U posljednjih se godinu dana gotovo udvostručio broj djece koja ilegalno prelaze američko-meksičku granicu. U samo u prvih šest mjeseci ove godine, prema podacima američkih vlasti, gotovo je 47 000 djece ilegalno prešlo granicu.
Većina ih dolazi iz zemalja Centralne Amerike, poput Hondurasa, Gvatemale ili El Salvadora. S obzirom na ogromno povećanje ilegalnih prelazaka Obama je stanje na granici interpretirao kao humanitarnu krizu, dok je civilne udruge nazivaju izbjegličkom.
Ekstremno siromaštvo i politička nesigurnost
Granica između Sjedinjenih Država i Meksika zbog krvavih obračuna između narkokartela često je interpretirana kao jedna od najopasnijih na svijetu, no, često se zanemaruje da, osim kriminalom, ona obiluje i primjerima kršenja ljudskih prava, kako s meksičke, tako i s američke strane. Iako su i ranije zabilježeni brojni ilegalni prelasci djece, od 2011. godine ovaj je broj znatno porastao. Glavnim uzrokom mnogi analitičari smatraju drastično posvećenje nesigurnosti u ionako nestabilnim zemljama Centralne Amerike.
Jose Luis Zelaya u Democracy Now kao razloge ilegalnih prelazaka granice navodi još i eskalaciju obračuna različitih kriminalnih grupa, ekstremno siromaštvo, ogroman postotak disfunkcionalnih obitelji iz kojih djeca bježe te ključno, potragu djece za roditeljima (većinom majkama) koje uslijed ugrožene egzistencije odlaze na ilegalni rad u SAD.
Put koji djeca (najčešće između 7 i 18 godina starosti) prelaze, predstavlja niz opasnosti uslijed kojih rijetki uspijevaju doći do svoga cilja. Na neizvjestan i iznimno opasan put djeca uglavnom kreću vlakom, a zbog izostanka nadzora odraslih nerijetko su na različite načine zlostavljana – od tuče, pljačkanja i silovanja, do otmice i trgovine ljudima (coyotaje).
Najrealističniju sliku strahota koje djeca prolaze prikazala je redateljica Rebecca Cammisa u Oscarom nagrađenom dokumentarcu Which Way Home.
Najčuvanija granica na svijetu
Američko-meksička granica predstavlja gotovo najčuvaniju granicu na svijetu. Nadzire je pogranična policija CPB (Customs and Border Protection) koja djeluju u okviru HLS (Departmetn of Homeland Security), federalne agencije USBR (United States Border Patrol) i ICE (Immigration and Customs Enforcement). Iako se često u prilog takovom osiguranju navodi borba protiv narkokartela, većina smatra kako je ipak riječ o borbi protiv ilegalnih imigranta.
Slučaj 42-godišnjeg Anastasija Hernándeza Rojasa, koji je uslijed iživljavanja pogranične policije preminuo u bolnici, prvi je put privukao pozornost javnosti na ono što se na granici događa.
Naime, tek kada je snimaka premlaćivanja i mučenja elektrošokerima došla u medije, shvatila se ozbiljnost situacije.
Mnogi poznavatelji situacije na terenu, poput organizacije No more Deaths, SDIRC (San Diego Immigrant Rights Consortum) ili MDC ( The Migrant Defense Coalition), smatraju kako je povećanje broja smrtnih slučajeva ilegalnih imigranta proporcionalno povezano sa sve većom brutalnošću granične policije te širenjem militantnih skupina poput Minutemen ili FAIR-a (Federation for Immigration Refrom) čiji je cilj ”očistiti Ameriku”.
Imigranti su postali unosan posao
Odnos prema imigrantima odavno predstavlja temeljnu agendu gotovo svih administracija Bijele kuće. Predviđa se da će samo tijekom 2014. godine u SAD pristići gotovo 80 000 maloljetnika.
Unatoč svim strahotama koje pretrpe na putu, djeca koja uspiju prijeći granicu prolaze novu epizodu noćne more u pritvorima američke pogranične policije. Zbog očite neosposobljenosti većine pograničnih policajaca, djeca bivaju zatvorena u starim skladištima bez vode, hrane i osnovnih higijenskih i prehrambenih namirnica. Kako je do sada većina skladišta popunjena, pogranična služba djecu šalje u vojne baze u Kaliforniji i Oklahomi u kojima ih dalje raspoređuju prema spolu i dobi.
Jose Luis Zelaya opisujući svoje dvomjesečno iskustvo u ”prihvatnom centru” Harlingen u Teksasu, navodi kako mu je bilo dopušteno svega jednom tjedno izaći na svjetlost, a vodu je dobivao tri puta dnevno.O stanju u ”prihvatim centrima” progovorio je i odvjetnik ACLU-a James Lyll, istaknuvši kako se imigrante u navedenim centrima stražari pozdravljaju s „Dobro došli u pakao!“, budi ih se svakih 30 minuta, a u slučaju nepokoravanja prijeti im se silovanjima. Broj zadržanih imigranata raste svakim danom.
Kako se broj ilegalnih imigranata u posljednjem razdoblju povećao (prema podacima ACLU, 2011. godine zadržan rekordan broj imigranta, njih gotovo 429,000 u ukupno 250 ustanova), došlo je i do osnivanja privatnih zatvora, u koja se imigranti smještaju. Na taj su način imigranti postali unosan posao.
Nepotrebnost The Lock-up systema, kako ga nazivaju u ACLU, jasna je i iz činjenice da većinu imigranata čine žrtve različitih zlostavljanja, obitelji s malom djecom, stariji, osobe s različitim psihičkim smetnjama te maloljetnici.
Prebacivanje odgovornosti i politika ignoriranja
ACLU je sredinom lipnja ove godine zajedno s odvjetnicom Ashley Huebner, koordinatoricom projekta Immigrant Children’s Protection Project, u okviru National Immigrant Justice Center te još nekoliko organizacija, podignula pritužbu protiv pogranične policije.
Prema podacima AIC-a (American Immigration Council) 97% pritužbi između 2009. i 2012. godine nije rezultiralo nikakvom reakcijom nadležnih službi, a politiku ignoriranja predvodi HLS.
Nadležne službe čak prebacuju odgovornost za sudbinu ove djece na njihove roditelje te države iz kojih djeca bježe. Ministar Jeh Johnson je u otvorenom pismu upućenom roditeljima čija djeca ilegalno prelaze granicu naglasio kako će svi koji ilegalno prelaze američku granicu biti deportirani neovisno o godinama starosti. Johnson je također istakao da ova djeca zapravo nemaju budućnosti u SAD.
Sličnu tehniku ”prebacivanja odgovornosti” primijenio je i bivši državni odvjetnik Peter Nunza, koji je, osvrćući se na pitanje vezano uz smrti imigranta izjavio:
„Ljudi su sami odlučili doći u SAD-u. Neki od njih jesu umrli, ali put je ipak bio njihova odluka“.
Nadalje, odgovornost je prenio na Meksiko, rekavši da su „meksičke vlasti te koje su ih iznevjerile i prisilile da odu iz svoje zemlje“. U ovakvim se analizama zaobilazi činjenica da imigranti nisu izgubili život u svojim domicilnim zemljama, nego na tlu SAD-a.
Dvostruki standardi: imigranti i egzilanti
Obama je pokušao pronaći rješenje u financijskoj pomoći zemljama Centralne Amerike, međutim, za sada nema pomaka. S druge strane, jedan dio američkih političara (Marc Rubino, Hillary Clinton, Jan Brewer) smatra kako treba još više pojačati nadzor nad granicom i poslati jasnu poruku kako ilegalni imigranti nemaju što tražiti u SAD-u. Posebnu agilnost u kreiranju restriktivnije politike vezane uz imigrante, pokazuje Marc Rubino, republikanski senator s Floride i sam potomak kubanskih imigranta.
Ovo je još jedan u nizu eklatantnih primjera u kojima SAD zauzima dvostruke standarde. Dok se istovremeno većina američkih političara slaže kako bi se djecu trebalo deportirati, u slučaju kubanskih ilegalnih imigranta zauzima se suprotna politika.
Naime, svi imigranti koji ilegalno dođu s Kube u SAD ne podliježu odredbama o deportaciji. U službenoj američkoj politici na njih se referira kao na egzilante koji su pobjegli u strahu pred Castrovim režimom. Ne samo da se ne inzistira na deportaciji Kubanaca, već im se prema posebnom zakonu omogućuje stjecanja državljanstva u rekordnom roku.
Nužno se nameće pitanje što je drugačije u slučaju gvatemalske, meksičke ili salvadorske djece? Razlog je i više nego očit: to su ničija djeca. Ona ne služe vanjsko političkim ciljevima – borbi protiv kubanskih i inih diktatora. Najbolje je ih stoga prepustiti sudbini.
