Jedna od dobitnica WoW nagrade u Sloveniji je Sabina Zorec, pionirka u radu sa zatvorenicama i ovisnicama te osnivačica prve sigurne kuće u Sloveniji i jedine u Europi koja je specijalizirana za žrtve obiteljskog i partnerskog nasilja koje su ujedno korisnice droga. Sigurna kuća djeluje kao jedan od programa Društva Stigma od 2010. i ove godine obilježava 10. obljetnicu. Svojim radom Sabina Zorec pomogla je mnogim ženama da izađu iz začaranog kruga konzumacije droge, prostitucije, beskućništva i nasilja.
Kako si se počela baviti marginaliziranim skupinama žena?
Prije petnaestak godina, tada još kao volonterka u Društvu Stigma, a kasnije kao zaposlenica, radeći s zatvorenicama (ovisnicama) u zatvoru Ig počela sam shvaćati da se žene po završetku služenja kazne nemaju gdje vratiti budući da ih je većina doživjela nasilje u obitelji ili druge oblike zlostavljanja. Upravo iz tog razloga često završe na ulici (otvoreno beskućništvo) ili u izrabljivačkim odnosima (prikriveno beskućništvo – daju seksualne usluge u zamjenu za krov nad glavom). Beskućništvo, prostitucija, nasilni odnosi, rizična upotreba droga i kriminal sastavni su dio svijeta u koji se “žene s margine” najčešće vraćaju nakon što izađu iz zatvora – i tako se nastavlja začarani krug. U procesu pružanja pomoći ovisnicama često sam se susretala s problemom smještanja žene u siguran prostor.
Sigurna kuća Stigma omogućuje ženama da se sklone od okrutne svakodnevice koja je obilježena verbalnim, fizičkim i seksualnim nasiljem. Kuća je nastala upravo za potrebe korisnica ilegalnih droga koje su preživjele ili trenutno trpe nasilje u obitelji, partnersko nasilje ili nasilje od strane svodnika. U ciljanu skupinu također spadaju korisnice koje ne trebaju smještaj, već druge oblike pomoći – prevenciju recidiva, podršku oko životnih problema, ispunjavanje papirologije (npr. za socijalnu pomoć, stambeno zbrinjavanje, subvenciju za najamninu, itd.).
Kojim dodatnim rizicima su izložene ovisnice u odnosu na ostale žene žrtve obiteljskog i partnerskog nasilja?
Korisnice ilegalnih droga predstavljaju osobito marginaliziranu skupinu koja je (često) izložena svim oblicima nasilja (kod kuće i na ulici), stoga je važno da im omogućimo da se sklone na sigurno. Zbog prisutnosti različitih oblika nasilja dolazi do dodatne štete, koju možemo umanjiti pravovremenim pružanjem sigurnog smještaja. Zlostavljanje i nasilje koje su trpjele (ili trpe) kao beskućnice uzrokuju traumatična iskustva koja mogu imati dugotrajne negativne posljedice. Strah koji su proživjele stvara im osjećaj nemoći i ranjivosti. Kada se okolnosti pogoršaju, žene uzimaju veću količinu droge kako bi lakše izdržale situaciju.
Proces rehabilitacije i osnaživanja korisnica droga otežan je nedovoljnom dostupnošću programa psihoterapijske pomoći koja bi im mogla pomoći u oporavku od trauma koje su preživjele. Javnozdravstveni sustav im zbog manjka kvalificiranog kadra omogućuje samo nedostatnu i neredovitu pomoć, dok programi koji se plaćaju za većinu korisnica nisu realna opcija. S druge strane, gotovo svi programi zahtijevaju apstiniranje od droge, što naše korisnice ne mogu učiniti (barem ne odmah), i tako ostaju bez i tog ograničenog oblika podrške.
Što je situacija složenija, to je put koji korisnica mora napustiti dulji i toliko dulje traje proces stabilizacije pozitivnih promjena i, posljedično, razvoj novih obrazaca ponašanja. Ukratko, za promjenu je, osim odgovarajuće pomoći, nužno i vrijeme.
Sigurna kuća djeluje već deset godina. Je li se u tom periodu promijenila politika države prema drogama? Misliš li da država prebacuje odgovornost za socijalne usluge na organizacije civilnog društva?
U proteklih deset godina nije bilo nikakvih promjena što se tiče politike smanjenja štete. Sve niskopražne progame vezane uz zlouporabu droge provodi nevladin sektor. Naš rad financiraju jedinice lokalne samouprave, ministarstvo zdravlja, ministarstvo za socijalna pitanja i FIHO (Fundacija za financiranje invalidskih in humanitarnih organizacij). Istovremeno, nastojimo osigurati druge izvore financiranja, prvenstveno putem EU natječaja.
Za korisnice Sigurne kuće od velike je važnosti uspostavljanje novih socijalnih mreža. Na koji način im vi pomažete u tome?
Ako žele promijeniti način života, korisnice Sigurne kuće moraju pokušati uspostaviti drugačije socijalne mreže od onih koje su imale dotad, a u većini slučajeva to su dileri i svodnici. Upravo je nova socijalna mreža nužna za uspješnu reintegraciju i zato u program uključujemo volonterke i volonteri koji se druže s korisnicama u kući i izvan nje. Putem tih druženja korisnice mogu naučiti i iskusiti drugačije oblike odnosa od onih koje su imale ranije. Od 2013. u Sigurnoj kući se kontinuirano (dva puta mjesečno) sastaje i grupa Anonimnih narkomana, u kojoj sudjeluju sve korisnice kuće.
U radu Sigurne kuće fokus nije na zabrani uzimanja droga, već na zdravom načinu života. Zašto ste se odlučili za takav pristup?
Ovisnicama nudimo različite oblike pomoći, ovisno o potrebama svake osobe. U okviru individualnog plana otvara im se mogućnost da promijene svoj život. Napredak se očituje u aktivnom radu na promjenama i ostvarivanju zadanih ciljeva (smanjeno ili kontrolirano konzumiranje droga – motivacija za prelazak na zamjensku terapiju, sređivanje socijalnog statusa – osobni dokumenti, socijalna pomoć, socijalni stan ili stambena zajednica…). Psihosocijalnu podršku pružamo u obliku individualnog i grupnog rada, zagovaranja, neformalnog druženja i pratnje pri odlasku u institucije, pomoći u organizaciji svakodnevnog života, itd. Savjetovanje i pomoć pružaju se bez nagovaranja ili prisile. Naglasak je na zdravom načinu života; konzumiranje droga ne percipiramo kao “zlo”, već kao način na koji se odnosimo sami prema sebi i način preživljavanja.
Važno mjesto unutar programa ima trening socijalnih vještina. Cilj treninga nije da nauči žene kako da se prilagode društvenim normama – takav pristup izazvao bi otpor. Trening nastojimo prilagoditi svakoj individualnoj korisnici te joj pomoći da ostvari svoje želje i ciljeve, što bi je trebalo potaknuti da preuzme odgovornost za vlastiti život. Zagovornica sam toga da čovjeku najprije treba nešto “dodati” da biste onda nešto “oduzeli”, da “pozitivni” obrasci s vremenom nadjačaju “negativne”, pa se tako kroz pozitivna iskustva smanji i zloupotreba droge. Ne problematiziramo korištenje droga, međutim, u prostoru Sigurne kuće ono nije dozvoljeno. Istovremeno, u skladu s konceptom smanjenja štete, korisnice informiramo o manje rizičnim načinima uzimanja droge.
Rad s ovisnicama mora se provoditi nenametljivo, i to na sljedeće načine: prisutnost (korisnica se sama obraća osoblju kad treba pomoć), neformalni razgovori (većinom se razviju u konkretak razgovor ili savjetovanje), pomoć u organizaciji svakodnevnog života (tijekom dana organiziramo različite aktivnosti, koje postepeno usmjeravaju korisnice prema drugačijem načinu života). Sve navedeno, ukoliko se pridržavaju savjeta i rade na ostvarenju zadanih ciljeva, s vremenom može dovesti do promjene načina života i pozitivnije slike o sebi.
Sigurna kuća ima kapacitete za osam korisnica, uz mogućnost smještaja još jedne osobe u kriznoj situaciji. Je li to dovoljno? Koje nove programe biste željele uvesti ili razvijati?
Da, u kući može boraviti 8 + 1 korisnica (koja mora spavati na kauču u dnevnom boravku). U početku su žene mogle ostati u programu godinu dana, no ubrzo smo shvatile da je to premalo vremena budući da većina njih u kuću dođe doslovno s ulice. Zato smo produljile boravak na godinu i pol, ali i nakon tog perioda mnoge korisnice naprosto nemaju gdje živjeti. Pokazala se potreba za nadogradnjom programa za korisnice koje su prestale uzimati drogu ili su stabilne na zamjenskoj terapiji, a uz zdravstvene poteškoće (psihičke i fizičke) suočene su i s određenim socio-ekonomskim problemima (nezaposlenost, niske kvalifikacije, nerazvijene socijalne vještine, slaba socijalna mreža, beskućništvo). Zato smo 2016. pokrenuli program stanovanja uz podršku. Uspjeli smo od Stambenog fonda dobiti u dugoročni najam dva stana za ukupno šest korisnica, što nam omogućuje da barem nekolicini žena riješimo stambeno pitanje, prvenstveno onima koje uzimaju zamjensku terapiju. Cilj nadogradnje programa je da žene preuzimaju veću odgovornost za svoje zdravlje i život, a dugoročni cilj je život bez droge i uključivanje u društvo.
Također bih željela istaknuti da je prosječna dob naših korisnica 37 godina i da se većina drogira veći dio života, zato ne možemo očekivati da će se preko noći izvući iz začaranog kruga ovisnosti. Jedan od najvećih problema je nekonkurentan položaj korisnica Sigurne kuće na tržištu rada. Velika većina njih nema stalno zaposlenje, imaju malo ili ništa radnog iskustva te nizak stupanj obrazovanja (završena osnovna ili nezavršena srednja škola). Da bismo ih podržali u njihovim naporima da izađu iz začaranog kruga neimaštine i socijalne isključenosti, želimo im omogućiti da nastave ili nadoknade obrazovanje koje u djetinjstvu iz objektivnih razloga nisu mogle dovršiti. Upravo zato bismo željeli pokrenuti servisni center koji bi korisnicama olakšao pristup formalnom i neformalnom obrazovanju i organizirao razmjenu znanja i vještina, ali i omogućio stjecanje radnog iskustva. Korisnice bi učile praktične vještine kao što je prerađivanje stare odjeće, frizerske usluge, priprema jednostavnih jela, itd.
U posljednje vrijeme susrećemo se s problemom gdje smjestiti koristnice s ozbiljnim zdravstvenim problemima nakon bolničkog liječenja, a koje trebaju dugotrajnu zdravstvenu skrb. Korisnice našeg programa stare, i zbog starenja i višegodišnje ovisnosti imaju više zdravstvenih poteškoća (psihičkih i fizičkih), pa se javlja potreba za domom za starije ovisnice.
Dodjela nagrada za Strašne žene godine – Fierce Women WoW Awards dio je aktivnosti projekta Women on Women koji zajednički provode Mesto žensk u Sloveniji, Prostor rodne i medijske kulture K-zona u Hrvatskoj, Tiiit Inc. u Makedoniji te Outlandish Theatre Platform u Irskoj. Aktivnosti sufinancira Europska unija iz programa Kreativna Europa.