Svakih nekoliko godina u fokus javnosti dolazi tema osnovnog i/ili srednjeg obrazovanja. Pod povećalom je tada gotovo uvijek sadržaj gradiva koje se poučava i ideološki prijepori koji ga okružuju, bilo da govorimo o problematičnim satovima vjeronauka ili nacionalističkom i seksističkom sadržaju školskih udžbenika.
Nedavno smo mogli svjedočiti i događaju koji je pod geslom uklanjanja ideologija iz škola odaslao jaku političku, a samim time i ideološku poruku koja je najbolje ilustrirala do koje je mjere inače pasivna javnost zasićena stalnim napadima na sekularnost države i svih institucija u njenom okrilju, između ostalog i škola. Međutim, prije kurikularne reforme jednako oštar razgovor vodio se (a i danas se vodi) o još jednom dijelu nastavnog programa, a to je tzv. zdravstveni odgoj, čija najproblematičnija sastavnica je 4. modul koji se bavi spolnošću, odnosno spolnim odgojem/seksualnom edukacijom.
U Austriji i roditelji sudjeluju na satovima spolnog odgoja. U Danskoj, gdje spolni odgoj postoji još od 1970. godine, na predavanja su pozvani i vanjski stručnjaci/kinje kao što su seksualne radnice, homoseksualne osobe i HIV pozitivne osobe, kako bi govorile o svojim iskustvima. U Nizozemskoj seksualni odgoj počinje u dobi od četiri godine. U Poljskoj, državi s kojom se po više stvari možemo poistovjetiti, seksualnost je tabu kako kod kuće tako i u školi. U Španjolskoj se tema izbjegava u školama koje se nalaze u ruralnim područjima. Program po mišljenju stručnjaka/inja Europske unije najbolje provode zemlje Beneluksa, nordijske zemlje, Francuska i Njemačka. U Hrvatskoj se tema spolnog odgoja, kao i mnoge druge, više ne spominje bez da joj se pridodaje pridjev ‘kontroverzna’. No, kako je sve počelo i kako uopće izgleda povijest spolnog i zdravstvenog/spolnog odgoja na našim prostorima?
Prvi udžbenik za seksualni odgoj tiskan je u Jugoslaviji 1965. godine, a 1973. godine objavljen je i priručnik za nastavnike. Kasnih 60-ih spolni odgoj je eksperimentalno uveden u neke zagrebačke osnovne škole, a za njegovo je provođenje bio predviđen jedan sat tjedno. U prvom razredu osnovne škole obrađivala se samo jedna tema: Rodila me majka. U drugom i trećem razredu na redu su bile teme Razlika između žene i muškarca i Začeće, a u četvrtom Menstruacija te Rast i razvoj tijela. U petom razredu nastavna tema je Psihomatske karakteristike puberteta, u šestom Položaj djeteta u porodici. Sedmi razred slušao je tako dvije teme, Zadovoljenje nagona te Biološke i socijalne potrebe čovjeka, dok su se u osmom predavale Ljubav između osoba suprotnog spola, Sretan brak i porodica, Trudnoća i porod te Naličje spolnog života s posebnim osvrtom na spolne bolesti i kontracepciju.
Predviđena nastavna sredstva uključivala su dijapozitive za teme Rodila me majka, Menstruacija, Trudnoća i porod, dva kratkometražna filma o porođaju i začeću, te magnetofonske trake svih pet tema za prva četiri razreda osnovne škole. Unatoč velikom interesu učenika i učenica te mnogim pokušajima uvođenja u sve jugoslavenske škole, spolni odgoj je na kraju ipak reduciran i uklopljen u nastavni sadržaj ostalih predmeta.
O spolnom odgoju u školama se kod nas ponovno razgovara tek za 30 godina. U poslijeratnoj Hrvatskoj ideologija nove nacionalne države prožima sve sfere društva, pa tako i obrazovanje.
Jačanje Crkve koja se implicitno smatra jednim od postulata novostečene neovisnosti daje dozu elana raznim civilnim aktivnostima unutar nje, a po znanje o stranim obrascima vjerskog djelovanja nerijetko se odlazi i u inozemstvo. Tako sedmero mladih ljudi nakon sudjelovanja na radionici organizacije Teen STAR 1995. osniva njezin hrvatski ogranak.
TeenSTAR je 1980. godine u SAD-u osnovala redovnica Hanna Klaus, voditeljica Centra za prirodno planiranje obitelji u Washingtonu, a radi se o programu radionica i predavanja o spolnosti koje se temelje na propagiranju apstinencije od spolnih odnosa prije braka i Billingsovoj metodi kao jedinim sigurnim oblicima kontracepcije. Uz to, cilj mu je ‘potaknuti mlade da se na osobnoj razini oduševe za pogled na ljudsku spolnost u svjetlu kršćanskih i općeljudskih vrednota i razvijaju se prema istinskoj zrelosti i sposobnosti za pravu ljubav’. U stručnom radu predsjednice udruge Teen STAR, Kristine Pavlović, piše: „Ukoliko se program provodi u katoličkoj sredini, mogu mu se dodati i tzv. eksplicitni religijski sadržaji. Ti sadržaji predstavljaju sažetak katoličkog učenja o spolnosti i tzv. ‘teologije tijela’ pape Ivana Pavla II.“. Ne čudi stoga da je program 1997. godine dobio preporuku Nacionalnog katehetskog ureda Biskupske konferencije, no zanimljivo je da je iste te godine program suglasnost dobio i od HDZ-ovog Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa (tada na čelu s ministricom Ljiljom Vokić).
Potaknuta zbivanjima u obrazovnom sustavu, udruga CESI 2002. godine u suradnji sa skupinom stručnjaka osniva Inicijativu za uvođenje seksualne edukacije u škole u sklopu koje je izrađen prijedlog programa spolnog odgoja naziva Ljudska seksualnost i kvaliteta života, koji je zatim upućen Ministarstvu. U međuvremenu je Teen STAR 2003. godine dobio i preporuku tadašnjeg Zavoda za školstvo, a zatim i još jedno pozitivno mišljene Ministarstva obrazovanja, kojem je na čelu tada SDP-ov ministar Vladimir Strugar. Iste se godine Hrvatske kandidira za članstvo u Europskoj uniji, čije smjernice i tada preporučuju uvođenje zdravstvenih programa poput spolnog odgoja u škole. Druga potvrda ministarstva i slijepa želja za modernizacijom obrazovnog sustava (pri čemu se zanemaruju alternativni prijedlozi programa, poput onog koji je uputila udruga CESI) rezultiraju uvođenjem programa – kao izvannastavne aktivnosti u osnovnim školama te izbornog ili fakultativnog predmeta u srednjim – u tridesetak hrvatskih škola.
Predsjednica i potpredsjednik udruge Teen STAR
O uvođenju se ne govori mnogo, što primjećuje i Slobodna Dalmacija koja početkom 2004. donosi intervju s koordinatoricom programa Teen STAR Kristinom Pavlović. Autorica intervjua, novinarka Marijana Cvrtila ne problematizira niti medijsku tišinu koja prati uvođenje ni stajališta svoje sugovornice, koja u tom trenutku više nisu privatna već se podučavaju u državnim školama. Ako možemo pročitati sljedeću rečenicu: „Ako se govori o AIDS-u i zaštiti od AIDS-a, kaže ona [Kristina Pavlović], onda treba spomenuti da, primjerice, kondom može ‘zakazati’ u deset posto slučajeva i da se promoviranjem kondoma može stvoriti lažna sigurnost.“.
Ova izjava uperena je na program „MEMOAIDS – Mladi educiraju mlade o AIDS-u”, koji je uveden zahvaljujući ugovoru Vlade RH i Globalnog fonda za borbu protiv AIDS-a, malarije i tuberkuloze, a koji se u to doba u hrvatskim školama provodio paralelno s programom Teen STAR. Ne treba napominjati da je MEMOAIDS, kao program usredotočen na prevenciju HIV-a, poticao upotrebu prezervativa, što je protivno katoličkim vrijednostima Teen STAR-a. Paradoks činjenice da su se dva kontradiktorna programa provodila paralelno pod njezinim pokroviteljstvom Vladu nije previše zabrinjavalo. Međutim, u Evaluaciji Nacionalnog programa za prevenciju HIV/AIDS-a koju je obavila UN-ova Tematska skupina za HIV/AIDS u Republici Hrvatskoj stoji kako su „zbog reakcija institucija Katoličke crkve mnoge škole odustale od provedbe programa MEMOAIDS-II te se time u značajnoj mjeri otežalo uvođenje novih obrazovnih programa u populaciju mladih.“.
U međuvremenu broj škola u kojim se provodi Teen STAR raste na 60, a organizacija 2004. godine prima i dopis Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa u kojem se, kako piše predsjednica organizacije, „navodi mogućnost osnivanja školskih klubova Teen STAR, koji bi obuhvaćali učenike, nastavnike i roditelje učenika koji polaze program.“. Na čelu ministarstva u tom se trenutku nalazi HDZ-ov Dragan Primorac, čiji je mandat ponajviše obilježen uvođenjem državne mature i propustima koji su se pritom događali (o čemu svjedoči i jedan od rijetkih velikih prosvjeda učenika/ca iz 2008., čiji je zahtjev za odgodom uvođenja državne mature na kraju ispunjen).
Paralelno s pozitivnim mišljenjem o Teen STAR-u Primorac krajem 2004. objavljuje i odluku po kojoj se prijedlog programa ‘Ljudska seksualnost i kvaliteta života’ vraća na doradu. Takvo postupanje Ministarstva izaziva veliku količinu reakcija, pa tako predstavnice Ženska mreža hrvatske na konferenciji za novinare izjavljuju: „Ministarstvo je ovim postupkom pokazalo da su proklamirani odgojni ciljevi škole samo deklarativni, te kako tako odgađa proces integracije u Europu u kojoj je seksualni odgoj standard. Protestiramo jer još jedan naraštaj djece neće biti odgojen za život temeljen na znanju, vlastitom izboru i prihvaćanju sebe i drugih“. Kritike su uputili i tadašnja predsjednica HNS-a Vesna Pusić i udruge Kontra i Iskorak, čije su predstavnice na temelju programa Teen STAR-a uputile tužbu pravobraniteljici za djecu Ljubici Matijević Vrsaljko.
U ožujku 2005. godine izlazi Izvješće pravobraniteljice za 2004. godinu u kojem se navodi kako su uočene brojne neusklađenost pojedinih dijelova programa Teen STAR s nekim odredbama Konvencije o pravima djeteta i pojedinim odredbama drugih važećih propisa u Republici Hrvatskoj.
Kao probleme programa izvješće ističe činjenice da program umanjuje značaj komunikacije o seksualnosti, navodi život s oba biološka roditelja kao jedini koji pruža kvalitetnu obiteljsku interakciju, relativizira efikasnost zaštite prezervativima, te to da ga provode osobe s nepotpunom pedagoškom naobrazbom. Pravobraniteljica svoju odluku argumentira rezultatima međunarodnog istraživanja HBSC (Ponašanje u vezi sa zdravljem u djece školske dobi), koji pokazuju kako mladi sve ranije stupaju u spolne odnose, pri čemu ih 40 posto ne koristi zaštitu, što ukazuje na: ‘nužnost promjene načina na koji je ovo pitanje riješeno u sustavu školstva i školskih programa, jer se radi o nedostatnom i necjelovitom pristupu, a držimo da ozbiljnost i važnost ovih pitanja zahtijevaju takvo promišljanje i pristup.’ Unatoč reakciji pravobraniteljice program se u prvoj polovici 2005. godine i dalje provodi, na što ponovno upozoravaju udruge Iskorak, Kontra i Ženska mreža hrvatske u otvorenom pismu upućenom Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Ministar Dragan Primorac zatim donosi odluku da se spolni odgoj predaje u sklopu zdravstvenog odgoja, te tako praktički izbacuje Teen STAR iz škola.
Ta je odluka Ministarstva zanimljiva iz niza drugih razloga, budući da označava trenutak u kojem je po prvi puta imenovano Povjerenstvo za prosudbu programa spolnog odgoja u školama čija je zadaća bila kreirati nacionalni program spolnog odgoja. Na čelo povjerenstva postavljen je Vladimir Gruden, zagrebački psihijatar koji je u nekoliko navrata izjavljivao kako je homoseksualnost bolest koju treba spriječiti i liječiti, zbog čega je zaradio i prijavu Liječničkoj komori koja se od njegovih izjava ogradila. To međutim nije učinio ministar Primorac, koji je reakcije javnosti i udruga na imenovanje Grudena komentirao izjavom “Doktor Gruden korektno vodi Povjerenstvo, ne pokušava nametnuti svoja stajališta, a vjerujem da mu to, i kad bi pokušao, ostali članovi ne bi dopustili.”
Sjaj Teen STAR-a je bio nepovratno izgubljen, a njegovi koordinatori su stoga svoje djelovanje odlučili preformulirati. Zainteresiranim posjetiteljima/cama Teen STAR web stranice ostavili su adresu na kojoj mogu pratiti njihove daljnje aktivnosti: www.udruga-grozd.hr .
U nastavku temata čitajte što se s zdravstvenim odgojem događalo od 2005. do 2015.
Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.
