Prvi tjedan vlasti Donalda Trumpa je prošao, a već smo vidjeli: zapaljiv inauguracijski govor, milijunske opozicijske marševe predvođene ženama dan poslije, Trumpov upad u CIA-u s nesuvislim govorom o broju ljudi na tulumu, nikad sporije imenovanje članova kabineta uslijed odugovlačenja demokratske senatske manjine, uredbe o zaustavljanju pregovora oko trgovinskih sporazuma, a onda i uredbu o izgradnji zida prema Meksiku itd. Drugim riječima: sve.
Kada na čelu najjače sile na svijetu dobijete osobu koja je tajkunska verzija vašeg sredovječnog tetka s obiteljskog ručka koji ne prestaje nepovezano govoriti referirajući se na sve šta mu uđe u vidokrug, pritom ne poznavajući osnove jezične ekonomije, logično je da ćete se baviti njegovom pojavom. Međutim, ta prokleto naporna pojava za vašim stolom koju želite zaliti tanjurom gulaša, skriva jedan proces koji će odrediti smjer(ove) njegova mandata.
Da bi se stekao nekakav dojam ili osnova za predviđanje Trumpovog mandata, puno je korisnije bilo pratiti senatska saslušanja kandidata za članove Trumpova kabineta koja su se odvijala u tjednu prije same inauguracije, dok se izglasavanje “povjerenja” nastavilo i u tjednu nakon.
Trumpov govor, u liberalnim medijima ocijenjen kao “mračan”, a zapravo pragmatičan populistički izraz uz distopijsko-gotičke stilske figure, bila je retorička i medijski posredovana mizanscena iza koje se događao pravi proces uspostave vlasti, ali i njenih kontinuiteta s prethodnim vlastima i političkim općenjima u Washingtonu. Ti kontinuiteti se ne odražavaju u budućim postupcima nove vlasti, niti njihovom nastavljanju na Obaminu politiku. Rez koji je Trump promovirao kroz kampanju i taj inauguracijski govor neminovno će se dogoditi na nekoliko razina, a pogotovo u domeni socijalne politike: zdravstva, školstva itd. Uostalom, to priznaje i jedan od staloženijih političkih teoretičera našeg vremena Immanuel Wallerstein koji u predzadnjoj svojoj crtici o Trumpu objavljenoj na prvi dan nove godine konstatira da će njegova vlast u prvih godinu dana biti “užasna” i da će 95% poteza koje učini biti gori nego smo očekivali. Kontinuitet na koji upućujem tiče se jednog drugog pitanja. Naime, izbor kadrova, kao i instaliranje svojevrsne “prve obitelji” (bez Melanije) kao političkog faktora u zemlji duge institucionalne demokracije, paradoksalno, izraz je svojevrsne transparentnosti. Za Trumpa je napokon sve jasno: nepotizam, sukobi interesa, potplaćivanje – ono što je oduvijek (a posljednjih 40 godina pogotovo) imanentno američkoj (i ne samo američkoj) demokraciji postali su javni, ne više zavijeno i previjeno celofanom juridičke pristojnosti. Američka koorporativna elita se bez ikakvih uzusa i regulativnih mehanizama pozicionira u okvirima institucija najduže, ali zapravo krhke demokracije. Praksa koja je dosad bila ekscesna, postaje lagano pravilo.
Na programu tv-kuće C-SPAN, zadužene za svakodnevno praćenje federalne vlasti, tih je dana cirkulirala menažerija korpo-konzervativne elite predvođene budućom ministricom obrazovanja Betsy DeVos koja je za ovu priliku ublažila svoje i stavove svoga moćnog klana, odgovorivši “u duhu tolerancije” na svi pitanja vezana za njeno financiranje nevladinih udruga koje su zagovarale “liječenje” LGBT populacije. Međutim, ono što je došlo puno više do izražaja od njenih naučenih odgovora i retoričkih matrica koji su održavali i nedostatak minimalne kompetencije za obavljanje dužnosti ministrice obrazovanje, je normalizacija činjenice da je predstavnica velikih donatora određene stranke došla na izvršnu poziciju u jednom američkoj administraciji. To je podvukao i senator Bernie Sanders koji se usudio postaviti pitanje o iznosima kojima Betsy DeVos financira Republikansku stranku.
Međutim, slične prakse su postojale i ranije, samo ih je Trumpova administracija ovim činom dotjerala do vrhunca. Demokratske administracije su redovno činili predstavnici velikih financijskih kuća uz skoro jednoglasnu podršku Demokrata u Kongresu i Senatu, osim par njih poput spomenutog Sandersa i senatorice iz Massachussettsa Elizabeth Warren koja je svoju političku karijeru upravo izgradila na borbi sa predstavnicima Wall Streeta u izvršnoj vlasti nagazivši ih nekoliko puta na senatskim saslušanjima. Ili ako hoćemo tu praksu do krajnje mjere personificirati: Hillary Clinton je bila članica nadzornog odbora najvećeg američkog poslodavca i kršitelja radničkih prava (većinom zaposlenih – žena) Wal-Marta dok je bila prva dama Arkansasa devedesetih.
Trump je svojim izborom financijski najizdašnijeg kabineta u povijesti SAD-a, te prakse ovjerio i normalizirao. Ono što nas očekuje u takvoj situaciji, otvoreni je sukob unutar same američke elite zbog reprezentacije različitih interesa u Bijeloj kući i Kongresu. Njegove odluke na planu trgovinske politike već ranije su stvorile podjele unutar Republikanske stranke koja se polako vraća u političku relanost nakon tromjesečnog medenog mjeseca od pobjeda na izborima do danas. Iako se još u listopadu činilo da će se GOP raspati. Trumpovi sastanci sa predstavnicima korporacija i sindikata drugi dan mandata, bili su tek dio one mizanscene koja nam govori jako malo ili ništa o stvarnim frakcijama koje će se uskoro desiti.
Demokratska stranka prolazi jedan drugi tip suočavanja s političkom realnošću koji joj zasada nikako ne ide, a za očekivati je da stranka neće dugo zadržati privremenu taktičku monolitnost koju trenutno održava ne bi li se snažnije, zajedno s ulicom oduprla Trumpu. Zadnji izraz toga je bio i Ženski marš na Washington koji je skupio milijune, većinom žena, diljema SAD-a. Iako organiziran od strane organizacija koje pripadaju demokratskom establishmentu – marš je bio narodni front u pravom smislu te riječi. Ali da bi front bio održiv, onda mora biti više od jednodnevnog eventa, mora uspostaviti svoju strukturu, a onda i infrastrukturu koja će paralalelno supostojati uz infrastrukturu države, odnosno elita koje upravljaju državom.
I dok je ključno da pratimo sve oblike koje će taj grassroots pokret u SAD-u dobiti u vrijeme Trumpa, gradeći jedinu sustavnu opoziciju njegovoj vladavini, zanimljivo je tu i tamo baciti pogled na preoblikovanje američke elite i njenih aranžmana sa samim političkim Washingtonom u sljedećem periodu. Ta dva fronta: ulica i Washington, i rezultati na njima bit će presudni za razumijevanje i moguće predviđanje ishoda ludila koje je počelo prije tjedan dana.
