Maja Mamula je feministkinja, aktivistkinja, psihologinja i koordinatorica u Ženskoj sobi, Centru za seksualna prava, nevladinoj i neprofitnoj organizaciji koja se bavi pružanjem indirektne i direktne pomoći ženama žrtvama seksualnog nasilja.
Jedna je od najvećih domaćih stručnjakinja na području nasilja nad ženama, s naglaskom na seksualno i područje seksualnosti. S Mamulom smo razgovarali potaknuti visokom stopom nasilja prema ženama u društvu, o čemu svjedoče slučajevi ubojstava, ranjavanja i raznih oblika nasilja koji u posljednje vrijeme pune stupce mainstream, ali i nezavisnih medija.
Dubravka Šimonović, specijalna izvjestiteljica UN-a za nasilje prema ženama nedavno je u medijima opsežno govorila o Istanbulskoj konvenciji, naglasivši kako je njena ratifikacija umnogome nužna za Hrvatsku jer nudi najkompletniji pravni okvir za smanjenje svih vrsta nasilja prema ženama. U kojoj mjeri se slažete s njom, bi li doista ratifikacija ovog dokumenta na ovom planu donijela tolike promjene?
Treba razlikovati dva pojma; postoji ratifikacija i potpisivanje. Mi jesmo ušli u tu prvu fazu, ali je nismo do kraja proveli. Vlada je tada dala objašnjenje da za provedbu nemamo dovoljno novaca i da nismo uskladili zakonodavstvo. Ono što je meni neobično je što su u toj radnoj skupini koja je razvijala Konvenciju sjedili i Šimonović i Ksenija Turković, dvije žene koje su pravnice i apsolutno poznaju situaciju. S druge strane, ono što zasigurno jeste moć Istanbulske konvencije je to da je riječ o pravno obvezujućem dokumentu. Mi smo do sada raspolagali isključivo alatima koje se više mogu nazvati preporukama, nego obvezujućim dokumentima. Cedaw konvencija je relativno moćna, ali mislim da je mi nismo dovoljno koristili. Međutim Istanbulska konvencija mi je interesantna na više razina, ona prepoznaje rodno uvjetovano nasilje kao termin, prepoznaje nasilje kao oblik povijesne nejednakosti spolova, a to je prvi put stavljeno. Ona jako lijepo kontekstualno objašnjava kako su problemi nastali i kako ih rješavati, eksplicitna je kada govori o poziciji žrtve nasilja gdje se navode djevojčice, djevojke i žene, što je iznimno važno.
Istanbulska konvencija, za razliku od naših zakona, prepoznaje i nasilje između partnera koji ne žive u zajedničkom kućanstvu, pa čak ni u izvanbračnoj zajednici. Takvih slučajeva nasilja smo imali mnogo, čak i sa smrtnim ishodom. Najnoviji primjer je i nedavno ubojstvo 19-godišnje djevojke u Zagrebu, od strane bivšeg dečka, mlađeg punoljetnika.
Da, riječ je o tzv. bliskim osobama, naše zakonodavstvo ih tek u posljednje vrijeme počinje prepoznavati. Istanbulska konvencija daje niz smjernica što bi sve trebalo postojati na razini zaštite žrtava. Ono što je nama kao organizacijama civilnog društva bilo dobro je to što ova konvencija poziva na suradnju. U svijetu i u Hrvatskoj imamo situaciju da je civilno društvo pokrenulo borbu protiv nasilja nad ženama: od SOS telefona 1988, Sklonište za žene Autonomne ženske kuće do našeg Centra za žene žrtve nasilja Ženske sobe osnovane 2002. godine. Najprije smo djelovali u smislu zaštite i savjetovanja žena u smislu skloništa i SOS telefona, ali mi smo 1998. pokrenuli i pitanje promjene zakonodavstva. Jedan od prvih i najvažnijih takvih poteza bila je izmjena Kaznenog zakona za uvođenje silovanja u braku, konačno ga 2000. počinju smatrati jednako teškim kaznenim djelom u kojemu žrtva podiže tužbu i progoni počinitelja, a ne sudske institucije na prijedlog same žrtve. Primjerice: netko vas siluje, vi predložite njegovo gonjenje, a s njim nastavljate živjeti u braku, čekajući da stigne poziv na sud. Potpuno apsurdno je bilo stavljati žrtvu u tu poziciju. Već dugo tvrdim da ne postoji nasilje u obitelji koje traje dulje, a da nema seksualnog nasilja, to su sve gole iluzije. Nažalost, za seksualno nasilje se rijetko pita. To nije problem samo Hrvatske, već cijelog svijeta. Naime, seksualno nasilje je najgore što se ženi može dogoditi, ne samo u aktu silovanja, već u svemu onome što za žrtve slijedi ono što dolazi kasnije: bilo da nije odlučila prijaviti, pa se s tim mora nositi sama, s druge strane je način na koji će je dočekati institucije i koliko će dugo trajati postupak.
Zašto zakoni u ovoj oblasti tako teško prate realnost?
Već sam dugo izrazito ogorčena na naše postojeće zakone. Čini mi se da ih pišu ljudi koji nisu direktno u praksi, premda su možda dobri teoretičari. Izmjene koje smo 2013. unijeli u Kazneni zakon, a tiču se kaznenih djela protiv spolnih sloboda, pune su promašenih uredbi i točaka.
Dajmo primjer nekih od najpromašenijih!
Recimo, spolni odnošaj bez pristanka. Mi smo prije godinu dana organizirali prvu Međunarodnu konferenciju o seksualnom nasilju gdje je govorila britanska stručnjakinja za ovo područje Liz Kelley, gdje smo ju namjerno pitali kako je u britanskom Kaznenom zakonu definirano silovanje, na što je ona rekla „spolni odnošaj bez pristanka“. Mi imamo poseban spolni odnošaj bez pristanka, sa potpuno besmisleno izrečenim kaznama i onda kazneno djelo silovanja. Jedan i drugi se drže elementa prijetnje, s tim da je u silovanju prisutna i „prijetnja za život“, na što sam ja na jednoj događaju ironično pred ministrom pravosuđa rekla „Sad razumijem, spolni odnošaj bez pristanka je kad mi se prijeti tipa „razbit ću ti mobitel“. S druge strane, ono što se pokazuje u praksi je su zapriječene kazne minorne, druga stvar je da se nama u praksi prečesto dešava da se većina silovanja u braku koji žena pokuša prijaviti računa kao spolni odnošaj bez pristanka. Dat ću jedan konkretan primjer iz prakse: muž i žena se razvode, imaju dvoje malodobne djece, žive već odvojeno, u tijeku je brakorazvodna parnica, on je odluči silovati, dođe po nju u tri u noći i odnese je u drugu sobu gdje je već pripremio pribor za vezivanje za krevet, siluje je, ona se opire koliko može ali se ne dere jer su u drugoj sobi djeca, već na razne druge načine šaptanjem i molbama pokušava objasniti da je pusti. Osim svega ovoga, mi imamo i smanjene kazne za silovanje, od godinu do deset, dok je u gotovo cijeloj Europi kazna od najmanje pet godina, pa naviše, no najveći problem je u tome što se u pravilu izriču minimalne zapriječene kazne. I sami suci na županijskim sudovima kažu da uvijek idu prema najnižim mogućima kaznama jer da im je iskustvo da im vrhovni sud smanjuje kaznu.
Zašto je društvena svijest o silovanju i seksualnom nasilju toliko niska?
Mislim da nitko silovanje ne percipira kao ozbiljno i teško kazneno djelo, ljudi iz sudstva i zakonodavstva koji se tim bave nisu radili sa žrtvama seksualnog nasilja, stoga ne osvještavaju problem. U cijelom svijetu je to jedan od tri najteža kaznena djela, uz ubojstvo i oružanu pljačku. Onda imate taj apsurd da imate silovanje koje je istovremeno jedno od najrjeđe prijavljivanih i najtežih kaznenih djela. Ako je jedan od ciljeva Kaznenog zakona da uz propisanu kaznu šalje poruku, ja tu poruku ne razumijem, no nije čak stvar ni u tome, jedan dio moje ljutnje na cijeli sustav vezan je za moje iskustvo sa žrtvama. One odluče prijaviti silovanje ili nasilje, i vrlo često ih ja kao psihologinja na jedan lijep način moram upozoriti na trajanje postupka i najčešće izrečene kazne. Vi žrtvi kažete da cijeli postupak u pravilu traje šest godina, tri godine prva, tri godine druga instanca, s tim što imamo slučajeva koji traju i dulje od 10 godina. Dakle, mi trebamo žrtvu uvjeriti da ide na sud tri do šest godina, da bi on dobio zapriječenu kaznu od godine dana, a ima pravo izići nakon dvije trećine odslužene kazne, što je nakon nekih osam mjeseci. Kako da ja žrtvi objasnim da je to što joj ja tvrdim da bi trebala učiniti dobro za nju?! Vrlo često mi iz sustava kažu da ja ne znam što je to zatvor, s druge strane ja njima kažem da ne znaju što je žrtva. Neka dođu, vide žrtvu silovanja na početku, nakon godinu, dvije. Ne znam što oni misle, da se od takvog oblika nasilja žene oporavljaju nakon mjesec-dva, stane na noge i živne, da ne kažem da imamo žene koje su trpjele kontinuirani oblik nasilja za vrijeme braka ili veze. A onda vrlo često imamo i slučajeve da iz ureda za probaciju nakon nekog vremena ispituju žrtvu da li bi imale nešto protiv da ga puste ranije, jer je star i bolestan! Ne spominjem ovakav primjer slučajno, u posljednje smo vrijeme imali dosta prijava za nasilje i seksualno nasilje odraslih punoljetnih osoba za nešto što su doživljavale u djetinjstvu. Zastara je kod nas jednaka maksimalno propisanoj kazni, imamo sistem da zastara počinje teći od punoljetnosti, ali u praksi nam se događa da imamo osobe koje su toliko bile uništene psihički, neadekvatno liječe, da tek s nekih 30 godina odluči nešto poduzeti. Još jedna važna stvar koju trebamo izboriti je, da za teški oblik kaznenog djela protiv spolne slobode, kao ni za ratni zločin, nema zastare.
Nadalje, ne znam zašto smo se vratili natrag, zašto smo smanjivali zapriječenu kaznu. Do 2013. je kazna bila od tri do deset, zašto smo spustili na jednu godinu. Ponovno pitam: kakva je to poruka? I Zašto se u pravilu izriče minimalna kazna? Odmah mi padne na pamet čuveni slučaj Gospić, najbizarnija presuda, on je dobio ravno tri godine, po zadanom minimumu. Danas slični dobivaju godinu dana.
Negdje ste kazali da niste posve razočarani Zakonom o kaznenom postupku. Na čemu ste temeljili taj barem maleni razlog za optimizam?
To sam rekla zbog toga što je ZKP 2013. godine konačno uveo pojam žrtve, do tada ni to nije postojalo. Kazneni postupak protiv počinitelja inače vodi Republika Hrvatska kojeg zastupa Državno odvjetništvo. Ono što smo mi zvali žrtvom do tada je zapravo bila „svjedokinja u postupku“. To znači golo razapinjanje, ako se tzv. svjedokinja ne odazove jednom ili dvaput biti će privođena od strane policije, a ona je samo sredstvo, jer država tu nešto ostvaruje. U trenutku kada 2013. uvodimo pojam žrtve i samim time određena prava koja žrtva ima u kaznenim postupcima, gdje su posebno naglašena prava djece. Na terenu imate situacije da dio sudaca to ne prati. Djeca žrtve imaju pravo svjedočiti preko video linka, no velik broj njih u to nije upućen, a dio sudaca to također odbija, a neki čak i posežu za mjerom isključenja javnosti. Imamo situaciju da se žrtva boji počinitelja, a ne koristi ili joj se osporava da koristi blagodat koju zakon propisuje. Čak i zakone koje imamo, ne koristimo do kraja. No, najgore je kada uopće nemamo određeni Zakon.
Možete li se osvrnuti na situaciju koja je na području nasilja u obitelji i seksualnog nasilja vladala 90-ih, na koje se u aktualnom trenutku retradicionalizacije društva često poziva kao na referentnu točku najnižeg pada ljudskih sloboda u Hrvatskoj?
S nasiljem u obitelji sam počela sam raditi 1997. Tada nije bilo Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, nije bilo silovanja u braku, nije bilo ničega s čime bi se konkretno zakonski reagiralo na ekstremne oblike nasilja u obitelji. Morali ste se dovijati na koji način se to uopće može prijaviti. Silovanje u braku tada se eventualno moglo procesuirati ako je posljedica bila teška tjelesna ozljeda, a imate policiju i pravosuđe koji nisu na vašoj strani. Osnova svega ipak jeste zakon, kakav god bio, nesavršen i nedostatan, on nam je potreban. Protokol o postupanju u slučaju seksualnog nasilja je inicirala Ženska soba, ni on nije super, ali je baza, prvi korak i mi ga dalje možemo unaprjeđivati, ali to je prvi korak standardizacije prakse, da svaka institucija zna što su njene obaveze i odgovornosti. Tako je i s Istanbulskom konvencijom, sigurno ni da ona nije kraj svijeta, ali zadaje neke dobre temelje. Ako ona kaže nužna je suradnja, određen broj servisa koje je država dužna osigurati i sufinancirati. Što mi u Hrvatskoj imamo za žrtve nasilja? Devetnaest skloništa koje većinom vode organizacije civilnog društva. Komparirajte koliko košta jedno sklonište Grada Zagreba naspram onoga civilnog društva, pa ćete vidjeti da smo mi besplatna radna snaga. Ženska soba ima Centar za žene žrtve seksualnog nasilja jedini u Hrvatskoj, a mi čistih sredstava za rad od Grada Zagreba imamo 40 000 kuna, ostalo je dvadeset projekata koje vodimo godišnje da bi mogli sufinancirati jednu od naših osnovnih djelatnosti. Sudovi, policija, odjel za podršku žrtava samo šalju žrtve prema nama i istovremeno to nitko ne želi financirati.
Ako država od nasilja u obitelji i seksualnog nasilja okreće glavu, znači da je suučesnik u nasilju i femicidu?
Da, još 1998. godine RH je bila apsolutno supočinitelj seksualnog nasilja u braku jer ga nije htjela procesuirati. To je neumitna činjenica. Ako smo se u pitanju nasilja nad ženama makli od one priče da je to privatni problem u obitelji, pa smo išli na javno-zdravstveni, konačno i na društveni, pa sad govorimo o problemu kršenja ljudskih prava. To eksplicitno stavlja odgovornost na stranu države, ne odgovornost pojedine institucije ili NGO organizacija koji pokušavaju pokriti rupe u sustavu.
Na jednom predavanju govoreći o seksualnom nasilju i silovanjima rekli ste da ćemo se kao društvo moći radovati tek onda kada broj prijava bude počeo sukcesivno rasti. Naime, u javnosti se pozitivnim smatralo upravo suprotno – pad broja prijava.
Da, to se može primijeniti na sve oblike nasilja u obitelji. Baš sam nedavno gostovala u emisiji „Otvoreno“ i tamo je iznesen taj podatak kako je smanjen broj prijava, što su pokušali interpretirati kao smanjenje broja slučajeva obiteljskog nasilja. Naravno da sam se tome odmah usprotivila. Na jedno prijavljeno nasilje u obitelji dolazi deset neprijavljenih, a za seksualno nasilje čak i više, do dvadeset. Nitko ne zna stvarne brojeve. Istraživanje Ženske sobe iz 2005. je pokazalo da je 17.5% žena u Hrvatskoj tijekom života doživjelo pokušaj silovanja ili silovanje i taj broj nije šokantan jer odgovara svim svjetskim prosjecima. No, kad kažemo da je u pitanju 300 000 žena, tada ta brojka uznemiruje. Mi nemamo u Hrvatskoj Centar za žene žrtve nasilje osim nas ni jedan. Nas bi trebalo biti 11, a pritom se država nije ubila da nas kroz svoja nadležna ministarstva financira. Kad budemo nešto konkretno napravili za te žene, graf će poludjeti. Mi pokazujemo da se samo sve manje i manje prijavljuje. To je zastrašujuće. Mi i dalje imamo visoku stopu femicida, žrtve koje po 50 godina trpe nasilje koje se boje prijaviti, a u javnosti se želi plasirati teza o pozitivnim trendovima.
Zašto na ovom području nemamo dovoljno precizne podatke i statistiku?
Policija nam je, nažalost, jedini izvor podataka. Zašto nažalost? Policija je super, ali nas zanima koliko ih je prijavljeno, za koliko je Državno odvjetništvo podiglo postupak i koliko ih je završilo pravomoćnom presudom. Mi smo jedna od zemalja koja nema takve podatke i uvijek se sramotimo kada idemo van. Odgovori koje dobivamo su: „mi nismo umreženi“, „to je nemoguće“, „ znate li vi koliko traju postupci za silovanje“. S jednom kolegicom iz policije pokušavala sam provesti istraživanje u vezi toga, radile smo to volonterski, ali posao je ogroman.
Prema ovom primjeru vidimo da imate i neke saveznike unutar sustava.
Ma svugdje imate pojedince koji žele, imaju volje raditi na promjeni. Unutar svake struke ima ljudi koji su svjesni problema o kojima govorim. Za neke dobre stvari koje smo mi iz civilnog društva na ovim poljima napravili, zaslužni su ti i takvi ljudi. To je bio efekt čekića i nakovnja, s jedne strane mi, s druge međunarodna zajednica prije ulaska u EU. Ono što mene plaši u ovom momentu je trenutni zaokret Vlade, činjenica da je Ladislav Ilčić, ultrakonzervativac i osvjedočeni ksenofob, savjetnik za ljudska prava. Nakon toga teško je išta smisleno reći. To će imati ozbiljne reperkusije za čitav niz dokumenata. Sad je krenulo sa Zakonom o suzbijanju diskriminacije, trenutno se izrađuje nova Nacionalna strategija za zaštitu od nasilja od obitelji, čeka nas nova Nacionalna politika za ravnopravnost spolova. Takva jedna garnitura unutar politike može činiti samo štetu. Jedno poglavlje nacionalne politike se zove Rodno uvjetovano obrazovanje. Zamislite što to znači u njihovim glavama, već kada se u Saboru razgovaralo o Istanbulskoj konvenciji oni su rekli da je to promoviranje rodne ideologije na mala vrata.
Što je na koncu činiti svima nama kojima je stalo do nastavka rada na politikama za postizanje rodne ravnopravnosti i smanjenje nasilja u obitelji i prema ženama? Čeka nas još najmanje tri godine vladavine konzervativne desnice, kako sačuvati stečene vrijednosti i prava?
Inače nisam nešto posebno optimistična, no čini mi se da ovaj ešalon neće moći opstati. Nadam se da daljnje štete koje oni čini neće dozvoliti ni društvo, a ni međunarodna zajednica. Vjerujem da mi, organizacije civilnog društva, ali i drugi građani i građanke, reagirat ćemo i nećemo dozvoliti da nam se prava dokinu. Jedan od najjasnijih simptoma da je retradicionalizacija društva uzela prevelikog maha je ponovna aktualizacija prava žene na pobačaj. Ako smo mi UN identificirali da su nam glavni problemi zaštita prava vjernika i tradicionalne obitelji, onda stvarno ne znam u kojoj ja to zemlji živim kad ja vidim neke druge probleme. Hrvatska je dominantno katolička i vjernička, zar je to neka šala? Ako aktualna Vlada nastavi na tome inzistirati, unazadit će sve ono što smo radili posljednjih dvadeset i pet godina. Užasno je lako porušiti ono što se godinama mukotrpno stvaralo. Samo smjene vlasti u posljednjih godina su na više razina ukinule podršku organizacijama civilnog društva, više mi je zlo od te sintagme „državna sisa“ koja se stalno spominjala u ovom kontekstu. A stalno se pokušavalo poreći i umanjiti realitet i zanijekati činjenicu kako u najvećoj mjeri mi sami dovlačimo novac Europske Unije da bi isplaćivali plaće za posao i zadaće koje bi trebale biti odgovornost države. Zato ja vjerujem da oni sve što smo radili na planu zaštite ljudskih prava mogu uništiti i u mnogo manje vremena nego što traje njihov mandat. Nitko od nas nema rezerve, pogotovo ako kontinuirano radite sa živim ljudima i imate sklonište za žene.
Kako Ženska soba trenutno stoji s resursima?
Mi se i dalje borimo i jako nam je teško. Uvijek se pitam koliko još godina moramo imat hrpu kojekakvih projekata da bi mogli održavati ove najosnovnije stvari, financirati naše savjetovalište. Europska unija i taj tip donatora hoće uvijek nešto drugačije i „inovativno“. Ma što će nama inovativno dok mi nemamo osnovni servis za žene koje trpe seksualno nasilje i nasilje u obitelji. Što bi to novo bilo, da dubim na glavi dok držim psihološko savjetovanje?! Međutim, učinkovitija borba protiv nasilja prema ženama je i odgovornost hrvatske države, bez obzira hoće li osnivati vlastite institucije koje će se baviti ovim problemima ili podržavati postojeće, što se pokazalo da im je jeftinije. Mi radimo za niske plaće, koje su iz mjeseca u mjesec neizvjesne. Ženska soba je 2016. radila istraživanje „Organizacije civilnog društva kao ključni akteri suzbijanja nasilja prema ženama“ koje je potvrdilo, a s tim su se i nadležne institucije složile, da bez nas ne bi ništa bilo. To neprepoznavanje, minoriziranje i odbacivanje je zbiljska sramota. Kad provedete stvarno istraživanje, vidi se da kod nas radi sjajna ekipa po pitanju stvarne ekspertize. Naša kolegica Paula Zore je nedavno kazala da Istanbulska konvencija pokazuje da sve ono što smo mi zastupale radeći za žrtvama nasilja je temeljno važno. Imala sam scene kad sam predavala na Policijskoj akademiji govoreći im kako žrtva treba dobiti pomoć i podršku bez obzira je li nasilje prijavila ili ne, što je tamo nailazilo na šok i čuđenje. Naši bazični feministički principi, koje ova vlast tako gorljivo osporava, temelj su javnih politika koje su danas vrlo aktualne u svijetu.
