“Jebem vam majku svima”, psovao je Vojislav Šešelj haškom sudu, a ja bi danas istom tom sudu jebala majku da nisam feministkinja, pa se tako psovanje majke kosi s mojim političkim principima. Da jebem oca, ne mogu ni to, jer su mi u ratu ubili oca, pa mi otac dođe kao neka apstraktna, poštovanja vrijedna figura koju ne smiješ psovati. Da jebem Boga, mogla bih, jer sam ateistkinja, ali onda vrijeđam religiozne, a njih je oko mene i previše da bi se s njima izašlo na kraj. I Šešelj je religiozan. I Šešelj je imao majku. Imao je i oca. Valjda.
Šta čovjek da psuje Vašem sudu, na ovaj dan kad je Vojislav Šešelj oslobođen svih optužnica?
Sjećam se kad je jedna moja komšinica rekla: ‘Sredite se žene, sad će Šešeljovci!’ Ili je ipak rekla “Arkanovci”… Desilo se to prije 24 godine u komšijskom podrimu u kojem smo se svi zajedno krili, i Srbi i muslimani i Hrvati (i oni koji se nisu osjećali ni kao jedno od to troje, ali su ih tako nazvali), prije nego što smo napustili naselje koje se nalazilo na prvoj liniji, jednu noć, kad je vani malo jače zapucalo. Vojska i tenkovi bili su nam sve bliže. I tad sam kao djevojčica od devet godina znala šta je komšinica htjela reći – biće silovanja. Biće i klanja, ubijanja, mučenja.
Pobjegli smo u zadnji trenutak, mama sa malom sestrom od tri godine u naručju, a otac, sa zahrđalom puškom iz Drugog svjetskog rata na ramenu,vodio je mene za ruku. Žurili smo, ne okrečući se iza sebe ni da vidimo da li nam kuća i dalje gori. Nikakve stvari nismo stigli pokupiti. Samo je mater ponijela svoju malu, kožnu tašnu i u njoj ono malo zlata što je imala i njihove dvije lične karte, tatinu i svoju, te sitnih para, onoliko koliko su njih dvoje, oboje mladi radnici na fabričkim trakama dvije velike fabrike, fabrike oružja i fabrike auta, tada mogli imati.
Nakon tog dana, narednih 1500 dana mog djetinjstva sporo je poteklo u opkoljenom Sarajevu. Za to i mnoge druge tačke optužnice ste, časni sude, Radovana Karadžića osudili na 40 godina. Mislim se, onako matematički, bez emocije, ako je to uopšte moguće, kada bi Radovan dobio samo po dan zatvora za svaki naš dan proveden u opkoljenom Sarajevu, 300 hiljada ljudi puta oko 15 hiljada dana provedenih u strahu, mraku, gladi, na hladnom, u podrumima, u atomskim skloništima,u mokrim rovovima…. Koliko miliona godina bi mu kosti trunule u zatvoru i opet ne bi bilo dosta, jer to je samo po dan za stanovnike Sarajeva.
Presudu Karadžiću sam čula na radiju u autu. Dvije prijateljice i ja ostale smo bez riječi, pa smo zatim počele psovati. Dolazim kući. Dočekuje me e-mail Marine Gržinić sa linkom na dokumentarni film slovenačke televizije o Radovanu Karadžiću, sačinjen uglavnom od arhivskog materijala iz rata. Ko prava mazohistkinja, iako svaki snimak znam napamet, puštam, gledam i suze idu, ne staju. Sve me opet svježe boli. Gledam raskomadana tijela na pijaci Markale. Po stoti put slušam kako smo sami sebe gađali.
Danas, sa strepnjom očekujem presudu. Vijesti konačno stižu sa interneta. Ni godina zatvora za Šešelja. Sloboda. Opet puštam video materijale. Sad ih gledam na You tube-u, jedan za drugim, satima, vrtim ih manijakalno i opet plačem. Bijesna. Da je barem neko sa mnom da psujemo zajedno! Mislim na sve one koji su išli u Den Haag svjedočiti i proživljavali sve užasne ratne scene iznova, prepričavajući ih na sudu, nadajući se da će pravda biti zadovoljena. Šta oni sad osjećaju kad je Šešelj oslobođen? Šta oni psuju? Da li plaču? Kako se osjeća narod u Srebrenici i Potočarima danas, dok poklonici Srpske radikalne stranke autima kruže kroz grad slaveći oslobađajuću presudu svog vojvode koji kaže da se genocid tamo nije desio?
Mislim na maminog prijatelja. On ima samo jednu ruku. Drugu mu je granata otkinula do lakta. Ženu, djecu i širu familiju pred njim su zapalili u jednoj kući skupa sa desetinama komšija iz istog sela. Njih oko pedesetak, starih i mladih. Išao je on svjedočiti protiv tog nekog optuženika u Haag. Tada je prvi put putovao van Bosne. Prvi put je letio avionom. Mislim na njega, jer mi je pričao kako su, iako je imao obezbjeđenje, do njega nekako došli advokati optuženog i ponudili mu gomilu novca da ne svjedoči. Mislim na njega, jer mi je s’ ponosom pričao kako je letio avionom, kako je imao lično obezbjeđenje i s’ ponosom rekao kako je odbio ponuđeni mito. On danas živi od male penzije. Živi bez desne ruke. Živi od danas do sutra.
Razmišljam, koliko je takvih koji su svjedočili protiv Šešelja na Vašem sudu? Koliko je miliona eura, dolara, funti, potrošeno na Vaš sud za sve ove godine da biste danas oslobođali Šešelja i njemu slične? Koliko ćete ih još osloboditi?
Pustite i Ratka Mladića, molim Vas časni sude. Biljana Plavšić je lično za njega rekla da je dobar čovjek i da ju je uvijek podsjećao na Ljutka iz bajke ‘Snježana i 7 patuljaka’, a njoj valjda vjerujete na riječ, jer ona je istinoljubiva i iskrena. Pa ona je jedina priznala svoje zločine. Njoj ste dali čak 11 godina u švedskom zatvoru sa 5 zvjezdica i pustili ste je nakon samo 8, radi dobrog vladanja.
Doktorica Plavšić bi stavila ruku u vatru za doktora Šešelja. Odriješite kesu i dajte Šešelju 15 miliona dolara odštete koliko vam jetražio kao kompenzaciju za nanešenu bol tokom godina suđenja, za narušeno zdravlje, za povišen holesterol. Dajte mu. Nek mu se nađe! Dajte mu da finansira ovogodišnju kampanju svoje Srpske radikalne stranke. Dajte mu novac da upiše postdoktorske studije, jer on je onomad bio najmlađi doktor u SFRJ, a tema njegove disertacije Politička suština militarizma i fašizma sad, nakon iskustva na Vašem sudu, ima potencijal da se lijepo razvija.
Postoji urbana legenda da je Tito rekao Šešelju nakon doktorata: ‘Čestitam doktore!’, a on njemu odgovorio: “Hvala, majstore!”, jer je Tito bio bravar. Šešelju danas možemo svi reći: ‘Čestitamo doktore, čestitamo majstore! Slobodni ste!’
Časni sude, dajte doktoru Šešelju novac nek konačno ostvari svoj dugo sanjani san, Veliku Srbiju, jer Velika Srbija je po vama bila “politički” projekt, a ne kriminalni. Zato časni sude, pomozite Vojislavu da ga ostvari. Sloboda nije dosta. Ni slava.
Jeste, slavu je uvijek imao, ali ste ga Vi, časni sude, još više proslavili, jer niko nije ponižavao vaš sud koliko ovaj četnički vojvoda. U njegovim haškim, nadasve teatarskim i cirkuskim nastupima, on je od sudija i svjedoka pravio majmune, dok su se svi u u sudnici pretvarali da ne vide velikog rozog slona, koji je takođe sjedio tu i, kao mnogi, širom Bosne, Srbije i Hrvatske, pomno pratio suđenje.
U svojim nastupima, koje je ovaj, sad oslobođeni zločinac, godinama izvodio u Vašoj sudnici, savršeno je utjelovljen sav apsurd Vašeg suda, sva budalaština Vašeg pravnog sistema, sav besmisao Vašeg postojanja.
Iako je tokom suđenja tvrdio da ima manje prava nego što je imao Hermann Goering, jer vaš Haag nije ko onomad što bijaše Nurnberg, Vojislav je izvojevao slobodu. Nije k’o Goering osuđen na smrt vješanjem, niti se, na svu našu nažalost, noć prije vješanja otrovao cijanidom. Nije, nažalost, ni umro od štrajka glađu.
Vojislav je slobodni radikal kojeg vaš sud nije neutralisao. Pitanje ostaje samo sa kojim elektoronom će se oslobođeni radikal sada spojiti, ne bi li se stabilizirao? Koji DNK će trajno oštetiti? Kakvu lančanu reakciju će ovaj put slobodni radikal pokrenuti u bolesnom organizmu ex-Jugoslovenskog prostora? Kojeg postkonfliktnog kancera da se najviše plašimo, mi razjedinjene nacije, časni sude Ujedinjenih nacija? I čime da ga liječimo kada metastazira? Pomirenjem?
Free Radovan Karadžić! Free Ratko Mladić! Free Nelson Mendela! Free Palestine!
Lijepo Vam je doktor Šešelj rekao kada nije htio ustati na Vašem sudu: ‘Vama da ustanem? Pa vi ste belosvetski ološ, kako ja vama mogu da ustanem?’
Nakon što Vas je Šešelj godinama ismijavao, psovao, uništavao, poništavao, dovodio u pitanje vaš legitimitet, znanje, sposobnosti, sada nastavljate njegov posao ovakvom presudom. Ko će oduzeti pravo advokatima, narodu, nacijama da, pod izgovorom oslobađajuće presude Vojislavu Šešelju, sutra ne uloži žalbe, zatraži oslobađajuće presude, blaže kazne ili pomilovanja za onu šačicu zločinaca koje ste osudili na ionako nedovoljan broj godina? Ko će imati povjerenja u Vaše buduće presude? Ko će svjedočiti na ratnim sudovima budućih ratova? Časni sude, ko će vjerovati u Vašu časnost? I ko će Vama suditi?
—–
Adela Jušić rođena je u Sarajevu 1982. godine. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu 2007. i magistrirala Ljudska prava i demokraciju u Jugoistočnoj Europi, Sveučilišta u Sarajevu i Bologni 2013. Članica je i jedna od osnivačica Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA, gdje od 2010. godine radi na različitim kulturnim projektima i istraživanjima. Jedna od najaktivnijih mladih umjetnica iz BiH kroz veliki dio svog rada provlači feminističku perspektivu, a od 2007. izlagala je na oko 100 međunarodnih izložbi.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.