Smrt tisuću rezova naziv je studije o utjecaju mjera štednje na žene u Hrvatskoj čije su autorice Marija Ćaćić i Dora Levačić. Njihov je rad dio niza studija pod nazivom “Austerity, Gender Inequality and Feminism after the Crisis” koje je financirala Fondacija Rosa Luxemburg, a zasad su, osim za Hrvatsku, izašle studije za Španjolsku, Rusiju, Litvu, Ukrajinu, Grčku, Njemačku, Irsku i Poljsku te ih se planira još toliko.
Osim mapiranja utjecaja i posljedica spomenutih rezova, odnosno u ovdašnjem slučaju postepenom rastakanju socijalne države, na živote žena ali i drugih manjinskih i posebno ranjivih skupina, pregledom područja od tržišta rada do mirovinskog i zdravstvenog sustava, reproduktivnog rada, odnosno rađanja, brige o djeci i starijama, rodnih odnosa unutar ali i izvan obitelji, posljedičnom porastu nasilja nad ženama, studija donosi i konkretne sugestije za lijevo orijentirane feminističke politike. Neposredno pred objavu studije na BHS jeziku, razgovaramo s jednom od autorica, Marijom Ćaćić.
Riječ je o nizu studija koje propituju utječu li mjere štednje u većoj mjeri na živote žena, prvenstveno stoga što je riječ o rezovima u javnom sektoru u kojem su mahom zaposlene žene, ali i na koji se, u smislu socijalne zaštite, posebno oslanjaju. Možeš li nas uvesti u istraživanje?
Pretpostavka da su mjere štednje nakon gospodarske krize više utjecale na žene, o čemu se mnogo pričalo bez dokaza, zadana je kao ishodišna točka. Doduše, na Slobodnom Filozofskom je još prije mnogo godina objavljen kratki pregled nekih od mjera koje posebno utječu na žene koji je napisala Christine Vanden Doelen.
Dora Levačić i ja dobile smo popis svih sektora koje bismo trebale istražiti i analizirati promjene u zadnjih šest godina, od rada preko zdravstva do odnosa prema manjinama. Ono što se ispostavilo je da je, naravno, u slučaju Hrvatske potrebno pogledati dalje u prošlost da bismo dobile pravu sliku o promjenama u životima žena. Dok je u nekim zemljama moguće vidjeti drastičnu razliku prije i poslije 2008. godine, mi smo morale „povući“ do 1990-ih u slučaju zdravstva ili mirovinskog sustava. Naime, velika drastična promjena se za nas dogodila 1990. stoga nije moguće usporediti mnoge stvari između nas koji smo nekad bili dio iste države, a kamoli nas i Njemačke ili Irske.
Usto, „postsocijalističke“ zemlje ne samo da su prošle značajne promjene ekonomskog sustava, nego se to prelilo i na sve ostalo, često kao dio procesa pristupanja Europskoj uniji ili povinovanja diktatima međunarodnih financijskih institucija. Činilo nam se da je zato potrebno početi od promjena sustava uspostavljenih u Jugoslaviji i povlačenja države iz određenih sektora. Budući da se radi o dugom i mučnom procesu trančiranja, odlučile smo nazvati cijeli rad „Smrt tisuću rezova“. Jer nije nas nitko iznenada zaskočio, već smo mi sami polako normalizirali i prilagođavali se tom novom načinu života.
Upravo je vrlo razrađen sustav socijalne zaštite stvoren u Jugoslaviji, kako i navodite u uvodu, poslužio kao amortizacija u početnim tranzicijskim godinama. Možeš li ukratko izdvojiti najznačajnije od tisuću rezova?
Privatizirano nam je zdravstvo, mirovinski sustav je na rubu propasti, gubimo pravo na odlučivanje o rađanju, radno zakonodavstvo nam ne štiti najslabije, sve se više odgovornosti za brigu o nemoćnima premješta na žene, dok se ustanove za brigu o tim osobama privatiziraju. Jer posljedice krize na žene su u prvom redu to da uslijed privatizacije svega i svačega i rezanja ionako mizerne socijalne potrošnje, žene, koje ionako rade mnogo neplaćenog i nevaloriziranog rada, moraju preuzeti još više na svoja leđa. Taj dodatni teret i demoniziranje radnika/ca u javnom sektoru ih je dovelo do toga da idu ranije u mirovine da bi preuzele brigu o unučadi, bolesnim, nemoćnim i starijim članovima obitelji, što će po njih imati užasne posljedice u poodmakloj dobi. Taj dodatni teret i nemogućnost pronalaženja novog zaposlenja nakon otkaza u „najboljim godinama“ ili zbog trudnoće također je doveo do toga da je prihvatljivo zaposlenje 24-satna briga ostarijim osobama u Njemačkoj ili Austriji jer onda možete provesti dva tjedna brinući se bez odmora o ljudima koji nisu vaši roditelji a koji također trebaju sve više pomoći, i do dva tjedna bez prekida sa svojom djecom dok vas vaša već starija majka, koja i sama sve više treba pomoć, mijenja na radnom mjestu.
U izvještaju navodite jedno od istraživanja prema kojemu Hrvatska spada u zemlje s najvećim postotkom žena koje ocjenjuju da ih je u profesionalnom napredovanju ili karijeri sputala obveza brižnog rada, odnosno reproduktivnog, neplaćenog rada. O čemu se radi?
Riječ je o istraživanju u kojemu žene same procjenjuju posljedice nošenja tereta neplaćenog, brižnog rada. Primjerice, tako isto možemo tražiti od starijih osoba da procijene u kolikoj im je mjeri potrebna dodatna pomoć. Ako pogledamo rezultate takvih istraživanja, uočit ćemo da muškarci u manjoj mjeri smatraju da im treba pomoć u raznim aktivnostima, od kupanja do kuhanja, od žena. Zašto? Zato što žene žive dulje, a time su veće šanse i da će živjeti same, ali i zato što je uobičajeno da žena obavlja sav ili većinu rada u kućanstvu. Možemo to tumačiti kao da žene imaju bolji uvid u potrebe svih ukućana zbog svoje uloge u kućanstvu ili da imaju manje potpore svojih ukućana, ili da je oboje istinito.
Teret tog rada treba ravnopravno raspodijeliti ako ga već nije moguće socijalizirati. Uzrok tome su ustaljeni obrasci ponašanja i odnosa prema ženama, ali i na primjer, naše radno zakonodavstvo, mizerne socijalne naknade, slaba pokrivenost vrtićima, negativni utjecaj smanjenih primanja tijekom rodiljnog dopusta i tako dalje. Iako je neke od tih stvari moguće riješiti uz dovoljno političke volje, valoriziranje svih tih aktivnosti koje mi feministkinje smatramo brižnim radom iziskuje potpuno drugačije gledanje na ono što je i nije „vrijedna“ aktivnost za cijelo društvo. Za ostvarenje mnogih feminističkih ciljeva je potrebna drastična promjena svih odnosa u društvu.
U fokusu su posebno ugrožene skupine – romkinje, lezbijke, trans osobe, žene s invaliditetom, kao i žene starije dobi. Nedavne statistike pokazuju da svaka treća osoba starija od 65 godina živi na granici siromaštva. U slučaju žena, taj je rizik povećan?
Naš mirovinski sustav stoji na veoma klimavim temeljima. K tome, on nije solidaran i ne uzima u obzir specifičan položaj i ulogu žena u društvu. Svakako da postoji nesrazmjer u plaćama između muškaraca i žena, ali me osobno puno više brine nesrazmjer u mirovinama između muškaraca i žena koji proistječe iz slabije plaćenosti žena tijekom radnog vijeka, nižih mirovina zbog korištenja rodiljnog dopusta, prijevremenog umirovljenja, rada u slabije plaćenim sektorima koje se devalorizira utoliko što su „ženski“ i shvaćanja brige kao isključivo ženske domene. Već sam pisala o tome za Bilten prije nekoliko mjeseci.
Do 2000-ih godina se taj dodatni teret brige kako-tako uzimao u obzir pri izračunavanju mirovina, no danas se zapravo računa samo minuli rad žena. Tu jedakako i perfidna odluka Ustavnog suda da pod izlikom ravnopravnosti spolova izjednači dob za umirovljenje žena i muškaraca, mada nismo ni isti ni jednaki. Takve, navodno neutralne, reforme mirovinskog sustava računaju na to da svaka žena ima muža s pravom na veću mirovinu i/ili djecu koja mogu preuzeti brigu za nju. Dakako, takav tip unutarobiteljskog, individualističkog rješavanja ogromnog društvenog problema brige ne uzima u obzir žene koje nemaju partnere i/ili djecu. O tome najbolje govore raznorazne mizerne socijalne naknade i pomoć koja se nudi starijim osobama, čiju većinu čine žene. Općenito gledajući, starije žene imaju visok rizik od siromaštva zbog svojih nižih mirovina, duljeg životnog vijeka i našeg neodrživog mirovinskog sustava, a u slučaju samica je to, naravno, još kudikamo gore. K tome, ne uzima se u obzir ni to da zapravo odrasla djeca često nisu u stanju, zbog svojih nesigurnih zaposlenja i niskih nadnica, uzdržavati i svoje roditelje.
Da bi se takav pristup dugotrajno promijenio, trebalo bi priznati ženski neplaćeni rad, rad brige, kao rad čija vrijednost počiva u tome što je temelj svake društvene aktivnosti. U najmanju ruku trebalo bi na neki način kompenzirati žene za dodatni neplaćeni rad uz onaj plaćeni tijekom cijelog radnog i životnog vijeka. U najboljem slučaju taj bi rad trebao biti podjednako raspodijeljen među svima i socijaliziran, ali bi isto tako trebalo promijeniti rodnu strukturu osoba zaposlenih u tim sektorima i na tim radnim mjestima kako bi se mogao prekinuti uzorak držanja tri ćoška kuće i naturaliziranje određenih karakteristika, zanimanja i ponašanja kao isključivo muških ili ženskih.
Osim što se po izdvajanjima za socijalnu zaštitu nalazi ispod europskog prosjeka, Hrvatska je i među onim državama u Europi s najvećim mirovinskim rodnim jazom. Dodatno, navodite i da smo vodeća zemlja po prekarnim oblicima rada te ekonomski uzrokovanom emigracijom mladih. Kakva je situacija s plaćama? Možemo li govoriti o fleksibilizaciji i prekrizaciji ženskog zaposlenja?
Ne postoje značajne razlike u stopi zaposlenosti između muškaraca i žena, osim između 2011. i 2014. godine zbog sloma građevinskog sektora. No postoji velika razlika u razini opterećenosti brižnim radom. Ženama značajno baš zbog tereta brige o djeci, starijima i nemoćnima drastično raste rizik od nezaposlenosti sa svakim djetetom. Prema nama, objašnjenje tih razlika između žena i muškaraca ne leži ponajviše u diskriminaciji na radnom mjestu zbog ženinih potencijalnih obiteljskih obaveza (briga o drugim članovima obitelji), već je uzrok svemu tome kamen brige oko vrata žena.
U svjetlu trsenja bivšeg ministra Miranda Mrsića oko prijedloga novog Zakona o pobačaju, treba podsjetiti da veoma bitnu ulogu u sve lošijem položaju žena na radnom mjestu i van njega igra Zakon o radu iz 2014. koji je donesen za vrijeme njegovog mandata. Žene se ne bi trebale u tolikoj mjeri bojati diskriminacije koliko mjera poput mogućnosti otpuštanja mjesec dana nakon povratka s rodiljnog dopusta i labavljenja mogućnosti davanja otkaza i opcije zapošljavanja na određeno vrijeme što negativno utječe prvenstveno na mlade žene. Naš zakonski okvir ne štiti žene i ostavlja ih na vjetrometini. Hoću reći, svega bi toga bilo u značajno manjoj mjeri da postoji namjera da se zaštiti radnike općenito, a ponajprije žene zbog njihove višestruke opterećenosti i predrasuda protiv kojih se svakodnevno moraju boriti.
Nadalje, da se vratim na dio koji obično izbjegavam, a to je jaz u plaćama. Mislim da jaz u plaćama ili zastupljenost žena na višim pozicijama nisu najbitnija pitanja pred nama kao feministkinjama niti su istinski pokazatelj položaja svih žena u nekom društvu. Umjesto da se fokusiramo na uspon nekoliko žena na više pozicije, trebali bismo možda promijeniti perspektivu i pokušati raditi na poboljšanju položaja svih žena. To pak veoma lako možemo učiniti ako ne shvatimo radno mjesto kao jedino mjesto borbe, već i vlastiti dom. Analizirajući sve podatke, u istraživanju nam se neprestano nametalo pitanje prostog uzimanja u obzir tog nesretnog neplaćenog rada u naša četiri zida. Dok se to pitanje ne riješi, žene ne mogu biti slobodne u svojim izborima i ne mogu biti ravnopravne s muškarcima. Zapravo, moram se složiti sa Shulamith Firestone i zaključiti da do toga neće doći dok god opstanak ljudske vrste ovisi o ženama, to jest dok god ne iznađemo drugi način donošenja novih ljudskih bića na svijet.
Jedna od tema u fokusu istraživanja su i reproduktivna prava žena. No, nameće se pitanje kako fokus prebaciti na širi problem, privatizaciju zdrastvenog sustava?
Najmanji korak u tom smjeru kod nas je već učinjen kad je osnovana Platforma za reproduktivna prava baš pod tim nazivom. Time je, nadam se uspješno, u fokus stavljeno pitanje ne samo prava na besplatan i dostupan pobačaj, nego i niz drugih pitanja povezanih sa ženskim zdravljem. Također, pojam reproduktivnih prava je i inkluzivniji jer su mnoge žene osjetile gubitak kontrole nad vlastitim životom i tijelom kroz oduzimanje prava da same odlučuju žele li rađati još djece, kao što je to slučaj kad govorimo o prisilnim sterilizacijama siromašnih žena, koje su često druge boje kože ili porijekla odvećine u društvu.
Isto je tako veoma dobro što se pokrenula rasprava o ginekološkom nasilju, makar ju je povela zastupnica stranke s čijim se stavovima možda i ne bismo složili, o čemu sam također već pisala. Sve je to plodno tlo za daljnji rad i vršenje pritiska jer nam se sprema novi zakon o pobačaju – sprema nam se zato što ga sprema skupina liječnika, psihijatara, neurologa i ginekologa s veoma konzervativnim stavovima, bez previše upliva od strane onih koji bi zagovarali prava žena.
Ipak, trebamo imati na umu da pravo na pobačaj nije toliko polarizirajuće pitanje kao što bismo mogli pomisliti, koliko su osobe koje ga žele za prvu ruku ograničiti a potom ukinuti glasne i prisutne u našem medijskom prostoru. Po istraživanjima javnog mnijenja većina stanovništva nije potpuno protiv prava na pobačaj. Upravo je zato i odabran pristup iz SAD-a: cjepkanje i otežavanje pristupa dok ne položimo oružje i maternice. Mislim da to objašnjava i nenadani Mrsićev prijedlog zakona o pobačaju – naime, on se zapravo politički ne izlaže svojim nimalo radikalnim prijedlogom koji bi čak prihvatila i većina članova desnih političkih stranaka. Cijelo pitanje je toliko nekontroverzno da se Mrsić našao prikupljati glasove preko njega.
Zato moramo s jedne strane inzistirati na sveobuhvatnijem konceptu reproduktivnih prava jer ne tražimo samo pravo na prekid neželjene trudnoće, nego i pravo da imamo zdravu i situ djecu. S druge pak strane moramo se jasno opredijeliti i usprotiviti daljnjoj privatizaciji zdravstva te se k tome izboriti da dobijemo odgovarajuću i besplatnu zdravstvenu skrb. A ne da je moguće da jedan ginekolog koji ima ugovor s HZZO-om može imati do 9000 pacijentkinja, a prosjek je 5500. Jednostavnom, „odokativnom“ matematikom je jasno da nema šanse da ginekolog/inja može obaviti godišnji pregled svih tih žena, a kamoli pratiti trudnoće i kronična stanja. Svaka bi žena trebala moći bez problema dobiti minimalno jedan pregled godišnje kod ginekologa/inje besplatno. Brojke koje se odnose na godišnje preglede i broj žena koje uopće imaju izabranoga ginekologa su zastrašujuće, što znači da trebamo poraditi i na destigmatizaciji odlaska ginekologu, a ne da vrijedi ona „od poroda do poroda“, i davanje podjednake važnosti odabiru i korištenju ginekologa/inja, kao i onom liječnika opće prakse.
Na samom kraju izvještaja navodite ovdašnje feminističke inicijative kao i konkretne prijedloge za daljnje djelovanje. Možeš li izdvojiti neke, usporediti s ostalim studijama?
Ono što mi se čini najpozitivnijim kod nas, uspoređujući stanje s onim u drugim državama, je to da imamo ženskih i feminističkih organizacija koje još uvijek preživljavaju unatoč rezovima i napadima, da te organizacije rade dobre medijske projekte poput ovoga – arhiva Voxa, Libele, Foruma i drugih neprofitnih medija mi je na dijelu teksta na kojemu sam radila itekako pomogla, ili pak rade istraživanja koja se tiču žena i feminizma. Borbu za smanjivanje opterećenja žena zbog neplaćenog rada bismo trebali shvatiti kao zajedničku borbu. Da bi se to ostvarilo, potrebno je tražiti preraspodjelu i socijalizaciju tog rada ne samo na van, nego i unutar našeg radnog mjesta i organizacija u kojima djelujemo. Trebali bismo se zapitati što bi uopće bila isključivo „ženska pitanja“, jer smatram da takvih nema, i primjenjivati feministička gledišta u svim našim specifičnim poljima i politikama. U samom radu stoji opsežan zaključak koji navodi neke mjere ostvarive u trenutnom društvenom uređenju koje se direktno tiču žena i naputke lijevim organizacijama i strankama kako započeti s uravnoteženjem rodnih odnosa unutar organizacije u pitanju.
Izvrsno je da imamo Platformu za reproduktivna prava i izvrsno je da imamo manje lijeve stranke koje smatraju feminizam i ženska pravima veoma važnim pitanjima. Isto je tako dobro da ipak postoji shvaćanje da radnička i socijalna prava izrazito utječu na živote žena. No nedostaje nam masovnost i ne trebamo je se bojati. Ne bismo trebale ostati u zaštićenom mjehuru kruga ljudi od povjerenja. Za značajne promjene i obranu naših izborenih prava trebamo široku podršku ljudi. To je puno, opet neplaćenog rada, ali se mora odraditi. Ukratko, moramo među ljude i ne bojati se pokazati svoja lica i mišljenja u medijima. Stanje je takvo da ne smijemo oklijevati i da ćemo najviše dobiti otvorenošću i beskompromisnošću.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
