Požar u tekstilnoj tvornici Tazreen 2011. godine u kojem je poginulo 110 radnika i rušenje tvornice Rana Plaza 2013. godine, u kojem je poginulo 1,100 radnika, a još 1,600 je ozlijeđeno nisu ni prve, a vjerojatno ni posljednje tragedije koje su pogodile tekstilnu industriju u Bangladešu. No, njihov razmjer privukao je međunarodnu pažnju na uvjete rada i eksploataciju tamošnjih radnika.
Bivša tekstilna radnica Kalpona Akter izvršna je direktorica Bangladeškog centra za radničku solidarnost koji podučava tekstilne radnike njihovim pravima i vještinama vođenja te zastupa njihova prava. Na turneji kroz Kanadu, Akter i njezini suradnici prepoznali su priliku da educiraju potrošače o tome što kupuju i tko izrađuje te proizvode.
„Povezati ću vas s ljudskim licima koja izrađuju vašu odjeću”, rekla je Akter na skupu u Torontu. „Vi ste na vrhu opskrbnog lanca, a radnik je na dnu i vas dvoje ste povezani na način kojeg možda niste ni svjesni”.
U intervju za časopis Our Times, Akter govori o svojim iskustvima i nadama za budućnost te načinima na koje bi mogli pridonijeti većoj pravednosti i dostojanstvu života tekstilnih radnika u Bangladešu.
„Danas, diljem zemlje imamo 5.000 tvornica i četiri milijuna radnika. Više od 85% njih su žene, a 99% njih su sa sela. Njihova prosječna dob je između 20 i 25 godina. Tekstilni radnici rade 10 do 12 sati dnevno, šest dana u tjednu. Ponekad rade i preko vikenda. Oni ne mogu uzeti bolovanje. Kada se radnici pokušaju pridružiti sindikatu prijeti im se, tuče ili otpušta. Ponekad su prisiljeni napustiti zajednicu, jer su ljudi u zajednici na strani vlasnika tvornice”, rekla je Akter.
„Prema udruzi vlasnika tvornica odjeće, oko 50% tvornica nalazi se u stambenim zgradama. Samo su srušili zidove dnevnog boravka, spavaće sobe, kuhinje i napravili tvornicu. A 30% njih su u zajedničkim zgradama. Na prvom katu možda imaju trgovine, na drugom katu banku, na trećem nešto drugo. Samo 20% tvornica se gradi namjenski, kao tvorničke zgrade.”
„Počela sam raditi u tvornici, kada sam imala samo 12 godina. To nije bio moj izbor. Jedan dan sam pohađala školu, a sljedeći dan bila sam u tvornici. Morala sam, jer je moj otac bio primarni hranitelj naše obitelji, a on se razbolio. Majka se morala brinuti o mojoj mlađoj sestri. Dakle, moj 10-godišnji brat i ja smo otišli raditi u tvornicu. Plakala sam kad sam vidjela svoje prijatelje kako se igraju na igralištu. Zarađivala sam šest dolara mjesečno. Radila sam 23 dana za redom, jer nisam znala bolje. Nisam znala koliko bi trebala biti plaćena, nisam znala zakon. Verbalno i fizičko zlostavljanje je tada bilo normalno, a i dalje je prisutno u tvornicama. Proizvodne norme su bile pretjerane. Mogla sam napraviti 60 komada po satu, ali mi je rečeno da šivam 150. Ne znajući zakon, krenuli smo u štrajk kada je uprava odlučila smanjiti isplate za prekovremeni rad”, ispričala je Akter.
Pobijedili su u štrajku, ali po povratku na posao saznali da je 20 radnika zbog štrajka dobilo otkaz. Pomoć su pronašli u američkom Centru za međunarodnu solidarnost radnika, gdje su naučili kako organizirati sindikat i koje beneficije članstvo u sindikatu donosi. Akter je uspjela nagovoriti oko 90% ukupnog broj radnika da se učlane, te u dobi od 15 godina postala predsjednica sindikata u svom pogonu. Pod pritiskom vlasnika tvornica, Vlada je odbila njihovu sindikalnu prijavu, a Akter je u svojoj 16. godini dobila otkaz, te je stavljena na crnu listu, što joj je onemogućilo da se ponovno zaposli. Angažirao ju je Centar solidarnosti, gdje je naučila kako raditi kao sindikalna organizatorica i edukatorica. „Imamo jako dobre zakone“, kaže ona, „ ali samo na papiru. Problem je u tome što vlasnici tvornice ne poštuju zakone. Budući da 10% naših sadašnjih članova Vlade su vlasnici tvornica odjeće, moj zakonodavac bio je moj vlasnik tvornice”.
Bangladeški Centar za radničku solidarnost je radno-obrazovna nevladina udruga koja djeluje i kao nezavisna ruka pomoći sindikatima u Bangladešu. Promjene pokušavaju potaknuti različitim programima za podizanje svijesti, programima obuke u vođenju, uslugama pravne pomoći i akcijama koje zahtijevaju bolje radne uvjete. Posao im nije nimalo jednostavan.
„Samo podržavanje radnika tijekom kampanje za podizanje minimalne plaće 2010. godine dovelo nas je u nevolje. Vlada je pokrenula kampanju maltretiranja i zastrašivanja mene i mojih kolega. Prvo su se okomili na našu organizaciju izbrisavši ju iz registra, zbog čega su svi naši prihodi nestali. Zatim su podigli više od 11 različitih kaznenih prijava protiv nas, uhitili nas i zatvorili. Ispitivali su me tijekom 18 sati. Kolega je bio teško pretučen dok je bio u policijskom pritvoru. Bili smo pušteni uz jamčevinu zbog nevjerojatnog međunarodnog pritiska na našu Vladu. No, to nije bio kraj. Jedan od mojih kolega, viši organizator, nestao je nakon svoje smjene u Centru, a sljedećeg jutra njegovo tijelo pronađeno je 100 kilometara dalje. Brutalno je mučen i pretučen na smrt. Svi dokazi upućuju na službu nacionalne sigurnosti. Vlada očito ne zna tko je to učinio, ali nisu nikoga uhitili. Ja još uvijek patim od noćnih mora i isprekidanog sna. Znam da moj život, životi mojih kolega i naših obitelji nisu sigurni, ali nastavljamo sa svojim radom,” ističe Akter.
Organizacija je nekad bila veća, sa 39 zaposlenih u osam centara. No, nakon akcije slamanja 2010. godine, morali smo otpustiti većinu naših djelatnika. Danas nemamo nikakvu jezgru ili financiranje za programe. Jedva možemo sakupiti novac da platimo organizatore koji su ostali u Centru. Dakle, prioritet je osigurati sredstva za zapošljavanje više organizatora i, u isto vrijeme, osigurati sredstva za pokretanje programa. Organizatori dopiru do radnika. Odlaze u svoje zajednice, razgovaraju s njima, pozivaju ih u ured na razne obuke i dokumentiraju probleme s kojima se suočavaju. Oni su u kontaktu s radnicima i svjesni su koje lekcije su uspješno primijenili u svojim tvornicama. Isto tako, s radničkom pomoći, možemo pratiti sve strane tvrtke koje djeluju u Bangladešu. Organizatori su ti koji ažuriraju sve te profile, tako da imaju puno posla. Čula sam da je netko predložio: “Zašto ne bismo usvojiti organizatora?” To je sjajna ideja. Mi smo u potrazi ne samo za financijskom potporom, nego i za razmjenom iskustava. Vi znate kako ste postigli promjene. Kad bi se vaša iskustva podijelila s našim radnicima, oni bi znali što je potrebno učiniti.”
Posebno emotivna bila je njezina priča o tragediji koja je zadesila tvornicu Tazreen. “Trebala bih vas podsjetiti što se dogodilo tog 24. studenoga u požaru na tvornici Tazreen. Neki radnici su namirisali dim, ali došao je tvornički upravitelj i rekao: “Nema požara, idite i radite svoj posao”. I tako su radnici nastavili raditi. Kad su vidjeli dim koji je dolazio s donjih katova, pokušali su pobjeći, ali vrata su bila zaključana. Oko 05:30 sati, jedan od organizatora iz Centra me nazvao i rekao: “Trebala bi doći, više od stotinu ljudi je mrtvo”.
Otrčala sam u tvornicu i vidjela tijela koja su iznošena van. Ušla sam u tvornicu, iako je na drugom katu još uvijek bilo vatre, jer sam morala saznati o kojoj tvrtki se radi, znala sam da će sakriti sve podatke, ako mogu. Tada sam otkrila C&A iz Europe, KiK iz Europe, Piazza Italia iz Europe, Karl Rieker. Našla sam Sears iz Kanade i, naravno , našla sam Walmart. Sean John iz SAD-a, Američki marinci, Edinburgh Woolen Mill iz Velike Britanije – svi su bili tamo. Našla sam sve logotipe i fotografirala ih.
Donijela sam sve te dokumente i počela ih slati svojim kolegama. Nakon Tazreena, bila sam u SAD-u radi govorničke turneje sa žrtvom požara u Tazreenu. Prosvjedovali smo kod Walmartovog središnjeg ureda, kao i u Arkansasu. Bila sam u Seattleu 24. travnja, dana kada se Rana Plaza urušio. Moj je običaj da provjerim vijesti prije nego odem u krevet. Vidjela sam samo dvije rečenice, pisalo je da se zgrada urušila u Bangladešu, a kad sam vidjela gdje, bila sam sigurna da se radi o tvornici. Zvala sam svoje kolege da pitam što se događa, a oni su mi rekli: “Tvornica je, urušila se sa 5,000 radnika unutra”. Plakala sam, jer sam znala da će to biti smrtonosna zamka . Kada sam došla kući, samo sam ostavila torbu i otrčala u tvornicu. Bilo je teško disati jer su tijela već počela truliti. Otišla sam na školski teren gdje su ih držali. Ljudi su bili u toliko boli, obitelji su vrištale. Moj kolega je već pronašao mnogo dokumenata. Počela sam i ja tragati i pronašla još u ruševinama. Loblaw Joe Fresh je jedna od tvrtki koje su se nalazile tamo, a bio je i veliki broj američkih i europskih tvrtki, ali nitko nije bio tamo da preuzmu odgovornost. Susrela sam se s mnogim obiteljima i svi su govorili: “Odbili smo ići u tvornicu, ali bili smo prisiljeni. Ošamareni smo i prijetili su nam”. Neki od radnika su pretučeni da bi ih se prisililo da odu unutra. Menadžeri su govorili: “Moramo dostaviti tu odjeću, tako da morate ući. Tvornica će trajati stotinu godina”, ali manje od sto minuta kasnije tvornica se urušila.“
„Nema sumnje da trebamo ove poslove“, kaže Akter. „Treba ih četiri milijuna radnika, radi se o najvećoj industriji u Bangladešu. Ovi poslovi su toliko važni za nas. No, želimo ove poslove s dostojanstvom. Kao potrošači, građani i sindikati možete odigrati pozitivnu ulogu. Recite tim tvrtkama da plate više kada dobavljaju iz Bangladeša – bez povećanja cijene. Ne želimo da potrošači plaćaju, želimo da te tvrtke plate. Krajnje je vrijeme da dijele svoju dobit s radnicima.
Molim vas, recite svojim vladama da bi uvjet trgovinskih povlastica trebao biti da bangladeške tvornice odjeće poštuju temeljna prava radnika. Također, želimo da tvrtke potpišu sporazum za izgradnju i zaštitu od požara u Bangladešu. Više od 120 tvrtki već je potpisalo sporazum kojim se osigurava nezavisna sigurnosna inspekcija, a čini tvrtke odgovornima za tvornička poboljšanja. Ona također inzistira da radnici moraju biti prisutni tijekom pregovora. Stavite pritisak na tvrtke i recite im da potpišu ovaj sporazum, jer će to spasiti živote naših radnika. A tvrtke poput Loblawa, Children’s Placea, Walmarta Kanada i Sears Kanada duguju naknadu radnicima Rana Plaza i Tazreena. Te obitelji živi u bijednim uvjetima. Stavite pritisak na te tvrtke da plate punu i poštenu naknadu.”
“Crpim inspiraciju od svih tih ljudi. Oni znaju da im život nije siguran, ali svaki dan idu u tvornicu. Oni moraju zaraditi novac, pa nastavljaju raditi. Te tvornice su doslovno smrtonosne zamke. Želimo ta radnih mjesta, ali ih želimo dostojanstveno, a dostojanstvo znači imati pristojnu plaću. Želimo sigurno radno mjesto i želimo glas sindikata na radnom mjestu. To je sve što mi želimo”, zaključila je Akter.
Izvor: Our Times / Prevela i prilagodila: Viktoria Ujčić
