U petak, 23. listopada, u Hrvatskom saboru je u organizaciji Ženske sobe- Centra za seksualna prava održana prva međunarodna konferencija o seksualnom nasilju.
Naslovljena Sustav javnih politika i podrške za žrtve seksualnog nasilja, konferencija je pitanje seksualnog nasilja adresirala iz teorijske, aktivističke, psihološke i pravne perspektive.
Konferenciju su uvodnim govorima otvorile Helena Štimac Radin, Ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova Vlade RH, Višnja Ljubičić, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i Maja Sporiš, zamjenica ministrice socijalne politike i mladih.
Predavanja je otvorila Liz Kelly, ravnateljica Odjela za studije o nasilju nad ženama i djecom na londonskom sveučilištu Metropolitan. Kelly se već 40 godina aktivno bavi problemom nasilja nad ženama i djecom. Autorica je knjige Preživjeti seksualno nasilje u kojoj je seksualno nasilje prvi put definirala kao kontinuum, odnosno ukazala na činjenicu da isto, uz teške oblike fizičkog nasilja, uključuje i niz svakodnevnih situacija s kojima se žene i djevojke susreću.
Kelly je svoje predavanje započela osvrnuvši se na ovu definiciju, s posebnim naglaskom na tzv. militarizirani oblik seksualnog nasilja koji je povezala s aktualnom izbjegličkom krizom.
“Problem ovako široko pojmljenog seksualnog nasilja je to što je izrazito teško istovremeno u obzir uzeti sve njegove oblike”, rekla je Kelly.
U nastavku je izložila kratak pregled teorijskog razmatranja ove problematike posebno istaknuvši ključne autorice kao što su Florence Rush, Susan Brownmiller, Diana Russell, Germaine Greer, Catharine McKinnon te, nešto recentnije autore kao što su Lois Pineau, Stephen Schulhofer i Scott Hampton.
Osvrnula se i na razvoj terminologije, osudivši depolitizirajuću praksu smještanja seksualnog nasilja u kontekst obiteljskog nasilja, kao i termin date-rape.
“Spoj koji završi silovanjem teško da se može nazvati spojem, pogotovo što je uglavnom riječ o unaprijed promišljenom činu”, istaknula je.
Posebno je pohvalila inicijative Hollaback i Everyday sexism, naglasivši da se radi o moćnim oruđima organizacije. Na samom kraju je prikazala pozitivne i negativne primjere kampanji usmjerenih suzbijanju seksualnog nasilja, istaknuvši kako mnoge od njih dodatno pridonose viktimizaciji žena.
“Moramo promijeniti način na koji govorimo o seksualnom nasilju, kao i poruke koje odašiljemo ženama”, zaključila je Kelly.
Sljedeća je govorila Catherine Le Magueresse, odvjetnica i bivša predsjednica Europske organizacije protiv nasilja nad ženama na radnom mjestu (AVFT). Le Magueresse je izlaganje započela naglasivši kako nakon 40 godina aktivizma seksualno nasilje nad ženama i dalje perzistira, i dalje se događa prečesto i posvuda te zadobiva nove forme.
“Globalno gledano, velika većina žena ne prijavljuje nasilje, ponajprije zbog činjenice da su osude počinitelja i dalje rijetke”, istaknula je.
Osvrnula se i na paradoksalne sudske slučajeve u kojima je optuženik, primjerice zbog nedostatka dokaza – oslobođen, a posljedično se pokreće sudski proces protiv same žrtve pod optužbom klevete.
Kao ključne točke u prevenciji seksualnog nasilja Le Magueresse je istaknula edukaciju dječaka i djevojčica, iscrpan rad na transformaciji javnog mijenja te reorganizaciju sudske prakse i to ponajprije u vidu standardizacije sakupljanja dokaznog materijala te dokidanja ograničenog perioda za prijavu slučaja nasilja.
Posebno je naglasila ulogu feminističkih organizacija kojima je poručila: “Don’t agonize, organize!”
Što se tiče hrvatskog konteksta, posebno bih izdvojila izlaganje psihologinje i koordinatorice Ženske sobe, Maje Mamule. Prema istraživanju Ženske sobe iz 2006. godine, čak je 17 posto žena u Republici Hrvatskoj doživjelo silovanje ili pokušaj silovanja.
“Ovo se isprva ne čini kao velik postotak, no kada to ‘prevedemo’, shvatimo da se radi o brojci od oko 300 000 žena”, rekla je Mamula.
Dodatno je zastrašujuća činjenica da njih 95 posto doživljeno nasilje nije prijavilo, a čak 91 posto o ovome nije uopće progovorilo.
Kao primaran razlog Mamula je navela strah, što od samog počinitelja, što od reakcije rodbine i prijatelja. Posebno se osvrnula na traumatičan proces prijave; policijsko osoblje zaduženo za uzimanje iskaza, unatoč znatnim pomacima, i dalje nije prošlo specijaliziranu edukaciju, žrtva će samo do prvog ročišta svoj iskaz morati ponoviti x puta, a postoji mogućnost da će se istinitost njezina iskaza provjeravati poligrafom.
Nadalje, postupak u prosjeku traje između 3 i 6 godina, s nevelikim postotkom osuda i malim zatvorskim kaznama, što u velikom broju slučajeva dovodi do odustajanja od tužbe. Mamula je upozorila i na nedostatnu psihološku pomoć za žene žrtve seksualnog nasilja, istaknuvši Žensku sobu kao jedini takav centar i upozorivši da bi ih, s obzirom na broj žena u RH, trebalo biti minimalno 11.
“Psihološka podrška dostupna je i na institucionalnoj razini, međutim, žene često imaju loša iskustva”, rekla je.
U daljnjem radu prema suzbijanju seksualnog nasilja, Mamula je naglasila da prvenstveno treba poraditi na postupku prijave (treba biti fokusiran na zaštitu prava žrtve), skraćivanju sudskog procesa te obveznim edukacijama za sve one koji u oba navedena procesa sudjeluju.
Izdvojila bih također izlaganje Hrvoja Đurana, djelatnika Ministarstva unutarnjih poslova, fokusirano prije svega na nužnost suradnje policije i žrtve.
Đuran je na samom početku istaknuo da sustav suradnje i podrške žrtvi od strane policije postoji, ali da na njemu treba još dosta raditi. Policija je prva s kojom se žrtva susreće, no suradnja se u mnogim slučajevima ne ostvaruje, što zbog nepovjerenja žrtve prema policijskim službenicima, što zbog njihove nepripremljenosti za djelovanje u datoj situaciji. Značajni koraci za unaprjeđenje ove suradnje su poduzeti; edukacija službenika postoji te je zakonski određeno da službenik žrtvi mora uručiti njezina prava.
Ipak, Đuran je istaknuo kako se policijski službenici zaposleni u ovoj oblasti suočavaju sa znatno većim obimom i odgovornošću u odnosu na svoje kolege/ice, a za to su jednako plaćeni, što, vjerujem, utječe na njihovu motivaciju, no nipošto ne opravdava (u najmanju ruku) neodgovorno pristupanje zadatku.
Na samom su kraju govorile Lana Peto Kujundžić i Branka Žigante Živković koje su se kritički osvrnule na postojeću sudsku praksu, ponajprije na prethodno spomenuto trajanje sudskog postupka.
“Postupak bi trebao maksimalno trajati godinu dana, i to od odlaska na policiju do pravomoćne presude”, istaknula je Peto Kujundžić. Osvrnula se i na samo suđenje, odnosno prostornu organizaciju hrvatskih sudnica (u kojima žrtva stoji na maloj udaljenosti i leđima okrenuta počinitelju) te predložila alternativne metode svjedočenja, prije svega video link koji će imati jednak učinak, ali će za žrtvu zasigurno biti mnogo manje traumatično iskustvo.
Za kraj je dodala kako nedostatak edukacije jest problem, ali problem koji je itekako savladiv.
“Dužnost je svakog suca i sutkinje sam/a se educirati,” zaključila je.
Osim navedenih na konferenciji su govorilie i aktivistkinja lepa mlađenović, nezavisna istraživačica Biljana Branković, feministička psihologinja Marijana Senjak, psihijatar Goran Arbanas te viša državno odvjetnička savjetnica Helenca Pirnat Dragičević.
Iako je samo održavanje ovakve konferencije velik korak u daljnjoj borbi za suzbijanje seksualnog nasilja i iako je od velike važnosti što se o ovom pitanju diskutiralo upravo u Hrvatskom saboru, očekivano je, ali i dalje iznimno poražavajuće, što se politička ‘elita’ i ovaj put ‘ispričala’. U prvom redu mislim na Kolindu Grabar Kitarović koja je trebala održati pozdravni govor, no u jednakoj ću mjeri predbaciti i onima čija imena nisu bila u programskoj knjižici, ali će sigurno biti na glasačkim listićima.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
