Jedan dan predsjednice uprave, drugi dan prodavačice
(ali nikada radnice Kamenskog)
Lydia Sklevicky je u svojoj knjizi Konji, žene, ratovi, primijetila kako se riječ žena podudara s riječju kriza. Ekonomska kriza koja nas pogodila 2008. (i još traje) nije izuzetak: sada svi raspravljaju jesu li menadžerska pohlepa, bahatost i megalomanija – muške slabosti koje su ugrozile globalno tržište i da li je jedino riješenje problema napokon uvažiti žene razbacane po srednjem menadžmentu.
Krajem studenog ove godine, poslovni tjednik Lider odlučio je nabrojati 300 najmoćnijih žena hrvatskog biznisa i istovremeno sazvati okrugli stol i razgovarati s nekim od njih o krizi i položaju žena u biznisu, dakle, o temama o kojima smo govorile na ovogodišnjem Vox-u. Međutim, za razliku od našeg divergentnog, feminističkog pristupa problemima ekonomske neravnopravnosti, poduzetnice su za vrijeme razgovora bezrezervno usvojile uniformno „mi-žene“, kao da je tom identifikacijom izbjegnuta svaka klasna raslojenost i postignut mir u svijetu.
Sam naziv tjednika daje naslutiti kome je publikacija namijenjena: ženama koje su moćne, koje su zaposlene u višem i visokom menadžmentu, ženama koje sjede u upravnim odborima i koje raspolažu milijunskim iznosima. Naravno da poduzetnice nisu raspravljale o sprezi epistemologije, medija i ekonomije jer bi onda nužno morale priznati da to mi koje toliko vole, isključuje žene koje ne raspolažu istim sredstvima (ne samo novčanim) kojima raspolažu one. To ih, međutim, nije spriječilo da se za medijske potrebe s njima identificiraju. Uostalom, tko će im tu travestiju predbaciti kad žene koje bi ih mogle kritizirati ne čitaju Lider jer nemaju ni za kruh?
Kriv je, dakako, i sam tjednik.
Naslovnica je potpuni promašaj: neprirodno izvrnuta ruka aludira na Evu i Očajne kućanice.
Već sama karikaturalnost te ruke s jabukom daje naslutiti da će temat biti pun općih mjesta. Trenutak u kojem postaje jasno da je doista tako jeste lik Nevenke Bečić, sestre Željka Keruma, koji se nalazi na trećem mjestu liste top deset poduzetnica. Ispod fotografije tek kratka opaska kako je na tako visokoj poziciji ne drži toliko upravljanje tvrtkom koliko kombinacija s političkom funkcijom. Odmah ispod liste stoji kratak novinski uvod koji počinje riječima: žene su manje sklone korupciji.
Moram priznati da me je to mi uvijek iritiralo, pogotovo kada u prvi plan (kao što je slučaj i s Liderovom temom tjedna) gura zajedničke biološke, ili još gore – genetske predispozicije žena koje ih čine moralno superiornijim u odnosu na muške kolege, ali samo tamo gdje su ti muškarci već dotakli dno – u poduzetništvu. Insistiranje na prirodnim kvalitetama žena (kao da govorimo o vinu i sirevima) koje dolaze do izražaja u kriznim razdobljima i čine ih boljim liderima, pokazuje jasno da istim tim menadžericama, koje te kvalitete prepoznaju kao vlastite, nije u interesu govoriti o osobinama tržišta i kapitala kao o nečemu što nije prirodno.
Tvrdnje jedne od sudionica, Slavice Maros Stipančić, predsjednice Uprave Dinove-Dione (sedma na listi najmoćnijih žena u hrvatskom biznisu) kako (opet, naravno, to mi-žene): nismo rođene sa prevelikim egom; jedan dan možemo biti predsjednice uprave, drugi dan prodavačice, ne govori dakako ništa o tome kako je puno teže ići obrnutim smjerom jer se iz siromaštva jako teško izvući, a da ne govorimo o tome koliko je teško dospjeti u tih, kako i sam Lider priznaje, deset posto žena u visokom menadžmentu.
Poslovni je tjednik, uostalom, dva mjeseca ranije jasno stavio do znanja da ekonomski razvoj (a ne ljudi kojima taj razvoj odgovara i koji ga razvojem nazivaju) traži promjene zakona o radu. Na naslovnici Lidera (broj 260, 24. rujna) radnička je čizma gazila gospodsku cipelu. Iako nije bilo nikakvih salonki, štikli i ženske obuće – bilo je jasno da je u gospodsku cipelu upisana i ona šačica žena koje spadaju u kategoriju bogatih poduzetnika, menađera i tako dalje. O tom mi, u broju koji se bavio najmoćnijim ženama, nije bilo ni spomena.
Zašto tada nitko nije govorio o genetskim predispozicijama za bogaćenje, posve je jasno: takva bi biologizacija ekonomskih odnosa bila izvrgnuta ruglu. Zbog čega onda nitko ne reagira kada sve žene, bez obzira na njihov društveni status, političko opredjeljenje i zaposlenje – trpaju u isti koš i proglašavaju socijalno senzibiliziranijim i ekonomsko osvještenijim bićima u odnosu na muškarce?
Pisale smo o situaciji u kojoj se nalaze radnice Kamenskog. Bilo bi zanimljivo čuti što one misle o direktoricama i menadžericama i spadaju li u dvije trećine ženske populacije koje preferiraju muškarca za šefa. Njih, naravno, nije bilo za okruglim stolom jer, dakako, spadaju u one koje ne čitaju Lider i ne znaju što uopće znače te muške i ženske energije koje Liderove gošće spominju. Jednako bi začuđeni bili, vjerujem, i vodeći ekonomski teoretičari, pogotovo feminističke teoretičarke jer su te energije prigodnije za razgovor o ezoteriji i new ageu, nego za ozbiljan razgovor o ekonomiji danas.
Tema broja se nije, dakle, dotakla važnog pitanja: zbog čega žene u velikoj većini, kako sugeriraju mnoge ankete, preferiraju muške šefove.
Kao da je Lider pokušao, zajedno sa sugovornicama, zaobići svaku mogućnost samokritike.
Istovremeno, razgovor se zadržao na razini koja nije dopuštala da sugovornice stvarno preispitaju poziciju žena u biznisu. Predrasude da su žene iracionalne i stoga im ne treba vjerovati kada su ekonomske odluke u pitanju – gošće se nisu ni dotakle. Umjesto toga, mogle smo pročitati opservacije o jačoj emotivnoj inteligenciji žena i njihovom podvojenom životu: kao da muškarci nemaju ni djecu ni „privatni“ život.
Upravo taj izostanak sluha za ključna pitanja ovaj je temat učinio kontraproduktivnim. Nisam mogla naći nikakvih alternativnih riješenja koje žene nude, nikakvih prosuđivanja o nepovoljnom položaju žena inače. Sve se svelo na brigu za vlastitu obitelj, na iste one karakteristike samoživih, egoističnih muškaraca protiv kojih su došle govoriti Lideru i njegovim čitateljima i čitateljicama. Jedini socijalno osviješteni komentari ticali su se mirovinske reforme koja bi saborskim zastupnicama omogućila prijevremeni odlazak u penziju u odnosu na ostale radnice koje bi bile prinuđene raditi do svoje 65. godine.
Na svu sreću Lider nije jedino mjesto koje govori o ženama i ekonomiji danas. Promjene se doista događaju, i kako sam doznala iz izlaganja Hanne Rosin, recesijom su najpogođeniji muškarci. Od 8 milijuna izgubljenih radnih mjesta u Americi, njih 75% su izgubili muškarci. Bez obzira na to, sve visoke pozicije moći i dalje drže upravo oni. Šačica ljudi, dakle, raspolaže sredstvima o kojima milijuni muškaraca i žena širom svijeta, pa i u Hrvatskoj, mogu samo sanjati. U tu se šačicu ubrajaju i direktorice koje Lider predstavlja svojim tematom. Imajući to u vidu, njihovo brižno, ekonomski prilagodljivije mi nije mi s kojim se većina nas može poistovijetiti. Čak ni za medijske potrebe. Čak ni iz šale.
