Nakon što je Islanđanka Thorlaug Agustsdottir u prosincu 2012. godine reagirala na sadržaj postavljen u Facebook grupi Men are better than women, jedan je korisnik objavio fotografiju njezinog lica, izmijenivši ga tako da izgleda ranjeno i krvavo, s komentarima kako žene zaslužuju biti pretučene i silovane.
Facebook je, međutim, odbio njezin zahtjev da se spomenuti postovi uklone, smatrajući kako ne krše pravila o govoru mržnje, nego da pripadaju kategoriji „kontroverznog humora“. Slika je bila maknuta tek nakon što je cijela priča dospjela do lokalnih novina, a glasnogovornik ove društvene mreže ispričao se tvrdeći kako svaki dan zaprime više milijuna sličnih zahtjeva.
Internet nam danas na neviđene načine razotkriva brutalnosti odnosa spram žena, što s jedne strane potpomaže rasvjetljavanju problema koji postoji već odavna, ali i s druge strane pretvara društvene mreže u platforme na kojima se patologija nasilja širi i podržava. Iz svega toga proizlazi niz zabrinjavajućih pitanja: Tko profilira takav nasilni sadržaj? Tko kontrolira njegovo širenje? Treba li to netko činiti?
U teoriji, društvene bi mreže trebale funkcionirati kao neutralne platforme na kojima korisnici ravnopravno kreiraju i prijavljuju sadržaj, ali to, kao ni u fizičkom svijetu, ipak nije slučaj. Svjetska zdravstvena organizacija je u izvještaju iz 2013. godine nasilje nad ženama proglasila „globalnim zdravstvenim problemom epidemijskih proporcija“, a upravo su društvene mreže mjesto na kojemu ta epidemija buja. I dok se dio te agresije odvija između ljudi koji se već otprije poznaju, u većini slučajeva je riječ o potpunim neznancima, čiji seksistički napadi uključuju nedopušteni seksualni nadzor, creepshotse, iznudu, doxxing, uhođenje, zlonamjerno oponašanje, prijetnje te snimke i fotografije silovanja, ali i trgovanje ljudima, čije su žrtve u jednoj trećini žene i djevojke.
Mreža WAM!
Studija koju je ove godine provela britanska organizacija Demos pokazala je kako su, uz slavne osobe, političare i novinarke, žene zbog svojeg roda najčešće žrtve online netrpeljivosti, dok su muškarci većinski oni koji ih zlostavljaju, a situacija je za žene druge rase i pripadnike LGTB zajednice još i gora.
“Uvijek iznova i iznova, ove žene često nemaju pojma tko ih napada. Stvori se cyber rulja, a jedina stvar koju napadači znaju je da je žrtva žensko”, kazala je Danielle Keats Citron, profesorica prava i autorica knjige Hate Crimes in Cyberspace, koja je u svojim istraživanjima došla do podatka kako su u 90% slučajeva žene mete “osvetničke pornografije”, to jest sadržaja eksplicitne naravi koji se distribuira bez njihova odobrenja. Jedna je druga studija pak pokazala kako 70% gejmerica igra u ulozi muškog lika, radije nego da trpi seksualno zlostavljanje.
Nadalje, ovakav se tip uznemiravanja često javlja i u komentarima na popularnim web stranicama, zbog čega su u kolovozu ove godine zaposlenice Jezebela objavile otvoreno pismo u kojem su progovorile o profesionalnom, fizičkom i emocionalnom utjecaju kojeg na njih ostavljaju pornografski GIFovi što svakodnevno preplavljuju njihovu stranicu.
Za neke je prijetnja još i gora, kao što je slučaj sve većeg broja zemalja u kojima napadači snimaju silovanja kako poslije mogli ucjenjivati svoje žrtve prijetnjama da će te snimke objaviti na internetu. U Pakistanu je zato grupa Bytes For All, poznata po tome što je tužila vladu zbog cenzuriranja videa na YouTubeu, objavila studiju koja je pokazala na koji način društvene mreže i mobilna tehnologija ugrožavaju žene u zemlji, time što odražavaju nasilje, ali ga i povećavaju.
Primjer je slučaj kada je jedan korisnik na Facebooku objavio snimku grupnog silovanja žene u Maleziji, koja je bila online više od tri tjedna zbog toga što su moderatori odbijali prihvatiti zahtjeve za njenim uklanjanjem, da bi na kraju to ipak pristali učiniti. S druge strane, Facebook stranica Men Who Hate Women još jedne islanđanke Hildur Lilliendahl Viggósdóttir, na kojoj je ukazivala na mizogini sadržaj pronađen na Internetu, bila je ugašena četiri puta zato što je autorica ponovno objavljivala tuđe postove bez pismenog dopuštenja. Istovremeno, originalne fotografije, koje su prikazivale silovanja ili nasilje nad ženama, ostale su online pod kategorijom “humor”.
Hildur Lilliendahl Viggósdóttir
Pitanje slobode govora obostrano je problematično u ovakvim slučajevima, pa se tako uz one koji šire prijetnje, fotografije i klevetu, nalaze utišane i otjerane žrtve. Takvi problemi s gubitkom prava na glas, međutim, ne privlače toliko pozornosti kao borba za pravo na slobodu govora, a za neke cyber nasilnike, utišavanje članove ženske zajednice pogrdama i prijetnjama upravo je otvoreni cilj njihovog djelovanja. Internet je osim toga postao moćno oružje i u širenju nasilja u obitelju, kojeg je, kako je jedno istraživanje pokazalo, 89% žrtava osjetilo i na različitim tehnološkim platformama.
Društvene se mreže pak ponose time što štite svoje korisnike, ali istovremeno ne žele sudjelovati u regulaciji slobode govora. Usprkos tome, tvrtke poput Facebooka, YouTubea i Twittera, ipak moderiraju sadržaj i donose neku vrstu odluka vezanu uz njegovu kontrolu, pa je tako jedan dio, primjerice dječja pornografija, podložan zakonskoj cenzuri, dok je ostatak ponekad više pitanje kulturalne interpretacije , ali su reakcije ipak najbrže u okolnostima povrede autorskih prava i intelektualnog vlasništva.
Na nasilje nad ženama uglavnom se reagira tek kada slučaj dospije u novine, zbog čega se žrtve internetskog zlostavljanja često obraćaju pojedincima koji će moći dati publicitet njihovom slučaju. Potaknute time, novinarka The Atlantica Soraya Chemaly, Laura Bates, osnivačica projekta Everyday Sexism, i Jaclyn Friedman, direktorica Women, Action and Media, pokrenule su zajedničku akciju čiji je cilj bio pritisnuti Facebook da prepozna eksplicitne prikaze nasilja nad ženama kao slučajeve povredu zabrane govora mržnje, nasilja i zlostavljanja. Prvi je dan kampanje 160 kompanija i organizacija supotpisalo otvoreno pismo Facebooku, u kojem je bilo naglašeno kako odbijanje uklanjanja sadržaja koji glorificira i trivijalizira silovanje i nasilje ugrožava slobodu govora, na način da marginalizira djevojke i žene te pridonosi agresiji protiv njih.
Facebook je na pismo odgovorio isprikom i obećanjem kako će uložiti više truda u poboljšanje sustava za prijavu negativnog sadržaja, a usprkos svojim propustima, trenutno čini više od drugih kompanija u suočavanju s online zlostavljanjem žena. Kategorija “kontroverzni humor” tako više ne postoji, rodno-utemeljena mržnja prepoznata je kao legitimni problem te se trajno radi na poboljšavanju sigurnosti korisnika i eliminiranju prijetećeg i diskriminatornog sadržaja, ali je napredak u većini slučajeva još uvijek spor. U tu je svrhu Facebook započeo projekt Compassion Research, koji omogućuje korisnicima direktno slanje poruka osobi koja je postavila uvredljivi sadržaj, što u 85% slučajeva rezultira njegovim uklanjanjem. Za onih ostalih 15% slučajeva, međutim, još uvijek nisu pronašli prikladan način rješavanja.
Problem leži u tome što se često pogrešno misli kako postoji algoritam koji rješava takve prijave, ali u realnosti se njima bavi osoba koja prati objektivne norme. Međutim, Kate Crawford, znanstvenica u Microsoft Researchu i MIT-u, smatra kako je ta navodna objektivnost kojoj se teži ipak “dio ljudskog procesa donošenja odluka u vezi toga što konstituira prikladni način govorenja u javnoj domeni”. Značenje tog konteksta važno je za stručnjake u industriji zbog toga što su oko 90% zaposlenika u tehnološkom sektoru muškarci, čija je sklonost od 1% za negativno ocjenjivanje žena u procjenama uspješnosti, kako je to Google pokazao, dovela do njihovog udaljavanja iz čitave industrije. Usprkos tome što je nedostatak žena u Silicon Valleyju prepoznat te su se počela ulagati sredstva u promjenu takve situacije, to i dalje ne znači kako se žene osjećaju prihvaćenima u takvom okruženju. Zbog toga nije teško zamisliti kako nesvjesne predrasude mogu utjecati na strukturu sustava, uključujući i načine na koji tvrtke moderiraju različite zahtjeve.
Kate Crawford
Ono što stvara probleme kompanijama u potrazi za uspješnijim rješenjima kojima će moderirati sadržaj i čuvati korisnike sigurnim je i nedostatak jasne definicije toga što tvori pravu prijetnju u nekom zakonskom smislu, zbog čega i same izbjegavaju odrediti što točno neki komentar čini prijetnjom. Isto tako, društvene mreže manje reagiraju na zahtjeve od običnih građana, kao što je primjer Googlea, koji je na mogućnost tužbe od 100 milijuna dolara zbog toga što je odbio maknuti privatne fotografije poznatih žena koje su bez njihovog odobrenja stavljene na Internet , to na kraju ipak pristao učiniti, ali pitanje ostaje što je s nekim drugim fotografijama koje su još uvijek online?
U kolovozu je Drew Curtis, osnivač stranice za sakupljanje i komentiranje vijesti FARK, najavio kako će dodati mizoginiju kao smjernicu za moderaciju sadržaja, zbog čega će zabraniti šale vezane uz silovanja, prijetnje, postove u kojima se žene naziva kurvama i droljama ili ih se okrivljuje za to što su žrtve nekog zločina. Unatoč važnosti takvih najava, one i dalje nisu dostatne za rješavanje toliko kompleksnog problema, čije rješenje Kate Crawford vidi u primjeni sustava koji će omogućiti ostavljanje traga vezanog uz to kada i zašto je određeni sadržaj maknuti, što je praksa koju primjerice provodi Wikipedia. Drugi stručnjaci pak smatraju kako kompanije trebaju omogućiti veću transparentnost, ali i angažirati više zaposlenika za razumijevanje i moderiranje sadržaja, što znači i zapošljavanje više inženjerki, programerki i menadžerica, kao i suradnju sa stručnjacima za nasilje.
“Na svima nama je da odbacimo tihu toleranciju seksualnog zlostavljanja i odbijemo prihvatiti ono što je neprihvatljivo”, izjavio je Barack Obama sredinom rujna.
