Mreža FemCities iz Beča svake godine organizira konferencije u različitim europskim gradovima s ciljem reagiranja na aktualne probleme. Ove godine održana je u Zagrebu, a tema je bila “Učinak ekonomske krize na zapošljavanje žena u europskim gradovima: Sličnosti i razlike. Mogućnosti djelovanja.” Konferencija je održana 1. i 2. lipnja i okupila je predstavnice iz različitih gradova i područja.
Mreža FemCities podupire razmjenu primjera dobre prakse u polju lokalne i regionalne politike koja se tiče žena te lobiranje za pitanja vezana uz ravnopravnost u Europi. U središtu interesa mreže nalaze se problemi i mogućnosti djelovanja gradova i općina, kao i razmjena i prijenos znanja između dionica iz drugih područja.
Povodom konferencije razgovarale smo s Marion Gebhart, voditeljicom odjela za ženska pitanja u Gradu Beču i voditeljicom mreže FemCities!
Možete li nam reći nešto o tome kako je mreža nastala?
Osnovano ju je grad Beč 1997. godine. U početku se zvala Milena, što je nekoć bilo često žensko ime u istočnoeuropskim zemljama, a pet ili 6 godina kasnije preimenovana je u FemCities. Cilj je bio usredotočiti se na istočnoeuropske gradove koji su željeli pokrenuti odjele za žene u gradskoj upravi, ali nekoliko godina kasnije taj cilj proširen je na sve europske gradove. S vremenom se razvila u platformu za razmjenu dobrih ideja o tome kako primijeniti načela rodne ravnopravnosti unutar gradske uprave.
Zašto je suradnja između gradova važna? Možete li usporediti Zagreb i Beč?
Važno je zato što moramo učiti jedne od drugih, pokušati pronaći slične probleme i zatim uspješna rješenja za te probleme, ali i uočiti neke nove poteškoće, razmijeniti iskustva i dobre prakse. Problemi započinju u jednoj zemlji i zatim, nakon nekoliko mjeseci, pojave se u drugoj zemlji. Mreža nam daje priliku da na vrijeme upozorimo na probleme i pokušamo ih spriječiti.
Što se tiče usporedbe, teško mi je reći jer do sada nisam bila toliko upoznata sa situacijom u Zagrebu, ali već sam mnogo toga naučila. Fascinantno je kako se Zagreb trudi riješiti probleme, koji nisu toliko različiti od onih u Beču ili Belinu, te pronaći rješenja. Nema odustajanja, Zagreb mi se čini vrlo aktivnim.
Kakve su mogućnosti zapošljavanja za žene u Beču te postoje li programi za obrazovanje djece?
Postoji veliki raspon mogućnosti za sve kvalifikacije. Imamo opcije za visokoobrazovane žene, primjerice u austrijskim državnim institucijama, sveučilištima i bolnicama, u industriji – ima doista puno pozicija za visokokvalificirane žene. No postoji i potreba za niže kvalificiranima, ženama koje rade u domaćinstvima, skrbe za djecu ili stare i nemoćne. Događa se i da su žene prekvalificirane za posao koji rade jer ponekad su traženije radnice s nižim stupnjem obrazovanja, stoga, ako se žele zaposliti i ako im treba novac, žene nemaju izbora.
Da, u mom odjelu postoji program za obrazovanje djece. Zove se “Platforma za obrazovanje” i putem nje nudimo materijal za učitelje/ice i odgojitelje/ice u vrtićima i osnovnim školama, koji se sastoji od priča, pjesama, kazališnih predstava za djecu… Pokrenuli smo taj program prije 10 godina i ostvario je veliki uspjeh, i nakon što smo proveli evaluaciju, shvatili smo da možemo razviti nove alate i pružiti nove doživljaje.
Koji su ključni problemi u ovoj regiji kada govorimo o zapošljavanju žena i rodnoj ravnopravnosti?
Kvalifikacije su jedan problem, osobito u Beču gdje ima mnogo visokokvalificiranih žena, a istovremeno ima i mnogo žena s niskim kvalifikacijama, stoga postoji veliki jaz. Žene moraju biti obrazovanije da bi dobile bolje poslove, osobito imigrantice. One ponekad i imaju potrebnu razinu obrazovanja, ali kada dođu u Austriju ne znaju govoriti jezik ili su im potrebne neke dodatne kvalifikacije.
Drugi problem su predodžbe koju muškarci i žene imaju o svojim ulogama. U Austriji i Njemačkoj većina ljudi smatra da žene trebaju raditi na svojoj karijeri sve dok ne dobiju djecu – tada trebaju ostati kod kuće godinu dana, a nakon toga raditi samo povremeno ili na pola radnog vremena. Poslu se ponovo mogu posvetiti tek za desetak godina, no tada je prekasno, tada žene više nemaju mogućnosti za građenje karijere. To je način razmišljanja kojeg moramo promijeniti, što uključuje i raspravu o ulozi muškaraca u procesu ostvarivanja ravnopravnosti. Rodna ravnopravnost nije ženska tema, već se tiče i žena i muškaraca, i svi bismo trebali sudjelovati u odgoju djece i brizi oko kućanstva. Rješenje ćemo pronaći samo ako ga tražimo zajedničkim naporima.
Možete li reći nešto o ženama i samozapošljavanju i dati nam neke primjere dobre prakse? Mislite li da su žene češće “osuđene” na samozapošljavanje od muškaraca?
U nekim slučajevima tvrtke će radije angažirati freelancere da odrade određeni posao, ali ih neće zaposliti kako bi izbjegli plaćanje dodatnih troškova. U Beču smo organizirale događanja na kojima smo nudile besplatne savjete ženama koje žele pokrenuti vlastiti biznis.
Ima puno dobrih primjera uspješnih žena koje su odabrale samozapošljavanje, i u to u područjima od inženjerstva, novinarstva i kozmetike. Postoji puno mogućnosti, no nije toliko jednostavno ostvariti uspjeh. Ženama se često kaže: “Ako ne možeš naći posao, pokreni svoj.” Da biste pokrenule posao, treba vam puno dobrih savjeta jer postoji puno zamki. Samozapošljavanje znači da ste vi sami suočeni s velikim rizikom. U mnogo slučajeva događa se da godinama zarađujete vrlo malo – početak je jako težak. Dobro je imati početni kapital, primjerice, za najam prostora, za pokretanje web stranice, te za životne troškove. Samozapošljavanje, dakle, ne predstavlja sasvim jednostavno rješenje za nezaposlenost.
Kako osnažiti žene da se izbore za određene pozicije?
Mi im govorimo da ne smiju podcjenjivati vlastito znanje i sposobnosti. Nakon završetka fakulteta žene bi trebale raditi za novac, a ne samo kako bi stekle iskustvo, primjerice, kroz stažiranje. Muškarci to ne rade – samo žene smatraju da im treba iskustva. Ono što ženama treba je osnaživanje, zato ih pitamo: “Što bi tvoj brat napravio? Tvoj prijatelj? Bi li radili neplaćeno?” One odgovaraju, “ne, ne bi.” Tada ih potičemo da kažu “Ja sam toga vrijedna, i trebam novac, i neću raditi besplatno.”
U nekim područjima, osobito u medijima, muškarci i žene često volontiraju kako bi stekli iskustvo, a takav rad obično je kratkoročan i slabo ili nikako plaćen. U redu je raditi neplaćeno određeni period, možda par mjeseci, da upoznate ljude i tu rutinu, ali žene bi trebale znati gdje povući granicu. Nakon toga trebale bi se izboriti za plaću ili honorar – nema više govora o dodatnom iskustvu.
Međutim, to je teško ostvariti u praksi. Za svaku ženu koja kaže “ne”, postoje dvije druge koje će reći “da”. No da se žene organiziraju, ne jedna nego njih deset, dvadeset ili stotinu, i da sve kažu “ne”, tada bi se situacija promijenila. Potrebne su nam saveznice, moramo se boriti zajedno i moramo sve te priče objaviti u medijima – ne samo priče o uspješnim ljudima koji puno zarađuju, već priče o ženama koje stoje iza tog uspjeha, koje su nevidljive i često neplaćene za svoj rad.
Internet je dobar način za organiziranje ljudi jer putem njega možete doprijeti do velikog broja pojedinaca. Savjetujem svima da koriste nove medije i informiraju javnost. Tako možete steći saveznike i partnere, skupiti kritičnu masu i privući pozornost.
Femcities, Zagreb, 2015.
Imate li neke sugestije kako se riješiti predrasude o “ženskim” i “muškim” poslovima?
To je doista teško. Mislim da ne postoje isključivo muški ili ženski poslovi – sve je to u našim glavama. Moramo raditi na tome da promijenimo te slike u glavama, primjerice, da žene mogu biti dobre inženjerke ili da muškarci mogu biti dobri odgajatelji u vrtiću. Promišljanje rodnih uloga je proces koji treba početi još u vrtiću kako bi djeca od rane dobi naučila da muškarci i žene nisu uvijek tako različiti te da žene mogu raditi ono što rade muškarci i obrnuto. Osim toga, tvrtke bi trebale promicati rodnu ravnopravnost u svim područjima.
Zašto se muškarci toliko odupiru ravnopravnosti na radnom mjestu? Možete li komentirati uvjerenje da su muškarci bolji šefovi čak i onda kada su sve zaposlenice žene?
Što se tiče prvog pitanja, stvar je vrlo jednostavna. Zamislite tortu, koja je nekoć cijela bila rezervirana za muškarce, a danas i žene žele svoju krišku – naravno da muškarci nevoljko prepuštaju svoj dio. Ako ste u prilici da zgrabite sve, osobito ako ste muškarac, odgoj vam nalaže da zgrabite sve. To je stari problem. Zato, kao što sam već rekla, moramo u ranoj dobi početi odgajati djecu na drugačiji način. Ono na što se mi fokusiramo je kako utjecati na odrasle ljude, no budućnost leži u obrazovanju mladih.
Što se tiče drugog pitanja, mislim da se žene na vodećim pozicijama nalaze pod velikim stresom. Moraju obavljati svoj posao bolje od muškaraca kako bi dobile priznanje za svoj rad, a ponekad uslijed tog pritiska žene se počnu ponašati poput muškaraca ili gore. Moramo se naučiti nositi s tim pritiskom, a ne ga prenositi na podređene.
Kakvo je vaše osobno iskustvo? Jeste li ikad bili suočeni s problemima na radnom mjestu ili se susreli s predrasudama?
Moje iskustvo je da žene mogu ostvariti što god požele, no za to morate platiti određenu cijenu. Morate više raditi i truditi se od muškaraca, morate biti snažne i ne da ti se ustrašiti. Trebaju vam i dobre kvalifikacije te suradnja s drugim ženama – teško da ćete puno postići ako se sami borite.
Osobno nisam imala nikakvih problema. No, kada sam bila na intervjuu za ovaj posao, pitali su me planiram li imati djece i ostati kod kuće kada rodim. Odgovorila sam: “Da, želim imati djecu, ali neću ostati kod kuće zbog njih. Da je to ono što želim, ne bih bila studirala pravo, već bi nakon srednje škole imala djecu i brinula se za njih kod kuće. Studirala sam jer želim raditi i imati karijeru, ali želim i djecu.” Ja sam bila jedina žena na tom intervjuu! Poslodavac me je pogledao i samo kimnuo glavom, rekavši “Da, ovo su nova vremena.” I dobila sam posao.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
