Objavljeno

Martina Bitunjac: Sudbina Lee Deutsch ne smije biti zaboravljena

Foto: N.S.

Ranije ove godine izdavačka kuća Srednja Europa objavila je knjigu Lea Deutsch. Dijete glume, glazbe i plesa autorice Martine Bitunjac, koja u relativnom kratkom formatu nastoji obuhvatiti impozantnu kazališnu karijeru te tragičnu sudbinu dječje glumice Lee Deutsch (1927.-1943.).

Riječ je o prijevodu knjige Lea Deutsch. Ein Kind des Schauspiels, der Musik und des Tanzes izvorno objavljene 2019. na njemačkom jeziku u biblioteci Jüdische Miniaturen izdavačke kuće Hentrich & Hentrich. Knjiga je opremljena fotografijama “najmlađe Talijine kćeri” iz međuratnog tiska, kao i arhivskim dokumentima iz nekoliko hrvatskih arhiva te arhiva u Jeruzalemu.

Razgovarale smo s autoricom knjige, povjesničarkom Martinom Bitunjac koja radi na Povijesnom odsjeku Sveučilišta u Potsdamu te Centru Moses Mendelssohn za europsko-židovske studije.

Kako je nastala ova knjiga i koliko je trajalo tvoje istraživanje Leina života?

Prije nego što je izašla knjiga o Lei Deutsch na njemačkom, pisala sam kraće članke o njoj koji su objavljeni u znanstvenim časopisima kao što je Bet Debora. Već dugo me fascinira njezino biće, njezin karakter i talent. Svatko tko čita njezine duhovite i simpatične intervjue i izjave za medije jednostavno je mora zavoljeti.

Lea Deutsch je bila iznimno pametno dijete, koje je poput svjetski poznate glumice Shirley Temple bila slavljena kao „čudo od djeteta“. Kada imate na umu s kojom je energijom i strašću igrala svoje uloge, onda ne čudi koliko je fascinirala svoju odanu publiku, pa i najstrože kritičare. Unatoč tome, danas je, nažalost, uvelike pala u zaborav. Mislim da je jako važno da Lea Deutsch uđe u kolektivno pamćenje, da joj se oda počast za njezin kulturni rad, i da ne bude zaboravljena kao žrtva holokausta.

Možeš li nam reći nešto više o biblioteci Jüdische Miniaturen, u sklopu koje je ova knjiga izvorno objavljena?

U renomiranoj biblioteci Jüdische Miniaturen izlaze biografije važnih, ponajviše njemačkih, Židovki i Židova – od Alberta Einsteina do Emme Goldman, ali i onih manje poznatih koji i koje su svom društvu doprinijele u različitim područjima: znanosti, arhitekturi, socijalnom radu, kulturi, filozofiji, medicini i tako dalje. Bilo mi je važno da se za hrvatsko-židovsku dječju glumicu Leu Deutsch čuje u inozemstvu, jer do tada u Njemačkoj nije bila poznata, i da na taj način probudim interes za daljnje inicijative koje će doprinijeti sjećanju na ovu iznimno talentiranu umjetnicu.

A kako je došlo do hrvatskog prijevoda, odnosno suradnje s izdavačkom kućom Srednja Europa?

Kada sam kontaktirala profesora i urednika Srednje Europe Damira Agičića bio je odmah zainteresiran da se publicira taj rad u njegovoj izdavačkoj kući, i od tada je započela naša suradnja, na kojoj sam jako zahvalna i koja će se nastaviti.

Godine 2008. objavljena je knjiga Pavla Cindrića Lea Deutsch: zagrebačka Anne Frank. Kako se vaše dvije knjige razlikuju?

U Hrvatskoj je život i djelo Lee Deutsch poznato zahvaljujući knjizi glumca, kazališnog kritičara i urednika Pavla Cindrića koji je imao prilike razgovarati s ljudima koji su Leu osobno poznavali. Sam autor, rođen 1929. godine, prisustvovao je kao dječak kazališnim predstavama u kojima je Lea glumila. Knjiga je pisana iz perspektive svjedoka, poznavatelja kazališta i osobe kojoj je stalo da se društvo upozna sa sudbinom “male veličine” Lee Deutsch.

Moja knjiga je, naravno, isto tako namijenjena svima onima koje zanima tragična biografija ove glumice, od povjesničarki do ljubitelja kazališta. Međutim, stil pisanja i sam koncept knjige je u prvom redu namijenjen mladima koji se mogu identificirati s Leom, njezinim razmišljanjem i postupcima. Iz knjige mogu naučiti mnogo toga o kazališnom i kulturnom životu u međuratnom periodu, mogu reflektirati o posljedicama fašističkog režima i tome koje pozitivne i negativne karakteristike takav režim u ljudima budi – od solidarnosti do izdaje. Naposljetku, mogu se pitati kako bi se oni osjećali da su bili na njezinom mjestu.

Lea u Ženskom listu, 1933. (izvor: NSK)

U knjigu si uvrstila i reprodukciju zaista potresnog pisma u kojem Lea moli Ministarstvo unutarnjih poslova da je izuzme od rasnih zakona. Imaš li saznanja o tome koliko često su takve molbe bile odobravane?

Takozvana „arijevska prava“ mogle su dobiti one osobe koje su se „prije travnja 1941. zalagale za interese i oslobođenje hrvatskoga naroda“, kako piše u zakonu o „rasnoj pripadnosti“. Ustašama je ta točka bila važna jer su i u njihovim užim krugovima bili pripadnici/e židovskog podrijetla. Njih su ustaše iz vlastitog, bilo političkog bilo osobnog, interesa zaštitile od deportacije. U NDH-u je oko 100 ljudi (s obiteljima ukupno 500-tinjak osoba) dobilo „arijevska prava“. Među njima, nažalost, nije bila Lea Deutsch jer ustašama politički nije bila od koristi.

Može li se iz arhivskih zapisa ili sličnih sudbina drugih ljudi pretpostaviti kako je Lea umrla?

Njezina smrt, kao i smrt većine žrtava holokausta, danas se ne može rekonstruirati, iako postoje svjedočanstva o tome kako su na putu za Auschwitz ljudi masovno umirali. Znamo da su uvjeti u stočnim vagonima bili nehumani i stravični, bez dovoljno zraka, hrane i vode. Uz fizičku bol, ljudi su i psihički patili jer su shvatili da ih čeka veliko zlo. Tijela umrlih u transportu za Auschwitz bila su odmah spaljena u krematoriju s ciljem da se izbriše svaki trag njihovog života, a time i nacistički zločin. Prije toga, logoraši su im morali odrezati kosu i oduzeti im sve što su imali sa sobom. Oni koji su preživjeli transport bili su „selektirani“, to jest nakon procesa „dehumanizacije“ (šišanje kose, tetoviranje broja itd.) bili su osuđeni na prisilni rad, dok su oni „slabiji“ i za naciste „nepotrebni“ ljudi bili masovno ubijani u plinskim komorama. Leina majka i brat stradali su na taj grozan način. Cilj nacista bio je izbrisati cijelu židovsku zajednicu u Europi, kao i svako sjećanje na njih.   

Istraživala si žene žrtve fašističkih pokreta, ali i pripadnice fašističkih pokreta. Postoje li razlike u načinu na koji pristupaš ovim temama?

Obje teme su dio multiperspektivnih disciplina, između ostalog, ratne, okupatorske, genocidalne i ženske povijesti. Za razliku od istraživanja žrtava, istraživanje uloge pripadnica fašističkih pokreta se razlikuje po metodi rada i pitanja koja se postavljaju u okviru znanstvenog rada. Danas se, na primjer, odstupa od paušalnog kategoriziranja u „počinitelje/ice,“ kao i od njihovog demoniziranja.

Od 1990-ih godina znanstvenici se intenzivno bave ideološkim stavovima, motivacijama i mogućnošću djelovanja pripadnika i pripadnica fašističkih pokreta u Drugom svjetskom ratu. Njihove izjave i djelovanje nalazimo u suvremenim medijima, procesnim dokumentima, izjavama očevidaca ili intervjuima nakon rata. Neki, poput Hitlerove režiserke Leni Riefenstahl, napisali su memoare u kojima relativiziraju vlastitu ulogu u nacionalsocijalizmu.

S druge strane, glas žrtava je iznimno važan za istraživanje enormne dimenzije nasilja. Zahvaljujući njihovim svjedočanstvima koja su sačuvana u obliku memoara, dnevnika, intervjua i slično, danas imamo mnogo materijala pomoću kojeg možemo pokušati objasniti tragična iskustva žrtava holokausta i općenito masovnog nasilja, te se potruditi analizirati postupanje počinitelja prema žrtvama, ali i pokušati odgovoriti na pitanje kako je uopće moglo doći do velikih zločina 20. stoljeća.

Kamen spoticanja postavljen ispred zgrade u Gundulićevoj gdje je Lea stanovala (izvor: stolperstein.hr)

Povezano