Kevin Duong s povjesničarkom Camille Robcis razgovara o tome zašto su debate o Judith Butler i homoseksualnim brakovima trenutno u središtu pozornosti u Francuskoj.
Konzervativni/e znanstvenici/e i katolički/e aktivisti/ce u Francuskoj odbacuju “teoriju roda” kojom se, uvjerenie su, u svojim odlukama vodi socijalistička vlada Françoisa Hollandea. Marširaju ulicama noseći natpise s porukama kao što su “NE teoriji roda”, “Želimo spol, a ne rod” i “Ne dirajte naše rodne stereotipe”.
Prošlog prosinca, neki/e od njih pokrenuli su i akciju nazvanu dan povlačenja iz škole u kojoj roditelje pozivaju da, u znak protesta protiv širenja “teorije roda” u državnim školama, svoju djecu jednom mjesečno zadrže kod kuće.
Isprepletena s nasilnim i intenzivnim nacionalnim protestima protiv homoseksualnih brakova započetih 2013., ova su previranja, čini se, simptom šire nacionalne krize vezane uz rod i obitelj, koja otkriva ružne, zanemarene dimenzije suvremene francuske politike te otvara pitanja imigracije, reprodukcije i granica sekularizma i univerzalizma.
Najnovija knjiga povjesničarke Camille Robics The Law of Kinship (Zakon srodstva) nudi objašnjenje spomenutih silnica, sugerirajući da nedavne kontroverze valja razmatrati unutar šireg okvira francuskog univerzalizma i njegove vezanosti za heteroseksualnu obitelj.
Slijede ulomci iz razgovora koji je doktorand na Sveučilištu Cornell Kevin Duong vodio s Robics, u kojem ona objašnjava zašto je Francuska u posljednje vrijeme opsjednuta rodom.
U SAD-u se “teorija roda” uglavnom vezuje uz akademski kontekst, no čini se da u debatama u Francuskoj poprima mnogo šire značenje.
Mislim da bi najprije trebalo pojasniti da “teorija roda” ne postoji. Čak ni među onima koji/e ju kritiziraju ne postoji pravi konsenzus oko toga od čega se ta teorija zapravo sastoji. Ipak, u Francuskoj se u posljednjih godina pojavilo nekoliko knjiga koje pokušavaju objasniti njeno porijeklo i učinke.
Prema tim izvorima, “teorija roda” je rođena u američkim akademskim krugovima, točnije na odsjecima za ženske studije gdje se razvijala pod utjecajem marksizma, dekonstrukcije, postmodernizma ili feminizma. Do njene popularizacije dolazi unutar međunarodnih organizacija kao što su Ujedinjeni narodi ili Europska unija.
U francuskom kontekstu, kritičari/ke se redovito pozivaju na aferu iz 2011. izazvanu srednjoškolskim udžbenicima iz biologije u kojima se rod definira kao društveno, a ne biološki uvjetovan koncept. Spominje se i kampanja “ABCD de l’Égalité” iz 2013., pokrenuta u svrhu borbe protiv rodnih stereotipa u osnovnoškolskom obrazovanju.
Nova je ministrica obrazovanja, Najat Vallaud-Belkacem, zbog svog angažmana u spomenutoj kampanji postala nova meta konzervativnih skupina koje brine hoće li ona i u svojoj novoj funkciji promovirati “rodnu ideologiju”.
Poučavanje “teorije roda” u školama doživljava se kao naročito zabrinjavajuće, ne samo zbog toga što se za djecu smatra da su podložna radikalnim idejama, već i stoga što je (besplatno, obavezno i sekularno) školovanje u Francuskoj povijesno funkcioniralo kao privilegirano sredstvo integracije građana/ki u naciju.
U praktičnom smislu, ovi roditelji strahuju da će njihova djeca učiti o homoseksualnosti, masturbaciji i transrodnosti, te da će u konačnici postati građani/ke koji/e prihvaćaju nihilizam, relativizam, društveni konstrukcionizam i sve one vrijednosti koje pripisuju “teoriji roda.”
Čini se da je ova debata posljednjih godina iznenadno i nasilno izbila na površinu. Je li to istina?
Rekla bih da je rasprava o “teoriji roda” ponovno izbila u prvi plan nakon donošenja zakona o heteroseksualnim brakovima – poznatom kao “Brak za sve” (mariage pour tous) – 2013. godine.
Glavni kamen spoticanja u ovim debatama je pitanje roditeljstva: iako gore spomenutim zakonom nisu legalizirane reproduktivne tehnologije za istospolne parove, njime je ipak utrt put ka posvajanju, a velik dio kontroverzi vezan je uz pitanje mogu li i trebaju li djeca koju odgajaju istospolni parovi biti prepoznata od strane zakona.
Velik dio plakata i slogana protivničke struje fokusiran je i na pitanje reprodukcije koje, naravno, sugerira određeno poimanje nacije te predstavlja točku u kojoj se spajaju pitanja roda i homoseksualnog braka.
“Teorija roda” otkriva se i kao uzrok i kao posljedica homoseksualnih brakova: ako homoseksualnim parovima dopustimo da imaju djecu, kako će onda izgledati obitelj i, što je još važnije, kako će izgledati budućnost, društvo i nacija?
Nadalje, ako djecu učimo da propitkuju rodne stereotipe te da, uz pomoć “teorije roda” razviju fluidnije poimanje vlastite seksualnosti, u kakve će građan(k)e oni/e odrasti? Kakve će norme upravljati svijetom u kojem živimo?
U Vašoj knjizi “The Law of Kinship” navodite da bi nedavne kontroverze u Francuskoj vezane uz rod i roditeljstvo trebalo tumačiti u kontekstu dulje povijesti koncepta obitelji u Francuskoj, u kojem se susreću reprodukcija, društvena i nacionalna kohezija te retorika univerzalizma. U konceptu obitelji prepoznajete usku svezu između srodstva i socijalizacije, prostor za osmišljavanje i razvoj francuskog društvenog tijela. Možete li to dodatno pojasniti?
Knjiga je objavljena u svibnju 2013., istom mjesecu kada je i zakon “Brak za sve” službeno prihvaćen, tako da je bilo prilično iznenađujuće vidjeti kako politički kontekst potvrđuje sve ono o čemu govorim u knjizi!
Ono što me naročito zanimalo bila je duga povijest obitelji, odnosno utemeljiteljska uloga koju je u francuskoj političkoj kulturi odigrala heteroseksualna obitelj. Od 19. stoljeća naovamo francusko civilno pravo i društvena politika konstruirali su koncept heteroseksualne obitelji kao konstitutivan za društvo.
Obitelj je, dakle, percipirana kao najbolja jedinica za organizaciju solidarnosti i izgradnju političkog konsenzusa, model društvene reprezentacije koji je najlakše izdvojiti i opisati te najčišći izraz volje naroda. U knjizi ovu pojavu nazivam “republikanskim društvenim ugovorom”.
Ta duga i trajna spona između obitelji i republikanstva može nam pomoći razumjeti zašto su nedavni zakoni vezani uz bioetiku, istospolne zajednice, obitelji s jednim roditeljem, prezimenima, surogatstvom i pravu na posvajanje u Francuskoj izazvali toliko kontroverzi, te zašto protivnici/e homoseksualnih brakova o njima (kao i “teoriji roda”) govore kao o uvoznom konceptu, produktu ili divljeg liberalizma ili totalitarizma, odnosno ne-republikanskom konceptu koji je kao takav u temeljnoj opreci s francuskom kulturom.
Logika u pozadini tih tvrdnji sugerira da promjene u strukturi obitelji nužno dovode do stvaranja novog političkog (ne-francuskog) poretka.
Tko su zapravo ti kritičari/ke roda? Spomenuli ste konzervativne katolike kao aktivne u francuskom pokretu, no istovremeno navodite sekularne argumente vezane uz ulogu obitelji u republikanskom društvenom ugovoru. Odakle dolaze kritike na račun “teorije roda”– od vjerske desnice, republikanske ljevice, ili s jedne i druge strane?
Iako su u Francuskoj granice između desnice i ljevice često nejasne, otpor spolnoj jednakosti poglavito dolazi iz smjera desnice i katoličkog svijeta. Situaciju u Francuskoj u tom smislu donekle valja promatrati kao dio šire obrane heteroseksualne reproduktivne obitelji od strane Vatikana i globalne kršćanske desnice.
Zanimljivo je da se velik dio francuskih katoličkih aktivist(ic)a i znanstvenika/ca umjesto na vjerske argumente poziva na vrijednosti na kojima je izgrađena francuska politička kultura, poput republikanstva, univerzalizma i humanizma, koje se u tom procesu heteroseksualizira.
Primjerice, u manifestu skupine Printemps Français (Francusko proljeće) istospolni se brak uopće ne spominje, a kao cilj svog djelovanja skupina navodi “pobunu protiv neoliberalizma političke, financijske i medijske oligarhije”, “demokratizaciju kritičkog duha” i borbu za obranu “humanizma”. Prisvajajući neke od postupaka i prepoznatljivih obilježja populizma, skupina redovito poziva na činove građanskog neposluha.
Zanimljivo je da se ovdje radi o obliku populizma koji priziva humanizam i univerzalizam. Članovi/ce skupine sebe predstavljaju kao branitelj(ic)e obespravljenih (prosječne, normalne heteroseksualne obitelji iz srednje klase) koji/e se suprotstavljaju privilegijama malobrojnih (homoseksualne, socijalističke, intelektualne i političke elite) u ime naroda – ali ne određenog naroda, već onog univerzalnog!
Kao što navodite u Vašoj knjizi, u debatama o istospolnim brakovima često možemo čuti prigovor da je njihov koncept bliži “komunitarizmu” kako ga se tumači u američkom kontekstu i koji je u opreci s francuskim republikanskim univerzalizmom. Na koji način je to povezano s nedavnim napadima na “teoriju roda”? Odakle tumačenje “teorije roda” kao anti-Francuske?
Jedan od razloga zašto je retorika kolektivizma u ovom slučaju nešto slabije izražena jest inzistiranje pobornika/ca prijedloga zakona “Brak za sve” na tome da je spomenuti zakon u potpunosti u skladu s modernim, sekularnim i univerzalnim vrijednostima Francuske Republike.
U svom govoru u Parlamentu Christiane Taubira je predstavila mariage pour tous u kontekstu duge povijesti civilnog braka u Francuskoj, povijesti koja je, kako je istaknula, “nepokolebljivo republikanska”. Navodeći da civilni brak sada može biti “istinski univerzalan”, Taubira sugerira da je heteroseksualni brak u svom postojećem obliku zapravo “komunitaran”.
Aktivisti(ce) koji/se zalažu za homoseksualni brak također su se poigravali retorikom komunitarizma i univerzalizma, tvrdeći da je sama ideja gay civilnih zajednica kakvu su promicali Nicolas Sarkozy i velik dio desnice, komunitarna. Nedavno smo u prosvjedima protiv homoseksualnih brakova jasno mogli/e vidjeti kako se pitanje obitelji u Francuskoj čvrsto veže uz republikanizam: naime, mnogi/e su branitelji(ce) heteroseksualne obitelji prisvojili/e tradicionalne simbole republikanske ljevice, prezentirajući na taj način homoseksualni brak kao nešto suštinski strano, komunitarno.
Spomenimo ovdje i razne reference na terorizam i totalitarizam kojima ove debate obiluju. Jedna od skupina koje se protive homoseksualnim brakovima, Hommen, prikazala je Françoisa Hollandea kako hoda ruku pod ruku s Hitlerom i Staljinom, sugerirajući na taj način da je novi zakon u svojoj suštini anti-demokratski, anti-republikanski i anti-francuski.
Retorika nacionalne pripadnosti zanimljiva je u kontekstu kampanje protiv roda. Spomenimo nasilne napade na Judith Butler koja je u Francuskoj postala utjelovljenje ne samo “teorije roda”, već i homoseksualnosti, gay roditeljstva i židovstva.
U listopadu 2001., primjerice, članovi neo-fašističke organizacije Renouveau Français prekinuli su svečanu dodjelu počasnog doktorata Judith Butler na Sveučilištu u Bordeauxu. Odjeveni kao žene, članovi spomenute organizacije prekidali su Butleričin govor i mahali natpisima kao što su: “Hoću brkove!” i “Želim postati delfin – mogu li?”.
Ubrzo nakon događaja u Bordeauxu pojavila se i video snimka u kojoj se “teorija roda” naziva “etničkom teorijom kojoj je cilj legitimirati homoseksualnost” i “plodom židovsko-američkih lezbijki” kao što su Butler i Anne Fausto-Sterling. Debate o rodu otkrivaju temeljne tjeskobe vezane ne samo uz pitanje heteroseksualnosti nacije, već i njene rase.
Na plakatima skupine Manif Pour Tous (Prosvjedi za sve), primjerice, Christiane Taubira (inače rodom iz Francuske Gvajane) prikazana je kao divovska gorila koja prijeti Francuskoj. Napadi naministricu Vallaud-Belkacem, rođenu u Maroku, često ističu njeno muslimansko porijeklo: desničarski časopis Valeurs Actuelles, primjerice, naziva ju novim “Ayatollahom” koji želi “preodgojiti našu djecu”. “Teorija roda” i opet se prikazuje kao nefleksibilna, totalitarna, strana i potencijalno zarazna.
Spoj rasizma, islamofobije i antisemitizma koji nalazimo u prosvjedima protiv homoseksualnih brakova jasno otkriva što je zapravo na kocki u ovoj debati: ovdje se ne radi samo o rodu kao akademskom konceptu ili o specifičnim zakonima vezanim uz homoseksualni brak, već o budućnosti Francuske kao nacije.
Hoće li francuski republikanizam ostati zatvorena paradigma zamrznuta u vremenu, ili će biti u stanju odraziti i pogodovati istinskim različitostima koje danas postoje u Francuskoj?
Izvor: Jacobin
Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić
