U slavenskoj i nordijskoj mitologiji ova se biljka povezuje s bogovima munje i groma, u travarstvu s liječenjem artritisa i urinarnih tegoba, u narodnim vjerovanjima s tjeranjem zlih duhova, a najraniji zapisi o njenoj upotrebi (za izradu tekstila) datiraju još iz brončanog doba. Ova izdržljiva samonikla biljka, od čijih su dlakavih listova mnogi od nas u djetinjstvu zazirali, danas se najčešće koristi za pripremu čaja, ali i u kulinarstvu – što dokazuju i proizvodi nedavno pokrenutog društvenog poduzeća KopriVITA iz Koprivnice – grada koji je po ovoj biljci, odnosno istoimenoj rječici, dobio ime u 13. stoljeću.
U sklopu serije tekstova posvećenih promociji društvenog poduzetništva u Hrvatskoj, razgovarale smo s Marijom Mraz, predsjednicom Udruge „Bolje sutra“ koja je zahvaljujući dvama europskim projektima* osnovala poduzeće KopriVITA koje, osim što proizvodi prehrambene proizvode od koprive, zapošljava osobe s invaliditetom iz lokalne zajednice.
Udruga „Bolje sutra“ osnovana je 2003. godine s ciljem poboljšanja kvalitete života osoba s invaliditetom, a aktivnosti koje provode tiču se podizanja svijesti o potrebama OSI, zagovaranja prava OSI na lokalnoj i nacionalnoj razini te općenito uključivanja OSI u život zajednice. Trenutno udruga i poduzeće broje 14 zaposlenika/ca, od čega su 3 osobe s invaliditetom. U tijeku su im i građevinski radovi na budućem, većem pogonu koji će se nalaziti u koprivničkom Kampusu.
„S obzirom na to da smo mi vlasnici, odnosno osnivači poduzeća, imamo mogućnost raspodijeliti zaposlenike/ce s invaliditetom na različite poslove sukladno procjeni radne učinkovitosti, što se odnosi na prilagodbe vezane uz učinkovitost i trajanje rada (npr. omogućiti češće pauze ili promjenu radnih zadataka jer neke osobe ne mogu raditi u komadu osam sati),“ objašnjava Marija Mraz.
Do kraja ove godine planiraju zaposliti još pet osoba s invaliditetom, nakon čega će moći osnovati tzv. integrativnu radionicu, što je ustanova ili trgovačko društvo koje zapošljava najmanje 40% osoba s invaliditetom u odnosu na ukupan broj zaposlenih te na temelju toga ostvaruje pravo na subvenciju plaća.
Kako je sve počelo i zašto ste odabrali baš koprivu?
Kad je otvoren natječaj za pripremu društvenog poduzeća i zatim drugi koji sada provodimo, trebalo je osmisliti neki inovativni proizvod. S obzirom na to da smo i ja i moji prijatelji oduvijek koristili koprivu u kućanstvu, došla sam na ideju da napravimo proizvod kao što su široki rezanci, koji se tradicionalno jedu u našem kraju – mi smo ih kao djeca jeli na milijun načina, sa sirom, makom, orasima, pekmezom… Pa mi je palo na pamet da probamo u tjesteninu staviti koprivu. Koristili smo naš domaći recept, a tehnologinja nam je pomogla da ga prilagodimo u skladu s pravilima struke.
Osim toga, odabrali smo koprivu iz razloga što nas osobe s invaliditetom društvo često percipira jednako kao što percipiramo koprive u vrtu – kao smetnju, prijetnju i teret. No, kao što je kopriva ustvari ljekovita i ukusna biljka s nizom pozitivnih učinaka na ljudski organizam, tako su i osobe s invaliditetom, sa svojim željama, nadama i sposobnostima, veliki potencijal društva – ali trebamo ga prepoznati.
Što vas je potaknulo da napravite iskorak od uobičajenih aktivnosti udruge prema društvenom poduzetništvu?
Našim članovima gotovo je nemoguće zaposliti se na otvorenom tržištu rada. Radeći s njima, slušajući ih kako preživljavaju od malene osobne invalidnine ili tuđe njege i pomoći, to je zaista tužno, posebno kada je riječ o mladim ljudima koji imaju iste potrebe za aktivnostima i sadržajima kao i svi drugi, ali si ih ne mogu priuštiti. Njihovi roditelji stare i ne mogu im pružiti skrb kao prije, pa ih se počelo smještati u institucije, što je prestrašno, a najtužnije je bilo kad je osoba od 30 godina završila u staračkom domu. U udruzi smo razmišljali što možemo učiniti za naše članove kako bismo to promijenili pa smo se odlučili okušati u društvenom poduzetništvu. Naravno, udruge nemaju kapitala, nismo mogli samostalno krenuti u to, stoga smo se morali javljati na natječaje i uključiti lokalnu zajednicu. Grad Koprivnica nam je pomogao napisati prvu prijavu, a drugu je napisao naš tim.
Jeste li znali što vas čeka, koliko ste bili upoznati s društvenim poduzetništvom?
I bolje da nisam znala, jer da sam znala, pitanje je bih li se u to upustila! Nisam znala gotovo ništa o društvenom poduzetništvu, no imala sam određeno iskustvo iz privatnog sektora preko mog supruga – njegova obitelj se dugo bavi poduzetništvom i od njih sam puno naučila, što mi pomaže i u ovom projektu. Također sam upoznala puno DP-a iz inozemstva i prošla neformalnu edukaciju u Škotskoj zahvaljujući jednom Erasmus+ projektu, što mi je bilo vrlo korisno. Mnoge zemlje (uglavnom zapadne) Europe imaju tradiciju društvenog poduzetništva već 40 ili više godina,† pa čak i Slovenija – samo 200km od nas – vrlo je razvijena po tom pitanju.
Budući da jako dugo radite u civilnom sektoru i to u području socijalnih usluga, je li vam se bilo teško „prešaltati“ na poduzetnički način razmišljanja?
Da, to je totalno drugačije od rada u organizaciji civilnog društva. Sjećam se kad su mi prvi put rekli da moram naći tehnologa, a ja nisam ni znala što je to, zatim ekonomista koji će napraviti kalkulaciju, pa nekoga za trgovinu – srećom, imamo jednu kolegicu koja ima iskustva i kontakte u tom polju pa nas je ona naučila kako, primjerice, funkcioniraju sajmovi – ali sve to mi je bilo manje-više nepoznato.
Također, kada radite s osobama s invaliditetom, ljudi vas percipiraju na određeni način, imaju prema vama svojevrsni karitativni pristup, i kad cijeli život živite i radite tako nije se lako prebaciti. Ja sam, recimo, imala problema s određivanjem cijene proizvoda, bojala sam se da ne bude previsoka. Dugo mi je trebalo da promijenim svoj „softver“ jer naprosto nisam navikla na takav pristup i da vrednujem svoj rad na taj način. Ali sam shvatila da, kao i u projektima, i u poduzeću imamo ciljanu skupinu kojoj ćemo prodavati proizvode po određenoj cijeni. A sada sam svjesna i da je ovaj proizvod dragocjen za one koji ga žele jer na našem tržištu ne postoji sličan proizvod, pogotovo ne s tako visokim postotkom koprive.
Kako ste se pozicionirali na tržištu? Gdje predstavljate KopriVITA proizvode i kakve su dosadašnje reakcije?
Sad smo u fazi kad još ispitujemo tržište i promoviramo društveno poduzetništvo. Puno smo na sajmovima vezanim uz ekološke proizvode i hranu – u proteklih godinu dana bili smo na desetak sajmova diljem Hrvatske, ali i na manifestacijama u Mađarskoj, Austriji i Sloveniji – dugoročni interes nam je da proizvode plasiramo u EU. Zadnje smo bili na Eko rural sajmu u Metkoviću, gdje smo privukli dosta pažnje jer tamo nema koprive pa smo bili prava atrakcija. Idući sajam na koji idemo je Eko etno Gacka u Otočcu, pa ovom prilikom pozivam sve zainteresirane da nas tamo posjete 22. i 23. srpnja.
Općenito je najveći interes za naše proizvode na jugu Hrvatske jer su tamo prehrambene navike drugačije, jede se pašta puno više nego ovdje kod nas na sjeverozapadu (gdje su najpopularniji mlinci), ali s druge strane krpice za juhu su gotovo nepoznate u Dalmaciji i Istri. Zimi radimo i namaz, a kad radimo za vegetarijance, koristimo slanutak kao bazu. Probali smo napraviti tjesteninu bez jaja i bila je odlična. Neki nas pitaju i za bezglutensku tjesteninu, ali to zahtijeva jako stroge uvjete proizvodnje, što mi zasad nemamo – ali možda jednog dana.
Naši proizvodi su ručno rađeni i nemaju apsolutno nikakve kemijske dodatke, što je potvrdila i analiza koju smo radili na NZJZ Andrija Štampar. Kopriva je zanimljiva biljka, neće rasti gdje tlo nije bogato. Zasad je beremo u prirodi, ali kako nam se proizvodnja stalno povećava, planiramo iduće godine na dva hektara zasaditi nove koprive, što će biti prilika za novo zapošljavanje osobe s invaliditetom i to me jako veseli.
Ono što razlikuje društveno od „običnog“ poduzetništva je primjena vrijednosti povezanih s društvenom odgovornošću i zaštitom okoliša, kao i fokus na održivosti umjesto na profitu. Kako vi to vidite?
Da, meni je najvažnije da KopriVITA opstane i da sredstva koja prihodujemo možemo reinvestirati u, primjerice, otvaranje novih radnih mjesta ili proširenje proizvodnje. Ne razmišljamo tako da kažemo “Sljedeće godine promet mora narasti toliko i toliko,” već nam je najvažnije da postojeće možemo zadržati i eventualno zaposliti još koju osobu – to je za nas već veliki uspjeh.
Oni koji žele živjeti od profita ne idu u civilni sektor. U životu uspijevaju oni koji su uporni i prilagodljivi, bez obzira o kojem sektoru je riječ. Razlika je u tome što mi razmišljamo puno šire, razmišljamo o okolišu, razmišljamo kako će naša Koprivnica izgledati, hoćemo li imati čistu vodu i zrak… Nije nam bitno da na zemljištu poberemo sve što se da pobrati, odemo i više ne razmišljamo o tome. Inače, kad se kopriva namoči dobra je i za čišćenje prostora, pa je možemo koristiti za održavanje pogona. Ima puno benefita ta naša kopriva!
S obzirom na to da ste „mlado“ poduzeće, kako vidite svoj dosadašnji rad i postignuća?
Zaista uživam u svakom napretku; kad dobijemo novu narudžbu, a pogotovo kad uspijemo zaposliti osobu s invaliditetom. Iznimno nas raduje što ljudi prepoznaju naš rad. Neki kupci imaju empatiju prema osobama s invaliditetom, neki nemaju, ali svi žele da proizvod koji kupuju bude vrhunski i da ga požele kupiti ponovo. Zato mi brusimo naše vještine do savršenstva, da možemo s ponosom reći, ovo je napravila osoba s invaliditetom. Ja sam još u školi shvatila da kao dijete s teškoćama moram znati puno više nego djeca koja nemaju teškoće da bih uspjela jednako kao oni. Sada to govorim i našim članovima: morate biti bolji od drugih da biste bili jednako uvažavani. Nažalost, to je tako.
Ova dva ESF projekta očigledno su vam puno značila, no što će biti kasnije? Mislite li da bi bilo dobro da se osigura daljnja podrška, makar u manjem opsegu?
Apsolutno. Shvativši da kao pojedinačni DP-ovi nemamo velik utjecaj na donositelje odluka, ranije ove godine inicirali smo osnivanje prvog klastera društvenih poduzetnika u Hrvatskoj pod nazivom „Poduzmi za društvo.“ Klaster zasad okuplja 15 DP-a iz pet županija, a cilj je osnažiti položaj društvenih poduzetnika/ca kroz udruživanje i suradnju. Na jesen, kad završe godišnji odmori, imamo dogovor da nas prime u Ministarstvu rada jer smo saznali da nemaju u planu podržavati postojeća društvena poduzeća. Besmisleno je stalno poticati osnivanje novih poduzeća, a nakon godinu ili dvije pustiti ih da se snalaze kako znaju i umiju. Ne kažem da ne treba dati priliku i drugima da pokrenu nešto svoje, ali ako je već toliko novaca uloženo u naše projekte bilo bi logično da ih nastavimo razvijati. Da, neki će se možda snaći i bez potpore, ovisno o sreći, upornosti i znanju, ali nekima je potrebna podrška iz projekata. Nadam se da ćemo ih na sastanku uspjeti uvjeriti da izmijene taj dio poziva.
Danas je Koprivnica u velikoj mjeri prilagođena osobama s invaliditetom (oko 70 posto), za što je uvelike zaslužna i vaša udruga. Koje su sve promjene realizirane, a što još treba napraviti?
Okupili smo se u udrugu jer nismo bili zadovoljni postojećim stanjem, a shvatili smo da kao pojedinci ne možemo ništa, već da se moramo organizirati. Tako smo i krenuli u javno zagovaranje. Nitko nas nije htio slušati, nismo mogli doći do gradske uprave, pa smo odlučili prirediti demonstracije: izradili smo transparente i išli od gradske vijećnice do gradske fontane. Taj događaj je privukao veliku medijsku pažnju i tek tada su se stvari pokrenule jer nas je gradska vlast shvatila ozbiljno.
Najprije smo krenuli u snimanje stvarnog stanja, da uopće vidimo koje sve javne ustanove nisu pristupačne osobama s invaliditetom. U međuvremenu smo shvatili da ima jako puno posla i da trebamo strategiju, pa smo zajedno s Gradom donijeli Strategiju jedinstvene politike za osobe s invaliditetom Grada Koprivnice. Iako je tada već bila donesena Nacionalna strategija izjednačavanja mogućnosti za osobe s invaliditetom, no lokalne jedinice nisu se previše obazirale na nju jer nisu morale. Jedino tamo gdje su djelovale uporne i prodorne udruge poput naše su se događale neke promjene.
Proces prilagodbe javnih ustanova nije ni danas završen, ali veliki postotak barijera jest uklonjen. Osobe s invaliditetom su se tek tada mogle uključiti u život zajednice, od sportskih do kulturnih događanja, kao i svi drugi građani. Ali, recimo, ni dan danas ja ne mogu doći u gradsku knjižnicu, ta zgrada mi je trn u oku, ali nadajmo se da će se i to promijeniti.
Nakon uklanjanja fizičkih barijera došla je faza zapošljavanja, a to je daleko teže nego srušiti stepenice ili rubnik na cesti. Stavovi poslodavaca bili su strahovito grubi i puni predrasuda. Ponekad se pitam kako sam to sve izdržala i kako još uvijek pronalazim strast da se i dalje borim, ali kad imate osobni motiv, onda je to snaga koju nitko ne može zaustaviti. Kad sam doselila iz Čakovca u Koprivnicu i pokušala se zaposliti, trebao je napisati 100 zamolbi dok nisam dobila posao. I ovo što sad radim, društveno poduzeće koje smo pokrenuli, je zapravo taj isti inat (kak’ vele Podravci, ftruc). Želim dokazati da su osobe s invaliditetom društveni kapital zajednice, a ne teret i problem društva.
Da mogu živjeti pet života ne bi stigla realizirati sve ideje koje imam! Nakon renovacije pogona već razmišljam o otvaranju hostela na kampusu… Imam jako puno osobne motivacije, a to je najveći pokretač. Voljela bih da jednog dana, kao u crtanom filmu Čudesna šuma, imamo magično stablo ispod kojeg se možemo okupiti i gdje su svi prihvaćeni onakvi kakvi jesu i gdje svi mogu živjeti dostojanstveno.
Tekst je nastao u sklopu projekta Strašne žene mijenjaju kartu svijeta nabolje (UP.02.3.1.03.0063). Projekt je sufinancirala Europska unija iz Europskog socijalnog fonda. Sadržaj teksta isključiva je odgovornost FIERCE WOMEN d.o.o.
- *Europski socijalni fond – Jačanje poslovanja društvenih poduzetnika.
- †Primjerice, španjolska platforma Mondragon koja okuplja neovisne radničke zadruge osnovana je još 1956. godine i danas je jedna od najuspješnijih kompanija u zemlji.