Više od 500 hrvatskih znanstvenika i znanstvenica iz svih grana prirodnih i društvenih znanosti početkom godine podnijelo je Apel za klimatsku akciju i time dodalo svoj glas globalnoj klimatskoj borbi.
Tim povodom porazgovarale smo s trima od njih: Andrejom Sironić sa Zavoda za eksperimentalnu fiziku Instituta Ruđer Bošković, Nikolom Biliškovim s Ruđerovog Zavoda za kemiju materijala, te sociologinjom Jelenom Puđak s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.
U nastavku saznajte kako komentiraju društvenu i ekonomsku politiku klimatskog pokreta, kako vide ulogu žena i djece kao njegove okosnice, te pročitajte savjete za održavanje borbenog duha u svijetu kojeg samo sto sekundi dijeli od apokalipse.
Odlučili ste, uz 550 drugih hrvatskih znanstvenika, postati i klimatski aktivisti i aktivistkinje. Međutim, dio znanstvene i šire javnosti i dalje ima dvojbe oko društvenopolitičkog angažmana znanstvenika, tvrdeći da mogu biti objektivni jedino ako djeluju apolitički i bave se isključivo svojim istraživanjima i podacima. Kako biste objasnili važnost znanstvenica kao aktivistkinja te motivirali kolege i kolegice da vam se pridruže?
Andreja Sironić: Znanstvenike s institucija financira država, iz džepova poreznih obveznika. Znanstveni rad mora biti nepristran pa je tako i financiranje od države osiguranje da na naša istraživanja ne utječu financijski interesni lobiji. Ugled (ili kredibilitet) je takvom znanstveniku gotovo najvažnija stvar. Mnogi znanstvenici se svojim poslom bave vrlo odgovorno, propituju teze, objavljuju u znanstvenim časopisima koje recenziraju njihovi kolege te znaju da su pod budnim okom svojih kolega. To je samoregulacijski mehanizam koji svakog znanstvenika tjera da objektivno sagledava stvari. Rekla bih da je osnovna funkcija znanstvenika ujedno njegova najjača vrijednost, a to je objektivnost.
No znanstvenici imaju i jednu puno važniju ulogu u društvu: kao i umjetnici, znanstvenici navode na razmišljanje, oblikuju buduće društvo kroz znanstvene spoznaje i tehnološka unaprjeđenja. Mi smo odgovorni javnosti. Ako vidimo da se ono što govore znanstvenici-klimatolozi te ostali čija se istraživanja dotiču klimatskih promjena godinama ne uvažava od strane onih koji donose odluke, imamo moralnu odgovornost djelovati.
Ovim Apelom mi želimo osvijestiti javnost, a pogotovo ljude na pozicijama moći u Hrvatskoj, da su klimatske promjene gorući problem koji neće proći sam od sebe. Javnost od nas može imati koristi od informacija koje su znanstveno utemeljene, da se ne stvara zbrka zbog pseudoznanstvenih objašnjenja klimatskih promjena i događaju li se one uopće, odnosno kako klimatske promjene utječu na Hrvatsku. Obavještavamo političare da smo tu, da imamo puno znanja koje se može iskoristiti za donošenje odluka jer je Apel multidisciplinaran (temeljne i primijenjene prirodne znanosti, tehnološke, i možda za prevladavanje klimatske krize najvažnije – društveno-humanističke). Također, obavještavamo ih da ćemo promatrati kako se odnose prema tom pitanju budući da su i oni odgovorni javnostie.
Nikola Biliškov: U samom tekstu Apela citiramo jednog od vodećih klimatologa, Jamesa Hansena, koji kaže: „Oprez je hvalevrijedna vrlina, no danas bismo možda ipak trebali kontrolirati našu suzdržanost, jer ona nas vodi u kataklizmičku budućnost.“ Donedavno su klimatske promjene bile znanstveni fenomen, kojemu ni uzrok nije bio znanstveno potvrđen. No, mjerenja i praćenja trendova klimatskih parametara te njihova analiza nedvojbeno pokazuju da je antropogeni faktor dominantni uzrok aktualnih klimatskih promjena. One su u zadnje vrijeme postale evidentne kroz sve naglašenije posljedice koje su u nekim dijelovima svijeta već katastrofalne. Trendovi se ne usporavaju, što je pokazatelj ozbiljne krize, a približavanje prijelomnim točkama nas je natjeralo na zahtjev za proglašenjem klimatskog izvanrednog stanja.
Dakle, jedan znanstveni fenomen je poprimio kataklizmičke razmjere, čime je daleko nadišao granice naših laboratorija i studijskih soba. Unatoč tome, unatoč kriku cijelog globalnog klimatskog pokreta, političari se i dalje uglavnom oglušuju na te pozive ili pokušavaju klimatske izazove pomesti pod tepih, a problem svakim danom nedjelovanja postaje sve alarmantniji. Znanstvenici su dovedeni u situaciju da doista moraju izaći na ulicu.
Uz poricanje globalnog zatopljenja, u posljednjih nekoliko desetljeća brojne su druge protuznanstvene teorije zavjere dosegle neočekivanu popularnost: protivništvo cijepljenju, otpor GMO hrani, poricanje evolucije. Gotovo svaki znanstvenik/ca danas se bori s miskoncepcijama o svojoj struci. Moglo bi se reći, kako je upozorio National Geographic prije 5 godina, da živimo u dobu rata protiv znanosti. Što mislite, kako je došlo do normalizacije javne skepse prema znanosti?
Jelena Puđak: Normalizacija javne skepse prema znanosti postoji u određenom smislu već dugo te je ona dio modernizacijskih procesa u društvu. Civilizacijski razvoj omogućuje i promovira transparentnost informacija, između ostalih i onih znanstvenih, čime se otvara prostor za njihovo propitkivanje u javnoj sferi. U tom smislu, govorimo o pozitivnim procesima pristupa i transparentnosti informacija.
S druge strane, nisam sigurna u kojoj mjeri možemo govoriti o jačanju skepse prema znanosti, pogotovo na međunarodnom planu; no ono što je sigurno je da su ti trendovi postali vidljiviji. U tom smislu skepsa prema znanosti zasigurno je jednim dijelom posljedica sve šire dostupnosti (ne)filtriranih informacija digitalnog doba. Međutim, bilo bi pogrešno svoditi tako kompleksne procese na pitanje ‘interneta’ i ‘pametnih tehnologija’. Neka istraživanja pokazuju kako je klimatski skepticizam u, primjerice, Americi i nekim europskim zemljama, nakon što je bio u padu ranih 2000-ih godina, ponovo porastao za vrijeme krize nakon 2008. godine.
U svemu tome, dakle, svoju ulogu imaju i neki vrlo konkretni aspekti socijalizacije poput obrazovanja, ali i interakcija onih širih poput kulture, političke klime, društvenog sustava te psiholoških procesa interpretacije, razumijevanja i prihvaćanja (za laike često kompliciranih) znanstvenih teza. Također, istraživanja pokazuju kako su skepsa prema znanosti i sklonost vjerovanju u teorije zavjere neraskidivo povezani sa svjetonazorima, koji su pak vrlo kompleksni sustavi vjerovanja i stavova o svijetu i čovjekovoj ulozi u njemu.
Negiranje klimatskih promjena je u tom smislu također povezano sa svjetonazorima; međutim, ono se pojavljuje paralelno s ulaskom klimatske znanosti u javni diskurs, te je institucionalizacija klimatskog poricateljstva rezultat socijalnog inženjeringa koji možemo pratiti kroz afere u američkoj politici i industriji u razdoblju priprema za summit u Kyotu koji je trebao iznjedriti prvi međunarodni klimatski sporazum. U toj institucionalizaciji ulogu su imali i sami znanstvenici, čija je vjerodostojnost dovedena u pitanje kad je otkriveno da ih financiraju one industrije koje bi mjerama smanjenja emisija bile najpogođenije. Na porast klimatskog poricateljstva također utječe proces demokratizacije znanstvenih teza koje radi širine, ozbiljnosti i hitnosti rješavanja problema ulaze u političku sferu, čime je otvoren prostor njihovog dovođenja u pitanje od strane laika. Poricanje klimatskih promjena imalo je i svoje posljedice: godinama je učinkovito utjecalo na odgađanje odlučnije klimatske akcije, te se smanjila podršku javnosti mjerama smanjenja emisija.
Nikola Biliškov: Nažalost, činjenica je da se mnoge pozitivne tekovine znanosti dovode u pitanje, dobrim dijelom zbog nespremnosti na kritičko primanje informacija kojima je današnje čovječanstvo preplavljeno. S druge strane, dobrobiti od znanstvenih dostignuća se kontinuirano dovode u pitanje zbog nuklearnog naoružanja. Treba uzeti u obzir i to da je došlo do hiperspecijalizacije znanosti, zbog čega čak i znanstvenici imaju velikih poteškoća u razumijevanju područja kojima se sami ne bave. Tome treba dodati i novu poziciju znanosti u okrilju sveopće komodifikacije, pa se tako i znanje kao vrhunsko opće dobro pretvara u tržišnu vrijednost. U takvim novouspostavljenim pravilima, kroz stalnu utrku za što višim scientometrijskim parametrima, negdje se zagubila etička samorefleksija znanstvenog rada, kao i potreba da se taj rad razumljivim jezikom prezentira široj javnosti. Dalo bi se tu dodati još puno faktora, koji su svi zajedno doveli do srozavanja povjerenja opće javnosti u znanost.
Nekoliko je zanimljivosti vezanih uz poricatelje klimatskih promjena. Kako to analize pokazuju, u visokorazvijenim zemljama poricatelje koji djeluju u akademskim krugovima, posredno ili neposredno, financiraju velike kompanije koje se bave ekstrakcijom i eksploatacijom fosilnih goriva. Kod nas to nije tako, pretpostavljam zato što smo premala zemlja pa velike kompanije baš i nemaju previše interesa. Međutim, ono što je zajedničko bjelosvjetskim poricateljima iz našeg sokaka jest prevladavajuće konzervativan svjetonazor. Također, zanimljivo je primijetiti kontrast: dok su poricatelji klimatskih promjena velikom većinom bijeli konzervativni muškarci, u klimatskom pokretu prevladavaju žene.
Andreja Sironić: Čini se da i povjerenje u vladu pa i državne institucije ima dosta utjecaja na to hoće li u nekoj državi vladati skepsa prema znanosti. Na primjer, kad se prije par godina pojavio virus svinjske gripe, u Švedskoj je procijepljenost bila vrlo visoka, dok je u zemljama tranzicije bila velika skepsa prema cjepivu. Odnosno, tamo gdje su ljudi imali pozitivna iskustva s vladinim mjerama, imali su i više povjerenja u vladajuće i smatrali su da je ono što oni propisuju u njihovom interesu. U državama gdje postoji uređen školski sustav, za koji bih rekla da je najvažniji, a i sustav uopće i pridaje se važnost popularizaciji znanosti, plodnije je tlo za kritičko razmišljanje i slabije se hvata skepsa prema znanosti.
Skepsa prema znanosti je sigurno posljedica i vrlo brzog razvoja interneta koji je donio nove izazove, posebno u sferi socijalnog ponašanja, i njih tek trebamo naučiti rješavati. Čak je i znanstvenicima, ako se informiraju o napretku u susjednim poljima, jako teško razlučiti pravu informaciju od one manje vjerojatne. Nije onda ni čudno da je prosječnom čovjeku to još teže, ako je svjestan da živi u materijalističkom svijetu kojim vladaju različite interesne skupine.
Mnogi misle da je Hrvatska premala država da bi se uključila u klimatsku raspravu – vi to u Apelu za klimatsku akciju nazivate „lažnim alibijem“. Na čemu konkretno mi možemo poraditi i na što možemo utjecati na globalnoj skali?
Nikola Biliškov: Da, Hrvatska je mala i doista je njen doprinosu ukupnim globalnim emisijama skoro zanemariv – manje od 0,1%. No, nitko u ovoj priči nije nevin, a mi nikako nismo nevini uzmemo li u obzir prosječni ugljični otisak. Da, po tome smo bolji od mnogih zemalja, ali i dalje u prosjeku iskorištavamo resurse u ekvivalentu više od dvije planete. Ta pozicija je prečesto bila izlika za otvaranje novih termoelektrana na ugljen, planove za iskorištavanje fosilnih goriva i druge aktivnosti, koje ni u kom slučaju ne vode dekarbonizaciji. Mi smo zemlja koja može vrlo elegantno preći na 100% obnovljivu i održivu energetiku.
Andreja Sironić: Imamo sreće da smo uključeni u Europsku uniju koja je zacrtala vrlo ambiciozne ciljeve za smanjenje stakleničkih plinova. Imamo primjer Njemačke koja je zatvorila gotovo sve nuklearne elektrane i u sljedećih deset godina namjerava zatvoriti i sve termoelektrane. U takvom bi okruženju bilo gotovo sramotno da i sami ne doprinesemo smanjenju ugljičnog otiska. I ne treba zaboraviti da mahom prijelaz na energiju koja ispušta manje stakleničkih plinova donosi puno koristi i građanima jer lokalno uspostavlja ekološki ugodniju sredinu.
Lice modernog pokreta za klimatsku akciju postala je 17-godišnja Greta Thunberg, aktivistica na čelu međunarodnih kampanja srednjoškolaca čije zasluge prepoznajete u svojem Apelu. Kako se osjećate oko toga što su se djeca 21. stoljeća našla pod pritiskom da preuzmu aktivističke uloge? Je li Greta tragičan, gotovo distopijski lik, ili vam ulaže nadu u buduće generacije?
Andreja Sironić: Greta Thunberg je osjetljiva i pametna mlada djevojka koja je najautentičnija u svojoj borbi jer se naprosto radi o njenom životu i budućnosti. Budući da znanost mora biti objektivna, ona ne može sadržavati tu emotivnu komponentu koju izlazi iz Gretinih izjava s kojim se prosječan čovjek (ili žena) mogu saživjeti. U Europi, a i u svijetu je ona, kao i drugi mladi aktivisti – npr. Salvador Gómez-Colón iz Puerto Rica, Natasha Mwasa iz Zambije ili Autumn Peltier iz Kanade, koji su s Gretom govorili ove godine na Svjetskom ekonomskom forumu u Davosu – postali simbol cijele generacije mladih koji bez konkretne akcije onih koji imaju moć neće imati budućnost. Mislim da su znanstvenici, ali kao obični ljudi jako zahvalni na njenom aktivizmu jer se napokon pokreću neke stvari. Čini se da znanstvena objektivnost ipak nije dovoljna da navede zakonodavce da krenu rješavati probleme klimatskih promjena. Ne smijete zaboraviti i da su znanstvenici ljudi i da, osim sebe samih, mnogi imaju djecu koju žele zaštiti. A roditeljski instinkt je vro jak. Ovi mladi ljudi progovaraju i iz nas.
Nikola Biliškov: Još prije par godina smo u jednoj diskusiji došli do zaključnog predviđanja da bi djeca u jednom trenutku mogla preuzeti stvar u svoje ruke i da bi to mogla biti prijelomna točka civilnog aktivizma. Naime, sve nas starije djeca i mladi zaista imaju pravo vidjeti kao sramotne, neodgovorne izdajice, prestrašene individue bez ambicije, nesposobne za odlučno djelovanje. Naravno, i mi smo nekad imali to pravo, nama su odrasli priredili rat i zato možda možemo i prepoznati i rekonstruirati taj osjećaj. Naravno da ta “jasna stvar” ne govori o naporima pojedinaca, ali zaista je nevjerojatno da djeci ostavljamo lošiji svijet po mnogim stvarima: od pristupa obrazovanju, od mogućnosti i sigurnosti zapošljavanja, od toga da će oni biti generacija siromašnija od svojih roditelja, tj. nas. Ostavljamo im socijalni darvinizam s perspektivom pravog darvinizma. Jer, kad svemu prije spomenutom pridodamo činjenicu da im kuću-planet ostavljamo prljavu, zasranu, s jakom naznakom katastrofe unutar jedne generacije i da smo njima nonšalantno prepustili problem održanja samog čovječanstva u nasljeđe, onda stvarno imaju pravo gledati nas tako, s prezirom.
Doista, imaju nas pravo pitati: „Kako se usuđujete?!“ Da, boli nas to privođenje bistrom zrcalu iz kojeg nam se ceri sva prljavština naše i nekoliko prethodnih generacija, cijelog ekonomskog sustava kojemu smo našim konformizmom dopustili da nabuja preko svakih granica, sva ona šteta koju smo uzrokovali nedjelovanjem ili krivo usmjerenim djelovanjem. Boli nas to izbacivanje iz opasne, psihološki uvjetovane, zone narcističkog komfora kojom kraljuje naše uzvišeno sveznanje. Jer, da ponovim, upravo je šesnaestogodišnjakinja izgovorila nekoliko bolnih, ali fundamentalnih istina: generacija kojoj ona pripada je ta kojoj svojim nedjelovanjem zapravo krademo budućnost. Netko je, uostalom, tim svjetskim vođama, a posredno i svima nama, morao sasuti u lice te tri jednostavne riječi: kako se usuđujete?!
Među ciljevima apela navodite i „prepoznavanje osobito ranjivih skupina u društvu te rad na minimiziranju njihove ranjivosti, kao i već pretrpljenih šteta“. Osim djece, koje još društvene skupine smatrate ranjivima pod klimatskim promjenama te kako biste im pomogli?
Jelena Puđak: Radi se o skupinama koje su izloženije negativnim posljedicama klimatskih promjena radi društveno generiranih nejednakosti. Te nejednakosti očituju se u neravnomjernoj dostupnosti resursa i pristupu infrastrukturi (kako onoj fizičkoj, tako i onoj društvenoj i političkoj). Ranjive skupine u pravilu nemaju pristup procesima donošenja odluka, čime se njihovo stanje reproducira. Iz ovoga je već sad jasno da se radi o djeci, starijima i siromašnim populacijama – pritom ne govorimo samo o globalnom jugu, nerazvijenim zemljama, već svim takvim skupinama unutar svakog pojedinog društva, što je primjerice bilo vidljivo za vrijeme velikih poplava 2014. i u našoj te susjednim državama. U ranjive skupne ubrajamo i žene, koje su nepravedno pogođene mjerama smanjenja emisija stakleničkih plinova (komparativno više nego muškarci) radi strukture posla koji obavljaju, odnosno načina na koji osiguravaju egzistenciju.
Pri donošenje politika smanjenja emisija i prilagodbe klimatskim promjenama treba obavezno voditi računa o ranjivim skupinama, prije svega na način da ih se (barem posredno) uključi u procese donošenja odluka. Pomoć ranjivim skupinama na međunarodnoj razini često se operacionalizira stvaranjem fondova iz koji se financira (održivija) tranzicija i prilagodba siromašnih zemalja. Iako je rad takvih fondova apsolutno nužan, ono što je često zapostavljeno, a možda i važnije, je uklanjanje strukturalnih uzroka nejednakosti.
Nikola Biliškov: Donedavno su se posebno ranjivim skupinama smatrale domorodačke zajednice ili narodi tzv. globalnog juga. Oni su bili živopisni, ali u našem diskursu apstraktni narodi sa stranica National Geographica; moglo bi se reći oni koji su „daleko od očiju, daleko od srca“. Njihovo sudjelovanje na međunarodnim klimatskim konferencijama bila je svojevrsna atrakcija, dio UN-ovog folklora. No, ta „atrakcija“ je pažljivijem promatraču pokazatelj prekrasne raznolikosti globalnog korpusa čovječanstva, kao i naše slabe svjesnosti samih sebe kao globalnog naroda.
Stvar se potpuno promijenila kad su djeca izašla na ulicu i rekla nam: „Gledajte nas! Mi smo tu, mi smo ti koji su neposredno ugroženi klimatskom krizom!“ Klimatska kriza je time prešla iz sfere apstraktnog u nešto što je tu, svuda oko nas, nešto što nas se na najneposredniji način tiče. Ovdje bih se opet vratio na činjenicu da su u klimatskom pokretu prevladale žene, što je u očitom kontrastu s predominantnim bijelim alfa-mužjacima iz poricateljskih redova. Osim toga, glavnu riječ u klimatskom pokretu preuzimaju djeca. Zanimljiv je, iako vrlo manjkav, empirijski zaključak mojih razgovora da uglavnom muškarci zauzimaju stav „toj djeci je bolje da se školuju“ ili „ne bi smjeli dozvoljavati djeci da nam govore o klimi“, dok ih žene češće podržavaju.
Naša briga za potomstvo i odgovornost prema nadolazećim generacijama, fundamentalno svojstvo svih živih bića, moraju biti pretpostavljeni bilo kojem imperativu rasta; to mora biti temelj pozitivne promjene. Također, ponovo uspostavljanje narušenih veza s drugim živim bićima i ekosustavom temeljna je promjena, dijametralno suprotna prevladavajućoj ekonomskoj logici koja proizlazi iz narativa o neograničenosti resursa i podređenosti cijelog svijeta čovjeku. Upravo je to ono što je najbolnije u sve glasnijem kriku tinejdžerki. Zato još gore zvuči svako patroniziranje, licemjerna „briga za budućnost te djece koja gubi vrijeme po ulicama“, svako pametovanje muškaraca uglavnom desne, konzervativne provenijencije. To je prezira vrijedan govor mržnje usmjeren prema najranjivijima, prema onima kojima upravo naša generacija krade jedino što imaju, dakle budućnost. A upravo je to korijen klimatske krize – rasno i rodno ograničena gramzivost i kratkovidan narativ o neograničenosti resursa na očito ograničenom planetu, što je ugrađeno u temelje sustava koji treba mijenjati.
Iza 71% globalnih emisija stakleničkog plina stoji samo 100 kompanija. Također, američka vojska izgara više fosilnih goriva od 140 svjetskih država. Klimatska borba koja se zasniva samo na osobnoj odgovornosti građana, a ne i na metaforičkom i doslovnom razoružavanju fosilnog kapitalizma bezuba je borba. Koji je vaš program za ono što u Apelu nazivate „ dubinsku transformaciju prevladavajuće socio-ekonomske paradigme”?
Nikola Biliškov: Treba biti jasan i reći da emisije ugljikovog dioksida i drugih stakleničkih plinova nisu korijenski uzrok klimatskih promjena. Ti plinovi, koji imaju sposobnost zarobljavanja topline, su materijalna posljedica socioekonomskog sustava koji je nastao na krilima fosilnim gorivima pogonjene industrije. Taj sustav se zove kapitalizam. Gramzivost, koja se nalazi u korijenima kapitalizma, nije karakteristika inherentna čovjeku, nego upravo tom sustavu. Zaoštravanjem sustava kroz izgradnju neoliberalnog kapitalizma (koji bi se preciznije mogao nazvati kapitalističkim fundamentalizmom) pojačala se i gramzivost, duboko su se narušili međuljudski odnosi, a zaoštrila se globalna nejednakost. Koliko god nas se sustavno pokušava uvjeriti u to da ovaj sustav nema alternative, to je produkt jednog potpuno promašenog, neodrživog narativa, u potpunoj suprotnosti s vjekovnim narativima o nerazdruživosti čovjeka i njegovog okoliša. Čovjeku je kao biću društva inherentna suradnja, a ne socijaldarvinistička kompeticija i gramzivost. Mislim da u dobroj mjeri moramo poraditi na revitalizaciji tih prastarih narativa, koje nismo zaboravili, samo smo ih smetnuli s uma.
Najčešći psihološki obrambeni mehanizam za kojim ljudi posežu u vremenima krize je izbjegavanje suočavanja sa stvarnošću jer ih ona ostavlja u osjećaju apokaliptičnog beznađa. Kakvu biste poruku ostavili našim čitateljima i čitateljicama kako se ne bi osjećale bespomoćno, kao da im visi kamen nad glavom, nego motivirano i mobilizirano za bolje sutra?
Andreja Sironić: Prvo je potrebno priznati problem i suočiti se njim. To je prvi i nužan korak k rješenju. Suočiti se i da nam je ostalo jako malo vremena u kojem klimatsku krizu možemo riješiti, prije nego se pokrenu nepovratni procesi. Ali dobra vijest je da rješenja postoje, neka imamo u primjeni čak i u Hrvatskoj. Ali najbitnija je volja onih koje donose zakone i kreiraju našu ekonomiju. To želimo postići ovim Apelom. Možemo kao pojedinci davati sve od sebe da smanjimo svoj ugljični otisak, ali to ne znači ništa ako je prepušteno samo osobnoj savjesti. Treba klimatsku krizu rješavati u strukturi društva koja se formira regulativama. Hrvatska je možda mala i svatko od nas je možda nemjerljiv svojim ugljičnim otiskom, ali to ne znači da nemamo odgovornost ili da ne možemo poslužiti i kao dobar primjer. Pogledajte Gretu. Osim toga, djelovanjem kroz zakonske regulative možemo mijenjati naše lokalne ekološke probleme koji također doprinose globalnom zagađenju, kao što je npr. problem otpada, zagađenja smogom, otpadnih voda i sl.
Na osobnoj razini možemo pokušati živjeti što više eco-friendly ili se uključiti u neke postojeće građanske inicijative. A zašto ne započeti i neku svoju? Iz osobnog iskustva znam da sam se nakon potpisivanja ovog Apela djelomično oslobodila osjećaja tjeskobe zbog klimatskih promjena i doživjela neki novi optimizam. Čini se da se nešto ipak pokreće i ja u tome mogu osobno sudjelovati. Christiana Figueres, koja je vodila pregovore na 21. konferenciji o klimatskim promjenama koja je kasnije izrodila Pariški sporazum 2015., kaže da “moramo biti u stanju tvrdoglavog optimizma.” Za uspjeh prevladavanja klimatskih promjena građanska akcija ne smije izostati. Najgore bi bilo prepustiti se depresiji jer smatramo da ništa ne možemo učiniti. Tad je rezultat jasan – sigurno propadamo. Ali ako pokušamo nešto – možda i uspijemo!
Nikola: Ako ništa drugo, barem ćemo znati da smo nešto pokušali. Moći ćemo se bez gađenja pogledati u ogledalu i moći ćemo izaći na oči našoj djeci.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
