Objavljeno

Lica i naličja patrijarhata

Foto: Hanna Balan, Unsplash

Kolaps inicijalne faze ruske invazije nije šokirao samo Rusiju, već i Zapad. Nisu bili iznenađeni samo novinari, analitičari i Facebook ratnici, nego i većina nacionalnih sigurnosno-obavještajnih agencija. Francuska vojno-obavještajna služba toliko je promašili da je šef njihove vojno-obavještajne agencije morao odstupiti; međutim i oni za koje se ispostavilo da su bliže istini, poput Amerikanaca, javno su priznali da su radikalno podcijenili ne samo kapacitete ruske vojske, već i ukrajinsku obrambenu sposobnost.

Na ruskoj strani, prvi glasnogovornik kaosa bio je Sergej Nariškin, direktor Službe za vanjsko-obavještajne poslove. Na press konferenciji u osvit rata Putin ga je javno ponizio jer zatečeni Nariškin kao da nije imao pojma što se zapravo događa. Nastavljaju li se pregovori? Priznaje li se neovisnost Donjetska i Luhanska? Ide li se ide na njihovu aneksiju? Putin ga je dva puta prekorio prije nego što je pogodio točan odgovor. Sve je izgledalo kao praktična šala na jadnom Nariškinu, a Putinova bahatost svjedočila je ne samo o uvjerenju u brzu pobjedu, nego i o egomanijakalnom uvjerenju da o svojim vojnim ambicijama ne treba informirati niti vlastitu obavještajnu zajednicu. Uskoro su brojni ukrajinski gradovi sravnjeni sa zemljom, a ruska vojska doživjela je najveći gubitak ljudstva i opreme od II. svjetskog rata. Unatoč recentnim ruskim probojima Ruske na istoku Ukrajine, potpuno je jasno da je invazija na odrađena stihijski, obijesno i gotovo suicidalno.

Da bismo razumjeli raison d’etre ruske invazije, nisu dovoljne geopolitičke teorije. Nije dovoljno proniknut u ‘nacionalne interese’, što je fraza ispražnjena od značenja. Nije dovoljno analizirati vojne kapacitete: rat nije sportska utakmica s jasnim početkom i krajem niti se može svesti na proste faktore tenkova, aviona i ubijenih vojnika. Protiv ovako uske i dekontekstualizirane analize vojnog dogodila su se tri ključna protuudara: marksizam, feminizam i kvir teorija te antirasizam/anti-kolonijalizam. Ove tri intelektualne tradicije identificirale su tri usko povezane sile osovine globalnog sustava nasilja i eksploatacije: imperijalizam, kapitalizam i patrijarhat.

Rasprava o imperijalizmu na prvi dan rata degradirala je u pissing contest između dva tabora. U prvom su načelni anti-imperijalisti, toliko ogrezli u prezir prema vanjskoj politici SAD-a da u njoj vide mitski izvor svog svjetskog zla.  Od bolesne fiksacije na SAD zakržljali su im i mozak i empatija, a u svojoj mržnji prema liberalnom poretku neki su se čak priklonili i domicilnom fašizmu, poput nekad najutjecajnijeg istraživačkog novinara Glenna Greenwalda. S druge strane, većina prozapadnih medijskih i intelektualnih krugova napokon je odahnula jer se fokus napokon maknuo s brojnih genocida koje u rodivitim vremenskim intervalima sprovodi SAD i njegovi saveznici. Njihov glavni retorički trik u raspravi s antiimperijalistima, da citiramo Borisa Budena, “je tehnika cenzure zvana whataboutism – tabu koji je liberalni um nametnuo dijalektici općenito.” Drugim riječima, za vrijeme ruskog genocida u Ukrajini ne smije se pričati o američkom genocidu u Iraku/Vijetnamu ili izraelskom aparthejdu u Palestini jer to iritira osjećaj zapadnjačke moralne superiornosti i narušava njihovu sliku Rusije kao nekakvog jedinstvenog moralnog zla.

Što se tiče ekonomske dimenzije rata, većina medija su poput trkaćih konja s ideološkim maskama koje im sužavaju vidno polje kako ih ne bi obuzeo metež globalne kapitalističke autodestrukcije. Zbog toga se, poput posjetitelja sportskih kladionica, usko fokusiraju na energente, sankcije, recesije i BDP. Pitanje koje ih opsjeda glasi: koliko će sankcije naštetiti Rusiji? Pitanje koje ih plaši: hoće li Europa politički implodirati zbog visokih cijena energenata? Pitanja koja ih užasavaju: Ima li zapadnjački neoliberalizam šanse u srazu s kineskim kapitalizmom s komandnim gospodarstvom? Što može, na duge staze, efikasnije amortizirati društveni kaos koji kapitalizam ciklički proizvodi, autokracija ili demokracija?

Međutim, u ovom tekstu fokusirati ćemo se na treću, najviše zapostavljenu i možda najvažniju dimenziju rata – patrijarhat. Zašto najvažniju? Zato što je patrijarhat u korijenu međuljudskih odnosa iz koje proizlazi sva društveno-politička nadgradnja. Zato što su i kapitalizam i imperijalizam produkt civilizacije u kojoj je vladala muška tiranija. Njegovi pipci raširili su se svugdje, od Istoka do Zapada, od rata do poraća, od demoraliziranih ruskih vojnika koji siluju djevojčice i briju ženama glave kako bi ih ponizili, kao i ukrajinskog revanšizma nad ratnim zarobljenicima, pa sve do strukture vlasti u Rusiji i Putinovog procesa donošenja odluka. U ovom tekstu fokusirati ću se na Rusiju zato što ona u ovom povijesnom trenutku predstavlja kulminaciju patrijarhalnog nasilja. To, naravno, ne znači da i u Zapadnom svijetu patrijarhalna govna nisu došla do grla; štoviše, svi trenutačno živimo u eri kontrarevolucije i protuudara muške tiranije.

Krenimo redom.

***

Društveni znanstvenici Ellery G. Cushman i Kiril Avramo u svojoj analizi naslovljenoj “Eurosodoma: Specifičnosti naoružane seksualnosti i rodno utemeljenih narativa u suvremenim ruskim i proruskim dezinformacijama” tvrde da je remaskulinizacija Rusije središnja za Putinov politički legitimitet i uvelike razlog zašto su Kremlj i Putin popularni kod domaće publike. “Ova vrsta taktike legitimizacije ne pripada samo Rusiji, već je raširena, univerzalna pojava. […] Isticanje muškosti sredstvo je za ostvarivanje moći” te omogućuje političkim vođama da “potvrde svoju moć nad onima koji se mogu prepoznati ili okarakterizirati tradicionalno ženstvenima”.

Putinova pretpostavka da je Zapad preslab i razjedinjen da bi mogao pružati bilo kakav značajan otpor velikim dijelom proizlazi iz ideje da je liberalizam sa svojim seksualnim slobodama i odumiranjem patrijarhalnog autoriteta feminizirao države Zapada. “Zapad je [za Putina] sila koja se raspada, neka vrsta ‘Eurosodome’ koja je postala bastion materijalne dekadencije i moralne devijantnosti, a koja je sada u nemilosti uskrsnule Rusije kojoj je suđeno da se izdigne iz povijesne tragedije i postane spasitelj ‘prave kršćanske europske’ civilizacije,” poentiraju Cushman i Avramov.

Pretpostavka da je mitologija samo ciničan ideološki narativ iza kojeg se krije surova realnost geopolitike nesvjesno pripisuje Vladimiru Putinu gotovo nadljudske kognitivne sposobnosti. Prema toj pretpostavci Putin je majstor strategije, uvijek korak ispred svih, hladan kao špricer. To je u osnovi mit koji je Putin iskrojio o samome sebi; međutim, urođena mana narcisa je da kad-tad povjeruju u vlastite mitove.  

Istina, postojali su argumenti za inicijalnu fazu invazije: SAD su izvršile katastrofalno i panično povlačenje iz Afganistana; Europa je ostala impotentna nakon što je Rusija anektirala Krim; NATO savez drastično je ugrožen dolaskom Trumpa na vlast i njegova budućnost bila je neizvjesna, Zelensky je gubio popularnost. Ali isto tako možemo nabrojati i kontraargumente: manjak saveznika, ekonomija bazirana na izvozu energenata, bez proizvodnje o kojoj ovisi vojna tehnologija, katastrofalno stanje ruske vojske, tumor korupcije na vojnom budžetu (za kojeg je Putin sigurno znao), potencijalni sukob s NATO savezom, rizik invazije i okupacije najveće države Europe, ugrožavanje stabilnosti vlastite autokracije.

Otvoreno je pitanje koji bi set argumenata prevagnuo u odluci o invaziji da nije bilo infantilne fantazije, tipično muške, o Rusiji koja se „izdiže iz povijesne tragedije“, Ukrajincima kao „nepostojećoj naciji“ i Zapada kao „slabog i dekadentnog“, smekšanog feminizmom i LGBT pravima. Ideologija je izvor snažne kognitivne pristranosti u procesu donošenja odluka; štoviše, ona predstavlja i sam okvir razmišljanja koji daje težinu samo onim argumentima koji odgovaraju željenom narativu.

‘Dekadentni’ Zapad suočen je s opasnim činom balansiranja: s jedne strane je isporuka vojne pomoći, pogotovo teškog naoružanja, a s druge mogućnost nuklearnog rata i totalnog uništenja ljudskog života na Zemlji, s egom Vladimira Putina kao jezičcem na vagi. Naravno, već je svima jasno da su ruske prijetnje nuklearnim oružjem prilično uspješan blef pomoću kojeg žele zaustaviti direknto uključivanje NATO saveza u rat. Ali je li to jasno Vladimiru Putinu? U situaciji gubitka kontrole, nešto što je krenulo kao cinični blef može završiti u nekontroliranom ispadu bijesa. Rekapitulirajmo: budućnost ljudske vrste ovisi o vještini najvećeg vojnog saveza u povijesti da pleše oko ugrožene muškosti jednog ocvalog, izoliranog i paranoičnog muškarca, čiji najveći strah je da bude ponižen. Da nije nuklearno, bilo bi smiješno.

***

Manjak empatije, egoizam, osjećaj superiornosti, opsjednutost svojom veličinom i značajem, prezir prema vlastitoj i tuđoj ranjivosti, izolacija, paranoja – sve to su simptomi narcisoidnog poremećaja ličnosti, psihičke baze patrijarhata. Ne treba nam psihijatar da dijagnosticiramo Putina: njegov narcizam eksternaliziran je u svakoj obnaženoj kaubojskoj fotografiji u kojoj jaše s puškom u ruci, kao i u svakom projektilu koji je pogodio ukrajinsko stambeno naselje te ruskom vojniku koji je poslužio kao topovsko meso. Kako bi ostvario narcisoidnu fantaziju o sebi kao velikoj povijesnoj ličnosti koja će uzdignuti rusko carstvo iz pepela, spreman je uništiti ne samo Ukrajinu, nego povući za sobom i vlastiti narod.

Kroz dvadeset godina autokracije sudbina Vladimira Putina u potpunosti se stopila sa uz sudbinom ruskih nacionalnih interesa. Tu, naravno, nema ni N od nacionalnih interesa, kao ni S od strategije. Strategija koja se mijenja iz dana u dan nije strategija, već prigodničarski narativ koji se domaćoj publici upire pružati neki smisao kako bi prikrio da je riječ o slijepoj improvizaciji, iza koje ne stoji čak ni politička elita, već samo jedan čovjek. Patrijarhalni muškarci nepodnošljivo su samodopadni. Ne treba nas čuditi što je Putin smatrao da može krojiti ratne planove sam s nekolicinom frendova u Kremlju, bez da uključi čak i vlastite sigurnosno-obavještajne agencije.

Ključni trenutak dogodio se početkom studenog [2021.] kada je direktor CIA-e William Burns otputovao u Moskvu kako bi ju upozorio da Washington zna za njene planove. Putovanje se nije držalo u tajnosti. Neki ruski dužnosnici prvi puta su čuli da njihova zemlja možda ozbiljno namjerava djelovati protiv Ukrajine od direktora CIA-e, kaže jedan dužnosnik, piše BBC. Procjena [američke] obavještajne zajednice da je Putin čekao gotovo do posljednjeg trenutka da odluči započeti rat s Ukrajinom, o čemu se dosad nije izvještavalo, značajna je jer bi mogla pomoći objasniti zašto je ruska vojska bila loše pripremljena i nekoordinirana otkako je izvršila invaziju, ističe istraživački portal Intercept.

Putin je držao u mraku čitav državni aparat osim nekoliko najbližih suradnika sve do samog trenutka invazije; isto tako, Putina je držao u mraku čitav državni aparat, čak i sigurnosno-obavještajne agencije, hraneći ga bezvrijednim analizama. Po svemu sudeći, srednji menadžment dotičnih agencija zbog straha da ne upadnu u nemilost Kremlja vršio je pritisak na agente da produciraju pretjerano optimistične izvještaje. Narcisoidni muškarci ne razumiju odgovornost, zbog toga se nisu u stanju suočiti sa stvarnošću. Ako stvarnost ne odgovara njihovim iluzijama – toliko gore po stvarnost. Zato se moraju okružiti ljudima koji im govore isključivo ono što žele čuti, a kad ih stvarnost demantira, njih će prve baciti pod vlak.

***

Patrijarhat vlada strahom. Ali strah je samoproždiruća zvijer. U kaotičnom vihoru kadrovske čistke uhapšeni su ili (samo)ubijeni brojni agenti, direktori i vojna lica, pa čak i generali. Međutim, krivaca nikad dosta. Takozvana denacifikacija Ukrajine inicijalno je značila brzu likvidaciju pro-Zapadnog režima, a kad se čitav ukrajinski narod ujedinio protiv ruskog agresora, Putinovi mediji odlučili su da su većina Ukrajinaca „pasivni nacisti“ koji su „također krivi“, zbog čega moraju “moraju strpiti teškoće rata i prihvatiti to iskustvo kao povijesnu lekciju i iskupljenje za svoju krivnju.”

Mnogi analitičari i komentatori smatraju da ruske tvrdnje o denacifikaciji Ukrajine još jedan cinični narativ kojim se prekrivaju ruski ratni zločini. Ako izvedemo ovu tezu do kraja, ratni zločini nad Ukrajinom nisu počinjeni iz neke iskonske mržnje prema Ukrajincima, već kao dio vojne strategije iscrpljivanja, u kojoj je cilj uništiti ljudstvo, resurse i borbeni moral neprijatelja prekomjernim granatiranjem, uništavanjem infrastrukture, a u konačnici i organiziranom likvidacijom civila. Međutim, što ako uništenje ukrajinskog naroda nije samo nusprodukt samo nemilosrdne vojne strategije? Što ako vodeće ruske političke figure doista vjeruju u ono što govore? Drugim riječima, što ako su pravi ratni ciljeve skriveni naočigled sviju – u samoj propagandi?

***

Umirovljeni ruski general Boris Ratnikov 2006. godine otvorio je dušu medijima, tvrdeći da je njegov bivši šef Georgy Ragozin, zamjenik šefa sigurnosti predsjednika Borisa Jeljcina, bio vidovit. Imao je takve moći da je devedesetih uspio prodrijeti u snove bivše američke državne tajnice Madeline Albright, a tijekom jedne telepatsko-izviđačke misije Ragozin je doznao da je tajni plan SAD-a uništenje Rusku federacije kako bi mogao opelješiti bogatstva Sibira i dalekog istoka. Sve bi to bilo samo kuriozitet da Nikolaj Patrušev, glavni tajnik moćnog Vijeća za nacionalnu sigurnost Ruske federacije, nije ponovio tu istu priču 2015. godine, predstavljajući je kao činjenicu.

“Sigurno se sjećate tvrdnje bivše američke državne tajnice Madeleine Albright da ni daleki istok ni Sibir ne pripadaju Rusiji,” istaknuo je Petrušev u intervjuu za ruske dnevne novine Kommersant. “To je čovjek koji ponavlja riječi koje se pripisuju Albright kao da su same po sebi razumljive, a zapravo ih je izgovorio ekscentrični ruski general prije 20 godina. Na temelju ovih riječi Patrušev izvodi zaključke, smišlja planove i piše doktrine. Možda se Rusija priprema za rat sa SAD-om jer u nekom njegovom tajnom dosjeu piše da je Albright planirala oduzeti Sibir. Ispada da bi halucinacije preminulog kremaljskog vidovnjaka mogle rezultirati pravim ratom ili, u najmanju ruku, velikom vanjskopolitičkom krizom,” pisao je The Guardian još 2015. Bitno je naglasiti da je Petrušev jedan od najmoćnijih ljudi u ruskoj vlasti, ako ne i najmoćniji nakon samog Putina, kao i jedan od najvećih zagovaratelja rata u Ukrajini.

Nakon niza vojnih poraza vrh Kremlja sve se više i više izolira u eho komoru, a krajnja instanca svake izolacije je paranoja. Paranoja je hermetički zatvoren feedback loop između strahova i kognicije, u kojem strah motivira kogniciju da traži informacije koje potvrđuju njene najgore slutnje, gradeći čvrsti konstrukt kojeg je nemoguće demontirati racionalnim argumentima.

***

U postmoderno doba svaka takozvana istina je stvar uvjerenja. Dakle, mi vjerujemo u ono što radimo, vjerujemo u ono što govorimo. I to je jedini način da se definira istina. Mi imamo našu posebnu rusku istinu koju vi morate da prihvatite, tvrdi Aleksandar Dugin, Putinov dvorski filozof.

Jedan od najranijih i najvidljivih simptoma rasta fašizma bujanje je laži u javnom diskursu, što se manifestira kroz popularnost teorija zavjere. Rudimentarna teorija zavjere po kojoj moć ima jedan centar i taj centar nas manipulira iz sjene, a prava stvarnost uvijek mora ostati skrivena, samoobmana je u službi odricanja od odgovornosti. Nitko nas toliko ne obmanjuje koliko obmanjujemo sami sebe. Velik dio ‘naroda’ vapi za tim da ga se laže, a s istinom se igra skrivača. Jogunast poput malog djeteta on povlači autoritet za rukav, jecajući za nekom utješnom pričom za laku noć. Politika obožava infantilizirati narod, tepajući mu kako je dobar, nevin i bezgrješan, dok su pravi krivci za njihov bijedan život svi samo ne oni sami. Implementirana kapilarno, kroz politički diskurs, obrazovne institucije, medije i kulturu, politika infantilizacije u velikoj mjeri je ostvarila svoje ciljeve. Zbog toga značajan dio naroda nikako ne voli naprezati svoju lijepu malu glavicu da bi se uhvatio u koštac s kompleksnošću i nepredvidivošću svijeta u kojem živi; više mu godi biti pasivan i neodgovoran.

Ne treba nas čuditi što u politici infantilizacije prednjače desničari, čija vizija društva je inspirirana patologijom obiteljskih odnosa. Oni su strogi, ali benevolentni očevi, domovina poslušna majka (uvijek raspoložena za malo konsensualnog gospodarskog silovanja), a birači dječica zaostala u razvoju. Tko želi napredovati u životu, treba pognuti glavu i naučiti metode obiteljskog biznisa: hijerarhija, nasilje, laž, eksploatacija – osnovni sastojci otrovnog koktela patrijarhata.

***

Jednako kao što antisemitizam nije njemački izum, tako ni Putinov fašizam nema ruski patent. Politički trijumf Trumpa i Bolsonara, konsolidiranje vlasti Orbana i Vučića, višegodišnji rast popularnosti Marine Le Pen, Brexit, demontaža krvavo izborenog prava na abortus u SAD-u, zakoni o sprečavanju LGBT propagande u Rusiji, Poljskoj, Mađarskoj, nesankcionirano nasilje nad imigrantima… Sve je to bilanca globalnog kontrarevolucionarnog pokreta koji, uz par zastoja, odnosi političke pobjede već više od desetljeća.

‘Populizam’ je riječ koja ne otkriva ništa o  tzv. ‘populistima’, a sve o naivnosti politologa, političara i medija koji tu riječ bezumno reproduciraju. Brojnim građanima riječ ‘populist’ evocira nekoga tko stoji ponosno ispred naroda, tko zastupa mišljenje većine; populizam je nešto autentično, masovno i anti-elitistički; čista ljudska emocija nasuprot indiferentnog tehnokratskog lica. Inteligentan političar nositi će etiketu populizma kao medalju časti – što je više blate nekarizmatični političari centra, tim više ona sjaji.

U svojoj srži ‘populizam’ je politička ruka patrijarhata, oblikujući društvo po njegovim stoljetnim principima: štovanje patrijarhalnog kulta ličnosti, glorifikacija vojske i policije, anti-demokratičnost, rasizam, nasilje prema manjinama i ženama. Baš zato ovaj izdašno financirani i dobro umreženi​*​ pokret treba nazvati pravim imenom: patrijarhalni fašizam. Brutalnost pojedinačnog patrijarhalno fašističkog režima ne ovisi o njegovim moralnim ogradama, već o čistoj političkoj kalkulaciji. Da Putina zamijenimo s Orbanom, bi li itko primijetio razliku?

***

Trump, Putin, Bolsonaro, Duterte, Orban, Le Pen, Erdogan, Vučić, Milanović… glavna vanjska karakteristika koju dijele svi populisti je mačizam (i žene mogu biti mačisti). Međutim, mačizam nije samo nastup, već i set vrijednosti, ideja organizacije društva i oblik političke strategije. Oni koji se nisu do kraja cijepili protiv nacionalizma, mogli bi se mogli šokirati što u tu skupinu uključujem i Milanovića, dečka s Trnja koji je pao s tenka i usrao se državnog udara plinskom bocom pa je podvio rep i izgubio izbore, a kako bi kompenzirao poniženu muškost postaje veći Tuđman od Tuđmana, šovinist koji rehabilitira hrvatske ratne koljače, čija vizija političkog diskursa je natjecanje u mjerenju kurca. Razlog njegove popularnosti nije sukob s HDZ-om, već taj što živimo u patrijarhalnom društvu koje idolizira zadrigle, agresivne i bahate muškarce. Međutim, Milanović nije samo pasivno ogledalo hrvatske stvarnosti. On aktivno reartikulira emotivni invaliditet svojih obožavatelja – njihovu frustraciju, agresiju, nasilničko ponašanje – kao pozitivnu vrijednost.

Ono što je uočljivo kod Milanovića istog trena čim mu se zapjene usta njegov je toksični maskulinitet – opasna, često i smrtonosna mentalna bolest koja je prisutna u većoj ili još većoj mjeri u svih ‘populista’. ‘Mentalna bolest’ nije hiperbola: Američki udruženje psihologa (APA) već je 2019. godine izdalo smjernice za rad s dječacima i muškarcima u kojima piše da je “tradicionalna mačistička ideologija štetna za psihičko i fizičko zdravlje.” Nemogućnost kontroliranja emocija, ispadi bijesa, besramno laganje, ponižavanje neistomišljenika, eksploatacija slabijih, otvoreni cinizam, manipulacija, izostanak empatije, heteronormativnost…. toksični maskulinitet simptomatski se toliko preklapa s narcisoidnim poremećajem ličnosti da skoro da govorimo o istoj stvari. Ali za razliku od narcizma, koji kao da je igrom slučaja pao s neba ravno na mušku glavu, toksični maskulinitet u samom svom nazivu bar donekle identificira društvenopolitičko ishodište ovog poremećaja.

To ne znači da i žene ne mogu biti najgori mačisti i seksisti, ali u njihovom slučaju radi se o adaptaciji uspostavljenim (dakle muškim) pravilima igre. Kad Kolinda u maskirnoj uniformi paradira usred neke pogranične šikare i samozadovoljno objašnjava kako sirijske izbjeglice nisu pretrpili policijsko nasilje, već su se sapleli u oštro trnje, ona želi biti viđena kao frajer koga neće pokolebati patetične priče o masnicama na koži arapskih muškaraca „vojne dobi“. Najbolji način da u politici ispadneš ‘frajer’ je da glorificiraš vojsku i policiju i dok beskrupulozno gaziš slabije od sebe. Još bolje ako pri tom cinično signaliziraš da si zapravo oduševljen mlaćenjem izbjeglica, samo što to ne smiješ reći javno.​†​ Patrijarhat obožava cinizam, taj nastavak nasilja retoričkim sredstvima.

***

Političari poput Baracka Obame, Emanuela Macrona ili Justina Trudeaua sigurno nisu epigoni progresivne politike kakvima se često vole predstavljati. Liberalno-demokratski centar danas je sve više fuzija gotovo svih stranaka od desnog centra pa do zelene ljevice, koji se ideološki približavaju kako bi učvrstili frontu protiv radikalne desnice. Eklatantan primjer je Macronov En Marche!, koji je usisao glasače bivšeg desnog i lijevog centra, a vjerojatno i šire. Njihove politike sežu od štetnih – mjere štednje, dizanje minimalne godine umirovljenja, ukidanja raznih socijalnih prava – do onih koji ipak pomažu ugroženim skupinama i to svih klasa, poput Obamacarea, zalaganja za prava na abortus, prava LGBT ljudi, prihvat izbjeglica, itd. Na žalost, njihove progresivne politike ne predstavljaju mnogo više od kapi vode u kapitalističkoj pustinji. Da stvar bude gora, njihovi deklarativni principi jednakosti, ravnopravnosti i tolerancije primjenjuju se selektivno i arbitrarno, pogotovo kada je riječ o klasnim pitanjima i siromaštvu, zbog čega im je lakše prikačiti etiketu elitista i licemjera.

Međutim, fašisti i liberali nisu isti. Onaj koji to tvrdi već je skrenuo u desno. Licemjerje je odraz izdanih ideala, a cinizam je prezir prema idealima kao takvim. Patrijarhat je otvoreno ciničan, za njega su beskrupuloznost i besramnost izraz snage. Takozvani ‘populisti’ retorički su jači baš zato što su besramni u svom elitizmu, oportunizmu, eksploataciji i bezakonju. Dok liberali koketiraju s cinizmom, desnica uvijek ide do kraja. Zato njihova politička moć raste. Liberali sjede između dvije stolice, klatareći se između progresivnih i destruktivnih politika. Njihova blijeda retorika, neuvjerljiv glas, dosadna priopćenja, „duboke zabrinutosti“, „oštra osuđivanja“, te isprazne floskule koje otkrivaju manjak uvjerenja, dodvoravanje najgorim elementima u društvu i lip-service manjinama, sve to se (ispravno) percipira kao dvoličnost i slabost. Dvoličnost nije problem. Ali patrijarhat prezire slabost.

***

Kako bi mogao zadržati poziciju moći, patrijarhat nas laže da je hijerarhija prirodno stanje stvari. Ali hijerarhija se kontinuirano mora obnavljati brutalnim nasiljem i treniranjem desenzitizacije na nasilje. Dedovščina je prva stvar koja pada na pamet svakom mladom Rusu kada čuje riječ vojska. Riječ je o brutalnoj inicijaciji novih regruta, u pravilu tinejdžera, nad kojima se stariji kadeti, godinu-dvije stariji, sustavno iživljavaju. Patrijarhalna ideologija je u samom nazivlju: na dnu hijerarhije su novaci zvani dukhi ili duhovi, a na vrhu dedyji ili djedovi. Tijekom dvijetisućeidesetih oko 500 vojnika godišnje počinilo bi samoubojstvo, a njih 10 000 bi svake godine dezertiralo, što su i ruski vojni tužitelji pripisali dedovščini. Vojni rok je 2008. Smanjen sa dvije godine na godinu, što je navodno i smanjilo količinu zlostavljanja, ali od 2009. ruska vojska ne izvještava javnost o nasilnim smrtima u vojsci.

‘Brutalna inicijacija’ je eufemizam: dedovščina uključuje deprivaciju sna, premlaćivanje, izgladnjivanje, prisilni rad, pljačku i silovanje, a često završava fizičkim sakaćenjem, ubojstvom i samoubojstvom. Vojnika Andreja Sychyova njegovi nadređeni vezali su za stolicu i neprestano ga tukli satima i satima, dok bi se u kratkim pauzama opijali. Kad je sve bilo gotovo, Sychyovu je rečeno da bude kuš. Nije se žalio, a liječnici su mu rekli da je dobro. Nekoliko dana kasnije pojavili su se prvi  znakovi gangrene. Od smrti je spašen tako što su mu amputirane obje noge i genitalije. Vojnik Artyom Pakhotin upucao se u glavu 2018. godine, nakon što su mu ‘djedovi’ žiletom urezali riječ kurac na čelo zato što pušio cigaretu na wc-u. Nije rijetko da ni da zlostavljani novaci ustrijele svoje zlostavljače: 2019. godine vojnik Ramil Shamsutdinov proveo je 3 dana na straži bez minute sna. Stariji regruti obavijestili su ga da će mu ugurati glavu u zahod i silovati ga straga. Uzeo je pušku i ubio 8 kolega. Ovakvi slučajevi samo su vrh ledenog brijega; većina nasilja ostaje neprijavljena, a od prije par godina mobiteli su zabranjeni, što garantira i veći broj neprijavljenih slučajeva. Prisutna je i klasna dimenzija: potrebno je oko 5000 dolara da bi se izbjeglo novačenje, što radi svatko tko si to može priuštiti. Na kraju samo deset posto najsiromašnijih Rusa završi u vojsci.

Rezimirajmo: svake godine oko 130 000 dječaka i mladih muškaraca unovačeno je u rusku vojsku, gdje su sustavno zlostavljani sve dok i sami ne postanu nasilnici. To su nebrojene generacije brutaliziranih muškaraca koji će, ako već izbjegnu postati topovsko meso, biti lansirani natrag o svoje domove i lokalne zajednice kao bombe iz kojih se šire i umnažaju koncentrični krugovi nasilja.

***

Kako bi održao uspostavljenu hijerarhiju, patrijarhat propagira socijalno-darvinističku sliku svijeta u kojemu su ljudska bića u konstantnom ratu za prevlast i dominaciju. Geni su sebični. Pohlepa je prirodna. Jednakost je bajka za slabiće. A solidarnost i nacionalno jedinstvo ostvaruje se isključivo u odnosu na unutarnjeg ili vanjskog neprijatelja. S obzirom na to da nema nikakvu pozitivnu vrijednosti ili viziju ljudskog napretka, patrijarhalno društveno uređenje nema smisao bez neprijatelja. Ako neprijatelja nema, treba ga izmisliti: LGBT populacija, imigranti, feministkinje, cancel kultura, ‘ukrajinski nacizam’, daj što daš. Kako domicilna neobrazovana sirotinja ne bi morala suočiti da je na dnu te iste hijerarhije, zariti će zube u obespravljene društvene skupine kako bi bar na tren okusila grudvicu superiornosti nad drugim ljudskim bićem, kad već ne može okusiti kvalitetan komad mesa.

Naravno, zrcalna slika dominacije je kukavička pokornost.

Pravi uzrok svjetske bijede diktat je globalnog kapitala. Kapital nema centar; riječ je o globalnoj, sveobuhvatnoj i beskrupuloznoj korupcijskoj hobotnici koja posjeduje takvu količinu moći da će se svakom istinoljubivom čovjeku zaledit krv u žilama. Dakle, lakše je premlatit pedera. Kukavice se ne mogu suočiti s činjenicom da postoje ljudi koji imaju tako snažan osjećaj pravednosti da će se suprotstaviti moćnom državnom aparatu ili narodnoj većini i to bez ikakvog zaleđa ili osobne koristi. Kako bi od sebe sakrili vlastiti kukavičluk, patrijarhalne mase moraju se praviti kao da su obespravljene skupine zapravo  moćni eksponenti globalne zavjere. Baš zato rusko pravosuđe etiketira disidente kao ‘strane agente’, njegujući time kukavičluk ruskog naroda. A kukavičluk, znao je to dobro Mihail Bulgakov, najgori je od svih ljudskih poroka.

***

Mnogi nemaju problem s etiketiranjem Vladimira Putina kao autokrata, a odnedavno i kao fašista, međutim analiza njegovog djelovanja bez riječi o patrijarhatu ne samo da zamagljuje ideološku srž njegovog projekta, već time i aktivno ignorira njegove žrtve, pogotovo emancipirane žene] i rodno-seksualne manjine.​‡​ Za njih rat nije počeo s invazijom na Ukrajinu, niti će prestati kada vojnici spuste svoje oružje: nacionalna obnova u okviru patrijarhata i kapitalizma može stvoriti samo sirotinju s PTSP-om na čijoj će se otvorenoj rani gnojiti novi fašizam. 

Radikalna desnica stranačka je ruka patrijarhalnog fašizma. Njeni politički ciljevi su jasni: dominacija nad ženama i njihovim tijelima; obespravljivanje, ponižavanje, progon pa i ubojstvo osoba druge boje kože, etniciteta, nacionalnosti, osoba (marginalno) drugačijih religijskih uvjerenja, seksualnosti, pa čak i manirizama i fizičkog izgleda​§​ te patrijarhalna autokracija nad djecom i oduzimanje njihovih građanskih prava, pogotovo prava na edukaciju. U kojoj mjeri je radikalna desnica radikalna u praksi ovisi isključivo o političkom kontekstu u kojem djeluje, a ne o nekakvom iznijansiranom sustavu uvjerenja. To što neki radikalni desničari nemaju želuca da budu ubojice ne treba nas previše tješiti. U konačnici, iza svake Marine Le Pen čeka jedan Eric Zemour; iza Jeljcina Putin; iza Hindenburga Hitler.  

Simptomi osvetoljubivosti patrijarhata svuda su oko nas – od američkih masovnih ubojica koji su gotovo bez iznimke mladi patrijarhalni muškarci koji su bili članovi ultramizoginih incel foruma, pa do kuge rasizma koja hara europskom unijom, što je zorno dokazala izbjeglička kriza, u kojoj su tisuće ljudi krive nijanse kože maltretirani, premlaćeni ili odgurnuti u sigurnu smrt. Istovremeno, ženama SAD-a, Poljske, Mađarske oduzima se suverenitet nad vlastitim tijelom; LGBT zajednici u hiper-patrijarhalnoj istočnoj Europi prijeti poniženje, nesankcionirano ulično nasilje, pa i politički progon, u još patrijarhalnijoj Rusiji prijeti im mučenje, zatvaranje i organizirana likvidacija. Zemlja koja nemilosrdno progoni vlastite građane kad-tad će posegnuti za istrebljenjem čitavog jednog naroda.

Fašizam je najčišći destilat patrijarhata: dok ne uništimo patrijarhat, fašizam će se vraćati s osvetom.


  1. ​*​
    Npr. Vitalij Milonov, zastupnik u ruskoj Dumi i autor zakona zakona protiv ‘gay propagande’, prijateljuje s Jevgenijem Prigožinom, financijerom farmi Internet trolova i ozloglašene Wagner grupe, i s francuskom ultra-desnom političarkom Marine Le Pen, koja je izdašno financirana od strane Kremlja. Milonov je odnedavno i voditelj YouTube emisije ‘I’m not gay’ u kojoj se procesom eliminacije pokušava prepoznati ‘gay uljeza’.
  2. ​†​
    O Kolindinom majmuniranju pisao sam za Novosti: https://www.portalnovosti.com/zena-i-hajka
  3. ​‡​
    “Povorke ponosa osmišljene su da pokažu da je grijeh jedna varijacija ljudskog ponašanja. Zato da biste se pridružili klubu tih zemalja, morate imati gay paradu. Ako čovječanstvo prihvati da grijeh nije kršenje Božjeg zakona, ako čovječanstvo prihvati da je grijeh varijacija ljudskog ponašanja, ljudska civilizacija će tu završiti “, rekao je ruski patrijarh Kirill u ranim danima invazije na Ukrajinu. Tvrdnja ruskog patrijarha da je invazija na Ukrajinu zapravo rat protiv gay parade nije samo ispad jednog klauna, već i artikulacija državne politike i ideologije. Po tome je Rusija vrlo nalik nacističkoj Njemačkoj, ali u ranoj fazi, u kojoj se još razmišljalo o ‘humanom’ preseljenju židovske populacije na Madagaskar.
  4. ​§​
    Program „nacionalnog pomlađivanja“ kineske vlade odnosi se na čvršću kontrolu Komunističke partije nad poslovanjem, obrazovanjem, kulturom i religijom. Prošle godine kineski medijski regulatori izdali upute TV mrežama da moraju “odlučno stati na kraj feminiziranim muškarcima i drugim abnormalnim estetikama”, koristeći uvredljiv žargonski izraz za ženstvene muškarce niang pao, što u doslovnom prijevodu “oružje za djevojčice”, a u prenesenom – pičkica. Primjerice, kineski idoli Huang Zitao i Cai Xukun maskulinizirali su svoj imidž nakon objave medijskih regulatora.

Povezano