Nina Power je na 11. Subversive Festivalu održala predavanje pod naslovom Feminizam i kapitalizam: gdje smo danas? Razgovor nakon predavanja moderirala je Ankica Čakardić. Nina Power je filozofkinja, kulturna kritičarka, prevoditeljica i marksistička feministkinja. Autorica je knjige One Dimensional Woman, još neprevedene na hrvatski jezik.
Power je na početku predavanja napomenula kako nema namjeru izložiti koherentnu i kompletnu analizu odnosa feminizma i kapitalizma, već locirati određene prijeporne točke u kojima se taj odnos može promatrati. Stoga je izlaganje bilo u određenoj fragmentarno i bez čvrste središnje linije.
Kao polazište za analizu stanja suvremenog feminizma iskoristila je zahtjev Alexandre Kollontai za potpunim zaposlenjem žena kao nužnog preduvjeta za destrukciju nuklearne obitelje. Potpuno zaposlenje omogućilo bi podruštvovljenje reproduktivnog rada koji se odvija u sferi domaćinstva kojeg obično obavlja žena. Tako bi briga za djecu postala odgovornost društva, primjerice u vidu javno financiranih vrtića, a ne pojedinki koje za taj posao nisu plaćene.
Nadalje, Power je istaknula da je nuklearna obitelj ne samo preživjela 20. stoljeće, već je svoju ulogu i dodatno ojačala, posebno u vidu onoga što je nazvala infantilizacijom mladih koji nemaju mogućnost osamostaljenja te ostaju sve dulje živjeti unutar svoje obitelji. U tom kontekstu je ukazala na posljedice politike štednje u Ujedinjenom Kraljevstvu kao politike koja je u posebnoj mjeri pogodila žene. Smanjenje radničkih prava u javnom sektoru neproporcionalno je pogodilo žene. Budući da čine i većinu zaposlenih u uslužnoj ekonomiji, žene su podložnije prekarnom radu nego muškarci. Sve učestaliji ženski marševi i štrajkovi ukazuju na određeno buđenje kolektivističkog ženskog pokreta. Ženski pokreti predstavljaju svojevrsnu novost spram dosadašnjeg dominantnog diskursa samoosnaženja u kojem se emancipacija žena javlja kao pitanje individualnog poslovnog uspjeha. Takvo činjenično stanje opravdava i zahtjeva ponovno povezivanje feminizma s klasnim pitanjem.
U kratkom historijskom razmatranju drugog vala feminizma, Power je pokazala kako je razdvajanje klasnog i ženskog pitanja omogućilo asimilaciju feminizma u vladajući sustav kapitalizma kao jednog konstitutivnog elementa tog sustava. U analizi se oslanjala na teorijski rad Nancy Fraser i Hester Eisenstein. Istaknula je nekoliko momenata u kojima je feminizam u ulozi svedenoj na puki kulturalni fenomen iskorišten u ideološkoj reprodukciji statusa quo. Tako je, primjerice, ulazak žena na tržište rada u većem broju iskorišten kao izvor jeftine radne snage umjesto kao polazište za stvarnu emancipaciju od patrijarhalne obitelji kakvoj se nadala Kollontai.
Feminizam koji veliča poslovni uspjeh žena kao emancipatorni moment, kao pobjedu nad patrijahatom, bio je itekako kompatibilan s akumulacijom kapitala. Ono što je trebala biti emancipacija žena od kućanskog rada i patrijahalne obitelji pretvorilo se u dvostruku potlačenost koja se sad odvija i na radnom mjestu i u obitelji. Rezultat takvog ‘feminizma’ jest tek poslovni uspjeh nekolicine žena, dok je ostatak u istoj ili goroj situaciji.
Nadalje, feminizam na Zapadu kooptiran je od strane vladajućih struktura kao jedan od ideoloških alata koji su poslužili u moralističkom opravdavanju imperijalističkih ratova, posebno na Bliskom istoku. Stvarni motivi daljnje akumulacije kapitala zamaskirani su lažnom brigom za ženska prava u djelovima svijeta gdje se ona posebno krše, dok se zapadnjačka ideja feminističkog oslobođenja isticala kao dominantan model i primjer emancipacije. Pritom se zaboravljalo na stvarne materijalne razlike i nemogućnost da se žena u Sudanu odupre patrijahatu na jednak način kao žena u Europi.
Power je objasnila da su zahtjevi drugog vala feminizma izvršeni samo na kulturalnoj i kozmetičkoj razini, u onome što Marx naziva nadgradnjom, bez stvarne promjene ekonomske baze ili patrijahalnog ponašanja. Kapitalizam pri tome “izvrće san ženske emancipacije u sredstvo akumulacije” i sredstvo opresije. Upravo razračunavanje s kapitalistikčkom aproprijacijom feminizma postaje za Power jedan od temeljnih zadataka marksističkog feminizma.
Pozivajući se na Klaru Zetkin, istaknula je važnost razmatranja feminizma u vezi s klasom. Problematizirala je jednostavno podvlačenje ženskog pitanja pod pojam klase. Iako su dva pojma usko povezana, pitanje ženske emancipacije nije moguće riješiti samo rješavanjem klasnog pitanja. Žene čine više od polovice globalne radne populacije te kao takve konstituiraju konkretnu poziciju na kojoj se očituje opresija kapitalizma i patrijahata. U skladu sa Silvijom Federici, predavačica je ukazala na to da je rad uvijek rodno određen. Izlaganje je završila upozorenjem da je feminizam u opasnosti ukoliko ne krene razmatrati konkretnu materijalnu situaciju, dakle, povezanost rada, klasnog i rodnog pitanja.
