Tijekom pandemijske krize provedena su brojna istraživanja različitog opsega i dometa, a rezultati su bili više-manje isti – nesumnjivo je produbljena nejednakost između žena i muškaraca, pri čemu su žene gurnute u još nesigurniji položaj. U tom kontekstu vrijedne informacije donosi nedavno objavljeno istraživanje Vratiti svoje vr(ij)eme: Istraživanje o raspod(j)eli kućnog rada među milenijalkama i zedovkama koje je provedeno u suradnji Centra za ženske studije u Beogradu i Udruženja za kulturu i umjetnost CRVENA iz Sarajeva. Njegova osobitost je rasvjetljavanje brojnih izazova i problema s kojima su se susretale mlade žene tijekom pandemije, s fokusom na raspodjelu i opseg kućanskog rada, kao i dodatne zadatke (poput brige i njege) koje su nerijetko u potpunosti preuzimale.
Svjedočanstva ispitanica starosti od 19 do 34 godine u Srbiji i Bosni i Hercegovini, uz zaključke istraživanja, upotpunjuju i strip epizode za koje je tekst napisala Lejla Kalamujić, a ilustrirala ih je Danica Jevđović.
Što se tiče gubitka posla i prisilne prilagodbe na promijenjene uvjete rada, jedna ispitanica istaknula je sljedeće:
“Ja sam pre pandemije radila kao zamena profesorkama srpskog jezika u srednjim školama. Onda sam u godini 2020. isto radila. Trebalo je da radim 4-5 meseci zamenu za tu profesorku. Međutim, kada je došla pandemija, onda su potpuno otišli onlajn do kraja školske godine. Meni je po difoltu [dat raskid ugovora] kako se vratila ta profesorka jer je primala celu platu ako se vrati […] Javili su mi bukvalno preko Vajbera porukom. To je bilo fascinantno pošto ja tada nisam imala Vajber, to sam shvatila dan posle. Tako da sam u tom smislu ostala bez posla i onda sam se prešaltovala na onlajn predavanje engleskog jezika Kinezima.”
Nadalje, situacija je rezultirala čitavom setom problema za mlade majke:
“Samo što sam počela da radim krenulo je vanredno stanje. Vrtići su se zatvorili, dete samo što se bilo adaptiralo na vrtić. Onda smo morali da ga povučemo na dva meseca i mi smo oboje počeli da radimo od kuće. Tako da smo sve troje bili u stanu. Ja sa novim poslom, dete koje ima nepunih godinu dana, koje još nije ni prohodalo, ni progovorilo, o kome stalno neko treba da se brine […] Prva dva meseca su baš bila naporna zato što smo oboje imali puno posla i morali smo da se smenjujemo u brizi oko deteta i da radimo.”
O provedbi istraživanja, osnovnim saznanjima i, što je još važnije, smjernicama koje nudi za budućnost, razgovarale smo s Nađom Bobičić i Larom Končar.
Prema Izvješću o radu za 2021. godinu Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, zaključci ovog istraživanja podudaraju se sa situacijom u Hrvatskoj. Međutim, čini mi se da nedostaje istraživanja koja se tiču iskustva mladih žena na našem prostoru. Je li i to jedna od motivacija za istraživanje? Recite nam nešto više o tome kako ste ga i kada odlučile provesti.
Tako je, upravo smo se okrenule istraživanju iskustava mladih žena jer su one u višestruko nepovoljnom položaju, naročito u kontekstu nesigurnog zaposlenja, loših radnih uslova, krize pristupačnog stanovanja… Naša je namera bila da se kroz kvalitativni format dublje posvetimo analizi konkretne grupe žena. Naravno, polazak iz specifičnog ne znači unapred ograničiti domet analize, već znači krenuti od posebnog i onda razvijati analizu ka opštijem. Tako smo kroz istraživanje otvorile mnoge teme koje se tiču rodne nejednakosti nezavisno od godišta, tako i integeneracijske napetosti i solidarnosti, posebno kada su u pitanju npr. poslovi nege i brige. Istraživanje smo sprovele u partnerstvu sa organizacijom Crvena iz Sarajeva jer nam je bila važna usporedna regionalna perspektiva.
S fokus grupama ste organizirale online susrete. Koliko je bilo izazovno raditi istraživanje na daljinu? Postoje li možda ipak određene prednosti tog pristupa?
Za održavanje fokus grupa u online formi smo se odlučile iz više razloga. U prvoj liniji, kako je istraživanje sprovedeno u periodu pandemije, iz epidemioloških razloga je bilo bezbednije organizovati fokus grupe na taj način. U drugoj liniji, naša pretpostavka je bila da ćemo doći do većeg broja mladih žena i ovim putem uspeti da prostor istraživanja “teritorijalno decentralizujemo”. Treće, verujemo da je online susret sagovornicama oduzeo manje vremena nego što bi to bio slučaj prilikom susreta uživo. Drugim rečima, nadale smo se da ćemo na ovaj način doći do većeg broja mladih žena koje žive u različitim delovima Srbije i Bosne i Hercegovine i uspeti da razgovore svima vremenski prilagodimo. U tome smo, verujemo, i većinom uspele.
Naravno, prema organizovanju online susreta imale smo i ambivalentan stav. S jedne strane, online forma u tehničkom smislu dozvoljava veću anonimnost sagovornicama unutar grupe. Ona omogućava da žene govore iz prostora i okruženja koje su same organizovale, i da više utiču na dinamiku razgovora putem svojih računara/telefona. S druge strane, ove stvari su istovremeno bile i izazov. Za istraživačice, kreirati siguran prostor, ostvariti poverenje unutar grupe i pratiti njenu dinamiku bilo je mnogo teže online putem. Nadalje, bilo je neophodno da učesnice budu tehnički opremljene u smislu dobre konekcije interneta i sopstvenih računara/telefona, kao i da poseduju znanje i mogućnosti da se njima koriste. Konačno, u istraživanjima ovog tipa bilo bi naivno pretpostaviti da se sve mlade žene nalaze u povoljnim uslovima i okruženjima da razgovaraju online. Posebnu grupu žena činile su i one sagovornice koje svoje plaćene radne angažmane obavljaju od kuće. Pretpostavljamo da je za njih bilo posebno izazovno učešće online, jer je taj format mogao podsetiti na “jedan u nizu razgovora/sastanaka” koje obavljaju tokom čitavog radnog dana.
Na tasu vage “za” i “protiv”, i uz sva metodološka ograničenja, ipak smo se odlučile za online formu, a nama je bilo posebno drago jer su se fokus grupama, pored sagovornica iz različitih mesta, pridružile i mlade žene sa domaćih prostora koje žive van granica zemalja obuhvaćenih istraživanjem,ili one žene koje su se u vreme pandemije vratile iz inostranstva. Kroz razgovore sa njima pokrenuta je i posebna tema sa kojom nismo na početku računale: migracije mladih žena u vreme pandemije i kako one utiču na raspodelu kućnog rada, odnose i dinamiku svakodnevice.
Kriza je reaktivirala klasičnu binarnost naših uloga. Ako ste žena, podrazumijeva se da njegujete, brinete i služite. Oporavak naših zemalja iz ekonomske i gospodarske krize bit će dug i spor, da ne kažem – nemoguća misija. Što se tiče borbe radničkog i ženskog pokreta, koliko će mu pandemijske posljedice naštetiti?
Vrlo je kompleksno pitanje uticaja krize na progresivne borbe. S jedne strane, njene posledice su užasavajuće jer doslovce oblikuje kvalitet naših života, a u slučajevima ekstremnih kriza poput ratnih sukoba, gladi, ekoloških katastrofa, zalog je i sama ljudska egzistencija. Žrtve pandemije, potom žrtve inflacije, potom žrtve ratova… Kriza kapitalizma koju mi plaćamo jedino može da se zaustavi tako što će najširi internacionalni radnički, feministički, queer, ekološki, pacifistički, antikolonijalni pokreti zahtevati da im se za ovako visoku cenu isporuči račun ponovne i pravedne preraspodele nataloženog kapitalističkog bogatstva.
Ispitanice su navodile da su se osjećale kao da je granica između posla i domaćinstva potpuno zamagljena, obujam posla se povećao, kao i zabrinutost za bližnje. Mnoge od nas dijele ova iskustva. Osobno mi je ovo istraživanje pomoglo osvijestiti širinu problema. Kakav je zasad odjek istraživanja, kakve su povratne informacije?
Istraživanje je završilo na jednoj od nedeljnih naslovnica dnevnog lista Blic, koji je namenjen najširoj publici u Srbiji uz najčitaniji portal. Novinarke i novinari kod kojih smo gostovali u najrazličitijim formatima su svaki put govorili kako se prepoznaju u scenama. Rad na stripu je inspirisao ilustratorke da se udruže i pokrenu svoje projekte u borbi za ravnopravnost strip crtačica. Strip je šerovala i komentarisala najšira publika na društvenim mrežama, uvek uz komentare kako su im iskustva junakinja, a koja su nastala na osnovu istraživanja, bliska. Na taj način je opisan krug od fokus grupa sa mladim ženama, preko umetničke obrade prikupljenog materijala, ponovo do drugih žena i najšire regionalne publike.
Koji su bili kanali distribucije, imate li saznanja o tome je li istraživanje došlo do predstavnika vlasti i onih na pozicijama moći?
Prošle godine je u Srbiji usvojen Zakon o rodnoj ravnopravnosti u kojem se po prvi put priznaje kućni rad, iako je neprecizno definisan, a još manje su predložene konkretne i dovoljne mere kako da se prevaziđe rodni jaz u ovom domenu. Naš pristup je bio takav da u javnosti prvo otvorimo ovu temu na način koji je analizira kao strukturni problem neodvojiv od npr. profesionalnog rada žena.
Iako su ispitanice navodile u tri četvrtine slučajeva da ravnomjerno dijele poslove sa svojim partnerima/supruzima, kada su trebale navesti točan broj sati koji provode u kućnim poslovima, kao i njihovi partneri, skoro trećina njih (31,3%) navele su veći broj sati od svojih partnera. Što žene mogu učiniti da bi svoj status učinile povoljnijim u privatnoj sferi?
Važno je isticati feminističke politike koje usmeravaju odgovornost i delovanje za povoljniji položaj žena u privatnoj sferi ka kolektivima, sistemima i institucijama. Kako u javnom diskursu uopšte, tako i kroz naše istraživanje nailazimo na razne predloge poboljšanja položaja žena i njihovog statusa u sferi doma, a koji ostaju u domenu ličnih odluka i međuljudskih odnosa – bilo da govorimo o odbijanju kućnog rada od strane žena, pokušajima dogovora sa ukućanima o ravnomernoj preraspodeli kućnih poslova ili plaćenom radnom angažovanju drugih žena za obavljanje kućnih poslova. Svi navedeni primeri, iako se mogu učiniti kao dobra rešenja na nivou pojedinačnih domaćinstava, za poboljšanje statusa žena uopšte i njihovih egzistencija u sferi doma – ne znače mnogo.
Naime, položaj žena u privatnoj sferi oblikovan je socio-ekonomskim (kapitalističkim) uslovima kao što su: društvene, kulturne i ekonomske nejednakosti, nepovoljni radni angažmani/nezaposlenost, stambene nejednakosti, (ne)dostupnost zdravstvene i socijalne zaštite, transporta i dr. Ovo su samo neki od faktora koji bitno utiču na svakodnevicu žena, njihovo organizovanje kućnih poslova i poslova nege i brige, te (ne)mogućnost promene sopstvenog položaja. Jednostavnije rečeno, neophodne su kolektivne, udružene i sistemske borbe koje polaze od rodne dimenzije gore navedenih nejednakosti, a kojima se, osim feminističkog, moraju pridružiti i različiti antikapitalistički pokreti.
U okviru projekta “Akademije dijaloga za mlade žene” snimljen je video Preživeti sistem – iskustva mladih žena na tržištu rada u kojemu su svjedočanstva mladih žena o otežanom zapošljavanju i uvjetima rada. One su nerijetko nezaštićene, a mlade žene na selu višestruko su diskriminirane kao nevidljiva radna snaga, što su samo neki od primjera neravnopravnosti. Koliko su mlade žene uopće osvijestile vlastitu diskriminaciju? Koji su načini za smislenu i produktivnu borbu na tom frontu?
Pitanje “osvešćivanja” žena o vlastitoj diskriminaciji sa sobom uvek povlači niz etičkih i političkih nedoumica: Ko koga osvešćuje? Na koje načine? Kako su postavljeni odnosi moći u “praksama osvešćivanja”? Na kojim vrednostima i politikama se zasnivaju borbe protiv diskriminacije žena? itd. Na tom tragu je jako teško proceniti i oceniti u kojoj meri, i na koje načine, su žene osvestile vlastitu diskriminaciju i pozicije. Posebno jer se nalazimo u istorijskom trenutku gde su patrijarhalni i kapitalistički obrasci veoma dobro zamaskirani u navodno dobronamerne ideje o borbi za ravnopravnost žena.
U prvoj liniji, čini nam se da je neophodno temu svesnosti žena o vlastitoj diskriminaciji izmestiti iz odgovornosti na individualnom planu. Važnije je misliti o i osmišljavati društvene, političke, kulturne i ekonomske strategije, borbe i otpore kojima se urušavaju uslovi i prakse koji omogućavaju diskriminaciju žena na bilo kom polju. Na primer, osvestiti vlastitu diskriminaciju neretko znači i pristup informacijama, znanju, obrazovanju ili slobodnom vremenu – u tom slučaju se ponovo nalazimo na terenu sistema, a ne individualnih izbora. Ili, poboljšati položaj žena na tržištu rada znači boriti se protiv sistema svih vidova eksploatacije ljudskih i prirodnih resursa.
Produktivna borba na tom frontu značila bi solidarno udruživanje različitih društvenih i političkih pokreta koji se bore protiv sistema nejednakosti na raznim nivoima i u odnosu na različite teme i sfere naših života; kontinuirani kontakt, komunikacija i saradnja sa ženama koje su na različite načine diskriminisane te njihovo uključivanje u pokrete; domišljanje načina borbi koji mogu odgovoriti savremenom trenutku i problemima.
Vaše istraživanje je također ukazalo na izostanak institucionalne podrške u krizi, pogotovo majkama. Sudionice su imale brojne prijedloge (osnivanje javnih i besplatnih usluga koje su dostupne svima, regulacija kućnog rada, uređivanje neplaćenog kućnog rada u odnosu na plaćeni rad i redovno zaposlenje). Koliko su ta rješenja moguća u okviru Srbije i Bosne i Hercegovine?
Bilo bi značajno produbiti analizu javnih, ekonomskih i institucionalnih politika i praksi na regionalnom nivou, a specifično u kontekstu neplaćenog kućnog rada i poslova nege i brige i u skladu sa rezultatima osmisliti konkretne poteze i načine borbe. Sveobuhvatne analize i mapiranje tema o kojima još uvek imamo malo znanja (a koje bi uzele u obzir lokalne kontekste i (ne)prilike) ponudile bi nam i jasniju sliku o mogućim rešenjima i njihovim dometima. U ovom trenutku važno je osluhnuti, obratiti pažnju i uzeti u obzir rešenja koja su žene predlagale. Takođe, ne smemo izgubiti iz vida da pitanje neravnomerne raspodele neplaćenog kućnog rada nije toliko novo, te je potrebno i služiti se već postojećim znanjima, iskustvima i primerima dobrih praksi u različitim istorijskim periodima i kontekstima. Na tom tragu, nama su posebno bile zanimljive ideje o kolektivizaciji i podruštvenjavanju kućnog rada i poslova nege i brige, a bilo bi interesantno dalje ih razraditi u lokalnim kontekstima i savremenom trenutku.
Covid-19 je negativno utjecao na mentalno zdravlje mladih žena, što se također navodi u istraživanju. Budući da se na našim prostorima mentalno zdravlje još uvijek ne adresira u onoj mjeri u kojoj je to potrebno, koliko su sudionice bile otvorene za dijeljenje svojih iskustava? Imate li dojam da su se u tom procesu i osnažile?
Interesantno je da se u razgovorima pitanje mentalnog zdravlja često javljalo mnogo pre nego što smo ženama postavile pitanje o efektima pandemije na njihovo mentalno zdravlje. U primeru grupa žena sa kojima smo razgovarale, opšti utisak je da su sagovornice zaista bile voljne da hrabro i otvoreno govore o ovoj temi, i neretko je samostalno pokrenu unutar grupe. Ovo je imalo veoma osnažujući efekat i na same istraživačice jer je došlo do vrlo specifične i vredne razmene iskustava, iako se u ovim vrstama istraživanja uvek nalazite pred nedoumicom kako metodološki usmeriti razgovor. Na osnovu našeg istraživanja, čini nam se da je tema mentalnog zdravlja u vreme pandemije postala zastupljenija.
Možemo li očekivati nastavak i/ili proširenje ovog istraživanja?
Centar za ženske studije planira da nastavi sa radom na temi neplaćenog kućnog rada na različitim nivoima: teorijskom, kroz organizovanje diskusija unutar feminističkog pokreta i šire zajednice o pitanjima kućnog rada, potom kroz predavanja i druge vidove edukativnih programa, te kroz buduća istraživanja. U ovom istraživanju otvoren je niz novih pitanja koja bi bilo dobro dalje proučiti, a posebno sa različitim grupama žena i u odnosu na različite aspekte njihove svakodnevice. Istraživanjem smo pokušale da skiciramo neke osnovne aspekte i pravce razumevanja i proučavanja kućnog rada i poslova nege i brige o drugima, a nadamo se da će za buduća istraživanja uzeti u obzir prikupljene i analizirane podatke, te inspirisati mnoge istraživačice da pokrenu dublje analize.
