uživo se pojavi tek 200-tinjak ljudi.
Sandra Benčić smatra kako je digitalni aktivizam dodana vrijednost pravom aktivizmu i kako treba krenuti od korijena problema, a to je duboko ukorijenjen patrijarhat u našem društvu, iz kojeg proizlazi i rodna neravnopravnost i nasilje nad ženama, te da prvenstveno treba krenuti od obrazovanja. Marija Selak Raspudić pak smatra da su društvene mreže i digitalni mediji općenito neizmjerno utjecajni, ali mogu biti i opasni ako se ne koriste pravilno. Ona smatra i da ljudi često zaboravljaju da su društvene mreže u privatnom vlasništvu i da s time dolaze određena ograničenja, dok izlazak na ulicu podrazumijeva javni prostor.
Pitanje koje se kroz vaš rad i istraživanje neprestano provlači je “online vs. offline aktivizam”. Kako biste saželi iskustva vaših ispitanica Koji bi bio vaš zaključak o tome koja vrsta aktivizma je u posljednjih deset godina civilnog društva imala veći utjecaj na zakonodavstvo?
Kako sam spomenula u prethodnom pitanju, ta neka razlika između online i offline se osjeti u tome što online štedi novac, vrijeme i može se doseći veći broj ljudi, ali ipak je neodvojivo od akcija uživo. Na primjer, nakon što je udruga PaRiter provela istraživanje i skupila potpise za smanjenje poreza na menstrualne potrepštine, te potpise zatim su trebale predstaviti donositeljima odluka, sjesti s njima za stol… Isto tako, kada je udruga B.a.b.e. skupila 10.000 potpisa podrške građanki i građana s ciljem uvođenja posebnog kaznenog djela u Kazneni zakon RH i kriminalizacije dijeljenja intimnih snimki bez pristanka, te potpise je uputila Ministarstvu pravosuđa i uprave i Saboru, i još uz to radila sa skupinom za izmjenu zakona uživo.
Također, Matejčić je spomenula kako digitalni aktivizam može djelovati na način da mijenja neki narativ, odnosno da pridonosi normalizaciji određenih tabu tema u javnom prostoru. Primjerice, kada pričamo o menstruaciji, uvijek koristimo neki drugi naziv kao što je „menga“, „stvari“, „tetka“ i slično, pa je udruga PaRiter svojom aktivnošću na društvenim mrežama u sklopu kampanje za suzbijanje menstrualnog siromaštva pridonijela tom aspektu dizanja svijesti i svjesnosti o jeziku, što naposljetku pridonosi i normalizaciji menstruacije.
Inicijativa Spasi me je imala utjecaj u osnaživanju velikog broja žrtava obiteljskog nasilja jer je pružila sigurnu platformu gdje su žene napokon mogle dijeliti svoje priče i gdje su vidjele da nisu jedine proživjele takve situacije i gdje su mogle dobiti podršku.
Na temelju istraživanja, smatram da je u zadnjih desetak godina klasičan aktivizam imao veći utjecaj na promjene u zakonodavstvu. Tek je zbog Covida-19 ta digitalizacija buknula na neki način, kada smo bile primorane prebaciti život online, makar se i prije Covida već krenuo razvijati taj online svijet. Kako su i same ispitanice naglasile, krajnji koraci se moraju odvijati uživo, digitalno može biti početak, upoznavanje javnosti s problemom, iznošenje zahtjeva, vršenje pritiska na vladajuće, ali krajnji cilj je izaći na ulice, sjesti za stol s donositeljima odluka kako bi došlo do prave promjene, ne samo u vidu izmjene zakona već i implementacije istih.
Jedna od vaših ispitanica (Benčić) tvrdi da između virtualnog i realnog angažmana ne možemo staviti znak jednakosti. Također, Benčić, pa čak i Selak Raspudić, premda ne dijele političke poglede, smatraju kako digitalna participacija često daje privid sudjelovanja u onoj fizičkoj. Što mislite o tome?
S jedne strane se slažem, a s druge ne. Selak Raspudić govori da građani putem digitalnog aktivizma iscrpljuju svoj potencijal i da se zatim manje aktiviraju u stvarnosti. I da, slažem se da pritiskanje likea i sharea daje ljudima osjećaj kao da su nešto napravili, dok u realnosti to nema prevelikog utjecaja ako se dalje ne angažiraju. Primjerice, ja kao konzumentica sadržaja koji aktivisti i aktivistice objavljuju na društvenim mrežama, dijelim i likeam taj sadržaj, ali ću također sudjelovati u istraživanju, potpisati peticiju, otići na marš za Osmi mart i slično.
Jedno od vaših pitanja ispitanicama je i budućnost digitalnog aktivizma. Nije se teško složiti kako će s brzim razvojem različitih digitalnih alata njegov utjecaj rasti. U kojim bi segmentima mogao, po vama, u budućnosti biti najkorisniji u sferi pozitivne društvene promjene?
Sigurna sam da digitalni aktivizam ima potencijal biti vrlo koristan u različitim segmentima društvenih promjena u budućnosti. Već i danas vidimo da digitalne platforme omogućuju lakše i brže širenje informacije i mislim da u budućnosti mogu služiti kao dobar alat za edukaciju i podizanje svijesti o problemima u društvu, mogu služiti za poticanje otvorenog dijaloga o raznim društvenim problemima, za mijenjanje narativa. Digitalni alati mogu služiti kao glas u borbi za ljudska prava širom svijeta, aktivisti mogu koristiti društvene mreže, online peticije i kampanje kako bi privukli pažnju na nepravde i pritisnuli vladajuće na promjene. Digitalni aktivizam može biti koristan u borbi protiv klimatskih promjena, u borbi protiv diskriminacije, u podizanju svijesti o važnim zdravstvenim pitanjima, može pomoći u osiguravanju pristupa obrazovanju, potaknuti mlade ljude na političko sudjelovanje…
S rapidnom digitalizacijom koju živimo svaki dan, mislim da će mogućnosti biti neograničene, a sad je na aktivističkim udrugama i inicijativama i, na kraju, nama građanima i građankama da prepoznamo potencijal koji nam digitalni aktivizam pruža i da iskoristimo najbolje što možemo u bilo kojoj sferi pozitivne društvene promjene.
