Na nedavno održanoj tribini u organizaciji Gonga pod naslovom “Europski populizam i angažman građana” gostovala je Mojca Pajnik, znanstvena savjetnica na Mirovnom inštitutu i profesorica na Fakultetu za družbene vede u Ljubljani. Urednica je nekoliko knjiga (Populism and the Web: Communicative Practices of Parties and Movements in Europe (Routledge, 2017.), Contesting Integration, Engendering Migration: Theory and Practice (Palgrave, 2014.) i Rasizem: razrezani svet (Časopis za kritiko znanosti, 2015.) i autorica brojnih članaka na temu državljanstva, migracije, rodne (ne)ravnopravnosti, rasizma i medija.
S Mojcom Pajnik razgovaramo o usponu populizma i njegovim medijskim i komunikacijskim strategijama.
Za početak, možeš li nam pojasniti kako definiraš populizam?
U posljednja dva ili tri desetljeća populizam je postao često korišten termin i zato je važno razjasniti o čemu zapravo govorimo. Ako pogledamo današnje društvo, možemo reći da živimo u tzv. populističkoj demokraciji (ili postdemokraciji) koja označava neka nova kretanja u društvu. Nizozemski teoretičar populizma Cass Mudde piše o populističkom duhu vremena (populist zeitgeist) koji je obilježio proteklih nekoliko desetljeća. Neki autori/ce pišu o populizmu u smislu da nešto izvanredno postaje uobičajeno u demokraciji.
Stoga, ako prihvatimo tezu o populističkom duhu vremena, tada govorimo o populizmu kao nečem univerzalnom, nečem što prožima čitavo polje politike. U knjizi Populism and the Web, koju sam uredila zajedno s Birgit Sauer, bavimo se normalizacijom populizma. Nije riječ o etiketiranju pojedinih političkih stranki kao populističkih, već o pokušaju razumijevanja ovog fenomena na čitavom političkom spektru, kao i razlikovanju različitih tipova populizma. Moramo se suočiti sa činjenicom da živimo u novom obliku demokracije. Naravno, tada se postavlja pitanje što to točno znači i kako se manifestira.
I, kako se manifestira? Kako možemo prepoznati populizam?
Populizam kao koncept ima tri ključna obilježja. Prvo obilježje je usmjerenost na ljude: populističke stranke ili pokreti uvijek tvrde da govore u ime naroda. Drugo obilježje je anti-elitizam – volja naroda se mora poštovati, navode populisti, no elite to sprječavaju i odgovorne su za trenutne probleme u društvu. Treće obilježje je isticanje suvereniteta i potrebe za obranom države-nacije. Jasno, ta tri obilježja su međusobno povezana, a kao četvrto možemo dodati negativne stavove prema manjinama, odnosno stvaranje podjele na nas i druge (to je specifično za desničarski populizam).
Ako na taj način definiramo populizam, uočit ćemo da on ima ideološke konotacije. Rekla bih da je populizam oblik ideologije, i slažem se s autorima/cama poput Margaret Canovan koje ga nazivaju „slabom ideologijom“ (thin ideology). Populizam je vrlo pragmatičan, poput kameleona se prilagođava različitim političkim ciljevima te se povezuje s drugim ideologijama kao što su nacionalizam, etno-nacionalizam, socijalizam, autoritarizam… Međutim, ideološka dimenzija se često razmatra odvojeno od shvaćanja populizma kao retorike ili političkog stila, no ja mislim da bismo te aspekte trebali analizirati zajedno.
Baviš se medijskim i komunikacijskim praksama političkih stranaka i pokreta. Kako su nove tehnologije utjecale na polje politike?
Od 1980-ih dogodile su se velike promjene u informacijskim i komunikacijskim tehnologijama, osobito zahvaljujući razvoju interneta, i te okolnosti išle su u prilog populističkoj politici. Ne bih išla tako daleko i rekla da su mediji ili društvene mreže uzrokovali populizam, no oni su alat koji pospješuje određeni oblik populizma. Same uzroke populističke politike trebamo tražiti drugdje, u usponu neokonzervativizma u 1970-ima, neoliberalizaciji, trijumfu tržišne ekonomije i tako dalje.
Jasno, sve to je utjecalo i na medijsko polje. Na koji način mediji pogoduju populizmu? Gledajući iz perspektive javnih politika, vidimo da nisu poduzeti koraci kako bi se zaštitilo funkcioniranje medija u smislu interesa javnosti – kako bi mediji trebali funkcionirati da se ostvari Kantova ideja javne upotrebe uma, omogući smislena rasprava i informiranje građana kako bi mogli donositi odluke temeljene na znanju i argumentima. Stoga možemo govoriti o neuspjehu javne politike da na taj način regulira medije i internet. Rasprave u medijskoj teoriji 1980-ih bile su vrlo optimistično nastrojene prema digitalnoj demokraciji, misleći da će digitalne tehnologije osnažiti građane. Naravno, do određene mjere to se i ostvarilo, razvoj tehnologije donio je i neke prednosti, informacije su danas lako dostupne, no problem je u tome što je prevladao tzv. poslovni model. Mislim da upravo to pogoduje populizmu, taj poslovni model koji se u posljednjih desetak godina primjenjuje i u mainstream medijima i na internetu.
Na koji način populisti koriste nove tehnologije?
Komercijalizirani mediji određuju razvoj u smislu da su profitabilnost i doseg pokretači medijske logike. Populistički stil komunikacije zapravo ide ruku pod ruku s takvim poslovnim modelom budući da populistički vođe na neki način oglašavaju i prodaju sami sebe putem medija. Populistički stil komunikacije fokusiran je na vođu, njegove ili njezine vještine, način govora (senzacionalistički), način odijevanja i tako dalje, a mediji koji idu za profitom vrlo lako prihvaćaju takve figure jer su one privlačne publici. Također, medijima se teško oduprijeti trendu tzv. infozabave (infotainment). U svojoj knjizi News as Entertainment Daya Thussu piše o tome kako se informacije još od 1980-ih sve više prezentiraju kao zabava. Slične trendove možemo uočiti i u politici (politainment). Daniel C. Hallin i Paolo Mancini nazivaju to „političkim paralelizmom“ u kojem politička i medijska elita zajedno rade na reprodukciji senzacionalističkog, konzumerističkog društva.
Valja spomenuti i da populistički političari i političarke rado koriste društvene mreže, koje im omogućuju kratke, emocionalne poruke i stvaranje dojma da su bliski narodu. Kada objavljujete na Twitteru ili Instagramu, ljudi imaju osjećaj da izravno komunicirate s njima. Radi se o politici afekta, osjećaja, a logika društvenih mreža pogoduje takvoj vrsti politike. Nije slučajno da diljem Europe bivši komičari postaju političari budući da se prilično dobro snalaze u tom hibridnom medijskom sustavu.
U već spomenutoj knjizi Populism and the Web ti i drugi autori/ce analizirate međuodnos interneta i populizma s posebnim naglaskom na desničarske političke stranke i pokrete. Zašto taj fokus?
Ne radi se toliko o desnici; kao što sam spomenula ranije, mi to nazivamo normalizacijom populizma. Prihvativši hipotezu o populističkom duhu vremena, bavile smo se populističkom komunikacijom koristeći različite metodologije. Primjerice, koristile smo kvantitativnu analizu kako bismo analizirale diskurs na naslovnicama službenih web stranica političkih stranaka u devet europskih država. Osim toga, napravile smo kvalitativnu analizu govora pojedinih desno orijentiranih populističkih političara/ki. U tom smislu može se reći da smo dublje analizirale populizam na desnici, no naš pristup obuhvatio je različite stranke, od desnice do ljevice.
Politika se promijenila; razlike među strankama nisu više toliko izražene i sve više se krećemo prema tom nekom pragmatičnom kameleonskom populističkom centru. Primjerice, Tariq Ali to naziva „usponom ekstremnog centra“. Ljevica i desnica sklapaju koalicije (što se dogodilo npr. sa Syrizom u Grčkoj) i nove političke stranke niču poput gljiva poslije kiše. Ipak, treba reći da postoje razlike između lijevih i desnih, odnosno uključivog i isključivog populizma. Dok je na desnici prisutan etno-nacionalizam te diskurs protiv „rodne ideologije“ i migranata, na ljevici imate zagovaranje socijalne države, solidarnosti, zaštite prava manjina i slično.
Međutim, ako prihvatimo tezu da se populizam pojavljuje na čitavom političkom spektru, to znači da moramo biti kritični i prema jednima i prema drugima (primjerice, u Sloveniji je nova centristička populistička stranka zaslužna za postavljanje žice uz granicu). Politika ekstremnog centra ne čini dovoljno da bi zaštitila ljudska prava, ravnopravnost i istaknula prava manjina kao važnu demokratsku vrijednost, a taj propust ide na ruku populistima, koji iskorištavaju ovu prazninu kako bi govorili o liberalnoj eliti koja ne mari za običnog čovjeka.
Kako vidiš daljnji razvoj populizma u Europi?
Približavaju nam se izbori za Europski parlament, a prema predviđanjima koja se temelje na dosadašnjem ponašanju glasača, možemo očekivati rast podrške ekstremno desnim populističkim strankama kao što su grčka Zlatna zora, Alternativa za Njemačku ili talijanska Sjeverna liga (okupljene u koaliciji Europe of Nations and Freedom), koje više ili manje otvoreno koketiraju s fašizmom. Predviđanje da će takve stranke udvostručiti broj glasova temelji se na neokonzervativnim tendencijama u proteklih nekoliko godina, osobito u kontekstu izbjegličke krize i migracija, uslijed jačanja domoljubnih, autoritarnih, tradicionalnih vrijednosti.
No, ne želim biti previše pesimistična. Moramo biti svjesni da većina ljudi uopće ne izlazi na izbore, što je jako važan element. Što ti ljudi poručuju političarima? Na posljednjim europskim izborima prosječna izlaznost je bila 42% (u Hrvatskoj samo 25%, op.a.). Od izbora od izbora izlaznost sve više pada, a taj trend primjećujemo i na nacionalnoj razini. Ako su doista toliko bliski narodu kao što tvrde, političari bi trebali iz toga izvući neku poruku. Međutim, ako pomnije pogledate, vidjet ćete da se iza te „bliskosti“ zapravo skrivaju elite koje razgovaraju same sa sobom. Znači, imate 60% građanki i građana koji osjećaju distancu prema politici i koji ne glasaju, ali istovremeno imate ljude na ulicama koji prosvjeduju diljem Europe, dakle očito je da postoji veliko nezadovoljstvo načinom funkcioniranja politike. Ako krenemo od toga, tada ima nade za utopije i poboljšanje uvjeta života.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
