Treća Povorka ponosa LGBTIQ osoba “Montenegro prajd” zakazana je za nedjelju 13. prosinca pod motom “Montenegro Prajd za svaki grad”, a na logotipu se nalazi zaštitni znak svakog crnogorskog Prajda – crni muški brkovi koji su kao provokacija itekako uspješni jer od kad su se pretprošle godine pojavili izazivaju burne reakcije i doživljeni su kao uvreda “pravih” crnogorskih muškaraca.
Predsjednik upravnog odbora oganizacije Queer Montenegro i aktivist Danijel Kalezić, najavljuje i promjenu rute kojom će se povorka kretati:
“Ne želimo maršrutu koja je bila prve dvije godine. Dosadašnja je najbezbjednija i najlakša za čuvati ali ovdje je pitanje naše slobode i da li mi pristajemo da slobodno prošetamo tamo gdje nas je najlakše čuvati ili tamo kroz grad i „kroz narod“. Predložili smo kuda bi to trebalo da bude, bitno nam je da je centar grada i da dođe do promjene“.
On je objasnio da Queer tehnički organizira Prajd i provodi odluke Organizacijskog odbora u kojem su LGBTIQ osobe iz Crne Gore i koji funkcionira po principu jednakosti svih članova i članica koji su tu kao pojedinci/ke, a ne kao predstavnici/e svojih organizacija ili institucija.
„Želimo da to bude Prajd LGBTIQ zajednice, a ne organizacije. To je princip koji smo uzeli od Zagreb prajda koji je vremenom prerastao u najveći u regionu“, rekao je Kalezić.
Prijedlog nove maršrute je dostavljen Upravi policije, a Kalezić vjeruje da policija ima mehanizme kontroliranja huligana što je pokazano prošle godine kada su dva dana unaprijed provedene mjere zaštite. „Policija ima menanizme da adekvatno prevenira 70 do 80 huligana, jer njih nema više. Bilo kakva diskusija sa policijom na tu temu nema svrhe jer su pokazali da mogu“, kategoričan je Kalezić.
Govoreći o zahtjevima koji će biti upućeni na samom Prajdu, Kalezić je kazao da se jedan od glavnih oslikava i kroz poruku „Montenegro Prajd za svaki grad“.
„Gotovo 100 odsto aktivnosti koje se implementiraju u Crnoj Gori koje se tiču ljudskih prava LGBT osoba u Crnoj Gori već pet šest godina su fokusirane samo na Podgoricu. LGBT osobe žive i u drugim gradovima Crne Gore. Da bi se ostvario napredak na tom polju smatramo da je potrebno da se lokalne samouprave u svim ostalim gradovima obavežu da će implementirati određene aktivnosti o ljudskim pravima LGBTIQ osoba kako bi se sticali uslovi da ti ljudi budi vidljivi u svim gradovima.
Ne možemo da budemo fokusirani samo na Podgorici i kažemo da je to dovoljno. Nije u redu da nam sloboda okupljanja bude garantovana samo u Podgorici“, rekao je Kalezić podsjećajući da je i Nikšić, u kojem je Prajd zabranjen u rujnu zato što policija nije mogla garantirati sigurnost sudionicima/ama povorke, jedan od razloga da se pošalje baš takva poruka.
Na pitanje koliko je Prajd dobar način borbe za prava LGBTIQ osoba, jer se često upravo iz tih zejednica mogu čuti osporavnja, Kalezić odgovara:
„Mislim da je to dobar način, a to pokazuje i istraživanje koje ćemo uskoro predstaviti. Između ostalog to istraživanje je rađeno i među LGBT zajednicom i 67 odsto ispitanih pripadnika LGBTIQ zajednice podržava Prajd, tako da mi više ne možemo govoriti da većina ne podržava. Da li će svih tih 67 odsto da dođe u nedjelju? Ne, i to je očekivano u ovoj fazi procesa jer ljudi i dalje žive u strahu ali osjećaju da Prajd donosi promjene i da treba da se dešava. Na taj način daju podršku nama koji smo dovoljno osnaženi da budemo tu imenom i prezimenom za sve njih jer mi to radimo za sve one koji to u ovom trenutku ne mogu. Ne za nas i naše organizacije već za one koje žive u skriveni“.
Organizacija Queer Montenegro registrirana je u ožujku 2013. godine, a godinu prije toga funkcionirali su kao neformalna aktivistička grupa Queer brigada jer nisu bili spremni da budu javno vidljivi. kako objašnjava Kalezić, htjeli da rade nešto zajedno i to su bile akcije, farbali su zastave u bojama duge i kačili ih po gradu, lijepili stikere, čestitali Novu godinu tako što su 1.000 čestitki ostavili u poštanskim sandučićima ljudima u Podgorici.
„Radili smo puno malih slatkih stvari i nismo bili vidljivi licem ali to nas je osnaživalo kao grupu. Kad smo shvatili da smo spremni vidjeli smo šta možemo da radimo ozbiljno i registrovali se. Pravili smo Prajd prethodne dvije godine i tako je krenulo. Već dvije godine imamo Merlinku – filmski festival, u organizacionom smislu imamo četiri programa, za javno zagovaranje i lobiranje, za izgradnju LGBTIQ zajednice, program ljudskih prava trans osoba i za kvir umjetnost i kulturu. Ipak, i dalje gradimo svoje kapacitete. Imao 8 ljudi koji su u puno ili pola radnog vremena angažovani po aktivnostima. Imamo i oko 50 LGBT volontera koji su povremeno angažovani i kad god nešta radimo računamo i na njihovu podršku“, kazao je Kalezić.
Queer ima grupu samopordške za trans osobe i 6 ljudi koji se sastaju jednom tjedno ili jednom u 15 dana. Oni se, kako je objasnio, međusobno osnažuju u procesu tranzicije, od njih je jedna osoba o trošku države završila proces prilagođavanja pola što je bio prvi takav slučaj u Crnoj Gori.
„Uz Prajd, to je jedna od naših najvećih pobjeda jer smo uspjeli da, posle tri godine od kada je to na papiru omogućeno, to profunkcioniše i u praksi. Tri godine su prošle od kad je zakon usvojen dok taj prvi slučaj nije riješen i sad to ide svojim tokom“, istakao je Kalezić. Tvrdi da osim tih šest u Crnoj Gori ima još trans osoba ali, kaže, da je o brojkama nezahvalno govoriti.
„Jako je interesantno da su svi ljudi u grupi i skoro svi koji su povezani sa trans zajednicom trans muškarci. Radi se o tranziciji iz ženskog u muško. I to je prilično očekivano u našem društvu koje je patrijarhalno i heteronormativno, zato što je mnogo lakše i mnogo je manji društveni otpor kad se prelazi iz ženske u mušku ulogu nego obratno.
I to je ono čime treba više da se bavimo i u LGBT organizacijama i mediji i generalno sva stručna javnost. To ne znači da žena u tijelu muškaraca nema, već da žive negdje u tišini i nemaju hrabrosti što je potpuno razumljivo. Ako pogledamo malo dublje problem je i kad je nasilje u pitanu – u 90 odsto slučajeva se nasilje čini nad ljudima (pretežno muškarcima, koji izlaze iz neke rodne uloge ili načinom odjevanja ili ponašanjem. U 90 odsto slučajeva napadnuti su muškarci koji izlaze iz neke društveno prihvaćene uloge. To je problem i trans žena, a to je već pitanje života i ta količina straha je ogromna, a ljudi, opšta javnost, ne razmišljaju o tome“, ispričao je Kalezić.
Iako prava LGBT osoba u Crnoj Gori odavno nisu nešto o čemu se ne priča, iako je njihovo neprihvaćanje u zajednicama u kojima žive i dalje veliko, svega nekoliko ljudi, i to isključivo muškaraca, javno se deklariralo i javno se bori za bolji položaj LGBT osoba. Kalezić je od prije dvije i pol godine jedan od njih.
Na pitanje što je sa ženama koje su homoseksualne, gdje su one i da li postoji „lezbijska zajednica“ u Crnoj Gori, Kalezić kaže da postoji i daje prilično aktivna.
„Mi u Queer-u imamo 70 odsto žena. I njihov kao i uopšte glavni problem LGBT zajednice je što nismo svuda vidljivi. Ogroman broj LGBT zajednice živi skriveno i u strahu i niko ne zna da oni nisu heteroseksualni. Neki od njih imaju partnere, a neki se nikad ni ne realizuju u tom smislu. Ja sam nekad tako živio i znam šta je taj strah koji nikome ne bih poželio. Dio nas se okuplja, družimo se, ti ljudi jesu vidljivi, neki su autovani roditeljima ili prijateljima, to nije veliki broj ali se povećava i to je dobro“, rekao je Danijel.
Govoreći o tome što je prethodilo njegovom deklariranju u javnosti Kalezić je kazao da je mu je u određenim momentima taj proces teško padao ali i da je to odluka na koju se dugo spremao.
„U jednom trenutku sam se zapitao da li ja sebe poštujem, imam li pravo da živim kao svi drugi i da budem prihvaćen kakav jesam ili ću da nastavim da živim u laži gdje će ljudi da me vole jer misle da sam nešta što nisam. Rekao sam sebi da imam dovoljno samopoštovanja da pred svima budem ono što jesam i da kao takav budem prihvaćen ili odbačen. Nisam mogao ni da sanjam koliku ću podršku imati. Ipak, svima bih poručio da ne žure, da se postepeno autuju jer se ipak mora obratiti pažnja na jako puno stvari. Ali evo ja sam primjer da je moguće živjeti normalno i slobodno. Niko me nije fizički napao, što ne znači da se neće desiti, nekoliko puta mi se desilo da me opsuju na ulici ali uglavnom nemam problema. Ima još ljudi koji normalno žive, a prepoznati su kao LGBT osobe“, zaključio je.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
