Maja Sever – sasvim obično sretno dijete

Portal VoxFeminae.net i društveno poduzeće Fierce Women po drugi su put dodijelile Fierce Women WoW nagrade za strašne žene godine, a u nastavku donosimo prvi u nizu razgovora s dobitnicama.

Maja Sever je dugogodišnja novinarka HRT-a i predsjednica Sindikata novinara Hrvatske. Aktivno zagovara radnička prava novinarki i novinara, kao i ideju javne radio-televizije, a uz to je jedna od osnivačica inicijative Ljudi za ljude (Branka Bakšić Mitić, pokretačka sila inicijative, bila je među prošlogodišnjim dobitnicama Fierce Women nagrade).

Svi znamo za Maju Sever novinarku, ali kakva je bila Maja Sever djevojčica, tinejdžerka? Što si tada željela biti kad odrasteš?

Obična. Odrasla sam uz super roditelje i starijeg brata. Mislim da sam bila jedno prosječno živahno dijete. Niš posebno u školi, odbojka i ekipa u kvartu. Nisam se kao omiljeni likovi igrala samo s dečkima ili bila buntovnica. Bila sam jedno sasvim obično sretno dijete. U srednjoj školi možda malo luđa, ali i moglo se. Roditelji tolerantni, mladi i puni razumjevanja, država pred raspadom i popustile mnoge kočnice. Te dane provela sam na tulumima, koncertima, ispred HNK, u školi koja nije baš puno tražila od nas i moglo bi se reći da imam za čime biti nostalgična. Kao djevojčica sam htjela uređivati vrtove, ali to me brzo prošlo. Onda sam u srednjoj shvatila da je kazalište moj život. I to sam voljela fatalno i strasno. I pala na prijemnom na Akademiji. Upisala sam novinarstvo jer je bilo red nešto studirati, a to mi je bio faks najbliži kući. Apsolutno nikad u tim mladim danima nisam pomislila, a kamoli sanjala da budem novinarka.

Počela si raditi u dječjem programu HRT-a još za vrijeme studija, no ubrzo si krenula pokrivati ratne teme. Više od 13 godina uređivala si Hrvatsku uživo, a sada radiš na emisiji Nedjeljom u 2. Da možeš birati i da imaš neograničenu slobodu i resurse, što bi voljela raditi?

Voljela sam Hrvatsku uživo. Bili smo dobra ekipa, umišljali smo da radimo emisiju od javnog interesa, da služimo građanima, a to je smisao novinarstva. I danas mi je muka kad se sjetim kako mi je urednik Kunić u prisustvu Katarine Periše Čakarun i Brune Kovačevića na stol bacio papir na kojem je jesenska shema programa i pustio me da tražim gdje je Hrvatska uživo i kako sam nakon nekoliko minuta shvatila da je to zapravo samo iživljavanje i da emisije nema u programu. Ne znam da li bih danas radila Hrvatsku uživo, ali svakako bih željela raditi neku vrstu programa koji je okrenut otvaranju i riješavanju tema koje su važne gledateljima, teme od javnog interesa.

Prošle godine je upravo na Svjetski dan slobode medija odjeknula vijest o zabrani tvog nastupa u Nu2. Unatoč tome, i dalje braniš ideju javne televizije. Zašto? Je li se uloga javne televizije srozala otkad smo zatrpani zabavnim programom komercijalnih TV postaja?

Apsolutno branim ideju javne radio televizije. Javna televizija je važna za svako društvo, a posebno naše društvo u kojem se još mnoge stvari trebaju postaviti na noge. To tko je na čelu javne televizije ili činjenica da je s Prvog programa javni sadržaj, izuzmemo li vijesti, gotovo uklonjen nema veze s mojim stavom da javnu radio televiziju treba braniti i obraniti. Treba je braniti i od takve komercijalizacije i ponovo glasno vikati da na najgledanijem Prvom programu moraju biti javni sadržaji u produkciji zaposlenika javne radio televizije jer mi to možemo i znamo napraviti, a ne privatne produkcije zabavnog sadržaja. Rukovodstvo HRT-a može raditi što želi jer može. Zakon o HRT-u napisan je tako da bilo koji ravnatelj, ove ili one političke opcije, ima potpuno odrješene ruke. I da, taj zakon je vjerojatno pisan za ravnatelja one političke opcije, ali ga ni ova nije mijenjala i imamo situaciju da nema tijela koji može stvarno nadzirati i korigirati rad uprave.

Kako se, iz tvoje perspektive, promijenilo novinarstvo u proteklih 20-ak godina, posebno s dolaskom društvenih mreža – na kojima si i sama aktivna?

Novinarstvo se promijenilo, kao što se promijenio naš život i na nama je da te promjene pratimo i iskoristimo. Upravo moja aktivnost na društvenim mrežama pokazuje koliko se taj medijski prostor promijenio. Hrvatska uživo je ukinuta, zahvaljujući kolegi Aci Stankoviću ja radim u našoj gledanoj i kvalitetnoj emisiji, ali činjenica jest jednom tjedno, a još uvijek sam tu. Osvojila sam nagradu Strašne žene, prošle godine Ponos Hrvatske… Moj sindikalni rad vidljiv je zahvaljujući društvenim mrežama, Ljudi za ljude funkcioniraju zahvaljujući društvenim mrežama, o mnogim problemima o kojima se ne mogu baviti novinarski i onako kako bih kao novinarka trebala izvještavati progovaram na društvenim mrežama i sudjelujem u raspravi u javnosti. S druge pak strane često saznajem da se statusi printaju i nose šefovima i to pokazuje zbog čega je borba za javnu radio televiziju važna. Ne možeš voditi medij bez Twitter profila, jer vijesti su danas tamo.

Novi prijedlog Zakona o elektroničkim medijima izazvao je brojne reakcije struke, pogotovo s obzirom na to da Ministarstvo kulture već godinama nije osmislilo medijsku strategiju. Također svjedočimo sve češćim tužbama protiv novinara i cenzuri od strane vlade. Kako vidiš medijsku politiku (ili nedostatak iste) u Hrvatskoj?

Medijska strategija je početak ozbiljnog rada na medijskom zakonodavstvu koje je potrebno mijenjati. Medijska strategija treba se graditi i na bazi podataka o stanju u medijima koju nemamo i to je jedan od prioritetnih zadataka. Nakon toga treba mijenjati Zakon o medijima, Zakon o elektroničkim medijima, Zakon o HRT-u, ali i zahtjevati da se Zakon o autorskom pravu uskladi s EU direktivom u smjeru zaštite autora. Jako je puno posla na ovom polju i moram priznati da imam volje i energije za to, no trebamo pomoć ljudi koji znaju i koji se suočavaju s problemima na terenu. Zato pokrećemo razne kampanje poput ove posljednje Zajedno za lokalne medije. Koristim i ovu priliku da pozovem kolegice i kolege da su uključe u borbu za slobodne medije i snažno novinarstvo.

Radna prava zaposlenih novinara u Hrvatskoj nisu adekvatno zaštićena, no položaj freelancera još je gori, a dodatno pogoršan uslijed pandemije. Što bi trebalo poduzeti po tom pitanju?

Kolegice i kolege trebaju osvijestiti da neki alati za borbu za radnička prava već postoje. Sindikat je zakonom prihvaćen partner u socijalnom dijalogu, sindikat može tražiti i sudjelovati u pregovorima o kolektivnom ugovoru. Kolektivni ugovor je dodatna zaštita radničkih prava na koji u prgovorima mogu utjecati radnici. Prvi korak je iskoristiti tu mogućnost u svojem radnom kolektivu. Zatim, sindikat novinara priprema otvaranje pregovora o nacionalnom kolektivnom ugovoru koji će zaštiti osnovna radnička prava freelancera. I za to nam treba snažan sindikat i freelanceri tim putem mogu biti uključeni u pregovore. A zajedno možemo i moramo zahtjevati izmjene niza zakona kojima ćemo ojačati zaštitu i zaposlenih u medijskom sektoru i freelancera.

Bliže nam se lokalni izbori, a nenadana smrt Milana Bandića samo je pojačala opću neizvjesnost. Što misliš, ima li nade za oporavak i obnovu Zagreba (i u doslovnom i u simboličnom smislu)?

Mora biti. Inače će u gradu ostati smo nas par čuvara starih stanova, a ostali će pobjeći ili u sigurnije krajeve ili u daleke zemlje. Zagreb je moj voljeni grad i volim ovdje živjeti. Teško je gledati u kojem je stanju trenutno. Vjerujem da imamo ljubavi i snage da ga zajedno obnovimo i nastavimo ovdje lijepo živjeti.