Objavljeno

Moje srce toliko glasno kuca

Foto: Hosny Salah, Pixabay

Adania Shibili: Sporedan detalj (2017.)

(ulomak)

Sjene plaze, ali nestaju čim ih pogledam, sve dok najednom ne vidim staricu koja stoji uz cestu nadomak križanja. Zaustavim auto pored nje. Spustim staklo automobila i pitam je mogu li joj kako pomoći, treba li je nekamo povesti.

Starica uđe u auto. Smjesti se na suvozačevu sjedalu pored mene i mi krenemo, obje zaklon tražimo u tišni, svaka od nas promatra drugi dio scene koja nas okružuje. Gledam naprijed, u cestu koja presijeca valovite brežuljke na kojima se boja zemlje mijenja iz blijedo žute u svijetlo smeđu; ona gleda nadesno, vidim to po nagibu njezine glave pokrivene maramom, crnom kao njezina haljina. Kradomice je pogledavam dok vozim, dio lica izbrazdan dubokim borama, ruke koje odmaraju u krilu, na crnoj tkanini haljine, čine mi se snažnije od svih drugih ruku koje sam u životu vidjela. Iscrtane modrim venama koje podsjećaju na linije na kartama koje sam bacila na stražnje sjedalo kada sam zaustavila automobil da ju povezem. Vjerojatno ima sedamdesetak godina.

Djevojka bi danas bila otprilike te dobi, da je nisu ubili. Možda je ova starica čula za taj slučaj, vijest o takvom slučaju doprla bi do svakoga tko živi u Naqabu, progonila ih sve do jednog, nitko tko bi je čuo ne bi je mogao zaboraviti. Mogla bih je za početak upitati nešto o ovom kraju, koliko dugo živi ovdje, pa postupno prijeći na pitanja o slučaju, pitati je zna li nešto o njemu.

Ali nijedna riječ ne izlazi iz mojih usta. Tišina među nama odmata se nepregledna kao tišina prirode koja se širi oko nas i sve nas jače stišće dok me starica ne zatraži da stanem, ja je poslušam i ona izađe iza automobila. Prije toga pogleda me ravno u oči. Potom se okrene i tiho uputi prema pješčanom putu nalijevo, stazi koju nitko tko putuje asfaltom ne bi primijetio ni pomislio da nekamo vodi. Starica nastavi hodati istim putem sve dok joj se među pješčanim brežuljcima ne izgubi svaki trag; ja krenem dalje, praćena njezinom opipljivom odsutnosti u sjedalu pored mene, a potom žaljenjem jer se nisam mogla natjerati da je pitam o slučaju. Kako sam smotana! Ona je ta, a ne vojni muzej ili izraelska naselja i njihovi arhivi, koja možda čuva detalj koji bi mi mogao pomoći rasvijetliti slučaj, vidjeti ga očima te djevojke. I napokon otkriti cijelu istinu.

(Prevela: Luiza Bouharaoua)


Moje srce toliko glasno kuca da može preplašiti ptice

Ujutro te budi lupanje po krovu
nije nitko nije ništa
samo majstori.
Dok se urušava
kažu im: ispod ovog krova niste sigurni
idite na jug
Na putu prema jugu
ubije ih bomba
koja padne na izbjeglički konvoj.

1.4 milijuna od 2.3. milijuna ljudi koji žive u Gazi danas su beskućnici.

Izvor: UN-ova humanitarna organizacija OCHA


Rahmah a-Z’anin, 48 godina, stanovnica Beit Hanouna koja živi s majkom i sestrom

„Kad su nam rekli da se moramo evakuirati, moja sestra Tamam doživjela je šok. Na brzinu sam spakirala torbu za sve tri i krenule smo gurati majku u kolicima do kraja ulice, nekih devesto metara od naše kuće. Svi su susjedi također bježali, neki od njih su nam i pomogli. Moj brat Nimer, koji živi u Beit Hanounu, došao je i odveo majku svojoj kući. Tamam i ja smo ostale ovdje i onda se pojavio dron koji je ispalio projektil u kuću Zuheir a-Z’anin, nekoliko metara od naše. Nekih dvadeset i pet minuta kasnije avion F-16 lansirao je projektil i nastala je ogromna eksplozija. Tlo nam se zatreslo pod nogama, prasina i krhotine zasule su ulicu i sve kuće u blizini. Izbila je panika, ljudi oko nas počeli su bježati. Pet minuta nakon eksplozije vratila sam se kući s nekoliko susjeda i kad sam došla tamo vidjela sam da su skoro sva vrata i prozori skršeni. Sav namještaj u kući bio je uništen, sve je bilo prekriveno prašinom i krhotinama. Strujne instalacije i vodovodne instalacije bile su oštećene, kuća je izgledala kao da ju je pogodio potres. Svi golubovi i kokoši koje je Tamam uzgajala i čijom nas je prodajom uzdržavala poginuli su u bombardiranju.” (izvor: B’tselem: Israeli Information Center for Human Rights in the Occupied Territories)


Dok ih spremaš za vrtić
recitiraš im imena njihovih prijatelja
tvoja se kćer
tvoj se sin
smije
Kada s roditeljima stignu na jug
bez vode bez struje bez skloništa
poginu
u granatiranju izbjegličkog kampa.

47 posto od 2,3 milijuna ljudi koji žive u Gazi su djeca.

Izvor: Save the Children


Tahjeer Tabash, majka šestero djece

“Naša djeca jako pate po mraku. Plaću cijele noći, upiške se od straha, ne stignem ih sve presvući, jednoga za drugim.”

Ibrahim al-Agha, inžinjer

„Svaki put kada nešto eksplodira ili neka meta bude pogođena u blizini, djeca vrište, prestravljena. Pokušavamo smiriti najmlađe, kažemo im: ‘Ne boj se, to je samo vatromet’. Ali starija djeca znaju što se događa.” (izvor: The Guardian)


Radijatori jedva griju
ali vani je još toplo
imaš klima uređaj
dok majstor ne dođe.
S juga
bez vode bez struje bez skloništa
natrag na sjever
kažu im: tko god se zatekne ovdje
terorist je i po njega ćemo doći vatrom.

Do 22. listopada Izrael je ispalio 7000 raketa na Gazu.

Izvor: NPR


Tala Herzallah, 21-godišnja studentica

„Prošla noć ne može se opisati riječima. Tresli smo se od straha. Nismo znali hoćemo se probuditi živi ili mrtvi. Hoćemo li dočekati jutro, bili smo svjesni da svake sekunde možemo umrijeti. Proveli smo noć u molitvi, preklinjali Boga da nas održi na životu. (Ujutro sam odmah krenula zvati obitelj i prijatelje da vidim jesu li oni preživjeli noć). Neki su mi se javili, neki nisu. Ne znam je li se oni koji se ne javljaju ne javljaju jer su mrtvi ili zato što nemaju baterije.” (izvor: The Guardian)


Ti si drugdje.
Tko god živi ovdje
mrtav je
i prije nego se rodio.

U Gazi je trenutno 50,000 trudnica. Više od stotinu ih se porodi svaki dan.

Izvor: UNFPA


Somaya, trudnica koja se sklonila u školu pored Deir-al Balaha

„Dvadeset i osmog ovog mjeseca trebam roditi. Moram ići na carski rez. Kamo da idem? Gdje će se to dijete roditi? Dijete se treba roditi na čistom mjestu. Što je ovdje čisto? Što da radimo?”


Dok svoje dijete stavljaš 
u vreću za spavanje
nečije tuđe već leži 
u mrtvačkoj vreći.

Od 7. do 24. listopada 5,791 Palestinaca ubijeno je u izraelskom napadu na Gazu.

Njih 2,360 su bila djeca.

Izvor: The Guardian


Dima al-Lamdani,* 18 godina

„U 4 i 30 ujutro bila sam budna i sjedila sa svojom tetkom, pile smo kavu. Najednom sam se probudila usred ruševine. Svi oko mene su vrštali pa sam i ja počela vrištati. Rekli su nam da se evakuiramo i odemo u Khan Younis jer ćemo tamo biti sigurni. Prevarili su nas i bombardirali. Imala sam sestru, bilo joj je šesenaet godina. Napisali su moje ime na bijelu plahtu u koju su umotali njezino mrtvo tijelo, mislili su da sam to ja.”

*Dima je izgubila roditelje, sedmero braće i sestara i četiri člana ujakove obitelji u bombardiranju.

Besan Helasa

Devetnaestogodišnja studentica medicine ubijena je u svom domu, zajedno s majkom, starijom sestrom Marah i Bratom Omarom. „Imam snove koje još nisam ostvarila. Imam život kojeg nisam u punini proživjela. Imam obitelj koju volim i za koju strahujem”, napisala je na Twitteru nekoliko dana prije smrti.

Yousef Maher Dawas

Dawas je bio mladi pjesnik i pisac. Poginuo je zajedno sa članovima svoje obitelji u gradu Beit Lahia u Subotu, 14. listopada. Bio je član kolektiva Mi nismo brojevi.

Djeca obitelji Al-Zaanin

Jedanaestero djece obitelji al-Zaanin poginulo je u bombardiranju stambene zgrade pored  al-Azam džamije u Beit Hanounu 8. listopada: Amr, četiri godine, Khaled, sedam godina, Obaida, devet godina, Hassan, dvanaest godina, Momen, dvanaest godina, Noor, devet godina, Zaina, sedam godina, Mays, pet godina, Hala, jedna godina, Salma, pet godina, Balsam, tri godine.

Obitelj Al-’Azayeh

Dvadeset i šest članova obitelji Al-’Azayeh ubijeno je 12. listopada. Najstariji među njima bio je sedamdesetpetogodišnji Sa’id Ysef al-’Azayzeh, a najmlađi dvogodišnji Abd al-Aziz Abd a-Nasser al-Halisi.

Muhammad al-Khayyat

Unatoč svim naporima liječnika, dvomjesečni Muhammad podlegao je ozljedama koje je zadobio u granatiranju Rafahe 13. listopada i umro u bolnici.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano