Da se u aktualnoj pandemijskoj krizi medicinske sestre i tehničari nalaze među najugroženijim zanimanjima posljednjih mjeseci čitamo i slušamo s različitih instanci u javnom prostoru. No, kao i druga zanimanja u sferi zdravstva i socijalne skrbi, sestrinstvo se u krizi nalazilo i godinama prije pandemije, a novonastale okolnosti njihove su probleme učinile vidljivijima i udvostručile ih.
O ovoj problematici zato razgovaramo s Anicom Prašnjak iz Hrvatskog strukovnog sindikata medicinskih sestara – medicinskih tehničara, te sa sindikalnom povjerenicom Danijelom Antolić iz KBC-a Merkur.
Prema podacima Hrvatske komore medicinskih sestara od 2013. godine iz Hrvatske je iselilo 2500 medicinskih sestara. Samo iz KB Dubrava od početka pandemije je otišlo 50 sestara, a slične brojke možemo zabilježiti i u ostalim većim hrvatskim bolnicama.
Anica Prašnjak smatra da premda se uvijek se navodi da je plaća razlog zašto ljudi odlaze raditi u inozemstvo, to nije jedini razlog. Medicinske sestre, kaže ona, odlaze nezadovoljne uvjetima rada i nepriznavanjem njihovih kvalifikacija u hrvatskom zdravstvu.
„Svi možemo vidjeti da je zdravstveni sustav suočen sa brojnim problemima, a ti problemi reflektiraju se i na radnike u bolnicama koji postaju prezasićeni zanemarivanjem problema. Medicinske sestre odlaze zbog iscrpljivanja u bolnicama, gdje se osjećaju nevidljive. Ne isplaćuju se prekovremeni sati, ne poštuju se propisi, kolektivni ugovori, opterećeni smo administracijom… Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara godinama upozorava na probleme u sestrinstvu te se zalaže za bolje uvjete rada, povećanje upisnih kvota u škole za medicinske sestre, uvođenje mjera kroz stipendiranje mladih koji će se odlučiti za ovaj častan poziv, povoljne stambene kredite kako bi mogle zasnovati obitelji u Hrvatskoj.“
Isto tako, sindikat predlaže izmjenu Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama zbog uvažavanja zahtjeva struke za priznavanjem viših razina završenog obrazovanja medicinskih sestara, a također i srednjih medicinskih sestara jer se medicinske sestre školuju pet godina i to je jedino strukovno obrazovanje koje se školuje pet godina.
Sestre i tehničari su radom u pandemiji iscrpljeni fizički i psihički. Zanimalo nas je postoji li bilo kakav oblik psihološke i terapijske podrške kojoj se oni mogu obratiti u ovim uvjetima.
„Koliko mi je poznato, za sada kod nas nažalost ne postoji takova pomoć za naše medicinske sestre i medicinske tehničare. Iz određenih izvora imamo saznanja kako u inozemstvu takva pomoć postoji. Treba zaposliti psihologe u ustanovama kako bi bili na raspolaganju zdravstvenim i nezdravstvenim radnicima u sustavu zdravstva kada se ukaže potreba. A sada je upravo taj trenutak, iako je to bilo potrebno učiniti i ranije“, kaže i dodaje da za takve potrebe nije bilo sluha u nadležnom ministarstvu, te se nada da će se sada prepoznati ova potreba.
Međunarodno vijeće medicinskih sestara nedavno je na Svjetski dan mentalnog zdravlja ukazalo na zabrinutost za mentalno zdravlje medicinskih sestara. Velik broj medicinskih sestara doživio je neki oblik nasilja na radnom mjestu, a većina ih je mišljenja kako fizička zaštita i sigurnost u zdravstvenim ustanovama nisu na odgovarajućoj razini. Sestre su, potvrđuje to i naša sugovornica, prve osobe u kontaktu sa bolesnicima te su tako i izložene agresiji.
„Žalosno je da sve češće čujemo kako su medicinske sestre i ostali zdravstveni radnici suočeni fizičkim i verbalnim nasiljem. Smatram nedopustivim bilo kakav oblik prijetnji i napada na medicinske sestre te je Sindikat po tom pitanju u nekoliko navrata apelirao na resorno ministarstvo da se uvedu odgovarajuće mjere zaštite u zdravstvene ustanove kako bi se pružila odgovarajuća razina sigurnosti.“
Na inzistiranje Sindikata još je u Kolektivni ugovor potpisan 2013. godine bila unesena odredba da će Ministarstvo zdravstva pokrenuti inicijativu prema Ministarstvu pravosuđa da se napad na zaposlenog u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju smatra napadom na službenu osobu. Od tada je ovaj sindikat slao prijedloge i zamolbe i Ministarstvu zdravstva i Ministarstvu pravosuđa za dopunama Kaznenog zakona.
„Možemo reći da je određeni pomak u tom smjeru ipak napravljen izmjenama i dopunama Kaznenog zakona krajem 2018. godine. Iako nije definirano kako smo tražili, odnosno kao napad na službenu osobu već kao prisila prema zdravstvenom radniku, ipak su zdravstveni radnici dobili određeni oblik zaštite prilikom obavljanja zdravstvene djelatnosti. Nadalje, prošle smo godine prilikom sklapanja izmjena i dopuna Kolektivnog ugovora ugovorili između ostalog, zaštitu radnika od napada trećih osoba. Tako da su se po pitanju zaštite medicinskih sestara od nasilja na radnom mjestu u posljednje dvije godine ipak napravili određeni pomaci.“
Naziva ih se heroinama i herojima pandemije, no od riječi i laski se ne živi: njihova osnovna plaća nešto je manja od 5000 kuna. Na prosječnu plaću medicinske sestre utječe više čimbenika: ustanova u kojoj radi, mjesto rada, godine radnog staža i koeficijent složenosti poslova. U mjesečnu plaću ulaze i dodaci na plaću: uvjeti rada, dodatak na odgovornost za zdravlje i život ljudi, smjenski rad, rad vikendima, blagdanima, prekovremeni rad.
Sindikat je, navodi Prašnjak, u 2019. godini kroz osnovicu (3% od 1. siječnja i 2% od 1. rujna) i Dodatak II Kolektivnog ugovora (3% uvjeti rada te 4% dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi od 1. rujna) ispregovarao povećanje plaća medicinskih sestara za ukupno 12%.
Od kada smo suočeni sa pandemijom Covid-19 medicinske sestre i medicinski tehničari kao i ostali zdravstveni radnici svakodnevno ulažu nadljudske napore da osiguraju pacijentima kvalitetnu zdravstvenu skrb. Stimulacija medicinskim sestrama bi, ističe Anica Prašnjak, vrednovala nadljudske napore koje ulažu u kvalitetnu zdravstvenu skrb. Stoga su Hrvatski strukovni sindikat medicinskih sestara – medicinskih tehničara, Hrvatska komora medicinskih sestara, Nacionalni savez sestrinstva i Hrvatska udruga medicinskih sestara uputili dopis Ministarstvu zdravstva za stimulaciju medicinskim sestrama i medicinskim tehničarima koji rade u Covid odjelima i Respiracijskim centrima. Dobra je vijest kako je prije nekoliko dana Vlada pristala ispuniti obveze preuzete Dodatkom II Temeljnom kolektivnom ugovoru za službenike i namještenike u javnim službama i isplatiti božićnice u visini 1.500,00 kuna te povećati osnovicu za plaće za 4% od 1. siječnja 2021. godine.
Prašnjak je, također, mišljenja da su višegodišnje zanemarivanje i odlaganje rješavanja problema sestrinstva došli na naplatu u za javno zdravstvo najgorem trenutku.
„Pandemija je na površinu izvukla dugogodišnje probleme u zdravstvenim sustavima potkopanim manjkom ulaganja i situacijom u kojoj se od zdravstvenih djelatnika traži da ostvare sve više u sve lošijim uvjetima. Problem sestrinstva traje već najmanje 20 godina te nije vezan isključivo za financije. Samo manjak medicinskih sestara je stara dugogodišnja vijest i dalje veliki problem. Od početka pandemije Covid-19 uputili smo brojne dopise Ministarstvu zdravstva, Ministarstvu rada i mirovinskog sustava, Hrvatskom zavodu za zdravstveno osiguranje, Udruzi poslodavaca u zdravstvu te zdravstvenim ustanovama pojedinačno, a sve s ciljem zaštite radno-pravnog i profesionalnog statusa medicinskih sestara i medicinskih tehničara u ovoj nezavidnoj situaciji epidemije bolesti COVID – 19.“
Godinama se zalažu za povećanje koeficijenata medicinskim sestrama kao i za povećanje upisnih kvota u škole za medicinske sestre.
„Definitivno, sestrinska struka se treba proglasiti deficitarnom. Sada smo došli pred zid gdje institucije trebaju popustiti i dati riječ struci. Pandemija je jasno pokazala da treba ulagati u sestrinstvo i da država treba ulagati u obrazovanje medicinskih sestara, stvaranje i popunjavanje radnih mjesta.“
Zajedno s Hrvatskom komorom medicinskih sestara u Ministarstvu zdravstva održali su sastanak o problemima medicinskih sestara gdje je predloženo da se osnuje Radna skupina za rješavanje nedostatka medicinskih sestara i tehničara koja bi svojim radom prikupila konkretne i mjerodavne podatke i brojke o nedostatku medicinskih sestara, kao i dala rješenja i strategije o sigurnosti zdravstvenih djelatnika u provođenju cjelokupne zdravstvene skrbi; osiguravanjem dovoljnog broja osoblja, edukacije i opremljenosti kako bi se osigurala sigurnost pacijenata. Raspravljalo se i o izmjeni Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u javnim službama s obzirom da je to itekako bitno zbog uvažavanja zahtjeva struke za priznavanjem viših razina završenog obrazovanja medicinskih sestara. Ranije, ove godine u Ministarstvu zdravstva je potpisan Dodatak III Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, po kojem će se radnicima u djelatnosti zdravstva za svaki odrađeni sat u prekovremenom radu, isplaćivati i dodatak s osnove uvjeta rada, dodatak zbog odgovornosti za život i zdravlje ljudi te uvećanje plaće za znanstveni stupanj magistra znanosti odnosno znanstveni stupanj doktora znanosti.
Jedan od razloga za loše stanje u sestrinstvu je i činjenica da medicinske sestre i primalje nisu dovoljno zastupljene u vodećim pozicijama u zdravstvenim službama, kako bi se čuo njihov glas. Sindikalna čelnica smatra da sestrama treba dati više prostora u donošenju odluka i strategija razvoja i upravljanja.
„Mišljenja sam da bi i ministar zdravstva u svom timu u Ministarstvu trebao imati osobu iz područja sestrinstva, magistru sestrinstva, dipl. med. sestru, dr. sestrinstva koja bi bila pomoćnica ministra. Medicinske sestre i medicinski tehničari su najbrojnija skupina radnika u zdravstvu. U registru Hrvatske komore medicinskih sestara je upisano više od 40 tisuća medicinskih sestara i tehničara. Samo ta činjenica govori da sestrinstvo zaslužuje veće ovlasti u upravljanju zdravstvenim sustavom.“
Na pitanje tko može ojačati ulogu sestrinstva i primaljstva u Hrvatskoj, Prašnjak u prvom redu ističe Hrvatsku komoru medicinskih sestara, Hrvatsku komoru primalja, udruge u sestrinstvu kao što su Hrvatska udruga medicinskih sestara i Nacionalni savez sestrinstva, naposljetku i ovaj najveći strukovni sindikat medicinskih sestara.
„Zajedničkom suradnjom i koordinacijom svi možemo doprinijeti jačanju uloge sestrinstva i primaljstva u Hrvatskoj, vršiti pritisak i utjecati na nadležne institucije da donose odluke u korist naše struke.“
Ovih dana se mnogo piše i govori o KB Dubrava i uvjetima u kojima su tamo zbrinuti COVID bolesnici, ali u uvjetima u kojima radi osoblje. Vlada je smijenila Upravno vijeće bolnice jer su utvrđeni „minimalni propusti“, u medije cure šokantna svjedočanstva. Anicu Prašnjak pitamo kakvo je, doista, stanje u glavnom respiratornom centru u zemlji.
„Svakodnevno sam u kontaktu sa našim članovima, medicinskim sestrama iz KB Dubrava i jedino što mogu reći da svi ljudi koji rade u KB Dubravi daju maksimum sebe, ulažu nadljudske napore da pružaju maksimalno kvalitetnu zdravstvenu skrb. Isto tako, čini mi se da mediji ponekad prenose i ne baš mjerodavne vijesti i informacije koje često bacaju sjenu na sve dobro što ti ljudi u bolnici rade. Svi ljudi u KB Dubrava kao i ostalim zdravstvenim ustanovama: portiri, čistačice, kuharice, bolničari, medicinske sestre, njegovatelji, liječnici – svi su opterećeni 110 posto, no i dalje rade maksimalno pošteno i daju sve od sebe sa opremom i resursima koji su im na raspolaganju. Teško je raditi, kada znate da nedostaje radnika, a od vas se traži da radite više, u sve više neprimjerenim uvjetima rada.
Ne želimo više vidjeti da se dogodi neki slučaj kao u Čakovcu.“
Naša druga sugovornica je medicinska sestra Danijela Antolić, sindikalna povjerenica u zagrebačkoj bolnici Merkur. Ima 25 godina staža i više je nego svjesna dubine i razina problema vezanih za položaj sestrinstva u zdravstvenom sustavu.
„Svugdje sada vlada nezadovoljstvo i neizvjesnost, tako je i kod nas. Malo nas je, a kapacitet posla je velik. Imamo glavne sestre koje nažalost služe ravnateljima, nego ne nama sestrama. Glavnu sestru postavi ravnatelj i onda ona može imati tri četiri mandata, a nas ostale nitko ne pita jesmo li zadovoljni s njenim radom i našom međusobnom komunikacijom. Glavne sestre bolnica ne služe nama, a trebale bi biti naše saveznice. Da išta pitate glavnu sestru bilo koje bolnice, ona će vam reći: „ Moram pričati s ravnateljem“. Mi smo jednom u Merkuru imali vrhunsku glavnu sestru, no nitko nikada nije saznao zašto je maknuta s te pozicije. Marija Kadović bi obišla sve odjele, sama prošla problematiku od pacijenta do pacijenta i svakog od njih bi pitala kako je. Kada imate takvu osobu na funkciji glavne sestre – vi se osjećate zaštićeno. Važno nam je da mi imamo kome iznijeti probleme u radu, da se to tako radi – mi bismo imali puno manje problema.“
Kada su, kaže ona, prošle godine održali prosvjed „Pet do 12“, i tada su upozorili na nedostatak sestara, niske plaće i diskriminaciju. Njihova prosječna plaća jest 4500, no ona uz prekovremeni rad i dežurstva naraste na 6000 kn, dok je prosječna plaća njihovih kolegica u Njemačkoj oko 2600 – 2 800 eura. S kolegicama koje su iz hrvatskih bolnica otišle na rad izvan Hrvatske su, kaže, u stalnom kontaktu.
„Razgovaramo o svemu. Kod njih je dobro organiziran rad, dok god mi budemo imali ovako lošu komunikaciju, mi ćemo oduvijek biti u podrumu. To su nenormalne količine posla koju mi odradimo. Jednom sam sjela u auto i shvatila da skoro nisam u stanju voziti i da bih si najradije naručila taksi.“
Danijela Antolić nam pripovijeda kako nerijetko i sami pacijenti kažu da ih je sram zvati ih kad nešto trebaju kada vide koliko imaju posla.
„Do kud smo morali stići da nas pacijenti sažalijevaju? I na kraju, pored tolikog neplaćenog prekovremenog rada u posljednje smo vrijeme smo izložene i još većem, teško izdrživom psihičkom stresu. U posljednjih mjesec dana je najgore: ljudi su osjetljivi, priđete im, pa su neki od njih bahati, napeti, agresivni. Napadnu vas i provociraju dok im pokušavate pomoći.“
Tvrdi i kako su ona i većina njezinih kolegica nakon godina rada stvorile prilično negativan odnos prema ljetu i sezoni godišnjih odmora.
„Ne želim ići na godišnji odmor, ali želim imati normalan fond sati. Mi godišnji odmor dajemo jedni drugima, ne naši poslodavci. Da bih ja otišla na odmor, netko zbog mene dupla sate, i onda se vi na odmoru ne odmarate, nego dolazite k sebi. Iskreno, meni je bezveze taj godišnji: otiđem umorna, vratim se umorna. Ljeta su najgora, svi ih mrzimo! Ja svojoj kolegici dajem godišnji, ne država, ni uprava. Prije par godina bi, kaže, glavne sestre mahale knjižicom i govorile: ako niste zadovoljni, odite na burzu!“
Navodi i kako je velik problem, koji proizlazi iz preopterećenosti i nedostatka vremena, edukacija novih kadrova u sestrinstvu.
„Nema nikakve razlike između mlađih i starijih medicinskih sestara u plaći. Mladi kadar više nema tko educirati, ne možete im se posvetiti, a toliko ih je pametnih i toliko željnih znanja. A onda je vama lakše samima uzeti napraviti nešto, jer ih naprosto nemate kada učiti.“
Antolić reda stvarne probleme s kojim se sestre i tehničari susreću u svom radnom okruženju. Jedan od njih je i kroničan manjak pomoćnog osoblja.
„Je li normalno da vi kao sestra ostavite svoj posao, uzmete ogromna i teška kolica puna lijekova i oprema i odete u ogromno skladište, slažete to sat i po vremena, dok vam po mozgu ključa u kojem ste stanju ostavile odjel i pacijente?! Koliko smo izložene stresu, mi imalo pogrešaka napravimo. Olakšalo bi nam da možemo imati više pomoćnog osoblja, mislim da su pacijenti ovih dana željni da netko stane kraj njih, da malo popričamo. Njima je to čitav svijet, puno im znači da ih malo umirite, a mi za to nažalost nemamo vremena jer trčimo kao na traci!“
Ljudi, kaže ona, imaju sliku medicinskih sestara koje tapkaju bolničkim odjelima u suknjici i cipelicama, ali tkogod se nađe u domaćem bolničkom sustavu, prestane ih tako zamišljati. „Dobra sestra je oko i uho jednog liječnika, ona koja uočava problem na pacijentu.“
Svakodnevno, kaže ona, doživljavaju diskriminaciju.
„Od samog starta ste diskriminirani: vi ste uvijek neka tampon zona i ona koja izvuče deblji kraj.“ Ilustrira to još jednim, naizgled, banalnim detaljem.
„Uzmite, naprimjer, problem s parkingom: od 50 parkirnih mjesta nitko ne pita ni jednu sestru treba li nama parking, nego ta mjesta uvijek idu liječnicima. Netko od naših sestara se probije, eventualno glavne, ali mi vrlo teško.“
Sestre, kaže ona, ne mogu ni štrajkati, na način kao što u proizvodnoj industriji radnice i radnici mogu ugasiti strojeve i izaći vani, do ispunjenja njihovih zahtjeva. Jedino što mogu je u medijima ukazivati na svoju poziciju u radnom okruženju, a borbu za bolje uvjete rada i njegovo vrednovanje nastaviti voditi kroz sindikalno pregovaranje.
