Posljednji mjesec u Srbiji obilježilo je veliko nezadovoljstvo i ogorčenost građana i građanki novim Zakonom o financijskoj podršci porodici s djecom, kojim se znatan broj žena diskriminira drastičnim smanjenjem porodiljskih naknada, a koji je na kraju uspio izvesti trudnice i porodilje na ulice.
Ne samo što je srpska vlast i ovoga puta pokazala da nema razumijevanja niti jasnog plana za provođenje poticajnih politika nataliteta, već je u punom sjaju ogolila svoje licemjerje, koje je nastojala sakriti redovitim iskazivanjem zabrinutosti nad sve manjim brojem dojčadi.
Novi zakon, koji je stupio na snagu 1. srpnja ove godine, dospio je u fokus javnosti tek nakon prvih obračuna plaća porodilja, iako je skupštinsku proceduru prošao krajem 2017. No usvojen je na brzinu i bez stvarne javne rasprave, koje su dodatno zamaglile pompozne najave da mame mogu odsad biti mirne jer su prihvaćeni prijedlozi za izmjene Zakona za koje se već godinama zalažu civilne udruge. Intervencije su tako obuhvatile način isplate naknada, dosad na teretu poslodavca, koji bi potom sredstva refundirao od države, dok se prema novim rješenjima ona ostvaruje direktno iz budžeta na račun porodilja kako bi se eliminirala kašnjenja. Također su uvaženi zahtjevi da pravo na porodiljske naknade imaju i poduzetnice te žene koje rade pod privremenim ili povremenim ugovorima, koje je dosad zakon zaobilazio.
Krug korisnica prava na naknade se doista proširio, ali ono što je prošlo neprimjetno je da su se i financijska sredstva dobrano razvukla. Prema novom zakonu, potrebno je 18 mjeseci neprekinutog rada prije porođaja da bi se ostvario prosjek za naknadu približnu visini zarade. No zbir primanja se dijeli s 18 i onim porodiljama koje su radile kraće ili su imale prekid u radnom odnosu, pa je došlo do toga da u pojedinim slučajevima visina naknade spadne na 1000 dinara (oko 8 eura). Nije predviđen zakonski minimum (200 eura), ali zato jest maksimum, što ide na štetu ženama koje zarađuju više od tri prosječne plaće.
Posebno su diskriminirane poduzetnice, od kojih se najviše novca i slijeva u budžet, a koje moraju neprekidno raditi čak 24 mjeseca da bi ostvarile pravo na naknade tijekom porodiljskog odsustva, za vrijeme kojeg će same uplaćivati doprinose. Dodatno se stvari kompliciraju time što se za određivanje visine naknada ne uzimaju u obzir primanja za vrijeme trudničkog bolovanja, koje se smatra periodom bez prihoda. To će najviše pogoditi tek zaposlene žene, ako su se uopće uspjele zaposliti do svoje 30. ili 35. godine, koje bi zbog prosjeka primanja možda morale nastaviti raditi usprkos rizičnoj trudnoći, a onda će ih i ekonomski oslabiti i učiniti zavisnima o partnerima.
Na kraju, ogorčene i prevarene trudnice i majke izašle su na ulice pod sloganom „Mame su zakon“ te predale novi prijedlog izmjena i dopuna spornog zakona, dok su roditeljska udruženja zahtijevala da ministar za rad i socijalna pitanja Zoran Đorđević, iz čijeg resora je ovaj zakon proistekao, podnese ostavku (što njemu svakako ne pada na pamet).
Malo je reći da su ovakve odredbe skandalozne, diskriminatorne i licemjerne, tim prije što su vlastodršcima puna usta floskula o zabrinjavajućem padu nataliteta, odlasku mladih iz zemlje, nestanku srpske nacije te da toga država “mora učiniti sve što je u njenoj moći” kako bi zaustavila taj negativni trend i potaknula rađanje djece.
Uključuje se u tu borbu i Ministarstvo kulture i informiranja (kojem god dijelu njegove nadležnosti bi se mogla smjestiti populacijska politika) te početkom ove godine pokreće kampanju s imperativnim sloganima “Rađaj, ne odgađaj”, “Dosta reči, nek zakmeči”, “Ljubav i beba, to je sve što nam treba”. Baš u duhu ovih parola, savjetnica Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, pokušavajući obraniti sporni zakon, ovog mjeseca na nacionalnoj televiziji izjavljuje da “poslodavcu žena treba da bi radila, a ne da bi sutradan otišla na bolovanje”. Našavši se “u šoku”, jer je ova izjava naravno naišla na osudu, resorni ministar ispričao se javnosti, rekavši da njegovu savjetnicu treba propisno kazniti jer za takav postupak “nema opravdanja”. Time je samo produžen niz beskrupuloznih i licemjernih istupa, budući da je savjetnica rekla ono što sam ministar i svi oko njega doista misle.
U svom nastojanju da opravda rigorozne odredbe novog zakona, ministar Đorđević (isti onaj koji je ženama čestitao 8. mart recitirajući mizogine stihove srpskog pjesnika Jovana Dučića) naveo je da je namjera bila “spriječiti zloupotrebe” kojima su trudnice sklone kako bi što manje radile. Uspio je, dakle, javni proračun zaštititi od sporadičnih zlouporaba tako što je kriminalizirao trudnice, a posredno i sve žene.
Ministarka zadužena za demografska i populacijska pitanja Slavica Đukić Dejanović, koja je povodom reakcija na Zakon rekla tek da treba razmotriti mogućnost uvođenja donjeg limita mjesečne naknade za porodilje, prije dvije godine je odgovornost za pad nataliteta prebacila na mlade žene koje u svojim tridesetim godinama ne planiraju rađati djecu. Smatra ih sebičnima jer doživljavaju sebe kao jedine koje trebaju odlučivati o majčinstvu i što u sistemu vrijednosti „nemaju svest o tome da je roditeljstvo najbolje osećanje“. Nije vjerojatno da ministarka ne zna stvarne razloge iz kojih mlade žene ne razmišljaju o porodu, koji jesu ekonomski, ali i civilizacijski, pod kojim se razumije da svrha roditeljstva i partnerstva svakako i odavno nije osigurati potomstvo i dati doprinos naciji, nego se ona zasniva na racionalnoj koliko i emotivnoj odluci pojedinke/ca, koja opet može, ali i ne mora biti u spektru naših životnih izbora.
Potomstvo u svrhu opstanka nacije promovirao je i srpski predsjednik Aleksandar Vučić kroz najave o povećanju roditeljskog dodatka, jednokratne financijske pomoći roditeljima po rođenju djeteta, što je također zamaglilo suštinu Zakona, ali i uvrijedilo žene jer im je stavljeno do znanja da imaju obavezu rađati kako ne bismo „izgubili zemlju“.
U jednoj debatnoj emisiji, tijekom neke predizborne kampanje prije par godina, okupljeni predstavnici svih stranaka izlagali su svoje programe i stavove, a pri kraju njihovog nastupa otvorena je telefonska linija za pitanja građana i građanki. Javila se jedna gledateljica i izložila svoj problem – da je u odmaklim tridesetim godinama, da je odavno završila fakultet, ali da godinama ne uspijeva naći posao u struci te kako bi se njoj moglo pomoći. Osim što je svaki od sudionika emisije otpjevao poznate fraze kako „treba stvoriti pozitivnu i povoljnu klimu na tržištu rada“ te „potakuti zapošljavanje“, naročito se istaknuo političar koji je ovoj nezaposlenoj ženi savjetovao da „prije svega rodi djecu“. U tom ispadu, koji se i ne percipira kao takav, već kao legitimni dio političke retorike, zapravo se savršeno očituje uloga i mjesto koje se namjenjuje ženi u patrijarhalnom društvu.
Poruka je da je žena dobra samo ako rađa (po mogućnosti sinove, zatrebat će možda da brane Kosovo), no kad rađa, ne može biti i plaćena jer ne radi; dobra je majka ako brine o djetetu, no nije poželjno uzimati odsustvo s posla radi brige o djetetu; vrijedna je i cijenjena radnica – dok ne zatrudni; kad je već majka, a dobro je da to bude, ne mora ni da radi, nego ima sjediti kod kuće i skrbiti o djeci; ako se mora razvesti te nema od čega podizati djecu jer otac ne plaća alimentaciju, tko joj je kriv, sama je birala.
Povodom novog Zakona o financijskoj podršci porodici s djecom nekoliko stotina žena obratilo se povjerenici za zaštitu ravnopravnosti Brankici Janković, koja je Ustavnom sudu Srbije uputila prijedlog za ocjenu ustavnosti nekoliko spornih odredaba. Ustavni sud, međutim, nikome nema polagati račune te nije izvjesno da će ovaj prijedlog ikada uzeti u razmatranje, a do Strasbourga može doći tek kad prođe sve domaće instance. Prema dosadašnjim iskustvima, nema ni sjajnih izgleda da će vlast poslušati mame i promijeniti što u Zakonu ne valja. Te promjene će nas možda nadživjeti ili će doći kad nas se one više ne budu ticale, jer ćemo već otići negdje gdje se doista može živjeti život, a vođene parolom „Rađaj, ali u nekoj drugoj zemlji“.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
