U Zagrebu je od 19. do 21. rujna održan sastanak COST akcije ‘Comparing European Prostitution Policies: Understanding Scales and Cultures of Governance’, u okviru kojeg je održano i niz za javnost i akademsku zajednicu otvorenih panela i predavanja, od kojih je najveći interes očekivano izazvao panel na temu politika prostitucije u Hrvatskoj održan posljednjeg dana na Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar.
Konferencija je otvorena u ponedjeljak uvodnim govorom Susan Dewey, profesorice na rodnim i ženskim studijima pri Sveučilištu u Wyomingu, koja je upozorila da se istraživači/ce koji se bave ovom temom susreću s brojnim izazovima, odnosno da su njihov istraživački rad i odluke pod utjecajem konteksta, ideoloških okvira te sustava koji je određen rodnim i kulturološkim normama.
Naglasila je da u okviru akademije često nema sluha za takve teme, zbog čega ostaju nedovoljno istražena, a upravo su istraživači ti koji bi uz žene koje se bave prostitucijom trebali utjecati na donošenje zakona i politika koje se tiču seksualnog rada. Da tema seksualnog rada i iskustva žena u prostituciji nisu dovoljno istraženi moglie smo čuti i u srijedu na spomenutom panelu ‘Politike prostitucije u Hrvatskoj‘ na kojem su o zakonskom okviru, implementaciji zakona i njihovom utjecaju na živote sekualnih radnica u Hrvatskoj govorilie dr. Ivana Radačić s Instituta Ivo Pilar, Branka Žigante, sutkinja Visokog prekršajnog suda, Irena Sever, policijska službenica PNUSKOK-a, dr. Aleksandar Štulhofer s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu te aktivistkinja i članica mreže SWAN za prava seksualnih radnica.
Ivana Radačić otvorila je panel pregledom legislative vezane uz prostituciju u Hrvatskoj, navodeći da je prostitucija regulirana putem dva zakona. Zakonom o prekršajima protiv javnog reda i mira, koji je na snazi od 1977. godine te osim jezične prilagodbe sa srpskohrvatskog nije prošao kroz drugačije izmjene, a novčanu (izraženu u DM) ili zatvorsku kaznu izriče za odavanje prostituciji ili pomaganje vršenju prostitucije, te Kaznenim zakonom ( od 2013. godine) kojim se terete osobe za poticanje prostitucije i svodništvo.
Kako kaže Radačić, za prekršaje protiv javnog reda i mira kažnjava se u velikoj većini žene. Od 2012. godine postoje prijedlozi da se uvede i kriminalizacija klijenata, kao i ponuda seksualnih usluga. Tema je ponovno aktualizirana 2016. godine, no ženama koje se bave prostitucijom novi prijedlog zakona ne bi donio pozitivne promjene već ih postavio istovremeno u poziciju žrtve i zločinke, dok bi kazne porasle. Od 2012. do 2016. bila su dva prijedloga
Što se implementacije tiče, rezultati studije iz 2009. godine koja je analizirala pravne postupke vezane uz prostituciju, govore da su kazne strože za seksualne radnice, kojima se većinom izriče kazna zatvora, nego za treće strane koje uglavnom prolaze s novčanom kaznom. Podaci pak za 2014./2015. godinu govore da se od 90 pravomoćno okončanih pravnih postupaka pokrenutih protiv seksualnih radnica, njih 85 odnosi na uličnu prostituciju.
Država, ističe Radačić, nikada nije provela službenu studiju, zbog čega ne znamo niti točan broj žena koje se bave prostitucijom u Hrvatskoj. Prema neslužbenim podacima radi se o broju od 100,000 klijenata i 7,000 seksualnih radnica, koje zbog izražene stigmatizacije nisu organizirane kako bi se izborile za svoja prava.
Foto: CEDIM
Iskustva sutkinje Branke Žigante izazvala su najveći interes okupljenih. Ona je pojasnila da je broj zatvorskih kazni za seksualne radnice tako visok djelomičano i zato što je jednostavnije izreći kaznu zatvora, nego preračunavati novčanu kaznu iz nepostojeće valute (DM), prvo u eure, pa u kune, a sam postupak suđenja postao je već rutinski.
Također, budući da zakon žene u prostituciji vidi kao okrivljenice, a ne kao žrtve, sužena su im prava, pa unatoč tome što bi u roku od dva sata trebale imati branitelja, uglavnom ga nemaju, te ih se savjetuje da sve priznaju kako bi ‘lakše prošle’.
“Žalosno je, ali istinito, da sudsko procesuiranje seksualnih radnika/ca traje vrlo kratko; pitaju ih se osobni podaci, žele li iskoristiti pravo na branitelja te priznaju li krivnju. Oni su vrlo dobro upoznati s procedurom jer im u najvećem broju slučajeva to nije prvi put da su se našli pred sudom.“, kazala je.
Osobno ne podržava predloženi novi zakon jer samo diže kazne te nastavlja kriminalizirati seksualne radnice, te smatra kako kriminalizaciji osoba koje se bave prostitucijom nije mjesto niti u Prekršajnom, niti u Kazenom zakonu, upozoravajući na slučaj osobe koja je procesuirana čak 243 puta, da bi na koncu bila optužena za svodništvo.
Na pitanje konzultira li vlada sudce pri donošenju zakona, navodi da nisu bili konzultirani budući da kao nepisano pravilo prolazi „sudci su izvršni dio vlasti, sudit ćete kako je u Zakonu“, pa stoga kao odgovorne za to što regulacija prostitucije u Hrvatskoj i dalje ne ide u pravom smjeru smatra one koji zakon propisuju i one koji ga odobravaju.
Zanimljiva su i njezina iskustva iz prakse. Prisjeća se tako 1993. godine kada je provedeno 37 racija na salone masaže, pri čemu su privedene žene većinom bile strankinje, a drugi su se dan sa njihovim putovnicama pojavili odvjetnici sa svodinicima, ‘mirisalo’ je kako kaže na trefiking, no budući da je bio rat, u slučaj je nije dublje ulazilo. Također, upozorava kako je procedura u slučaju maloljetnica, kojima se sudi bez prisutstva Centra za socijalnu skrb, identična onoj za odrasle osobe, dok su same kazne malo drugačije, odnosno mogu se izreći odgojne mjere te također novčena i zatvorska kazna (do 15 dana).
Irena Sever iz policije, kazala je kako policija prostituciju vidi negativnom društvenom pojavom koju treba suzbijati (kazneno ili prekršajno), iznijela je statističke podatke policije te istaknula vrste prostitucije koje službeno razlikuju (muška, ženska, homoseksualna, heteroseksualna, dobrovoljna, prislina). Navodi da je između 2011. i 2016. godine zabilježeno 1059 prekršaja, pri čemu su u 1010 slučajeva procesuirane bile žene. U istom je periodu zabilježeno 320 kaznenih djela, pri čemu su procesuirana 134 počinitelja (od čega 70 žena), od 267 oštećenih osoba 266 bile su žene.
Po pitanju trefikinga, kazala je kako je nepovjerenje prema policiji značajna prepreka, no nije istaknula da policija na bilo koji način taj odnos pokušava izmijeniti. Također, navodi da nema spoznaje o nasilju policijskih službenika prema seksualnim radnicama te poziva sve kojie takvim informacijama raspolažu da policiju anonimno informiraju. No, kako je dodala Radačić, seksualne radnice u Hrvatskoj od policije strahuju, dok na Novom Zelandu s njima komuniciraju te su i sami policajci pohvaliti tamošnji model dekriminalizacije.
Profesor Aleksandar Štulhofer, dotaknuo se prostitucije kroz vizuru zdravstva, pojašnjavajući rezultate istraživanja provedenog među seksualnim radnicama u Zagrebu i Splitu. Zabilježeno je naime da postoji veza između viktimizacije i ranjivosti u medicinskom smislu (STD), te su istraživači pokušali doći do odgovora ne pitanje kako rizik umanjiti, odnosno djelovati preventivno. Pokazalo se da je najznačajniji element podrška, odnosno da je depresija ono što spaja viktimizaciju i učestalost spolno prenosivih bolesti, zbog čega je nužno raditi na destigmatizaciji prostitucije u hrvatskom društvu.
Što se javnog mnijenja tiče, Štulhofer ističe kako po pitanju zakonodavstva istraživanje nikada nije provedeno, dok se u nekom moralnom smislu oko 60% naših sugrađana/ki protivi prostituciji.
Posljednja je govorila Mirjana, jedina hrvatska članica mreže SWAN za prava seksualnih radnica, koja upravo stigmatizaciju seksualnih radnica smatra ključnim razlogom zbog kojeg ne izlaze u javnost te i dalje nisu organizirane u borbi za svoja prava, kao i medijski senzacionalizam kojem je i sama bila izložena.
“Glas seksualnih radnica se ne čuje, i nećete ga čuti dok se društvo nama bude bavilo kao senzacijom, materijalom za popunjavanje novinskih članaka. To nije film ‘Zgodna žena’. Neke od nas nisu zgodne, neke to rade kako bi preživjele, neke su studentice koje se uzdržavaju, a neke to rade kako bi popunile kućni budžet.”
Ponovila da švedski model ne funkcionira. Kazne su velike, seksualne radnice namaju nikakva prava, socijalne i ekonomske mjere ne funkcioniraju (ne postoje, jer uz ekonomsku situaciju nema mogućnosti za rehabilitaciju seksualnih radnica). Dekriminalizacija bi, smatra, seksualnim radnicama donijela veća prava, dok ovakav zakon donosi samo dodatnu represiju. Smatra također da kažnjavanje klijenata nije realnost, jer oni visoke platežne moći neće biti kažnjeni.
Tijekom rasprave postavilo se i pitanje feminističkog pogleda na prostituciju, pri čemu je, kaže Radačić, kroz povijest to abolicionistička pozicija. U više je navrata stoga spomenuta pozicija Europskog ženskog lobija kao snažne feminističke organizacije koja se protivi dekriminalizaciji. Zalaže se s druge strane za kriminalizaciju klijenata, no istovremeno ne vidi ili bar ne istupa oko povećanje represije nad seksualnim radnicama koja ju prati. Očituje se pri tome i dihotomija u pozicija starije generacije feministkinja koja se prostituciji protivi te mlađe generacije koja je puno otvorenija za raspravu, te čak i za dekriminalizaciju.
Nakon prošle godine održanog okruglog stola Modeli regulacije prostitucije i iskustva iz prakse, također u organizaciji Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar i Centra za istraživanje etničnosti, državljanstva i migracija (CEDIM), višednevni sastanak COST akcije, kao i niz predavanja koja su pokušala sagledati iskustva iz različitih zemalja i otvoriti niz tema ključnih za ostvarivanje ljudskih prava žena (i muškaraca) kojie se bave prostitucijom, govore o nastojanjima istraživača/ica da otvore prostor za argumentiranu raspravu koja je itekako potrebna da bi se pitanje prostitucije u Hrvatskoj počelo riješavati na adekvatan način. Nužnost je međutim da pri kreiranju novih prijedloga zakona u radnu skupinu budu uključenie svi relevantni akteri kako bi se izbjegla dodatna viktimizacija seksualnih radnica koju trenutna riješenja nose, kao i promjena javnog diskursa kako bi se na razini društva smanjila razina osude i zazora od osoba koje se bave prostitucijom.
