Na pisanje ovog temata (prvi, drugi i treći dio) potaknuo me strah da su ljudi koji su u LGBT aktivizmu jako potegnuli i koji mogu jako puno toga napraviti, prisiljeni otići jer živimo u društvu koje nije spremno prihvatiti količinu promjene za koju se ti pojedinci zalažu.
Jer budimo realni, sve ljudskopravaške, pa tako i pozitivne promjene oko LGBT prava su neminovne i dogodit će se, samo je pitanje kad. Ako u nekom trenutku vrijeme za te promjene nije sazrijelo stvar može postati jako frustrirajuća jer je osobi/aktivistu/kinji oduzeta sloboda da radi na nečemu što istinski želi.
Naime, vjerujem u univerzalni princip slobodne volje, gdje čovjek radi nešto što voli ili u što vjeruje i dok ne ugrožava nečiju slobodnu volju može raditi što god hoće. No u zadnje vrijeme imam osjećaj da se moja slobodna volja u ovoj državi krši, i to konstantno… svakim danom. Toliko često da imam ponekad osjećaj da sam mazohistični idiot ako tu ostanem.
Tako da sam odlučila popričati s nekime tko ima možda malo različitije viđenje svijeta jer nije ukotvljen u Hrvatskoj.
“Mene ljudi često pitaju šta ću tu, jer znaju da sam negje drugdje živio i da imam mogućnost biti negdje drugdje.” kaže mi dugogodišnji queer aktivist i jedan od suosnivača Zagreb Pridea Jelena Poštić.
Aktivističke ideje iza kojih stojimo su ako ne vječne, svakako dugotrajne, dok mi kao pojedinci imamo rok trajanja. Što imaš manje godina imaš više energije, pa nakon nekih godina shvatiš da ti trebaju periodi odmora i punjenja i da više ne možeš bez balansa poslovnog i privatnog/osobnog. Jer ako osobno i poslovno spojiš pa se odjednom dogodi neka Markićka – prvo dobiješ slom živaca, a onda imaš osjećaj da sve što godinama radiš jednostavno nema nikakvog smisla. Naravno da to nije istina i da je trenutno stanje što se tiče ljudskih prava bolje nego prije 5 ili 10 godina, i stoji činjenica da je svake godine sve bolje, ali ako si u burnoutu ne možeš vidjeti taj ni bilo koji drugi pretjerani smisao. O burnoutu u aktivizmu se premalo govori, što je šteta jer na taj način svaka nova generacija upada u njega na sličan način.
“Ne postoji kultura podržavanja i pohvala. Mi vidimo promjenu koja se događa i mislimo da je važna. Ali potvrda, podrška i veselje koje bi trebalo doći izvana izostaje. Ta nesolidarnost i nekoordiniranost na civilnoj sceni također dosta oduzima energiju.”
Dobro, to je podrška među organizacijama. No bitne su sve tri podrške: ona unutar organizacije, među njima, kao i od šire javnosti.
“Da, bitno je da netko dođe i kaže: ‘Joj tako je dobro da ste organizirali Pride. Puno mi to znači.’ Jer ako ti daš sebe u tom procesu, a ne dobiješ nazad što ti treba, iscrpljen si. Zato su meni užasno bitni odlasci u Ameriku, i ja to moram. To mi je jedna od najbitnijih stvari i moje planiranje života i financijsko planiranje je podređeno tome. Zašto? Radi podržavajuće energije, opuštanja, različite kulture. Tamo nema toliko negativne energije i možeš se na sebe fokusirati. Tamo sebe jače uspijem doživjeti. A cijeli teret i težina ovog podneblja… tamo je nema i onda nisam toliko stisnut.
{gallery}j-postic{/gallery}
Ne izabiram tamo ostati, ne odgovara mi dovoljno da ostanem jako dugo… već par puta sam živio par godina tu pa tamo, i sad sam se već pomirio da će to valjda biti tako. Već neko vrijeme ne odgovaram na pitanja hoću li živjeti tu ili tamo, pa neki misle da živim tu, neki tamo… nek si misle šta hoće… ja sam nekad tu, a nekad tamo (smijeh).”
Kako je uopće došlo do tolikog muvinga među državama, objašnjava Poštić: “Kad sam trebao krenuti u srednju školu ‘92. ispostavilo se da nismo Hrvati i da mi mama predaje kao civil u vojnoj školi pa sam ja otišao na neko vrijeme u Poljsku, mama je tu tražila posao, da bi nas za to vrijeme deložirali te sam ja srednju školu završio u Poljskoj, a nakon toga se vratio u Hrvatsku. Tu ’96. nije baš bilo nekih mogućnosti za obrazovanje, mračno je doba bilo u svim pogledima. Kako mi je mama bila u Americi u nekoj ljudskopravaškoj školi, rekla je da joj je dijete tu zapelo, te su mi našli obitelj kod koje ću biti i dali vizu. Ja u to vrijeme imam 19 godina i to jesu neke formativne godine, tamo sam završio četverogodišnji dodiplomski iz psihologije i ženskih studija. Tako da sam u prvoj rundi tamo bio četiri i pol godine i ovdje se vratio na osam tijekom kojih sam bio uključen u rad u Ženskoj sobi i u Zagreb Prideu. Dugi niz godina bio sam zadužen za sigurnost povorke ponosa i dogodio mi se burnout, tako da sam 2008. bio gotov te odlučio otići u Ameriku na postiplomski na tri i pol godine.
Sad imam osjećaj da imam drugačiju vrstu burnouta u ovoj rundi. Nazirem kraj runde (smijeh).
Društvo je u toj mojoj 8-godišnjoj rundi u Hrvatskoj bilo jako nesenzibilizirano i nabrijano. Ja sam godinama nakon tih prajdova kad bi neko dreknuo na ulici se stresao, ne bi se vozio neko vrijeme javnim prijevozom. Bila je to prevencija, ali i realan strah, bilo je pretučenih ljudi u to vrijeme, prijetnji smrti telefonom ljudima oko mene.
U to vrijeme se pola ljudi po meni trebalo baviti sigurnošću prajda, a ne samo ja. Svi razmišljaju koje će boje biti baloni, a meni nije bilo tako šareno. U današnje vrijeme je drugačija priča i super da je tako, tada je to baš bilo zahtjevno i zato sam se htjeo maknuti te sam otišao na magisterij malo se upgrejdati.
Jer kad si u Hrvatskoj, upadneš u neku rupu, a tamo se nove rodne teorije razvijaju, stvari se mijenjaju… a ti odavde ni ne vidiš gdje se kreću. Tako da tamo idem da pokupim neka znanja, vještine, malo se rechargam i osnažim pa se vratim. Onda se ovdje nakon nekog vremena ta zaliha smanjuje i kad se istroši opet moram tamo.”
U nekom trenutku razgovora neminovno smo se dotakli i pitanja roda. Na što je Poštić izbacio tezu:
“Pitanje roda umjetno je kao ekonomija. A ekonomija koliko je god umjetna toliko je fakin’ real, itekako je osjećamo na vlastitoj koži. Tako i rod.
Mene je najviše zabrinulo koliko je to sve podsvjesno i koliko se to u ranoj dobi dešava. Imaš ponovljena istraživanja bezbroj puta u zadnjih 30 godina, rezultati su uvijek isti:
Sjedi beba u bijelom. Beba počne plakati. Oni koji misle da je to dječak, misle da je ljut, a ako im se čini ili im piše iznad bebe da je djevojčica onda misle da je tužna. Koliko scary je that? To je dijete, to je beba, a mi smo je vec stavili u ladicu i odredili joj put kojim će joj život ići. (btw, nova istraživanja pokazuju da odrasli uopće ne mogu pogoditi dječje emocije i zahtjeve, op.ur.)
Onda par godina kasnije ako je riječ o djevojčicama potiče ih se da se više igraju u kući ili blizu kuće, a dječacima se više govori: Daj odi vani. I šta će oni vani nego nakon nekog vremena sklepat nešto. A djevojčice tako razgovaraju doma i emocionalno se podupiru. Mjerili su i koliko traje da roditelji odgovore kćerima na pitanje, a koliko sinovima. Koji je response time. I sinove… ignoriraju. Znači em ih pustiš vani, em kad dođu doma i pitaju nešto ih ignoriraš. I onda se kasnije čudiš kako su muškarci takvi, zašto se ne mogu emocionalno i komunikativno najbolje izraziti.
I ako počneš s tim od rođenja, kad dođeš do vrtića ili škole već si nepovratno sjeban.
Mi tražimo način da ekonomski sustav funkcionira za sve, i očito fejlamo u tome.
Isto tako tražimo načine da rodna priča funkcionira za sve, ali kroz to traženje isto nećemo nigdje dospjeti. To stavljanje u M i Ž kućice, pa dodavanje par novih kućica neće rješiti stvar jer su kućice zacementirane izmišljotine i ništa s njima ne možeš.”
Što nas dovodi do rješenja: Free energy, no gender.
(Šapatom: Revolucija, baby!)
Tekst je realiziran u okviru Javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u neprofitnim medijima Ministarstva kulture.
